Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Veliki cetvrtakMeđu sedam tjelesnih djela milosrđa prva dva na popisu su: Gladna nahraniti i žedna napojiti. Ona su na neki način i najčešća, jer se radi o najosnovnijim ljudskim potrebama, te nam stoga sam Bog stavlja u zadaću da pazimo na temeljne potrebe svojih bližnjih, te da im svojim služenjem i pomoću omogućimo zasititi glad i utažiti žeđ. Ali osim što nam je Gospodin ostavio u zadaću da skrbimo za svoga bližnjega djelima milosrđa, ova djela su nam važna i radi toga što ih je on prvi vršio, pri čemu nam postaje uzor milosrdna života. A on ih je, doista, vršio na višestruk način, da bi ih tek nakon što ih je on ispunio, tada nama nedvosmisleno preporučio. Tako Bog od nas nije zahtijevao ni očekivao ništa što sam nije učinio, nego od nas traži ono što i sam svojim djelima pokazuje kao važno. Jer i kad je stvarao čovjeka, vodio je brigu oko toga čime će se i kako čovjek hraniti, te mu je za hranu obilje iz raja zemaljskoga, kao i svoju svetu riječ koju je čovjek s posluhom trebao ispunjavati. Čovjek je tada primio obvezu da prima hranu iz Božje ruke, a ne samo kao plod zemlje, nego i kao hranu kojom održava dar primljenoga života i zajedništva. Zato Bog od njega očekuje da živi u pobožnom posluhu njegovoj riječi i usklađeno s njegovom svetom voljom, te kao da mu već tada veli: Uzmi i jedi, uzmi i pij hranu i piće iz moje ruke. Ali u trenutku kad je čovjek posegnuo za stablom spoznaje dobra i zla zanemarujući Božje odredbe, ostat će lišen kako života, tako i stvarne spoznaje. Od tog trenutka u njemu će nastati neutaživa glad i žeđ za životom, jer je u njegovu biću presušilo vrelo života koje mu je dotjecalo po Božjoj prisutnosti.

Zato ono Isusovu: Uzmite i jedite, te također: Uzmite i pijte, za nas predstavlja obvezu da jedemo hranu koju nam je pripravio sam Bog, a koja je hrana života vječnoga, a koju je naš praroditelj odbio iz Božje ruke. Tim Isusovim nalogom ponovno nam postaje jasno kako je blagovanje hrane koja dolazi od Boga, bitan preduvjet dobre i zdrave prehrane. Ako čovjek ne jede Božju hranu ili ako ne jedne i onu najobičniju, zemaljsku na božanski način, ostaje gladan i žedan, ostaje trajno ugrožen na zemlji. Poučak je to kojem nas uči već prvi čovjek, kao i svi ostalo naraštaji do dana današnjega. Adam se odbio hraniti Božjom riječju i Božjom voljom, nakon čega mu ni ona zemaljska nije više bila blagoslovljena, te je nije mogao blagovati kao hranu koja kao vrelo života održava njegov život cjelovitim, niti kao vrelo mudrosti zahvaljujući kojemu ostaje u zahvalnoj povezanosti s Bogom. Otkako je čovjek prekinuo zajedništvo s Bogom kao vrelom mudrosti i života, od tada mu ljudska hrana tek samo održava onaj smrti život, dok ne uspijeva nahraniti glad za pravim, neumrlim životom.

Zato bilo tko, tko bi želio biti milosrdan prema čovjeku, ne iskazuje čovjeku milosrđa ako mu ne nasiti onu istinsku glad za životom i za spoznajom. Zato nam je Božje djelovanje u Kristu model milosrdnog djelovanja, jer je Božji Sin došao među nas ljude kako bi nas nahranio onom najizvrsnijom hranom koja je nasušna potreba našega života. On sam je uzeo ljudsko tijelo ne samo da bi mogao biti kušan glađu i žeđu poput nas, to jest biti u situaciji da ovisi u tuđem milosrđu, nego i kako bi mogao nas gladne nahraniti i žedne napojiti. Nije nam dao samo smrtnu hranu, nego nas je nahranio vječnim životom učeći nas kako smo pozvani živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, to jest kako smo pozvani imati za jelo ‘vršiti volju Oca nebeskoga’. Gospodin je prema nama bio toliko milosrdan, da je najprije u svome tijelu ispunio ono što je kanio od nas zahtijevati, jer samo po njemu možemo i ispuniti zahtjeve koje stavlja pred nas. A kad je ispunio u svome tijelu, tek tada je nama ponudio svoje tijelo da ga blagujemo, jer je u tom tijelu bila ispunjena volja Božja u najvećem stupnju posluha.

lavanda-dei-piedi-GiottoZato on svojim tijelom kao jelom i svojom krvlju kao pićem iskazuje nam ono pravo milosrđe: nahranio je gladne i napojio je žedne! Time i nas poučavao da biti milosrdan prema gladnima i žednima nema svoje ispunjenje samo u zemaljskoj hrani i piću, nego ih nadilazi i postaje im temelj koji je nekoć po grijehu bio izgubljen. Pravo milosrđe prema gladnima i žednima se stoga ispunja tek kad zasićujemo stvarne neprolazne potrebe, koje najčešće ljudi ne vide ili ne žele priznati. A kad smo zasićeni zemaljskim vrijednostima, a gladni i žedni Boga, a ne želimo vidjeti da je to najveći problem i pojedinca i svijeta. Upravo to je najveći problem suvremenoga čovjeka da je zasićen na kriv način, to jest prepuni svoje ljudskosti koja isključuje Boga, poradi čega ostaje gladan i žedan života. Takva njegova sitost ubija ga gore nego glad, jer mu je ona izvor nevolja i muka, nepravdi i siromaštva u svijetu. Ona ga do te mjere zasljepljuje da ne vidi ni svoju ni tuđu glad, da ne vidi ni stvarne uzorke, ni prave potrebe.

No mi se večeras poklonimo svome Gospodinu kao milosrđu koje nas hrani i napaja svojim životom od kojeg se vječno živi, po ovoj hrani koju nam pruža sa svoga svetog stola i koje spomen slavimo u večerašnjem slavlju. On nam je ostavio primjer, ne samo poniznog pranja nogu, nego i predanja života, jer samo slijedeći njegov sveti primjer možemo biti milosrdni, te nahraniti gladne kruhom života i napojiti žedne vinom ljubavi Božje.

Share: