Svetkovina Duhova
U svakodnevnom vjerničkom i teološkom govoru današnju svetkovinu se naziva rođendanom Crkve, jer se na današnji dan, snagom Duha Svetoga, u Apostolima dogodio svojevrsni preokret, kako nam zorno opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Nakon što ih je zahvatila sila odozgo Apostoli su napokon stekli hrabrost biti ono što jesu, ne bojeći se svjedočiti za Krista Gospodina i njegovo uskrsnuće svim ljudima svoga naraštaja. Ovaj iznimni događaj i njihov stav i nama se nameću kao model radosnog života i odvažnog vjerničkog svjedočenja, koje je često ugroženo strahom ili opterećeno interesima. No bit ovog događaja i svetkovine treba nam postati pokretačka snaga kako bismo odvažno živjeli i svoje ljudsko određenje pred Bogom i ljudima.
Promatrajući prirodu oko sebe uočavamo, naime, kako su različiti stupnjevi života, od nežive prirode do čovjeka kao duhovnog bića. Svako biće živi sukladno svome principu života. I neživa priroda, i biljke i životinje, svako biće živi sukladno onome što jest. Kamen ne može biti biljka, niti biljka može biti životinja, a ni obrnuto. Od njih se i ne očekuje drugo, nego da žive sukladno svojoj naravi kojom su zadani. Od svih bića čovjek ipak ima najposebniji status, to jest kao slobodno biće može izabirati i opredjeljivati se hoće li živjeti sukladno principu koji je zapisan u njegovo biće. Hoće li živjeti sukladno svojoj naravi. I dok bi se svi ljudi složili s ispravnošću logike iznesenog pravila da svako biće živi sukladno svome principu, to jest naravi, s druge pak strane ne bi se baš svi složili oko toga kako definirati taj princip, to jest narav.
Upravo to postaje sporno i u današnje vrijeme u suvremenom društvu. Svi se pojedinci i skupine pozivaju na ljudska autentična prava, pa i oni koji se zauzimaju za ono što mi kršćani uočavamo i ispovijedamo zlom i grijehom. U ime slobode i prava na svoju osobnost, pa onda i na ‘naravan’ život, to jest život sukladan onome što se naziva normalnim i naravnim, ljudi opravdavaju svaki svoj porok i grijeh, pa i onaj najgnjusniji. U isto pak vrijeme se odbacuju kršćanske vrijednosti kao ograničene i protivne univerzalnosti ljudske naravi definirane na naturalistički i proizvoljan način.
Kršćani vjeruju, sukladno onome što im je Bog objavio, da čovjek ima uzvišenu narav kojom graniči s božanskim životom, jer je stvoren na sliku Božju i Bog mu je udahnuo u nosnice dah života. U njegovu narav je upisan poziv živjeti sukladno Božjem daru Duha, to jest dosljedno primljenoj milosti. Isto tako vrijedi za nj da odbacivanje takvog dara je degradiranje samoga sebe. U suvremenom svijetu se događa proturječje arogancije ljudskoga prema Bogu: odbacuje se nauk Crkve koji u tolikim pitanjima, sukladno Božjoj zadaći povjerenoj Crkvi, štiti razumijevanje uzvišenosti života. Sam čovjek, kojemu su usta puna govora o ljudskom dostojanstvu i pravima, tako pristrano i površno, popuštajući svojim niskim pobudama, baca pod noge Božji nauk kojim mu Bog želi ukazati na uzvišeno dostojanstvo, iz kojega, naravno, proizlazi i uzvišena odgovornost skrbi za život. Mnogi su primjeri koji nam pokazuju kako čovjek ne želi prihvatiti božanski princip života, nego se poziva na onaj animalni, kojim opravdava svu bezočnost i bezakonje u koje upada.
Činjenica je, doista, da čovjek bez Duha Božjega ne poznaje niti najdublju svoju bit, te ne zna niti što znači biti čovjek u onom najizvronijem smislu, ako ne dopusti da mu Bog to objavi. Isto tako ne može djelovati u skladu s tom istom biti, ako je niti ne pozna. Tako je najvažnija spoznaja njegova života vezana uz dar Duha Božjega. Samo Duh Božji zna što je u nama i to nam može objaviti ako smo ga voljni slušati želeći u njegovu svjetlu otkriti sami sebe. Pozvani smo stoga u poniznosti prikloniti svoje uho onoj istini koju Duh Sveti izgovara o nama, to jest pozvani smo i sami tražiti njega koji nam, kad ga primimo, može objaviti svu istinu o nama samima. Zato nam Bog i nije htio ni mogao dati drugo doli svoj božanski život, da njegovom snagom živimo i djelujemo. To je najuzvišeniji dar od kojeg nam više nije mogao dati, te se kršćanin prepoznaje isključivo po tome daru, po tom principu života koji je primio odozgor. Primajući Duha Svetoga primamo, dakle, božanski princip sukladno kojem onda i trebamo živjeti i djelovati, kao što i svako drugo biće živi i djeluje sukladno svome. U ovoj snazi prepoznajemo svoj iskonski pravi princip bez kojeg ne bismo bili ljudi, nego bismo bili nedostatni i svedeni na život koji se ne priliči čovjeku. Zato, kao što se od svakog drugog bića očekuje život sukladan njegovoj naravi i principu života, i od nas se očekuje da živimo sukladno daru Duha Svetoga koji nas uvodi o otajstvo božanskog života. Čovjek je doista stavljen pred ovaj izazov dinamizma slobode: ljudsko je biće, ali je zadan u svojoj biti božanskim principom i božanskim mogućnostima. Pozvan je primiti dar Duha Svetoga, taj najuzvišeniji princip života i živjeti sukladno njemu. Stvoren je obilježen Duhom kako ne bi živio samo sebi i kako ne bi bio samo čovjek, jer to bi bilo ispod njegove stvarne razine, nego da živi dotičući uzvišene granice Božjeg života.
U tom duhu nam je slaviti ovu veliku svetkovinu kad je Duh Sveti, silazeći na apostole na dan Pedesetnice, najprije njima, a potom i svima, objavio ovu uzvišenu istinu ljudskoga života pozivajući ih na život izmiren s Bogom. Biti vjernik katolik ne znači držati se poslušno nekih ‘katoličkih’ principa kao da nam ih Crkva određuje i nameće svojim autoritetom. Biti vjernik, naprotiv, znači živjeti po ovom velikom Božjem Principu Životvorcu od kojeg nam dolazi sav život, a koji je Crkva primila na dan Pedesetnice i dalje prenosi svim naraštajima vjernika da ih iznutra oživljuje i nadahnjuje za božanski život. Tim smo Duhom i sami napojeni i ispunjeni po svetim sakramentima, te nastojmo živjeti dostojno njegova poziva pozivajući i druge da postanu dionici radosti svete Crkve po njegovoj životvornoj snazi.

Share: