26. nedjelja kroz godinu – B
Promatrajući pojave i događanja u društvu i politici, a također ako zavirimo u vlastiti život, možemo uočiti da se vrlo rijetko dogodi da pohvalimo dobar potez nekoga tko nije na našoj strani. Nastaje tako određeno ideološko sučeljavanje u kojem se ne sagledava i ne vrednuje činjenice kao činjenice, već stvari vrjednujemo polazeći od vlastite ljubomore i zavisti. Ako netko napravi neko dobro djelo, a nije iz moga kruga ili klana, nije iz moje stranke ili udruge, ako nije na mojoj liniji ili mi nije simpatičan, ako nije moje vjere ili nacije, spreman sam omalovažiti i pokuditi njegovo dobro djelo. Redoviti se nađe i dobar izgovor, ili se barem ubaci crv sumnje da dotični to nije napravi s najboljom namjerom, da vjerojatno iza toga postoji neki drugi interes ili namjera, te time zbunjujem one koji su se o učinjenome pohvalno izrazili. Tako ono što je dobro tumačim kao loše, jer mi ne odgovara osoba koja je to učinila. Svoje sam tumačenje i svoje mislio obojio zloćom zavisti koja mi ne dopušta da u drugome vidimo ono što je objektivno dobro, već po svaku cijenu želim to protumačiti lošim. A da ja, ili kad ja, napravim nešto takvoga, usta su mi puna hvale i očekujem da me tako i svi ostali hvale dičeći se koliko je to bilo veliko i herojsko djelo.
To je klasični primjer pristranosti potaknut zavišću i ljubomorom. I zbog svega toga trpi društvo u kojemu živimo i konkretni čovjek s kojim živimo. Jer i tako je premalo dobra u društvu, da bismo odbacili nešto od toga samo zato što nije od naših društveno-političkih ili crkveno-eklezioloških istomišljenika, od onih s kojima ne dijelio ista životna uvjerenja ili metode. Treba znati, a nije lako, prihvatiti činjenicu da i netko drugi mimo nas može učiniti nešto što je objektivno dobro i što je za dobro čovjeka i čovječanstva. Vjernici danas u našem društvu ne smiju biti poput njihovih protivnika koji ne prihvaćaju ništa od onoga što kaže Crkva ili neki biskup ili svećenik, kao što se to desetljećima događalo u onom režimu, a ni danas nije sasvim nestalo s društvene scene. Jer ima onih koji, čim vide odoru crkvenog službenika, već im je to dosta da se u njima pokrene mehanizam odbojnosti i netrpeljivosti, a da uopće ne slušaju što će dotični reći, niti razmišlja o vrijednosti njegovih argumenata. Budući da razmišlja ideološki, on se u startu ne slaže s onim što će reći njegov sugovornik, kojega čak drži protivnikom, a ne samo suparnikom. Takve osobe razmišljaju ideološki, a ne na temelju činjenica, na temelju dobra i univerzalnih vrijednosti. Takve nam se pojave događaju i u osobnom životu, kad teško prihvaćam da netko tko mi nije simpatičan ili komu nisam sklon može učiniti nešto dobra. Teško ćemo pohvaliti takvu osobu, ma što da ona učini.
Takav stav su zauzeli i apostoli prema nekim svojim „suparnicima“, kako nas u današnjem evanđeoskom tekstu izvještava Evanđelist Marko. Naime, susreli su neke koji u Isusovo ime izgone zloduhe, i to dosta uspješno kako se čini, i oni su mu branili jer nije pripadao njihovom užem krugu, umjesto da ga podrže u njegovom dobrom nastojanju. Uvjereni kako su dobro učinili, s time da dotični vjerojatno nije poslušao njihove prijekore i riječi zabrane, oni odlaze Gospodinu, vjerojatno sa željom da on potvrdi kako su dobro postupili. I kad mu Ivan iznosi što se dogodilo, Isus ne potvrđuje da su dobro postupili, već im nalaže da dopuste dotičnome da nastavi svoje djelovanje. Pri tome izgovara jednu značajnu rečenicu: Tko nije protiv nas, za nas je.
Učiteljev stav postaje naputak apostolima da se ne sučeljavaju s ljudima koje susreću kao ideolozi, a pogotovo da ne mjere tuđe čine s pozicija vlastite zavisti i ljubomore, prestrašeni da sami ne izgube zamišljeni ugled i veličinu među ljudima. Iskreno dobro koje se učini ne može nikoga ugroziti ni umanjiti, te tako ni njih ne može umanjiti ukoliko netko čini dobro, bez obzira što nije s njima u istoj skupini. Gospodin ne želi da se njegovi apostoli i učenici sukobljavaju bespotrebno ni u Crkvi ni u društvu, kao da bi oni u svemu morali imati glavnu riječ, već da budu sposobni okupiti ljude na bazi vrijednosti, pa i kad neće prihvatiti njihova religiozna uvjerenja. I danas bi u našem društvu takav način okupljanja bio neophodan, jer se u protivnom stvaraju još veće podjele i rasipa se energija koja bi mogla i morala biti korisna za izgradnju društva. Postoje mnogi sadržaji u kojima mnogi misle i djeluju za dobrobit čovjeka, ali opet ne staju zajedno, jer su ideološki suprotstavljeni. Ukoliko zanemare vlastitu veličinu svjesni da im se veličina ne ugrožava ako nađu i podržavaju sve one koji čine dobro i rade za dobrobit čovjeka, postaju kvasac društva, ljudi sposobni pogledati u oči i pružiti ruku svakom čovjeku dobre volje. Nitko ih nikada i ni u čemu ne može ugroziti ukoliko spremno priznaju svako dobro u društvu, ili pak da prozovu zlo, ma odakle dolazilo, premda smo silom naravi spremni prikrivati svoje zlo, a tuđe dobro i zasluge umanjivati. Isus je ipak sasvim jasan: Tko nije protiv nas, za nas je! Svaki čovjek koji živi kreposno, čestito i pošteno nije protiv nas i nijedno njegovo dobro djelo ne može nas ugroziti u našoj vjerničkoj svijesti i postojanju, niti nam nanijeti štetu. Dapače, trebamo uočiti sve što je vrijedno i na pravi način vrednovati.
Neka ove Gospodinove riječi budu nit vodilja i nama vjernicima da u svom životnom iskustvu ne nastupamo ideološki, već da objektivno prepoznajemo i vrednujemo svako dobro koje se učini u društvu, jer to može biti i nama daljnji poticaj da budemo i sami bolji. Isus nas uči da prepoznamo svaki mali znak pažnje i ljubavi koji nam se iskaže jer smo njegovi, te ne bi bilo dobro da se ponašamo neprijateljski s onima čija dobra djela trebamo uvažiti i poticati. I kao što je on poticao ljude ne samo na dobra djela, već da budu bolji, tako i naše postojanje mora težiti tome da prihvatimo svakog onog tko nam pruži čašu vode jer smo Kristovi, da bismo ga priveli u veće zajedništvo s Gospodinom koji će nagraditi svakoga prema njegovim djelima, a ne prema ideološkim pozicijama. Amen.