31. nedjelja kroz godinu – B
Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? Kao odgovor na to pitanje židovski je narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara božanskoj volji.
No očito da takav odgovor nije bio krajnji domet, te se onda tražilo i druge moguće odgovore. Odgovoriti na pitanje ispravnog odnosa prema Bogu, ma koliko može biti jednostavno, postaje ipak vrlo problematično. Da nije bio problematično riješiti spomenute upite i da se o tome nije raspravljalo, onda ni pismoznanac iz današnjeg Evanđelja ne bi ni postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?
Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijeda ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Uzajamnost je važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Zato do kraja ostvarena ljubav pretpostavlja ostvarenje osobnog međusobnog zajedništva. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.
Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro. Ljubiti stoga znači aktivno željeti dobro drugome, te sve činiti da drugi ostvari svoje dobro.
Upravo ova istina ne bi nam smjela dopustiti da svoj odnos s Bogom živimo u duhu ljudske površnosti, polazeći od onih minimalističkih pretpostavki. Nije dovoljno ne činiti zlo, pa da budemo u miru s Bogom, jer je velika razlika između tog ‘biti u miru s Bogom’ i onog bitnog životnog cilja i imperativa ‘ljubiti Boga’, na koji nas i Gospodin Isus poziva. U miru možemo i trebamo biti i s nekim koga ne poznamo, ali dok dođemo do toga da možemo reći da ga volimo, potreban je dug proces koji se brusi u konkretnom odnosu.
Stoga i prema Bogu, nije dovoljno to što mu nismo protivni ili što ne kršimo njegove zapovijedi, kako bismo rekli da smo u zajedništvu s njima i da ga volimo. Istinska ljubav pretpostavlja svakodnevni rast u dobru, u zajedništvu i razumijevanju. Ljubav je proces darivanja u kojem nemamo zadrške ni dvolične računice, nego potpuno predanje, što je mnogo zahtjevnije od nekog izvanjskog bogoštovnog čina, te je ujedno nešto najčasnije čime možemo iskazati štovanje Bogu živomu. Pogotovo što on ne traži od nas ljubav, a da nam je nije prije dao. Naprotiv, on je nas prvi ljubio, te stoga s pravom očekuje da mu uzvratimo, kako bismo ostvarili uzajamnost zajedništva. U protivnom, bila bi doista besmislena njegova zapovijed da ga ljubimo.
U biti kad nam zapovijeda da ga ljubimo, prije svega nas poziva da se dademo ljubiti, to jest da prije primimo njegovu neizmjernu ljubav koja je jedina kadra učiniti da uzvratimo. On nas tako ne tjera na ljubav nekom zapovijedi, nego nas svojom ljubavi privlači da mu uzvratimo za neizmjernu ljubav kojom nas je ljubio i otkupio poslavši svoga Sina da nas spasi od grijeha. Onaj pismoznanac koji zna da je najvažnija zapovijed upravo zapovijed ljubavi prema Bogu, još uvijek nije dionik kraljevstva Božjega, prema je vrlo blizu, dok smo mi, spoznavši Božju ljubav za nas u Kristu, već postali djeca Božja i baštinici njegova kraljevstva. Prihvatimo njegovu ljubav, te kao djeca uzvratimo mu stoga iskrenom i dubokom ljubavlju, kako njegova ljubav za nas ne bi ostala jednosmjerna, nego se ostvarila u potpunom zajedništvu i prihvaćanju, u uzajamnosti i međuovisnosti. Uzvratimo mu žarkom ljubavlju na taj nezasluženi dar, jer ljubav se može samo ljubavlju uzvratiti.