Božić – rođenje Gospodinovo (misa ponoćka)

U ovoj svetoj božićnoj noći čuli smo radosni navještaj Božje riječi koja nam govori o Djetetu koji je obasjao narod, o čemu nam posvjedoči prorok Izaija: ”Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” No poći nam je tragom proročkoga teksta da otkrijemo koji je to narod o kojemu govori Izaija, te što podrazumijeva time kada kaže da je bio u tmini i u mrklini. Jer sve što govori prorok pruža nam okvir razumjeti poruku ove svete noći u kojoj se klanjamo utjelovljenom Božjem Sinu, Betlehemskom Djetetu koje je došlo do nas, svjesno, slobodno i ciljano. Nije on tek tako pao s neba, već je došao sa zadatkom i poslanjem koje je od samoga početka očitovano onima koji su mu se došli pokloniti, kako nam govori evanđelist sv. Luka u evanđeoskom odlomku koji se čita u ovoj božićnoj noći.

Na razne načine netko može biti u tmini i na različitim razinama prebivati u mrklini. No kad prorok govori o tminama i mrklini onda je neizostavno da misli na tmine i mrkline grijeha. Naime, ne misli na tmine kao pojavu izmjene dana i noći, već se tim pojmom služi kao slikom da izrazi duhovno stanje svoga naroda. Doista, narod se može naći u tminama svijeta, to jest tminama muka i nevolja koje ga prate u povijesnom hodu. Može se dogoditi da se nad narod nadvije nagla pomrčina koju uvjetuju i stvaraju drugi narodi koji ugrožavaju njegovu slobodu i postojanje, ali može se dogoditi da ljudi sami na sebe i svoj narod navlače tminu i mrklinu nećudorednim življenjem. Nije rijetkost, a to su najčešće spočitavali proroci, da narod svojevoljno i samovoljno srlja u tminu zla i grijeha dajući se zavesti sjajem zemaljskoga svjetla. Onda kada poseže za ograničenim i kratkovjekim sjajem zemaljskih probitaka i izazovnih ostvarenja, strovaljuje sama sebe u tminu iz koje više ne vidi nazad povratka.

To povijesno iskustvo na koje upozorava prorok Izaija opetuje se i u svakodnevnici svakog pojedinca, naravno i naroda u njegovoj cjelini. Najdublja tmina u koju se može zapasti, tmina je grijeha koji potpuno zastre ljudski pogled. Tragedija takve tmine je što ona nije sveopća tmina koja može zakloniti Božje svjetlo na povijesnoj razini, ali može pojedincu i narodu oduzeti pogled i može mu staviti kao čvrsti povez preko očiju tako da bude slijep za svoje ‘mrklo’ stanje, to jest slijep za Božju prisutnost. Zato postaje uzaludno što je Bog prisutan i neposredan, ako čovjek ne želi otvoriti oči i biti u svjetlu, uvjeren kako dobro vidi onda kad ne vidi Boga i kad se ne služi njegovim svjetlom. Tmina u koju takav čovjek pada je tmina nepriznavanja Boga, to jest mrklina života koji se ponaša kao da Boga nema. A današnji čovjek kao da je u strahu od Boga, te ne želi otvoriti oči, jer ako ih otvori, negdje u dubini duše osjeća, Bog bi mogao nešto od njega tražiti i trebao bi promijeniti vlastiti život. I to upravo sada kada ga zemaljske blagodati uvjere kako lijepo i nepomućeno živi, a otvorivši oči za Boga, Bog bi promijenio njegovu zemaljsku koncepciju. Zato ljudi našega vremena radije zatvaraju oči, nego da ih širom otvore za čudesnu Božju svjetlost.

Upravo zato božićna noć u kojoj je slava Gospodnja obasjala pastire i pozvala ih da idu do izvora neprolaznoga svjetla – Spasitelja, Krista, Gospodina koji je kao novorođenče bio povijen u jaslama, jasan je poziv i nama svima da bježimo od onih tmina grijeha i samodostatnosti, odbacivanja i zanemarivanja Boga, jer će nas to odvesti u tragično ropstvo i strovaliti u ponor propasti. Tko ne prihvaća svjetlo Božje, taj zasigurno završi kao rob ljudi i sotone. Tko odbacuje svjetlo vjere, završi kao žrtva svoga i tuđega ograničenoga razuma. Tko misli da mu je dostatan razum, te ne vidi koliko je zatamnjen i slab, žrtva je tame koju je pustio u vlastiti život. Tko ne prihvaća Boga koji s neba silazi, završi u podzemlje iz kojega teško više izlazi. Tko tako živi, u tmini je koja se zove ‘ne vidim da sam u tami’ ili ‘ne priznam da sam u tami’. A posljedica takve tame je srljanje bez Boga na stranputicama ovoga svijeta kada se čovjek bahati i sebi dopušta živjeti u grijehu i praviti se da to nije ništa.

Ne dopuštajmo sebi, stoga, živjeti kao da Boga nema, udaljeni od njegova života, srca i osjećaja, umjesto da uz njega prionemo zdušno i potpuno. Neka nas obasja slava Gospodnja kao pastire, te nastojmo živjeti u pobožnom strahu prema Gospodinu, jer samo ispravan stav pred njim može biti izvor radosti i nama i cijelome narodu. Neka nam u ovoj noći zasja naš utjelovljeni Gospodin, to ‘povijeno novorođenče koje leži u jaslama’ koji je došao da nam bude velika blagovijest i radost. Neka obasja putove našega življenja i neka se pokaže kao pravi kralj – potomak Davidov, ‘Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira’, a mi poput anđela pjevajmo mu slavu svojim čestitim životom prožetim njegovim svjetlom. Neka naš život potom bude pravi iskaz slave Božje, te neka donese na zemlji mir svim ljudima, miljenicima njegovim.

Share: