Origenov utjecaj je bio odlučujući za aleksandrijsku školu i teološku tradiciju. Tek potkraj 3. st. biskup Petar pravi odmak od nekih Origenovih nauka. Uglavnom, Aleksandrija je sačuvala origenovsku bašitnu kako na polju egzegeze, tako i na polju teologije, naročito trojstvene, iako nije uspjela razviti je i produbiti na dostojan način. U kasnijim vremenima Origenova će mistika hraniti duhovnost pustinjskih otaca.

1) SLJEDBENICI

 Dionizije Aleksandrijski 
Dionizijev život u razdoblju koje je prethodilo biskupskom izboru (248.), gotovo je nepoznat. Iz jednog pisma se dade naslutiti da je bio iz imućne obitelji, a da je on sam imao dobru svjetovnu karijeru, prije nego je bio zaređen. Iz spisa se razaznaje da je bio učen. Euzebije tvrdi da je bio Origenov učenik, te da je, prije nego će naslijediti Heraklu na biskupskoj stolici, naslijedio ga je i na čelu katehetske škole.
Iste godine kad je došao na biskupsku stolicu izbio je progon kršćana, nastavljen građanskim ratom 249. i epidemijom, što je on, skriven u Aleksandriji, u nekoliko pisama opisao. Malo nakon toga Decije postaje carem, te objavljuje edikt kojim zapovijeda da svi građani žrtvuju poganskim bogovima. Dionizija onda napušta Aleksandriju skrivajući se najprije u Mareotidi, a potom u Libijskoj pustinji. Ovaj bijeg će mu, kao i Ciprijanu u Kartagi, donijeti mnoga prozivanja i napade. Kad je u ožujku 251. u Rimu nastao razdor između pape Kornelija (optužen da je bio libelatik) i Novacijana (protupape), Dionizije se odmah opredijelio za Kornelija. U sporu koji je izbio između pape Stjepana i kartaškog biskupa Ciprijana glede valjanosti krštenja podijeljenog od heretika, Dionizije je bio na Ciprijanovoj strani.
Paralelno ovim kontroverzijama u libijskom pentapoliju je nastao novi spor koji se ticao poimanja Trojstva. Biskup Tolemaide bio je optužen od kolega da je sabelijanac, pa se sporne strane obratiše biskupu u Aleksandriji, koji se izjasnio protiv biskupa Tolemaide. Ovaj se potom utječe Rimu, Sikstovu nasljedniku Dioniziju (259-268.), koji onda piše pismo protiv svoga aleksandijskog imenjaka. U borbi protiv sabelijanskog monarhijanizma Dionizije Aleksandrijski je bio ponukan zastupati subordinacinostičke tvrdnje o Sinu u odnosu na Oca. Pravda se pišući Pobijanje i apologija u 4 knjige (ostali samo fragmenti). Vidi se da je bio duboko privržen Origenovoj teologiji.
Oko 265. su tražili da ide u Antiohiju da bi sudio biskupu Pavlu Samosatskome, ali je odbacio poziv ispričavajući se starošću. Umro je malo nakon toga (264. ili 265.). Autor je jednog pashalnog kanona i nekih djela koja se nisu sačuvala, od čega i jedno O obećanjima, gdje obrazlaže kako Ivanovo Otkrivenje, na kojem su se gradile milenarističke ideje, nije napisao istoimeni apostol i evanđelist. Prvi je aleksandrijski biskup koji je Crkvama Egipta slavo tzv.  Blagdanska pisma pastoralnog karaktera u kojima je svake godine bio naznačen točan datum slavljenja Uskrsa i početak Korizme. Isto tako je napisao O prirodi protiv epikurskog materijalizma, te dokazuje kršćanski nauk o stvaranju.

Teognost 
Teognost je bio na čelu škole od 265. do 280. Focije opisuje njegove Hypotyposeis u 7 knjiga (ostao tek jedan fragment) u kojima vjerno slijedi Origenov nauk. Kao čovjek njegovao je osobni dijalog.

— Pierio
Naslijedio je Teognosta u vođenju škole, kako izvještavaju Jeronim i Euzebije. Nakon Dioklecijanova progona sklonio se u Rim. Nadimak Origen Mlađi koji su mu dali, svjedoči koliko je bio privržen svom učitelju. Spominje se jedna njegova propovijed izgovorena na vazmenu uočnicu, a napisao je komentar na Luku i jedno djelo o Djevici Mariji.

 Grgur Čudotvorac (Taumaturg)
Podrijetlom je iz Ponta, iz imućne obitelji. Rođen je oko 213. S kršćanstvom se susreće kao četrnaestogodišnjak, nakon očeve smrti. Ime Teodor mijenja na krštenju uzevši Grgur. Nakon što je studirao pravo i retoriku u svom gradu, odlučuje s bratom Atenodorom u Bejrut u Feniciju s ciljem da završi studij. Upravo tada ga sestra poziva u Cezareju Palestinsku gdje je njen muž imenovan upraviteljem Palestine. Tu sluša neka Origenova predavanja i donosi revolucionarnu odluku: odreći se karijere, a posvetiti studiju pod Origenovim vodstvom. Kao dvadesetogodišnjak, zajedno s bratom, ulazi u Origenovu školu gdje ostaje pet godina (233-238.). Uoči odlaska izgovorio je pozdravni govor koji nam je ostao sačuvan, te je dragocjen izvor informacija o Origenovu privatnom životu i o metodi pouke. Po povratku u domovinu posvetio se evangelizacijskom radu i imao je izuzetan uspjeh. Fedimije, biskup Amazeje, posvećuje ga biskupom u Neocezareji gdje je propovijedao takvom gorljivošću i uvjerenjem obrativši mnoge pogane na vjeru. Sudjelovao je i na koncilu u Antiohiji (265.), a umro je u vrijeme cara Aurelijana (270-275.). Nakon smrti nastaju mnoge legende vezane uza nj, tako da dobiva ima Čudotvorac. Oci Kapadočani u 4. st. časte ga kao utemeljitelja Crkve u Kapadociji, a Grgur iz Nise je napisao i njegov životopis.
Osim Zahvalnog govora Origenu, sačuvano je i jedno Kanonsko pismo koje sadrži norme disciplinskog karaktera o tome kako treba postupati prema onima koji su se ogriješili o kršćanski moral prigodom gotskih provala i pustošenja na Crnom Moru. Od njega je ostala i jedna parafraza na Propovjednika i jedna Ispovijest vjere (Ekthesis tes pisteos) u kojoj se ispravlja origenska postavka odbacujući subordinacijsku tendenciju. Neka su djela nesigurne atribucije (Evagriju ili Filagriju, Traktat o dušu Tacijanu), a ima i neautentičnih koji mu se pripisuju (Vjere po elementima, Dvanaest poglavlja o vjeri, Dijalog s Elijanom).

 Pamfilije iz Cezareje 
Potječe iz ugledne obitelji iz Bejruta, obnašao je čak neke javne službe a zatim u Aleksandijskoj školi postaje Pieriov učenik. Preselivši se u Cezareju da oživi tamošnju origenovsku školu, biva zaređen za svećenika i za biskupa. Njegov stil poučavanja je bio kao i Origenov: podrazumijevao je duhovnu i svetopisamsku impostaciju. Obnovio je i razvio biblioteku koja je bila pri školi, te je organizirao prepisivačaku radionicu. Za Dioklecijanova progona je bio uhvaćen 307., te je proveo dvije godine u zatvoru i pogubljen 16. veljače 310. pod Masiminom Dajom. O njemu su bile napisane i dvije biografije (izgubljene): jednu je napisao učitelj Pierio, a drugu učenik Euzebije (Euzebije se dao zvati Euzebije od Pamfilija). U zatvoru je, uz pomoć Euzebija, napisao Apologiju za Origena u 6. knjiga (posljednju piše Euzebije nakon njegove smrti). Od toga je ostala samo jedna u Rufinovu latinskom prijevodu. Uvod, upućen palestinskim mučenicima osuđenima na rad u rudnicima, pojašnjava metodu koju treba slijediti čitajući Origena i želeći donositi sud o njegovim djelima, podcrtavajući hipotetsko i antitetsko obilježje njegovih spekulacija koje ne treba uzeti kao dogmatske tvrdnje, nego se često postavljaju jedna pored druge. Pamfilije slijedi metodu obrane Origena samim Origenom, najprije iznoseći objekcije protiv, a onda donoseći ulomke iz Origenovih djela koji dokazuju suprotno objekcijama. Na taj način smo upoznati ne samo s kritikama koje su se podizale protiv Origena potkraj 3. st., već su nam se sačuvali i opširni fragmenti, doktrinalno veoma važni, Origenovih djela koja su inače izgubljena. Pamfilije tako pobija optužbe koje se tiču Origenova poimanja Trojstva, utjelovljenja, povijesnosti Pisma, uskrsnuća, kazni, duše, metampsihoze.

2) PROTIVNICI

Nakon Origenove smrti zaredali su se napadi, ne toliko u aleksandrijskom okruženju (uz iznimku biskupa Petra), koliko iz područja koja nisu bila pod utjecajem Aleksandrije. Kritike su se svodile na sljedeće točke: preegzistencija duše, uskrsnuće nematerijalnog tijela a ne onog zemaljskog, itd. Optužbe su često dolazile i iz nedovoljnog poznavanja Origenove misli ne vodeći računa o problematici. Neke kritike koje donosi Pamfilije obiluju nesporazumima (tvrdnja o dva Krista, metempsihoza). Kasnije je započela kritika zbog pretjeranog alegorizma. Kritike glede trinitarne nauke započele su tek poslije arijevske krize.

— Julije Afrikanac (Afričanin)
Sesto Julije Afrikanac rođen je u Jeruzalemu, a borio se je u vojsci Septimija Severa, sudjelujući u kampanjama koje je ovaj proveo protiv prinčevine Edese (195.). vjerojatno je tom prigodom uspostavio odnose s kršćanskom dinastijom tog kraja. U Rimu je organizirao biblioteku za cara Aleksandra Severa. U Aleksandriji je slijedio Heraklina predavanja i postao Origenov prijatelj. Kasnije je živio u Emausu (Nikopolis) u Palestini, a umro je poslije 240.
Polemizirao je s Origenom glede kanoničnosti epizode o Suzani iz Danijelove knjige. U drugim dijelovima nije se protivio Origenovu učenju. Od njega nam je ostala Kronika u kojoj donosi biblijsku, židovsku i grčku povijest od početka (5500 godina prije Krista) sve do 221. poslije Krista. Po njemu zemlja će trajati 6000 godina, što je dužina kozmičkog tjedna nakon kojeg dolazi Subota svijeta, tisućgodišnje Kristovo kraljevstvo. Julije vjerojatno ima milenarističku nakanu. Nedostaje mu kritički odnos prema izvorima. Kronika je prvi pokušaj sinkroniziranja svjetske povijesti.
Od ostalih djela napisao je još Kestoi (Rese) u 24 knjige, posvećene Aleksandru Severu, a ostala su i dva pisma (Origenu i Aristidu). U Origenu govori o povijesti Suzane, a Aristidu (samo fragmenti) pokušava izmiriti različitost genealogija u Mateja i Luke.

— Petar Aleksandrijski 

Petar je postao Aleksandrijskim biskupom oko 300., bez sumnje nakon što je i sam upravljao katehetskom školom. Napustio je biskupiju za vrijeme Dioklecijanova progona, a umro je kao mučenik 311. Za vrijeme njegova odsustva, Melecije, biskup Likopolisa, zauzeo je njegovo sjedište i još četiri druge okolne biskupije, prisvojivši si sva biskupska prava. Na jednoj sinodi koja se održala 305/306. Petar ga je svrgnuo «dokazavši da je krv za mnoga nedjela, posebno da je žrtvovao bogovima». Kao odgovor Melecije je izazvao raskol koji je po njemu nosio i ime, a trajao je nekoliko stoljeća. Predstavljao se prvakom rigorizma i utemeljio je «Crkvu mučenika». Ni Nicejski sabor nije uspio pomiriti suprotstavljene struje. Arije, koji je bio melecijanac, našao je u njihovim redovima najvatrenije pristaše.
Od Petrovih spisa su ostali samo kratki fragmenti: O božanstvu, O dolasku našeg Spasitelja, O duši, O uskrsnuću, O pokori, O Uskrsu, Pismo aleksandrincima o Meleciju. Pisao je protiv origenskog učenja o preegzistenciji duša i o uskrsnuću.

— Lucijan Antiohijski 

Euzebije veli da je bio svećenik, upućen u svete znanosti, mučenik za vrijeme posljednjeg progona. Zna se da je radio na reviziji grčkog teksta Starog zavjeta i da je podnio mučeništvo 7. siječnja 312. u Nikomediji. Smatralo ga se začetnikom antiohijske egzegetske škole, pa ga se svrstavalo među antiorigeniste, no sigurno je samo jedno da je ta škola nastale tek nekoliko desetljeća kasnije s Diodorom iz Tarza. Također je poznato da je bio učitelj Arijev i Arijevih pristaša, koji su se i zvali kolucijanisti, među kojima je bio Euzebije Nikomedijski. U tom smislu Aleksandar Aleksandrijski, u jednoj antiarijanskoj enciklici u kojoj arijevske nauke svodi na judaizantski adopcionizam, veli da je Lucijan bio nasljednik Pavla Samosatskoga i da je bio izopćen od antiohijske zajednice u trajanju tri episkopata. Međutim, teza da je bio učenik Pavla Samosatskoga nije uvjerljiva, već je vjerojatnije da je u Antiohiji poučavao, upravo u suprotnosti prema pavlovskom monarhijanizmu, vrlo radikalni subordinacionizam, anticipirajući Arija i da je vjerojatno za to bio osuđen, uslijed reakcije na Pavlovu osudu, što bi vratilo u Antiohiju monarhijanističke tendencije, samo lišene Pavlovih radikalnih točki (Simonetti).
Kako Jeronim spominje neke knjižice (libelli) o vjeri, tako je moguće da je jedna formula vjeroispovijesti potvrđena kao pravovjerna na saboru u Antiohiji (341.), vrlo jasne origenovske impostacije i nesumnjive pravovjernosti, premda u umjerenom subordinacionizmu.

 Metodije Olimpski
Malo se zna o njegovu životu, osim da je umro kao mučenik u Eubeji 311., a drži se da je bio biskup u Olimpu u Liciji. Odgojio se u origenovskoj egzegetskoj školi, ali nije prihvatio teoriju o beskonačnom slijedu svjetova, niti o preegzistenciji duša i o uskrsnuću tijela. Prihvatio je, naprotiv, tipologiju, ascetizam, mistiku, tumačeći svetu povijest kao postupnu objavu, što se čita iz egzegetskih fragmenata njegovih djela (o Levitiku i o Izrekama), a vjerojatno je to sadržano i u izgubljenim djelima (Komentari o Postanku i Pjesmi nad pjesmama).
U ostalim spisima se otkriva određena totalizirajuća antropologija: uskrsnuće pravednika će biti na sliku uskrslog Krista sa proslavljenim tijelom identičnim onom smrtnome; sloboda je dana čovjeku da bi njegova djela mogla imati zasluge. To su tematike djela koja su se sačuvala u slavenskom prijevodu (Aglaofon ili O uskrsnuću; O slobodnoj volji; O razumskom životu i djelovanju). Jedino djelo koje se sačuvalo u izvorniku je Simpozij/Banket ili O djevičanstvu, dijalog koji raspravlja o temi rabeći različite proročke slike biblijskog tona. Sam naslov svjedoči Metodijevu privrženost Platonu na literarnom planu, ali zato pobija platonizam i spiritualističke tendencije kod Origena: 10 djevica jedna za drugom veličaju djevičanstvo, kao izražaj ljubavi i privrženosti Kristu, kao savršenstvo kršćanskog života i idealni način za nasljedovanje. Iako ima nadahnutih stranica, struktura djela imitira Platona. Djelo završava himnom od 24 četverostopne strofe gdje se ukratko daje sadržaj cijeloga dijaloga.

Share: