Riječ Gospodnja vodi proroka do neponovljivog iskustva, ali i do ogromnih poteškoća i riskiranja života.

No usprkos toga, prorok joj ostaje vjeran, postojan. On ostaje sladokusac i gurman koji na pravi način zna kušati, razlikovati, zna se diviti, jer ima istančan osjećaj i ukus. Prorok guta riječ Božju, njome se hrani i od nje živi. «Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim» (Ps 119, 103), veli Psalmist.

Svećeniku je riječ Božja darovana i on je toga svjestan. Ona nije njegova privatna svojina, bez obzira koliko se mudrim smatrao. Poput proroka koji su svjesni da su primili riječ Gospodnju, (usp. 2Kr 20, 4; 1Lj 22, 8; Iz 38, 4; Jer 1, 2; Ez 1, 3; Hoš 1, 1; Jl 1, 1; Mih 1, 1; Zah 1, 1; Mal 1, 1) i on je kadar reći: «Dođe mi riječ Gospodnja». Riječ Božja je kao sjeme što u njemu klija, raste i donosi plod (usp. Lk 8, 11).

Svećenik na sebi i u sebi osjeća svu njezinu prodornost i oštrinu: «Živa je uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca» (Heb 4, 12). Riječju Božjom prosuđuje svaku stvar i događaj, svaku pojavu i znak vremena. Ona je metar, mjera, kriterij po kojoj mjeri dušu čovjeka i društva, po kojem je kadar prosuđivati nakane srdaca, kulturu, politiku.

Po toj se riječi nanovo rađamo odozgo, po onom zahtjevu kojega Isus postavlja pred Nikodema istaknutog učitelja u Izraelu (usp. Iv 3, 4-7). Sama starozavjetna riječ nije imala takvu snagu preporođenja, ali po dolasku Duha koji uvodi u svu istinu, riječ Božja dosiže svoju puninu, vraća joj se sva snaga i postaje životvorna. «Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje» (1Pt 1, 23).[1]

 

Apostoli su ozbiljno shvatili ovu novu situaciju u kojoj su se našli. Shvatili su kakvim bogatstvom raspolažu. U to ime s pravom traže rješenje kad je nastao spor između Helenista i Hebreja u svezi asistencije udovica: «Nije pravo da mi ostavimo riječ Božju pa da služimo po stolovima» (Dj 6, 2). Oni nastavljaju živjeti od Božje riječi i propovijedati je.

Kad se radi o propovijedanju bitno je još nešto naglasiti. Naime, propovijedanje apostola toliko je autentično, suživljeno s ovom riječi, da je ona jednostavno postala riječ Božja. Povijesno gledano do toga trenutka postoje sveti spisi Staroga zavjeta. Apostoli i evanđelisti nisu pretendirali nadopunjavati ove spise. Njima je bio cilj u njima nalaziti hranu i potvrdu za svoje propovijedanje. Cilj im je bio pokazati da su dolazak Mesije i utjelovljenje, a nadasve muka, smrt i uskrsnuće bili naviješteni u Starome zavjetu, a ispunili su se u osobi Isusa Krista, čemu su oni svjedoci. Propovijedanje apostola u sinagogama ima utemeljenje u Bibliji Staroga zavjeta, a neosporno je da se njihovo iščekivanje ispunilo u Kristu. Oni su ga susreli i to je konačna objava kojoj se nema što dodati niti oduzeti (usp. Otk 22, 18-19). Sadržaj njihova propovijedanja – otajstvo Isusa Krista, postaje hrana: «Ako ovo izlažeš braći, bit ćeš dobar službenik Isusa Krista, othranjen zasadama vjere i dobre nauke koju vjerno živiš» (1Tim 4, 6). Vrijedno je barem čuti što veli Pavao: «Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima» (1Sol 2, 13).[2] I Pavao i zajednica svjesni su da je njegovo propovijedanje riječ Božja.

Pavao prenosi dalje na svoje nasljednike i suradnike istu obvezu: «Zaklinjem te… propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke» (2Tim 4, 2).[3] «A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovijedanja Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja» (2Tim 4, 5). Ono Isusovo poslanje «idite po svem svijetu…» (Mk 16, 15) ne vrijedi samo za prvu generaciju apostola. Ono vrijedi za sve apostole u Crkvi, za sve propovjednike Božje riječi. Premda Pavao ne namjerava dati kanonsko značenje propovijedanju Crkve sve do kraja vremena, ne vjerujem da ga smijemo isključiti. Prema je Crkva primila u kanon određeni broj knjiga, ne znači da naše propovijedanje smije biti išta drugo doli Božja riječ. Ako baš hoćemo, Crkva kao takva dobila je karizmu naučavanja i prepoznavanja istine do konca svijeta i «vrata paklena neće je nadvladati» (Mt 16, 18). Današnji nasljednici apostola i njihovi suradnici imaju isti mandat i istu obvezu: propovijedati Božju riječ, govoriti o Bogu na takav način da ono što mi kažemo, možemo u određenom smislu zvati riječju Božjom.

Nahranjen i preporođen, utvrđen vjerom u uskrsnuće, kao i apostoli, svećenik dobiva osobno od Gospodina mandat: «Idite po svem svijetu i propovijedajte svakom stvorenju» (Mk 16, 15). On zato nije govornik, nije demagog, nije varalica, nije čovjek privlačnih nauka koji je kadar sinkretistički pristupiti stvarima. Svećenik je propovjednik – navjestitelj Riječi koja se utjelovila i koja je uskrsnula. Svaki čovjek pa tako i svećenik, autentičan je u nastupu, prepoznatljiv po svojim karakteristikama, ali i po svijesti i svjesnosti da ne propovijeda vlastitu nego Božju riječ, pred kojom mora biti odgovoran. Ne smije se upustiti u ponavljanje i prepričavanje pobožnih priča. Njegova riječ odraz je njegovog egzistencijalnog Boga i susreta s njime, to je izvor iz kojega crpi nadahnuće i posvećuje se razmišljanju o toj riječi.[4]

No, svećenik se ne susreće s ovom riječju na potpuno individalan način. On se s ovom riječju susreće u Crkvi: jer Crkva je kuća Božja, mjesto Božje prisutnosti, zalog Riječi Božje. Tako je njegov doživljaj prožet dimenzijom zajedništva, a njegovo tumačenje duhom crkvenosti.

Svećenik doživljava riječ i stječe svoje iskustvo u svome vremenu i prostoru. Prenosi riječ aktualizirajući njezine sadržaje, primjenjujući ih i na suvremenu problematiku i na životne okolnosti u kojima živi Crkva. U protivnom ta riječ ostaje bez duha. On nije tek kazališni recitator nekog komada koji ga osobno ne dodiruje, nije glumac koji će naučiti tekst napamet, odglumiti svoj komad, skinuti masku pa otići kući. Stječe iskustvo riječi, on je utjelovljuje, za nju se veže. Svećenik je dionik sudbine riječi, s njom umire i uskrsava. Sv. Ivan u Otkrivenju na više mjesta spominje one koji su ubijeni radi riječi Božje (usp. Otkr 6, 9; 20, 4). Riječ zbog koje se polagao život uvijek je u potpunosti Božja, ali je u potpunosti i onoga koji je dao svoj život za nju. Takvo potpuno suživljenje s doživljajem Boga koji se objavljuje, za čovjeka umire i za njegovo spasenje uskrišava, u potpunosti je i suobličenje s Njim za onoga tko podlaže svoj život njegovoj riječi.

Riječ apsolutno Božja do te mjere mora biti svećenikova da bi se i njegovo propovijedanje, unutar propovijedanja Crkve moglo nazvati (kao nekada) riječ Božja. Danas, propovijedanje svećenika neće imati povlasticu riječi Božje na kanonski način, kao što je to bilo propovijedanje apostola koje je ostalo zapisano u evanđeljima i poslanicama, ali to ne znači da se od njega ne traži da propovijeda riječ Božju, da Božjoj Riječi posudi svoj glas i da onda njegovo propovijedanje doista postane riječ Božja.

Međutim, uvijek će osjećati onaj dualizam kojega čovjek osjeća pred uzvišenošću Božje riječi: kad najviše dopusti riječi da provali bujicom iz njega, to će se više osjetit mucavac, njemak. Osjetit će koliko ne zna govoriti, kako u njemu i iz njega govori riječ koja nije njegova. Osjetit će da mu je dano što će reći (usp. Mt 10, 19), osjetiti će kako mu iz srca naviru riječi divne (usp. Ps 45, 2), riječi koje on tamo nije stavio, koje nije umnožio, koje se nisu njegovom voljom i trudom raširile i ispunile srce (premda je potrebna i njegova dobra volja). Osjetit će da je to riječ kojoj Bog daje da raste, bez obzira tko je zemlju pripremio, posijao, zalio (usp. 1Kor 3).

Doista, što će nam riječ koja nije od Boga, koja nije Kristova? Takvih ima i previše. Takvima je svijet zatrpan. U toj šumi riječi čovjek se danas više ne snalazi. Danas, bujica riječi čovjeka drži u vrtlogu nad kojim nema kontrolu, pred kojim je nemoćan, kojem se prepustiti znači potopiti se, otići duboko na dno. U ovoj šumi informacija i dezinformacija čovjek se zapliće kao u paukovu mrežu, a što se više migolji, to se manje snalazi, a više zapliće. Posjeduje znanje, uči jezike i umijeća, ali ne posjeduje riječ života. Varaju ga slijeva, varaju ga zdesna, obećaju mu budućnost i sreću i on se koprca, vjeruje, trči sad ovdje sad ondje, a ne vidi da je ispao iz ravnoteže, ne vidi da više ne zna tko je i što hoće, da se vrti u krugu. Za razliku od ovoga, prepuštanje Božje riječi je vrtlog i bujica koja nas vuče k nebu u maticu života.

Svećenik – propovjednik riječi Božje nije tek govornik koji posjeduje snagu glasa i umijeće govora,[5] već nalazi snagu Istine u svojim riječima. On ne prodaje maglu niti govori ispraznosti (usp. 1Tim 1, 6-7), već naviješta snagu križa, ludost onima koji propadaju, a snaga (virtus) onima koji se spašavaju (usp. 1Kor 1, 18-2, 5).[6] Propovjednik nije navjestitelj tek buduće nade. U njegovoj riječi su sadržana i starozavjetna proroštva ispunjena u Kristu, kao i buduća nada i istina u kojima već imamo udjela na zemlji kao članovi Crkve. Svećenik u svojoj ruci drži «mač Duha, to jest riječ Božju» (Ef 6, 17), a ovo je mač, suprotno od mača ovozemaljske moći, od kojega se gine, ako ga se ne koristi.

Svećenik služi riječi istine, Riječ koja je Put, Istina i Život. On ne trpi kompleks pred današnjim svijetom. On čista obraza može stati pred čovjeka ako je zanemario sve druge interese, a jedini mu je interes da svijet čuje živu riječ Boga živoga. Svećenik uživa u riječi Božjoj, hrabri se, hrani i tješi. Svećenik nema druge snage, osim snage ove riječi. Kad se radi o propovijedanju bitno je još nešto naglasiti. Naime, propovijedanje apostola toliko je autentično, suživljeno s ovom riječi, da je ona jednostavno postala riječ Božja. Povijesno gledano do toga trenutka postoje sveti spisi Staroga zavjeta. Apostoli i evanđelisti nisu pretendirali nadopunjavati ove spise. Njima je bio cilj u njima nalaziti hranu i potvrdu za svoje propovijedanje. Cilj im je bio pokazati da su dolazak Mesije i utjelovljenje, a nadasve muka, smrt i uskrsnuće bili naviješteni u Starome zavjetu, a ispunili su se u osobi Isusa Krista, čemu su oni svjedoci. Propovijedanje apostola u sinagogama ima utemeljenje u Bibliji Staroga zavjeta, a neosporno je da se njihovo iščekivanje ispunilo u Kristu. Oni su ga susreli i to je konačna objava kojoj se nema što dodati niti oduzeti (usp. Otk 22, 18-19). Sadržaj njihova propovijedanja – otajstvo Isusa Krista, postaje hrana: «Ako ovo izlažeš braći, bit ćeš dobar službenik Isusa Krista, othranjen zasadama vjere i dobre nauke koju vjerno živiš» (1Tim 4, 6). Vrijedno je barem čuti što veli Pavao: «Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima» (1Sol 2, 13).[7] I Pavao i zajednica svjesni su da je njegovo propovijedanje riječ Božja.

Pavao prenosi dalje na svoje nasljednike i suradnike istu obvezu: «Zaklinjem te… propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke» (2Tim 4, 2).[8] «A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovijedanja Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja» (2Tim 4, 5). Ono Isusovo poslanje «idite po svem svijetu…» (Mk 16, 15) ne vrijedi samo za prvu generaciju apostola. Ono vrijedi za sve apostole u Crkvi, za sve propovjednike Božje riječi. Premda Pavao ne namjerava dati kanonsko značenje propovijedanju Crkve sve do kraja vremena, ne vjerujem da ga smijemo isključiti. Prema je Crkva primila u kanon određeni broj knjiga, ne znači da naše propovijedanje smije biti išta drugo doli Božja riječ. Ako baš hoćemo, Crkva kao takva dobila je karizmu naučavanja i prepoznavanja istine do konca svijeta i «vrata paklena neće je nadvladati» (Mt 16, 18). Današnji nasljednici apostola i njihovi suradnici imaju isti mandat i istu obvezu: propovijedati Božju riječ, govoriti o Bogu na takav način da ono što mi kažemo, možemo u određenom smislu zvati riječju Božjom.

Nahranjen i preporođen, utvrđen vjerom u uskrsnuće, kao i apostoli, svećenik dobiva osobno od Gospodina mandat: «Idite po svem svijetu i propovijedajte svakom stvorenju» (Mk 16, 15). On zato nije govornik, nije demagog, nije varalica, nije čovjek privlačnih nauka koji je kadar sinkretistički pristupiti stvarima. Svećenik je propovjednik – navjestitelj Riječi koja se utjelovila i koja je uskrsnula. Svaki čovjek pa tako i svećenik, autentičan je u nastupu, prepoznatljiv po svojim karakteristikama, ali i po svijesti i svjesnosti da ne propovijeda vlastitu nego Božju riječ, pred kojom mora biti odgovoran. Ne smije se upustiti u ponavljanje i prepričavanje pobožnih priča. Njegova riječ odraz je njegovog egzistencijalnog Boga i susreta s njime, to je izvor iz kojega crpi nadahnuće i posvećuje se razmišljanju o toj riječi.[9]

No, svećenik se ne susreće s ovom riječju na potpuno individalan način. On se s ovom riječju susreće u Crkvi: jer Crkva je kuća Božja, mjesto Božje prisutnosti, zalog Riječi Božje. Tako je njegov doživljaj prožet dimenzijom zajedništva, a njegovo tumačenje duhom crkvenosti.

Svećenik doživljava riječ i stječe svoje iskustvo u svome vremenu i prostoru. Prenosi riječ aktualizirajući njezine sadržaje, primjenjujući ih i na suvremenu problematiku i na životne okolnosti u kojima živi Crkva. U protivnom ta riječ ostaje bez duha. On nije tek kazališni recitator nekog komada koji ga osobno ne dodiruje, nije glumac koji će naučiti tekst napamet, odglumiti svoj komad, skinuti masku pa otići kući. Stječe iskustvo riječi, on je utjelovljuje, za nju se veže. Svećenik je dionik sudbine riječi, s njom umire i uskrsava. Sv. Ivan u Otkrivenju na više mjesta spominje one koji su ubijeni radi riječi Božje (usp. Otkr 6, 9; 20, 4). Riječ zbog koje se polagao život uvijek je u potpunosti Božja, ali je u potpunosti i onoga koji je dao svoj život za nju. Takvo potpuno suživljenje s doživljajem Boga koji se objavljuje, za čovjeka umire i za njegovo spasenje uskrišava, u potpunosti je i suobličenje s Njim za onoga tko podlaže svoj život njegovoj riječi.

Riječ apsolutno Božja do te mjere mora biti svećenikova da bi se i njegovo propovijedanje, unutar propovijedanja Crkve moglo nazvati (kao nekada) riječ Božja. Danas, propovijedanje svećenika neće imati povlasticu riječi Božje na kanonski način, kao što je to bilo propovijedanje apostola koje je ostalo zapisano u evanđeljima i poslanicama, ali to ne znači da se od njega ne traži da propovijeda riječ Božju, da Božjoj Riječi posudi svoj glas i da onda njegovo propovijedanje doista postane riječ Božja.

Međutim, uvijek će osjećati onaj dualizam kojega čovjek osjeća pred uzvišenošću Božje riječi: kad najviše dopusti riječi da provali bujicom iz njega, to će se više osjetit mucavac, njemak. Osjetit će koliko ne zna govoriti, kako u njemu i iz njega govori riječ koja nije njegova. Osjetit će da mu je dano što će reći (usp. Mt 10, 19), osjetiti će kako mu iz srca naviru riječi divne (usp. Ps 45, 2), riječi koje on tamo nije stavio, koje nije umnožio, koje se nisu njegovom voljom i trudom raširile i ispunile srce (premda je potrebna i njegova dobra volja). Osjetit će da je to riječ kojoj Bog daje da raste, bez obzira tko je zemlju pripremio, posijao, zalio (usp. 1Kor 3).

Doista, što će nam riječ koja nije od Boga, koja nije Kristova? Takvih ima i previše. Takvima je svijet zatrpan. U toj šumi riječi čovjek se danas više ne snalazi. Danas, bujica riječi čovjeka drži u vrtlogu nad kojim nema kontrolu, pred kojim je nemoćan, kojem se prepustiti znači potopiti se, otići duboko na dno. U ovoj šumi informacija i dezinformacija čovjek se zapliće kao u paukovu mrežu, a što se više migolji, to se manje snalazi, a više zapliće. Posjeduje znanje, uči jezike i umijeća, ali ne posjeduje riječ života. Varaju ga slijeva, varaju ga zdesna, obećaju mu budućnost i sreću i on se koprca, vjeruje, trči sad ovdje sad ondje, a ne vidi da je ispao iz ravnoteže, ne vidi da više ne zna tko je i što hoće, da se vrti u krugu. Za razliku od ovoga, prepuštanje Božje riječi je vrtlog i bujica koja nas vuče k nebu u maticu života.

Svećenik – propovjednik riječi Božje nije tek govornik koji posjeduje snagu glasa i umijeće govora,[10] već nalazi snagu Istine u svojim riječima. On ne prodaje maglu niti govori ispraznosti (usp. 1Tim 1, 6-7), već naviješta snagu križa, ludost onima koji propadaju, a snaga (virtus) onima koji se spašavaju (usp. 1Kor 1, 18-2, 5).[11] Propovjednik nije navjestitelj tek buduće nade. U njegovoj riječi su sadržana i starozavjetna proroštva ispunjena u Kristu, kao i buduća nada i istina u kojima već imamo udjela na zemlji kao članovi Crkve. Svećenik u svojoj ruci drži «mač Duha, to jest riječ Božju» (Ef 6, 17), a ovo je mač, suprotno od mača ovozemaljske moći, od kojega se gine, ako ga se ne koristi.

Svećenik služi riječi istine, Riječ koja je Put, Istina i Život. On ne trpi kompleks pred današnjim svijetom. On čista obraza može stati pred čovjeka ako je zanemario sve druge interese, a jedini mu je interes da svijet čuje živu riječ Boga živoga. Svećenik uživa u riječi Božjoj, hrabri se, hrani i tješi. Svećenik nema druge snage, osim snage ove riječi.

 


[1] Neki prijevodi donose «riječju Božjom živom i vječnom», što je još jače ako nam je ključni pojam riječ, ali u biti se ništa ne mijenja. Riječ Boga živoga i vječnoga ne može biti nego živa i vječna.

[2] Evo još nekoliko citata: «Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja» (1Kor 1, 21). Radi se uvijek o riječi u kojoj je sadržana snaga Božja, snaga spasenja. «Moja riječ i moje propovijedanja nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu» (1Kor 2, 4). To je riječ u kojoj je snaga Duha, a nisu li proroci govorili po Duhu? Ne kaže li se za pismo Staroga zavjeta da je nadahnuto, bogoduho? Pavao to tvrdi za svoje propovijedanje i za riječ u kojoj je bila Božja snaga. U poslanici Titu Pavao govori o Bogu koji nikad ne laže, «a svoju riječ objavi u svoje vrijeme propovijedanjem koje je meni povjereno naredbom Boga, našega Spasitelja…» (1, 3). Pavao u svojoj riječi prenosi objavu, po nalogu Isusovu.

[3] Moglo bi djelovati da je ovo što kaže Pavao u suprotnosti s onim što kaže u istoj poslanici u prethodnim recima: «Ovo im dozivaj u pamet i zaklinji (ih) pred Bogom da se ne upuštaju – to je nekorisno – u prepiranja (noli contendere verbum), jer služe samo na propast slušateljima» (2, 14). Pavao nije za prepiranje oko termina, riječi, oko ispraznosti. On je za naviještaj vjere, a ne za prepucavanja. Svjestan snage riječi Božje, upozorava svoga učenika da ne gubi vrijeme oko svjetovnih, šupljih (usp. 2Tim 2, 16) i babljih priča i govora: «Od toga su neki zastranili i skrenuli u prazno brbljanje. Hoće da budu učitelji Zakona, iako ne razumiju ni ono što govore ni ono što uporno tvrde» (1Tim 4, 7).

[4] 1Tim 4, 13: «Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju.»

[5] Augustin svjedoči kako je više puta žrtvovao ljepotu literarno-retoričkog izraza samo da bi bio razumljiviji vjernom puku koji ga sluša, samo da bi Istina transparentnije izbijala iz njegove riječi za svakoga čovjeka (usp. Pellegrino Michele, Discorsi di sant’Agostino, NBA XXIX, Città Nuova Editrice, Introduzione generale, str. LXX-CII).

[6] Usp. 1Kor 1,18-2,5.

[7] Evo još nekoliko citata: «Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja» (1Kor 1, 21). Radi se uvijek o riječi u kojoj je sadržana snaga Božja, snaga spasenja. «Moja riječ i moje propovijedanja nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu» (1Kor 2, 4). To je riječ u kojoj je snaga Duha, a nisu li proroci govorili po Duhu? Ne kaže li se za pismo Staroga zavjeta da je nadahnuto, bogoduho? Pavao to tvrdi za svoje propovijedanje i za riječ u kojoj je bila Božja snaga. U poslanici Titu Pavao govori o Bogu koji nikad ne laže, «a svoju riječ objavi u svoje vrijeme propovijedanjem koje je meni povjereno naredbom Boga, našega Spasitelja…» (1, 3). Pavao u svojoj riječi prenosi objavu, po nalogu Isusovu.

[8] Moglo bi djelovati da je ovo što kaže Pavao u suprotnosti s onim što kaže u istoj poslanici u prethodnim recima: «Ovo im dozivaj u pamet i zaklinji (ih) pred Bogom da se ne upuštaju – to je nekorisno – u prepiranja (noli contendere verbum), jer služe samo na propast slušateljima» (2, 14). Pavao nije za prepiranje oko termina, riječi, oko ispraznosti. On je za naviještaj vjere, a ne za prepucavanja. Svjestan snage riječi Božje, upozorava svoga učenika da ne gubi vrijeme oko svjetovnih, šupljih (usp. 2Tim 2, 16) i babljih priča i govora: «Od toga su neki zastranili i skrenuli u prazno brbljanje. Hoće da budu učitelji Zakona, iako ne razumiju ni ono što govore ni ono što uporno tvrde» (1Tim 4, 7).

[9] 1Tim 4, 13: «Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju.»

[10] Augustin svjedoči kako je više puta žrtvovao ljepotu literarno-retoričkog izraza samo da bi bio razumljiviji vjernom puku koji ga sluša, samo da bi Istina transparentnije izbijala iz njegove riječi za svakoga čovjeka (usp. Pellegrino Michele, Discorsi di sant’Agostino, NBA XXIX, Città Nuova Editrice, Introduzione generale, str. LXX-CII).

[11] Usp. 1Kor 1,18-2,5.

Share: