24. nedjelja kroz godinu – B
Događaj opisan u današnjem Evanđelju neobičan je i plijeni pozornost zbog više svojih detalja. Ponajprije jer Isus ispituje svoje učenike o tome što ljudi govore o njemu i njegovu božanskom djelovanju. A kao drugo, jer je sastavljan od dvije scene vrlo suprotstavljene i proturječne. S jedne strane Isus hvali Petra zbog riječi koje je izgovorio kad ga je priznao Pomazanikom – Mesijom, a s druge strane taj isti Petar je doživio najstroži ukor i vrlo teške riječi koje Gospodin Isus nije nikome izgovorio. Suvremenim sociološkim rječnikom rečeno, rekli bismo da je Isus provodio istraživanje javnog mnijenja o vjerskoj upućenosti svoga naroda koja se ticala uglavnom stava prema njegovu identitetu i glasu koji je uživao među njima. A takva istraživanja javnog mnijenja su uvijek bila popularna među ljudima, kao što je to i danas. Bilo što da se dogodi ili planira raditi, odmah u akciju stupaju medijske kuće i razne agencije koje su zadužene za istraživanje javnog mnijenja. Pa i kad se ne sazna ništa novoga, ljudi se time bave vole čuti brojke i žive od razglabanja o njima. A svako takvo istraživanje se svede na to da se pokaže kako ima u društvu cijela lepeza ljudskih mišljenja koja treba na prikladan način uzeti u obzir, a da se među njima jednostavno ne razlučuje koje je vrjednije, a koje manje vrijedno, koje odgovara istini a koje ne. Isto u biti vrijedi za sva istraživanja javnog mnijenja, kao i za ona koja se tiču vjere i vjerskih sadržaja.
Ovim događajem Isus pokazuje da se ipak valja suočiti s onim što ljudi kažu, pogotovo ako im se želi navijestiti Božja istina. Treba znati saslušati, ali isto tako ogoliti i nadići njihova mišljenja naviještajući im istinu. Zato je drugi korak koji Isus traži od svojih apostola, da se odrede prema tome što ljudi kažu: A vi, što vi kažete, tko sam ja? A treći korak, onaj posljednji, je imati mišljenje koje nije djelomično i površno, nego je u stvari izgrađeni čvrsti stav i spoznaja koja ne ovisi o ljudima, nego dolazi od Boga. Takvoga koji ima takav stav o vjeri izgrađen iznutra objavom Božjom, ljudi ne mogu otjerati iz vjere i Crkve, kao što se događa tolikima da za svoj vjerski nemar optužuju uvijek nekog drugog. Za onoga tko je darom takve vjere susreo Boga, ne postoje kao važna ljudska mišljenja. U tom trenutku kad je primio prosvjetljenje Božje iznutra, u njemu su se raspršila i ogoljela sva ljudska mišljenja kao magla što je vjetar razgoni. U tom trenutku se shvaća koliko su ljudska mišljenja ništa i ništavna, koliko nedorečena i neizgrađena, koliko štetna i suvišna. Tek kad dopustimo da živi Bog u nama izgrađuje stav, onda je to istinski stav života.
Danas, na žalost, o pitanju vjerski istina i religijskih fenomena, ustručavamo se reći istinu. U društvu nam to mnogi priječe i nazivaju isključivošću, a nas etiketiraju fundamentalistima. Ali se zato u isto vrijeme dopušta svakome da u tim stvarima iznosi svoje mišljenje. Tako smo danas zapljusnuti mnoštvom mišljenja, te se nalazimo kao u nekoj šumi ili labirintu u kojem se teško orijentiramo. Iz te šume ljudskoga i ljudskih mišljenja može nas doista spasiti samo Bog koji nam daje dar da izgrađujemo čvrst stav, stav istine i života.
Gospodin Isus ne želi da mi svoj život svedemo na prepričavanje i komentiranje onoga što ljudi kažu, kao što se događa u svakodnevnici u kojoj je mnogima život sastavljen samo od toga. Ne želi da živimo kao drugi u društvu što se hrane raspravama i sučeljavanjima, sporovima i prepucavanjima o tome tko je što vidio i čuo, tko je što rekao ili doživio. Gospodin ne želi da i mi u takvom kontekstu stječemo svoje spoznaje o životu i Bogu. Jer nam gutanje takvih vijesti ne širi vidike niti bistri obzorja. Jer količina spoznaje o tome što je tko rekao ne može biti mjera našeg znanja o životu. Doista znanje o životu ne možemo svesti na to da naučimo što su ljudi rekli, nego na ono što nam je Bog stvoritelj i objavio o njemu posredstvom svoga Sina. U protivnom postali bismo žrtve nestalnosti ljudskih mišljenja, te bi nas nosili valovi moda i pomodarstava, koje bismo pokušavali čak i znanstveno-razumski opravdavati raznim teorijama, tezama i hipotezama i potkrjepljivati istraživanjima o ljudskim mišljenjima.
Isus ne želi da njegovi učenici žive prema ovoj kulturi prepričavanja, umjesto da budu ljudi koji su izgradili svoj stav imajući iskustvo njegove prisutnosti, nauka i uskrsnuća. Kršćani trebaju biti ljudi čiji su stavovi i uvjerenja utemeljeni u Božjem znanju i Božjoj objavi, a ne u nesigurnim i nestalnim ljudskim mišljenjima koja su mnogo puta tek samo naklapanja. Kršćani ne mogu graditi svoje stavove idući linijom manjeg otpora, to jest slušajući što ljudi govore, nego slušajući Krista Gospodina otkrivati uzvišenu dubinu njegova riječi kojom potvrđuje da je istinski Pomazanik Božji. Svaki od nas treba u srcu osjetiti da su riječi koje je Isus izgovorio neponovljiva Božja mudrost. Treba iskustvom doživjeti da njegov nauk nije ljudski, nego božanski, ali da je u isto vrijeme nešto najvjerodostojnije i najljepše što čovjek traži i čime se očovječuje.
Pa i onda kad je naše iskustvo dvojako, poput Petrova, koji se nedugo nakon uzvišene ispovijesti vraća ljudskim zaključcima, ipak nam nema drugog puta, jer samo tako izgrađujemo pravu kršćansku svijest. Naša vjera u Boga ne može biti zbroj ljudskih mišljenja, ma koliko ih bilo na hrpi, nego svijest i znanje Bogom objavljeno, koje pronalazi odjek u najdubljoj biti našega bića. Naša vjera doista treba biti znanje koje dolazi od Boga živoga, ne samo kao skup informacija, nego kao jasna svijest koju stječemo u susretu s Bogom živim. Stvoreni smo kako bismo primali Božje poticaje i stekli takvu svijest, te stoga prionimo uz Krista Gospodina koji je u nama i potiče.