5. korizmena nedjelja – A
Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome. Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“
Tim riječima Isus kao da je htio opravdati svoje oklijevanje nakon što je čuo vijest, jer ako je samo spavao, onda nije bilo nikakve žurbe da se što prije upute u Judeju. Upravo to su i zaključili učenici nakon što im je rekao da Lazar samo spava, no Evanđelist potom sam bilježi opasku govoreći da „Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše o spavanju, o snu“. Isus je, dakle, Lazarovu smrt usporedio sa spavanjem. No budući da je on bio gospodar života i smrti, smrt za njega nije drugo doli običan san iz kojega je on moćan probuditi one koje smatra dostojnima tog ‘buđenja’, zato je i mogao ustvrditi da Lazar nije umro,
Čovjek je u svojoj biti nezasitno biće. U svojoj nezasitnosti, međutim, zna biti nelogičan. Jer on u biti žeđa za punijim životom i za dubljim smislom, ali ne zna uvijek svoju žeđ ispravno artikulirati ni kanalizirati. Dok teži za ostvarenjem svoje biti i ispunjenjem smisla života, nije rijetkost da te istinske težnje i želje dovede u pitanje i upropasti nezdravim željama i površnim težnjama koje mu se nametnu kao tekuće potrebe koje na neki način apsolutizira i od kojih potom ne vidi onih dubljih stvarnih potreba.
Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.
Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.
Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.
Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.