30. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je u našim međuljudskim odnosima da drugoga možemo natjerati da nas sluša i posluša, da nas naizvana poštuje i da se boji, međutim nikome ne možemo narediti niti ikoga natjerati da nas ljubi. Jer zapovjediti možemo nešto što podliježe zakonima i zapovijedima, što možeš proizvesti i upraviti logikom sile i moći, ali ljubav se ne može zapovjediti. Doista, drugoga se ne može ljubiti na zapovijed, jer se ljubi isključivo srcem i voljom. Tim čudnije je vidjeti da u Starom zavjetu Bog naređuje ljudima bezuvjetnu i potpunu ljubav, što u današnjem Evanđelju Isus ne dvoumeći se potvrđuje. Ne možemo stoga ne postaviti pitanje zašto je to tako i zašto Bog naređuje da ga se ljubi, ako se nikome ne može narediti ljubav.
Ma koliko ove tvrdnje bile točne, valja primijetiti i nešto drugo. Postoji, naime, u čovjeku jedan unutarnji imperativ, to jest trajni zakon ljubavi. Radi se o trajnoj životnoj ‘naredbi’ ili nagnuću prema ljubavi. Stoga, ako se i ne može izvanjskim zakonom ili zapovijeđu regulirati ljubav, neophodno je uočiti kako ljubav funkcionira iznutra kao najvažniji imperativ ljudskog života. Nitko ništa ne čini ako to ne voli, te prema svemu čemu se okreće, uvijek je se prije htjenjem opredijelio za to. A kad se onda pitamo zašto je to tako i koju nam poruku nosi taj unutarnji zakon ljubavi, onda je odgovor vrlo jednostavan. U nama postoji unutarnji zakon ljubavi jer nam ga je usadio sam Gospodin činom stvaranja. U svemu što radi, u čovjeku postoji ljubav kao razlog, kao težnja i usmjerenje. Tako zaključujemo da je ljubav univerzalni zakon života, a kako nema nijednog čovjeka koji ga ne osjeća, zaključujemo da u nama postoji zato što nam je utkan u biće Stvoriteljevom voljom. U nama su ostali tragovi Onoga koji Jest, koje ni grijeh nije mogao do kraja izbrisati, te uvijek možemo, ako hoćemo, u sebi prepoznati taj zakon Božjeg života. Jer smo stvoreni na sliku Onoga koji jest Ljubav, u nama se temeljna sličnost nije mogla prebrisati. Zato kao što u njemu postoji zakon ljubavi, to jest takav imperativ prema kojemu on ne može nego ljubiti i to potpuno, ostavio je u čovjeku istu odredbu.
Ne čudi stoga što je Gospodin već u Starom zavjetu objavio kako je zapovijed ljubavi prema njemu prva i osnovna, jer kako bismo se mi ostvarili u ljubavi, najprije moramo ljubiti onoga koji je Ljubav. Ništa drugo nije mogao, nego još jednom naglasiti i sam Isus farizejima i saducejima koji su ga željeli iskušati postavljajući mu pitanje o najvećoj zapovijedi. Potvrdio je da o onom što se ne može zapovjediti nikakvim izvanjskim zakonom i odredbom, postoji onaj unutarnji zakon kojemu je tvorac sam Bog, zakon bez kojega ne bi bilo ni nas kao ljudi. Zato ono što pjeva dalmatinska pjesma: Da nije jubavi ne bi svita bilo, možemo primijeniti na ovaj kontekst tumačeći u duhu već rečenoga uz tvrdnju: Da nije Ljubavi ne bi bilo ni svijeta ni čovjeka. Nadalje, to znači da ako čovjek ne ljubi, onda ruši ono što je Bog stvorio, te tima dovodi i svoju opstojnost i budućnost svijeta u pitanje.
Zato Bog zapovijeda ono što se inače ne može zapovijedati ljudskim zakonom. Onaj koji nam je u genima ostavio zapovijed ljubavi, može od nas tražiti da nam ljubav bude na prvome mjestu, kako bismo bili dostojni njegova života i dostojni zvati se njegovom djecom. Nadalje, pozvani smo na ljubav kako bismo svijet ljubavlju održavali u postojanju, jer ni ovaj svijet u cjelini, a ni pojedini čovjek, ako nije ljubljen ne može opstati. A Bog od nas ne traži ono što nam nije dao. Tako ne traži niti da bezuvjetno i potpuno ljubimo da nam on to nije usadio u biće, da nas svakodnevno ne ispunja svojom ljubavlju. A jer nam je u biće utkao ljubav i od nje nas sastavio, smatrao je da nam je ona nešto najsvojstvenije i naravnije, te nam je ne bi ni dao ni tražio, kad nas ljubav ne bi izgrađivala i činila ljudima. Neka stoga ovaj događaj, koji je Isus iskoristio da pouči svoje slušatelje, bude prigoda i nama da ne smetnemo ovo bitno s uma, jer o ljubavi prema Bogu ovisi koliko ćemo znati ljubiti i čovjeka, a u ljubavi prema čovjeku očituje se koliko komuniciramo s Bogom u ljubavi. Kao što Gospodin reče da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, također vidimo da visi sav naš život, sadašnji i budući. Prionuti nam je, stoga, snagom Kristove riječi, ovoj čudesnoj zadaći koja je neizrecivo bogatstvo života: Ljubiti Boga i bližnjega svim srcem, svom dušom i svim umom, kako bismo doživjeli puninu Božje ljubavi u svom biću, te njome ispunjavali svijet u kojem živimo.
