Treća nedjelja došašća – B
Evanđeoski tekst koji nam današnje bogoštovlje nudi na razmišljanje tiče se osobe Ivana Krstitelja i, premda je vrlo sličan prošlotjednom Evanđelju, kao da ide još korak dalje donoseći nove detalje i naglaske. Ako je prošle nedjelje naglasak bio na tome da Bog šalje svoga glasnika kao trublju što naviješta neposredni kraljev dolazak, čime je opet poticalo razmišljanje o Božjoj skrbi da čovjeka pripravi da ne zaspe, ovaj put naglasak je sasvim na dolasku i djelovanju tog glasnika među pukom, pri čemu njegovo djelovanje izaziva mnoga pitanja i nedoumice. Ako Bog najavljuje da će podići glasnika da skrbi oko budnosti naroda dok čeka Mesiju, u današnjem Evanđelju se izričito govori o pojavi tog glasa u liku Ivana Krstitelja i u obliku njegova propovijedanja koje je zbunjivalo ne mali broj ljudi koji su pomišljali da bi on mogao biti Mesija.
U tom smislu na postavljene upite o svom identitetu on odgovara dvostrukim nijekanjem. I dok ga pitaju tko je, želeći saznati iz njegovih usta je li Mesija, on odgovara odrično, tvrdeći kako nije ni Mesija, ni Ilija, ni neki od proroka. Tako njegovo nijekanje kojim želi progovoriti o svom identitetu postaje radikalno nijekanje.
Iz ovog njegova radikalnog nijekanje može se izvući više zaključaka. Prvi i očiti zaključak, koji Evanđelist, pišući ovaj tekst, naglašava jest: Krstitelj nije Svjetlo, nije Krist, nego netko tko svjedoči za Svjetlo, priznajući da sam nije Krist.
Drugi zaključak, to jest drugo nijekanje ili priznanje je drukčije naravi od prvoga. Naime, premda su židovi vjerovali da prije Mesije ima doći Ilija ili neki drugi od proroka, Ivan ipak, osim što je htio naglasiti da nije Krist, da ga ne bi zamijenili s njime, niječe da bi bio neki prorok. Njegova namjera, međutim, nije samo nijekati svoj proročki identitet, jer on je ipak bio prorok i to posljednji i najznačajniji. Njegov stvarni cilj je prije svega istaknuti da je Mesija ipak blizu. Da je samo rekao kako je neki od proroka, narod bi uvijek imao izgovor za neznanje i nemar, jer bi bio u neznanju točnog dolaska. Ovako Ivan im izbija iz ruke svaki izgovor ne dopuštajući da protumače njegov nastup kao govor nekog starozavjetnog proroka koji je u odnosu na Onoga koji dolazi u određenoj vremenskoj udaljenosti.
Stoga ovom tvrdnjom kad veli da nije neki od proroka nadasve želi potaknuti svoje slušatelje da shvate da je Mesija došao i da je blizu. Zato biti Ilija ili neki prorok, ma koliko to bilo časno, ipak ne bi u ljudima potaklo onu svijest neposrednosti. Nije htio da misle kako je vrijeme još uvijek neodređeno i daleko, nego im po svaku cijenu naglasiti kako moraju biti spremni, jer je već došao među njih. Stoga, kad veli da nije prorok, želi ipak reći, citirajući tekst proroka Izaije, da je on onaj poseban glas, to jest glasnik. Kao takav je mnogo aktualniji od Ilije ili bilo kojeg proroka jer ide neposredno pred Mesijom. Štoviše, jasno im veli da taj koji ima doći, da je već došao i da stoji među njima i da ga oni ne poznaju, te je došao krajnji čas da otvore oči, da se očiste i da ga prepoznaju.
Ivan ne skreće pozornost na svoj identitet, već na identitet onoga koji ima doći. Štoviše, onoga koji je već među nama, koje je došao, samo što do tada još nije javno nastupio. Svjedočeći o sebi i o svom pravom identitetu, Ivan nas uči kršćanskom identitetu u neposrednoj blizini iščekivanja dolaska Gospodnjega. Poput Ivana u došašću stječemo svijest o tome što jesmo, a što nismo. A nadasve stječemo svijest o blizini Mesije, koji ne samo što nam je vremenski blizu, nego i stoji među nama kao čovjek po svom utjelovljenju. Zato i naš kršćanski život treba odražavati svijest Kristove neposrednosti u našem životu i njegove nastanjenosti među nama. To postižemo ne samo čišćenjem od mana i slabosti, nego i u smislu svojeg stajanja pred Bogom. Nije dovoljno očistiti se od grijeha, dakle oprati se vodom pokore kao što je Ivan činio i na što je pozivao, nego je neophodno primijetiti i Isusovu pozitivnu prisutnost među nama.
Ivanovo radikalno nijekanje sebe, samo je put potvrđivanja Njega i njegova djelokruga djelovanja, što je primarni cilj u došašću svakom kršćaninu. Time nam se radikalnije priziva svijest o blizini onoga koji dolazi, to jest koji je već došao. On je i sada na vratima naših duša, neposredan i blizak. On je onaj pred kojim zastaje i pada svaka ljudska veličina. Ostaje samo on kojem nijedan prorok nije dostojan odriješiti remenje na obući, pa tako ni Ivan Krstitelj.
Prignimo se stoga i mi u poniznosti pred njim, da bismo bolje doživjeli njegovu veličinu, te blagoslovljenijom njegovu blizinu po kojoj nas želi obdariti spasenjem i životom vječnim. Amen.

Share: