28. nedjelja kroz godinu – B
Malo tko se od nas danas može pohvaliti da su mu strane socijalne teme, da ne razmišlja i ne razgovara o socijalnoj pravdi i nepravdi, o pravima i prevarama, o bogatima i siromašnima. Rado govorimo o tome tko što i koliko ima, koliko vrijedi čije bogatstvo i čija porezna kartica, te o svemu imamo svoj sud. Oštro i polemično nastupamo kad nam netko ugrozi zaradu, to jest neka naša prava i mogućnosti, te time pokazujemo koliko nam znači materijalna sigurnost. Vjerojatno mnogo polemičnije i žučljivije nastupamo kad se borimo za veću plaću ili zaradu još neke kune, nego što ćemo se truditi upoznati Boga, produbiti vjeru, potaknuti ljubav prema njemu. Kad raspravljamo o dodatnim porezima, kriznim mjerama i potezima vlasti, lako se ražestimo, govorimo o nametima i haračima, a redovito neprimjerenim tonom i rječnikom.
O tome koliko nam se podudaraju ulazi i izlazi, ovisit će koliko rado i veselo dolazimo i u crkvu priznajući se vjernicima. Dapače, ukoliko nam posao ide od ruke očekivat ćemo da nam status vjernika pomogne očuvati ono što smo pošteno stekli, te ćemo radi toga još rađe i srdačnije dolaziti, uvjereni kako imamo dokaz da Bog misli na nas, jer nam daje ono što nam treba, što zaželimo i zatražimo.
No da nas Gospodin malo „dotakne“ i ugrozi „naš imetak“, tko zna bismo li bili jednako ponosni na vjeru koju ispovijedamo, ili bismo svoje stanje pred Bogom tumačili kao kaznu koja nam se dogodila iz neznanih razloga. Pogotovo ako bismo se držali ćudorednima i poštenima, za razliku od nekih drugih koji su na nepošten način stekli svoje bogatstvo ili imetak. Imali bismo osjećaj da je naš imetak Božja nagrada, te da je samom Gospodinu dužnost da nam to očuva. Osim što bismo imali zaleđe materijalne sigurnosti, mogli bismo se hvaliti ćudorednom neporočnošću, držeći je preduvjetom poradi kojega nam je Gospodin i udijelio sve što imamo.
Tako i ovaj Isusov sugovornik iz Evanđelja, uvjeren da je na dobrom putu, odlučuje se pokazati pred Isusom kao pošten i moralan čovjek. Htio je istaknuti kako je bio neporočan od svoje mladosti, vjerojatno zato što je oko njega bilo mnogo onih koji nisu bili baš takvi i u odnosu prema kojima se osjećao izuzetno ponosan. Hvale je vrijedno da pitanje svoje neporočnosti nije ostavljao za starije dane, za razdoblje kad ne bude više imao snage činiti propuste, griješiti, kao što radi toliki drugi. Sigurno je očekivao više pohvala, a doživio je u stvari suprotno, da ga je Isus razoružao i doveo pred izbor, ili vjera ili bogatstvo ukoliko je želio učiniti sljedeći bitni duhovni korak. Njegov zanos je naglo splasnuo, jer je bio hranjen samohvalom i ponosom na vlastite čine, a nije bio usmjeren prema Bogu, niti je dopuštao daljnja Božja nadahnuća. No ne treba se čuditi njemu, nego promatrati sebe kroz njega i njegov slučaj, jer malo bi tko i danas drukčije reagirao, te poslušao Isusovu riječ. Barem se ne susreće često takvih primjera u svakodnevnici, pa i onda kad živimo neporočno i ćudoredno ili kad susrećemo osobe koje se ponose kako žive prema Božjim zapovijedima, usprkos tolikih napasti koje vjernika odvlače od vjernosti Božjim odredbama.
Moralna neporočnost je, bez daljnjega, dobra i potrebna, ali je još uvijek daleko od evanđeoskog života i punine onoga što možemo od Boga primiti da mu se prepustimo da nas vodi njegova riječ izvan okvira i granica našeg ljudskog poimanja. Ćudoredni život može biti dobar i zdrav preduvjet – temelj na kojim se može graditi, isto kao što može biti prepreka u hodu prema evanđeoskim vrijednostima ukoliko se pojedinac počne diviti samome sebi i svojoj životnoj situaciji. Tako se dogodilo i ovom mladiću koji je živio neporočno održavajući Božje zapovijedi, ali nije živio od pouzdanja u Boga, već od sigurnosti koju su mu pružala dobra ovoga svijeta koja je posjedovao. Zato nije bio sposoban usmjeriti pogled na Boga diveći se njegovoj dobroti, te živjeti od povjerenja u njegovu providnost, potpuno posvećen i usredotočen na njegovo kraljevstvo, to jest prepušten Isusovu vodstvu. Nije bio kadar dopustiti Bogu da mu otvori srce prema većim vrijednostima od ćudoredne neporočnosti i materijalne sigurnosti.
Isus, međutim, svjestan u čemu se sastoji stvarna vrijednost života ukazuje na sasvim nove potrebe i mogućnosti odnosa prema Bogu koji se više ne mjeri ljudskim već božanskim kategorijama. Lako je razumijevati Boga dok ga uklapamo u svoju logiku i funkcioniranje svoga života, ali doživjeti Boga i uspostaviti odnos s njime kada on mijenja kategorije našeg poimanja prilagođavajući ih svome, to već nije lako. Nije nimalo lagano ni lagodno dopustiti Bogu da on nas suobliči logici svoga života, što je istinski smisao prave vjere i odnosa s Bogom. Jer ovaj mladić iz Evanđelja je mogao znati i sam o Bogu zakona i zapovijedi, o tome što Bog naučava o ćudorednom i poštenom življenju, što je pokazao u dijalogu s Isusom. Ali ako je došao pred Isusa iskreno tražeći intenzivniji put koji bi se sastojao u posvemašnjoj otvorenosti i predanju Bogu, koji bi bio posvećen isključivo traženju njegova a ne svoga lica, od života koji nadvisuje obični ljudski put, ljudska poimanja i očekivanja, onda je trebao krenuti za Isusom na tragu evanđeoskog života.
Ovaj mladić za to nije bio sposoban. Draža mu je bila njegova sigurnost nego ona koju je mogao steći upoznajući pobliže Boga. Nužni preduvjet duhovnog rasta je, kako jasno pokazuje Isus, otvorenost Evanđelju, a ne moralna neporočnost koju je ovaj čovjek imao. Premda je bio čovjek koji, kako ustvrdi, nije krao, te je očito sve legalno stekao svojim radom, Isus mu je ipak rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje, jer je bio otvrdnut u svom poimanju Boga i života, uvjeren kako imetkom može izgraditi budućnost bolje nego siromaštvom.
Krist Gospodin, naprotiv, vjeruje u snagu siromaštva i jednostavnosti. Kad se živi skromno i siromašno ne samo da se nema što izgubiti, nego se živi slobodno, opušteno i nenavezano, zahvalno primajući osnovno za život. Tko živi skromno i siromašno, predan traženju Boga i njegova kraljevstva, ne živi u strahu poput bogataša koji se boje da ne izgube ono što imaju, te tako uistinu ne znaju živjeti, jer nikad ne žive neopterećeno. Tko iskreno ide za Isusom doživljavajući iz dana u dan bogatstvu koje mu Isus polaže u dušu, bogatstvo za koje ne mora strahovati jer je nepropadljivo i neuništivo, sasvim mu je lako odreći se svih ostalih interesa, te svoja dobra staviti u službi braći ljudima, napose siromašnima.
Stoga nam je ova Isusova poruka kao kruh nasušni, jer danas živimo u mnogo većem grču i strahu nego nekada, zagušeni potrebom da imamo, stječemo i zarađujemo, u strahu od teškog i nesigurnog života. Živimo u društvu i vremenu u kojemu nitko više gotovo ne vjeruje da je siromaštvo krepost i snaga, pa niti oni koji se zavjetovaše živjeti siromašno ili pak oni koji služe Bogu i propovijedaju njegovu riječ. Neka nas Isusova riječ prodrma i potakne da je shvatimo ozbiljno, jer ostaviti sve i poći za njim iznimno je iskustvo vjere, te siromasima i cijelom svijetu dokaz Božje prisutnosti. Pričajući samo o vjeri, a ne čineći ono što je Isus činio i na što nas poziva, ostajemo slika i prilika onog bogatog mladića, koji se drži svojih sigurnosti, a time postajemo karikatura kršćanina koji bi inače trebao živjeti od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.