13. nedjelja kroz godinu – B
Bolni događaj opisan u današnjem Evanđelju nije pojedinačni slučaj iz neke prošlosti, nego je opis onoga što se događa i danas, premda na nešto drukčiji način. Nema nijedne tako bolne situacije nego kad se roditelj bori za život svoga djeteta, bez obzira koliko posesivnom mogli nazvati takvu ljubav. A u naše vrijeme više nego prije, roditeljska ljubav prema djeci postaje posesivna i gotovo idolatrijska. Upravo posesivnost i idolatrijski način iskazivanja ljubavi prema djeci dovodi do neviđenih pogrešaka i posljedica. Zato bi nam ovaj događaj iz Evanđelja morao poslužiti da revidiramo svoje stavove i da od samog početka izgradimo ljubav prema mjeri Gospodina Isusa.
Naime, u Evanđelju se radi o jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici, kćeri nadstojnika sinagoge Jaira, čiji je život na pragu adolescencije ugrožen. Na umoru je i njeni roditelji očajni dolaze do Isusa tražeći da je dođe ozdraviti. Isus prihvaća njihov poziv i molbu, te polazi izliječiti je. No putem je bio zaustavljen, to jest usporen događajem jednog drugog izlječenja, da bi ga na tom mjestu zatekla poruka nadstojniku Jairu kako mu je kći već umrla, te da ne treba dalje mučiti Učitelja. Isus, čuvši taj razgovor, ohrabruje Jaira i traži od njega da vjeruje, da bi naposljetku i oživio njegovu preminulu djevojčicu.
Znakovit je ovaj događaj jer se radi o djevojčici na pragu adolescencije koja nas podsjeća kako je i danas u naše vrijeme mnoštvo mladića i djevojaka, adolescenata, koji su, u ime slobodnog i lagodnog života, prepušteni duhovnoj i moralnoj smrti i umiranju. Nitko ne želi priznati niti se time ozbiljno pozabaviti što su prepušteni onome što donosi društvo i okruženje, što su prepušteni odgoju samo iz medija ili iz svoje ljudske površnosti, udaljeni od stvarnog životnog središta. Kolike samo i roditelji upućuju prema životnim ambicijama i dopuštaju im razne prohtjeve, od onih nepotrebnih do onih nakaradnih, a sve pod izlikom da je to ispravno, moderno, poželjno. Do određenog trenutka oni žive gotovo kao nedodirljivi idoli koje nitko ne smije niti krivo pogledati, a kamoli reći. O njima niti roditelji ne vode brigu na pravi način, već skrbe o njima idolatrijski, to jest vođeni ljudskim načelima i idealima, a ne Božjim. U stvarnom smislu riječi o njima ne vode računa jer odbacuju ili dopuštaju odbaciti i bilo kakvu pomisao da bi Isus imao što reći ili da bi mogao pomoći kao putokaz na životnim raskršćima.
Pred stvarnim smislom i razornim plodovima ovakvog odgoja i života zatvaraju se oči dok se ne dogodi tragedija, koja onda povlači mnoštvo pitanja koja onda prelaze u optužbe. Naravno, u optužbe protiv Boga kojega nije bilo kad je trebalo, umjesto da se shvati kako je Bog uvijek bio tu, a zakazujemo mi ljudi. Tek kad jednom bude prekasno, onda ožalošćeni roditelji traže odgovornost, s time da u tom traženju ne pripisuju odgovornost sebi ni svojoj udaljenosti od Boga, svojoj vjerskoj površnosti i nedosljednosti odgoja, te uslijed toga ne znaju na pravi način niti živjeti svoju roditeljsku odgovornost i zadaću, koja se svodi na stjecanje zemaljskih dobara, umjesto na odlučno vjerničko življenje. Na žalost malo tko u društvu misli ozbiljno i odgovorno o tome čime hranimo djecu i adolescente, mladiće i djevojke, jer njihovo duhovno izgladnjivanje i duhovno-moralna smrt ne događa se preko noći, premda se redovito događa u noći, ali ne naglo već iz noći u noć. Roditelji ne bi smjeli dopustiti da se oko njih nagura previše bukača-savjetnika, koji im silnom bukom zaglušuju uši, te ne primjećuju koje im sve zločeste i grešne, pogubne i štetne ponude podvaljuju pod izlikom slobode, a kad se dogodi zlo, onda ti isti rone krokodilske suze ne prihvaćajući da smo svi, ama baš svi, odgovorni i pozvani širiti u društvu sigurno i zdravo ozračje, umjesto zaraza i boleština kojima smo uzročnici kao prijenosnici.
Nadstojnik sinagoge Jair primjer je ipak kako treba Isusa zvati još dok je navrijeme, čim se opaze prvi simptomi bolesti. Roditelj bi trebao tažiti pomoć za svoje dijete, napose one na pragu adolescencije, i ne dopustiti da se na smrt izmore od rana i bolova, da se ne izgube u lutanjima i prazninama, već bi im trebali upravo u takvom osjetljivom razdoblju nuditi ozbiljnu pomoć. A ta ozbiljna pomoć ne sastoji se u slušanju bukača i narikača, od onih „mudrih“ glava koje ne gledaju život božanskim očima, kojima roditelji daju previše povjerenja i prostora, jer se ufaju isključivo u ljudsku mudrost, kojom se i sami vode u svom odgoju, ostavljajući najmanje prostora iskrenom i istinskom odnosu s Bogom. Nadstojnik Jair je pokazao da je bit uspjeha upravo u tom odnosu s Bogom. Njega koji je u sinagogi naviještao vjeru u živoga Boga, Isus poziva da i sam vjeruje u njega, jer samo živa vjera u živoga Boga može biti lijek protiv svake bolesti, pa i protiv smrti njegove kćeri. Drugi korak, nakon što je Isus ozdravio djevojčicu, bila je poslušnost glasu Gospodnjem koji traži da je nahrane, ali ne više bukom i naricanjem, ne više zdvojnošću i očajem, već od tada za njih postaje obveza hraniti je Isusovom riječju i životom, ako je žele zdravu sačuvati.
Učinimo stoga sve da Gospodin Isus stupi u kontakt sa svakim mladićem i djevojkom koji je u traženju životnog stava, tko se bori za vlastiti rast, jer samo s Kristom ima mogućnost cjelovitog i zdravog rasta. Upravimo svoju molitvu Gospodinu da pohodi naše adolescente koji su izloženi raznim pošastima u dobi u kojoj se nalaze, da dopuste da ih on uhvati za ruku i povede putem spasenja. Neka uvijek budu vjerni njegovu spasenjskom zahvatu, te neka nikad ne odbijaju hranu vjere koju je on zapovjedio da im daju, da bi mogli živjeti čilo i krepko, sposobno potom i druge hraniti primjerom svoga života.
