22. nedjelja kroz godinu – B

kristJeruzalemski farizeji i pismoznanci koji su se zanimali za Isusovo djelovanje radoznalo su promatrali svaki detalj kako Isusova ponašanja, kao i ponašanja njegovih učenika. Pratili su tako i zamjerali da jedu kruh neopranih ruku, što su smatrali nečistoćom neprimjerenom jednom pobožnom židovu, a napose ako se radi o učenicima nekog rabina koji se dičio time da poučava božanski nauk. Prema poimanju farizeja svaki način učitelj u narodu je trebao biti vrlo obziran i precizan u vjernosti zakonskim odredbama i narodnim predajama koje su nastale s nekim razlogom i ciljem. Svojim kritikama iznijeli su tako i očekivanja prema Isusu i njegovim učenicima. Učenici nisu marili za predaju starih, a Isus nije pokazao nimalo žala zbog njihova dokidanja. Prema farizejima oni su trebali biti upućeniji u Božje zakone i zapovijedi, te prednjačiti svjedočanstvom pred drugima ne omalovažavajući pobožne predaje starih. Ali kako to nije bio slučaj, tako su onda pismoznanci i farizeji u puku pokušali narušiti ugled koji je Gospodin uživao razglašavajući svoje mišljenje i iznoseći svoje osvrte na njihovo ponašanje glede običajnog pranja ruku, čaša, vrčeva, lonaca i hrane.

Najveći strah farizeja i pismoznanca koji je iz toga proizlazio je da narod ne poprimi poganske običaje, te da se onda time ne pomiješa s drugim narodima, te da ne postane nečistim narodom poput poganskih naroda. Isusov odgovor je sasvim jasan i javan pred očima svega puka. Ti isti čuvari predaja zanemarivali su mnogo bitnije od svega, a to je sačuvati čisto srce naroda pred Bogom i slobodno od svake zle namisli i grijeha. Jer ako je naroda tako vjeran i svet, čist i pravedan, odakle onda tolika zla kojima se ljudi međusobno ugrožavaju, pa čak i uništavaju? Isusov govor pretpostavlja pitanje: Zar su sama od sebe nastala bludništva, krađe, prijevare, ubojstva, preljubi, lakomstva i prijevare? Ujedno je ovo popis onih najočitijih zala i grijeha kojih nije bio izuzet ni Božji narod, premda se hvalio činjenicom da je bio vjerni, izabrani, sveti narod. Ujedno je ovo bio prijekor njihovoj dvoličnosti jer su navodno bili čuvari dobrobiti naroda, uvjereni da čuvanjem predaja vode narod u budućnost, a previđali su da narod može imati budućnost ne čuvanjem predaja starih, nego čuvanjem Božjeg ćudorednog zakona i zapovijedi, to jest čuvanjem srca i nutrine od zaraza i nečistoća grijeha. Zato najveće blago i kapital jednog naroda oko kojega treba uznastojati jest upravo čistoća srca i zajedništvo s Bogom njegovih članova. Ako narod skrbi oko čistoće duha i srca, onda će bez obzira na količinu izgubljenih ili promijenjenih ljudskih predaja sačuvati svoj ponos, cjelovitost i identitet. Upravo to postaje izvor stvarne dobrobiti na kojoj se onda treba graditi budućnost jednog naroda.

Živimo u vremenu kad se slične stvari događaju i u našem društvu. Oko nas se događaju velike preobrazbe u društvu, te se onda dokidaju mnogi običaji i predaje naših starih po kojima se nekada živjelo. Izmijenio se i ritam i način života, te su mnogi zabrinuti kako ćemo izgubiti samosvijest i kako će nas kao narod ugroziti globalizacija i ostali društveni procesi u našoj okolini. Strah nas je kako ćemo se pretopiti s drugima ili da će nas drugi svojim običajima preplaviti. No ako Isus nije izrazio žalost zbog dokidanja predaja starih u njegovo vrijeme, zar bismo mi trebali biti zabrinuti što se u naše vrijeme dokidaju određeni običaji i predaje? Držim da ne bismo!

S druge pak strane Isus je jasno izrazio da je veći problem što narod olako previđa odredbe zakona Božjega, a daje se zavarati mišlju da je dostatno čuvati predaje starih da bi se zajamčila budućnost. I za nas danas vrijedi ista stvar. Jer nije problem što smo se odrekli određenih predaja starih, nego je problem što olako uvodimo mnoge uredbe ljudske, mnoge izmišljene ‘običaje’ nametnute medijima, javnošću i pomodarstvom, a da nismo svjesni koji je njihov konačni cilj i učinak u našoj svijesti i životu naroda. Štoviše, nije problem što s vremenom nestane poneki običaj, nego što smo na račun toga olako ostavili razmatranje Božjih zapovijedi i njihovu poruku za život. U suvremenom svijetu ušli smo u proces stvaranja i prihvaćanja ljudskih običaja nauštrb ili protiv Božjih, a koji malo tko prepoznaje i na kojega ne upozorava kao na najveći problem kojem smo izloženi danas. A da smo usred upravo takvog procesa prepoznajemo po nebrizi za ćudoredni život, koji ne samo da se ne štiti u javnosti nego se i sustavno gazi uvođenjem suvremenih običaja kao standarda ponašanja. Doista nije poteškoća što ćemo odbaciti određene stare običaje, nego što se odričemo najveće vrijednosti – vjerničke duše oplemenjene vjernošću Bogu i svetom Evanđelju. Pogubno može biti to što oko sebe dopuštamo procese stvaranja običaja koji zauzimaju mjesto Božjih zapovijedi i koji onečišćuju srce ovog naroda odvlačeći ga daleko od Boga. Zato ne bismo trebali biti zabrinuti tek iz nekih nostalgičarskih razloga što mnogi ne mare za običaje naših starih, nego što mnogi danas ne vrše revno i vjerno Božje zapovijedi kao što to nekad činjahu naši stari. Doista, naši pređi se othrvaše na vjetrometini povijesti ne zato što su imali pučke običaje, nego zato što su bili vjerni Bogu i njegovim vrijednostima.

Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva da ne previđamo olako ono što je Božje, nego da ga zauzeto njegujemo upravo to. Zato bismo trebali mnogo bolje detektirati svaki izvor nečistoće koji se putem suvremenih ‘običaja’ želi ugnijezditi u našim srcima, te bismo prema takvim procesima i postupcima trebali biti mnogo kritičniji i odlučniji, kao što je Isus odlučno pokazao svome narodu čega bi se trebao čuvati da ne onečiste svoje srce. Prionuti nam je uz Boga i njegovu riječ, volju i zapovijedi, jer ćemo samo tako priskrbiti budućnost sebi i svome narodu.

Share: