4. uskrsna nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus opisuje razliku između sebe kao dobrog pastira i svih ostalih pastira, koje naziva lažnim pastirima ili najamnicima. Predobro je svjestan činjenice kako je čovjek sklon dati se voditi i zavesti kojekakvim idejama. U ime ovih ili onih, kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva i ostvarenja, čovjek dopušta da ga vode drugi ljudi. Tim činom prihvaća istinu o sebi da nije sposoban sam sebe u svemu upravljati, nego zna da mora pristajati i na suradnju s drugima, da na neki način mora sebi izabirati vođe i predvodnike, bilo da se radi o društvenim, političkim, religioznim ili ideološkim vođama. Svjestan je da ima ljudi koji su prije njega išli određenim putem, te imaju svojevrsna iskustva i spoznaje, u koje se rado upućuje slušajući i prateći primjere onih koji mu ih prenose. A unutar toga svega pojavljuje se i vrlo tankoćutna ideja koja draška ljudske uši, provlačeći se vrlo često i prelazeći preko usta mnogih. To je ideja da čovjek može i treba živjeti bez pastira koji bi ga vodio određenim putem. Ta ideja prelazi u „mesijanska“ obećanja koja daju političari i ideolozi, predsjednici stranaka i raznih društava. I dok se današnji čovjek tako bahato busa u prsa želeći biti sloboda i samostalno odlučivati o sebi, ne primjećuje, s druge strane, da je već upao u mrežu onih koji žele odlučivati o njegovoj sudbini, koji ga žele pridobiti za se da bi osnažili svoje ideje, a u konačnici nemaju niti cilj cjelovito i vječno dobro čovjeka.
Onaj tko sebi pridobije određeni krug istomišljenika redovito živi od njihove naivnosti i neupućenosti, od njihova oduševljenja za svoje ideje, ali kad dođe kritični trenutak, onda ostavlja na cjedilu one kojima se služio za promidžbu svojih ideja.
Takve Isus jednostavno naziva najamnicima kojima nije stalo do ovaca, već do osobne koristi od ovaca, a čim osjeti opasnost, odlazi napuštajući ovce, jer mu je draža njegova koža od ovčje, potvrđujući time da je bio vukov jatak u pastirovoj koži koji je sve učinio da čovjeka ostavi bez zaštite pravoga pastira. S druge strane Isus se barem ne pretvara niti dodvorava čovjeku. Jasan je i otvoren kada govori o tome da čovjeku treba pastir, jer je u protivnom lak plijen onih koji vrebaju na njega nezaštićena u prostoru i vremenu.
Međutim, povijesna je scena ipak nešto malo drukčija danas nego u Isusovo vrijeme, pa smo dužni razmisliti i o tome. Ako je nekada Isus, govoreći o najamnicima, ustvrdio kako bježe kad vide vuka gdje dolazi, danas možemo uočiti kako ima onih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti se riziku. Tako na primjer mediji govore o plaćenicima koji prihvaćaju riskantne poslove i zadaće, međutim preduvjet je pozamašna svota novca. Pa se postavlja pitanje, može li se dobrom plaćom pretvoriti najamnika u vjernog plaćenika koji će zauzeto skrbiti o stadu? Može li novac i plaća imati konačnu riječ i biti najbolja motivacija svima koji se bave zahtjevnim poslom vođenja ljudi? Možemo li očekivati da će sada i pastiri u Crkvi Katoličkoj biti bolji pastiri otkako imaju prigodu biti plaćenici? Opoziva li moderno vrijeme Isusovu procjeni i pouku? Opoziva li njegovu pastirsku jedincatost?
Istina je da ima danas i takvih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti čak i vlastiti život. Istina je da i danas ima plaćenika i u samoj Crkvi, i među svećenicima i među vjernicima, koji djeluju gorljivo onda kad je nagrada pristojna, dok su u protivnom slabo motivirani. Međutim, Isus i njegova logika su različiti i radikalno drukčiji i od takve „dobre motivacije“ poradi koje se izlaže i žrtvuje do iznemoglosti. Isus, naime, nije samo bio spreman izložiti se, riskirati život, već je svjesno išao prema tome za što je znao da ga čeka. Znao je da će dati život, te je svjesno ušao u takvo darivanje, a nije samo ušao u nešto gdje je znao da bi čak mogao i život izgubiti. A to ne čini nijedan plaćenik. Plaćenik samo prihvaća rizik, ali ne ide svjestan kako će umrijeti, niti u ijednom trenutku, prihvaćajući svoje poslanje, prihvaća da bi išao u smrt, već da bi se sam u nekoj mjeri okoristio.
Snagom svoga svjedočanstva i uskrslog života Isus postaje model pastirima, koji ne samo da trebaju eventualno riskirati život u nekim posebnim okolnostima, poput plaćenika koji to čine za dobru plaću, već ga trebaju iz dana u dan postojano polagati. Zato se pastiri današnjice ne bi smjeli ponašati poput najamnika, jer je Isus došao da rastjera najamnike, da uspostavi nad ljudskim rodom pravu pastirsku skrb koja nije ljudska i koja nema ljudske ciljeve, već božanske. Ne bi im bilo na čast niti bi se upisalo u zaslugu ako bi se ponašali i poput plaćenika, nego jedino vrijedno bi bilo da poput Dobrog Pastira daju svoj život za svoje stado kao gospodari i darovatelji života koji to čine dragovoljno, svjesni da samo darujući ne mogu izgubiti život, nego da su primili moć preuzeti ga kao što je učinio Isus u uskrsnuću potvrđujući kako je uskrsnuće bilo presudni trenutak pastirskog djelovanja. Pastir u Crkvi može biti samo onaj tko djeluje Isusovom uskrsnom snagom privodeći sve ovce u Božji ovčinjak i štiteći ih od vuka grabežljivoga.
A taj vuk grabežljivi je smrt što grabi na takav način da su pred njom svi nemoćni. Pred njom su svi najamnici što bježe jer nemaju djelotvornu zaštitu kojom bi obranili stado, niti snagu da istrgnu iz njenih ralja ugrabljenu ovcu. Međutim, tu snagu koju nema čovjek, ima Bog koji je došao među nas da položi svoj život kao otkupninu i da ga potom uzme oživljujući i nas svojom besmrtnošću.
Molimo njega da izabere i postavi u svojoj Crkvi pastire koji će onda djelovati u njegovo ime i po njegovu primjeru, a ne u vlastito ime niti u ime plaćeničkih interesa, koji će za ljude djelovati u ime Boga, a ne u ime ljudi, moćnika, društvenih ili državnih interesa. Molimo ga da nam dade pastire po svome srcu, da se pokažu vrijednim radnicima u vinogradu Gospodnjem, dostojni svoje plaće, ali ne poput najamnika i plaćenika, već poput sinova Oca nebeskoga, pastiri poput Dobrog Pastira koji privode ovce u vječni Božji ovčinjak. Amen.

Share: