23. nedjelja kroz godinu – B
Onaj tko nije doživio radikalnu zakinutost ili lišenost dara sluha i govora teško može razumjeti što znači biti gluh i što znači govoriti. Oni koji su imali prigodu, u bolesti uha ili grla, ostati bez sluha ili glasnica, znaju koliko je to neugodno, pa i samo kratkotrajno, te čovjeku kao da nedostaje pola života kad mu zakaže nešto tako značajnoga u organizmu. A kad samo zamislimo kako je osobama koji zbog bolesti provedu cijeli svoj život ili barem dobar njegov život u tišini gluhoće i nijemosti. U svojoj površnosti, dok nam se nešto takvoga ne dogodi, mi ljudi sluh i govor držimo sasvim normalnima, što oni i jesu. Oni su kao sposobnost prirodno urođena čovjeku. No ne bi smjeli biti neka „normalna“ sposobnost u smislu da se naviknemo na njih kao da je to nešto sasvim razumljivo i uobičajeno, nego bismo iznova trebali buditi svijest koliko je dar govora i sluha lijep, izniman i značajan.
Zamislimo samo koliko bismo kao osobe bili zakinuti da nismo u životu čuli one koji izgovaraju naše ime s ljubavlju. Koliko bismo samo bili siromašni da nikad nismo čuli one jednostavne roditeljske ili prijateljske riječi: Volim te; Stalo mi je do tebe; Drago mi je da postojiš; Veselim se što te imam. Bojim se da i ne znamo, jer o tome ne mislimo, koju blagodat imamo time što imamo dar slušanja i dar govora. Upravo zato se moramo zapitati je li neophodno da nam Gospodin nešto oduzme da bismo to znali cijeniti. Je li treba oglušiti da bismo znali koliko je dragocjeno čuti? Je li treba zanijemiti da bismo znali koliko je veličanstveno moći govoriti i drugima saopćiti svoje osjećaje i svoja razmišljanja?
Na žalost, tek kad sami ostanemo bez osjeta sluha i sposobnosti govora, ili pak kad susretnemo nekog drugog s tom poteškoćom, tek tada shvatimo koliko je čudesno moći čuti i govoriti, kako je to iznimno velik i lijep dar. Stoga ovakvo bolno iskustvo nije uvijek ni loše onome tko zna iz njega čitati. Jer tek kad osjetimo koliko se radi o uzvišenim darovima što nam ih dade Bog, onda ćemo se temeljito i korjenito zapitati u koje svrhe i na koji način ih koristimo. Nametnut će nam se spontano da se upitamo što slušamo i čime drugima punimo uši. A Bog je dao čovjeku osjetila da opaža i izražava opaženo, da „upija“ stvarnost oko sebe i da ustima hvali Boga za dobrotu i mudrost kojom je sve stvorio.
Međutim, može se dogoditi prirodna greška, ili eventualno neka nezgoda, pa da slušni aparat ostane nerazvijen ili se ošteti, tako da čovjek ne razvije ili izgubi ovaj osjet. A u nedostatku sluha, također se gubi sposobnost izražavanja, jer riječ ovisi o čuvenju. Štete izazvane ovakvim problemima vrlo su velike, te njima čovjek može biti zakinut i za unutarnji razvoj duha kojemu je, bez daljnjega potrebna komunikacija i riječ. Ukoliko mu se nisu razvili ovi darovi što mu ih Bog dade, u sebi se osjeća sputan, nesavršen i nedorečen. Nesretan je i pred Bogom ako kao Božje dijete nije mogao čuti Božju riječ koja mu veli: Dijete moje! Ožalošćen je ako nije mogao uzvratiti Bogu s ljubavlju: Tata! Oče!
Jednu takvu bolnu i tragičnu situaciju predstavlja današnje Evanđelje u kojem sveti Marko opisuje kako Isusu dovode nekog gluhog mucavca moleći da stavi na nj ruku, očekujući da ga Isus ozdravi kao što je ozdravio mnoge druge u raznim prigodama. Isus to čini, ali ne na spektakularan način pred okupljenim mnoštvom, već ga uzima nasamo. Iscjeljuje ga utiskujući mu prsti u uši i dotičući se jezika, izgovarajući pri tom aramejsku riječ: „Effata!“- što znači: „Otvori se!“. Opisujući spomenuti događaj Evanđelist na znakovit način predstavlja Isusovu božansku moć i poslanje među ljudima. Što se tiče moći, pokazao ju je snagom ozdravljanja, a što se tiče poslanja, došao je gluhome dati sluha i nijemome rječitosti, kako nadahnuto uočavaju oni koji su bili svjedoci ozdravljenja. Isus mu je vratio moći i sposobnosti za koje je bio zakinut od rođenja, jer je znao što ovi darovi čovjeku znače. Nije htio od toga praviti scenu, već je tim činom htio dati slavu Bogu, te mu je jedina želja bila u tome da ozdravljenjem bolesnog čovjeka bude proslavljen Bog. A Bog je mogao ovim činom biti proslavljen ukoliko će izliječeni, a i svi koji su to vidjeli, davati slavu Bogu svojim životom, ukoliko će slušati njegovu riječ i ustima mu izricati hvalu.
Zato je glede toga svaki čovjek na svoj način gluhi mucavac, pa i onda kad to ne vidi ni on ni oni oko njega. Pa i onaj tko ima istančan glazbeni sluh, ima prirođenu gluhoću prema Bogu i božanskom svijetu. Pa i onaj tko je možda prošao najbolje govorničke škole i ima izuzetan retorički dar, rađa se ipak sa sponom jezika. Zato je ovo izlječenje toliko znakovito i za nas danas. Jer ozdravljajući ovog čovjeka, Krist je i nas s njime oslobodio od naše gluhoće i odriješio nam jezik. Ovim iscjeljenjem je ukazao na iskonski smisao sluha i govora, oslobodivši nas svojom prisutnošću među nama svih spona koje prouzrokuje grijeh. Očistio je tako naše uho za poslušnost vjere, a našem jeziku je dao snagu naviještanja čudesnih Božjih djela. Nije stoga slučajnost da je Crkva u obred krštenja uvrstila upravo riječ: Effata, koju Isus izgovori prigodom ovog iscjeljenja. Time se jasno želi naznačiti da se kršćanima otvaraju uši i odrješiva spona jezika samo njegovim milosnim djelovanjem. Dopustimo stoga njegovoj božanskoj snazi da nas zahvati, da nam otvori uši i odriješi sponu jezika, da bismo, iskusivši čudesne divote njegove ljubavi, mogli razglašivati njegovu slavu po sve vijeke vjekova. Amen.
