BASILIJE CEZAREJSKI

—Život       

Bazilije je rođen u kapadocijskoj Cezareji u bogatoj kršćanskoj obitelji, poznatoj po kršćanskom duhu. Bazilijev otac, poznati retor u Neocezareji na Crnom Moru i sin svete Makrine starije, sinu je dao temeljno obrazovanje. Majka mu se zvala Emelija, kći mučenika, imala je desetero djece od kojih se četvero časte kao sveci: tri biskupa (Bazilije, Petar iz Sebaste, Grgur iz Nise) i Makrina mlađa. Bazilije je bio slabašan, stidljiv i ne osobitog zdravlja, ali je već od mladosti posjedovao autoritet koji je izbijao iz cijele njegove osobe. Što se tiče višeg obrazovanja, Bazilije je pohađao školu retorike u rodnom gradu, a zatim u Carigradu i na kraju u Ateni. U Ateni je upoznao Grgura Nazijanskog s kojim će uspostaviti prijateljstvo koje će trajati do konca života. Oko 356. vraća se u rodni grad gdje započinje retorsku karijeru, od koje će kasnije odustati, na poticaj sestre Makrine, da bi se potpuno posvetio Bogu.
Premda je u obitelji primio solidnu kršćansku pouku, ipak nije bio kršten, te se krstio nakon velikih životnih odluka koje je donio u ovom razdoblju života: 358., nakon očeve smrti, odustaje od svjetovne karijere, prodaje svoja dobra, traži krštenje (krstio ga je cezarejski biskup Dijanej) i povlači se u Anesi, na imanje svoje obitelji na rijeci Iris na Pontu, s majkom i sestrom Makrinom. Prethodio mu je i stariji brat Naukracije, a na stanoviti način, ovaj stil života podijelio je i mlađi brat Grgur Nisenski, sve dok se nije vjenčao. Grgur Nazijanski nije u tome pronašao životni ideal, ali je ipak u Anesi uživao gostoprimstvo te je svojim dugim boravkom doprinio Bazilijevoj formaciji.
Nakon putovanja u sirijskim i egipatskim centrima gdje se raširilo monaštvo, Bazilije je sastavio „dossier“ od 1500 novozavjetnih redaka, takozvana Moralna pravila, sažetak kršćanskih dužnosti u odnosu prema onodobnoj krizi. U isto vrijeme se posvetio, zajedno s Grgurom Nazijanskim, proučavanju Origenove misli, izvlačeći iz njegovih djela egzegetsku i filozofsku metodologiju, uslijed čega je nastalo djelo Filokalija. Također se osjeti da poznaje spise Euzebija Cezarejskog, premda će od 360. zauzeti jasniji stav protiv anomejaca, te će biti mnogo oprezniji glede određenog subordinacionističkog origenizma. Nešto prije 364. napisati će tri knjige Protiv Eunomija (Contra Eunomium).
A kako je, osnivajući samostane, pokazao da je čovjek akcije, tako je cezarejski biskup Euzebije odlučio zarediti ga za svećenika, želeći staviti njegov potencijal na službu cijele Crkve. Oko 364. je prihvatio biti zaređen, ali je već iste godine došao u spor sa svojim biskupom, što ga je natjeralo da se još jednom povuče u samoću. Posredovanjem Grgura Nazijanskog nesuglasica je izglađena, te se Bazilije vraća i punih pet godina pomaže svom biskupu u pastoralnom radu, gdje se ističe asketskim aktivnostima i karitativnim radom. Asketske zajednice, pa i one koje su nastale prije njega i koje su relativno bile neovisne o njemu, ipak se oslanjahu na nj, te mu u isto vrijeme davahu potporu. Ujedno su ga pozivali da odgovori na njihove upite glede tumačenja Evanđelja, iz čega je nastao Asceticon, zbirka odgovora. Ovo izdanje će biti nazvano Mali Ascetikon, za razliku od Velikog koji će nastati nešto kasnije.
Na temelju teoloških uvjerenja može se reći da je Bazilije tada pripadao homojuzijscima naklonjenima nicejskoj ispovijesti, koji su odlučno odbacili carevu homejsku ispovijest.već kao svećenik Bazilije je preuzeo u ruke upravu biskupije, budući da cezarejski biskup Euzebije nije bio na visini zadatka tako složene situacije. Odmah je počeo provoditi dva bitna cilja koji će mu biti prioritet cijeloga života: borba protiv carske filo-homejske politike i ujedinjavanje istočnih homojuzijskih Crkva na tragu Nicejske ispovijesti i zajedništva s Rimom. U tom duhu su bili održane sinode u Lampsaku (364.) i Tijani (366.), a isto tako je bio potaknut otpor grada Cezareje protiv cara Valenta (365.).
Kad je 370 umro Euzebije, Bazilije ga je naslijedio kao metropolit kapadocijske Cezareje. Usprkos snažnog protivljenja carske politike i dijela episkopata i klera, narod je ipak bio za njega. Postavši biskupom požurio se staviti uz bok Atanaziju u borbi protiv arijanizma, zauzvrat primio je zalog zajedništva sa Zapadom.
U novoj ulozi njegova asketska i karitativna djelatnost postala je još intenzivnija, jer je imao veće mogućnosti i prihode. Tako je 374. osnovao izvan gradskih zidina svoga biskupskog sjedišta novi grad, takozvanu Bazilijadu, s ciljem da prihvati i skrbi za gubave, ozlijeđene, bolesne, siromašne, hodočasnike. Ovaj grad, koji je uzeo Bazilijevo ime, predstavlja se kao ostvarenje evanđeoskih principa siromaštva i karitativne ljubavi.
Što se tiče unutarcrkvenih rasprava, ni kasniji pokušaji samoga cara Valenta 372. nisu urodili plodom da se Bazilija odvrati pravovjerja od zacrtanih ciljeva. Pa čak kad je stvorena nova pokrajina, Kapadocija II s glavnim sjedištem u Tijani, Bazilije nije dopustio da mu stvari izmaknu iz ruku, nego je uvećao broj biskupskih sjedišta na području svoje jurisdikcije. Zato je imenova brata Grgura biskupom u Nisu, prijatelja Grgura biskupom u Sazimu, a učenika Amfilohija u Ikonij. Bazilije je svim silama radio oko jedinstva Crkve trudeći se smanjiti razlike među maloazijskim biskupima. Podržavao je umjerenu dogmatsku formulu koja je jamčila ispovijest vjere bez nametanja različitim predajama više od onoga što je tražilo Pismo: ispovijest Nicejske vjere i prekidanje zajedništva s onima što su Duha Svetoga držali stvorenjem, s time da nije nametao nove i pozitivne formule. Bilo je teško održati zajedništvo s biskupima različitih struja koji nisu imali povjerenja jedan u drugoga, kao što je bilo između Eustacija iz Sebaste i njegovih prijatelja, Teodota iz Nikapolija (Melecijev legat) i Atarabija iz Neocezareje. Godine 373. u Sebasti, usprkos nekoliko dana prijateljskih i mirnih razgovora, gdje se u jednom trenutku uspjelo doći do dogovora o jedinstvu štovanja Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustacije je povukao svoj pristanak i optužio samog Bazilija za odstupanje od vjere. Nakon dvije godine šutnje Bazilije je objavio spis O Duhu Svetome, raskidajući ujedno zajedništvo s Eustacijem.
Bazilije će poživjeti još nekoliko godina nakon toga, s time da je izgleda već 378. njegova aktivnost bila prilično smanjena. Dočekat će smrt cara Valenta (378.), a time i bolja vremena za Crkvu, premda ne i konačno rješenje spora, što će se dogoditi na Carigradskom saboru 381. Umrijet će 1. siječnja 379.

—Djela

U izlaganju je jasan i sređen.

• Dogmatski spisi:
  • Adversus Eunomium (Protiv Eunomija), nastao između 363. i 365.: Pobija Eunomijevu Apologiju objavljenu oko 361. Eunomije je bio jedan od najistaknutijih predstavnika radikalnog arijanizma – anomejaca.
  • De Spiritu Sancto (O Duhu Svetome) govori o istobitnosti Sina i Duha Svetoga s Ocem.
• Asketski spisi:
  • Moralia (najranije napisani spis); skup od 80 pravila ili moralnih uputa, potkrijepljenih novozavjetnim navodima.
  • Dva monaška Pravila –Detaljno pravilo i Kratko pravilo: okosnica monaškog života bio bi zajednički život i djela milosrđa
• Pedagoški spisi:
  • Ad adolescentes; upućuje mladiće kao zauzeti kršćanski stav pred književnošću i poganskom poukom u školama.
• Propovijedi i Govori:
  • 9 homilija o danima stvaranja (In Hexaemeron)
  • Homilije o Psalmima (Homeliae in Psalmos)
  • Komentar na Izaiju (Enneratio in prophetam Isaiam)
• Pisma (više od 300): među njima prijateljska pisma, preporuke, pisma utjehe, kanonska pisma, moralna i asketska, dogmatska, liturgijska, povijesna.
• Liturgija: u njegova velika ostvarenja ubraja se i obnova liturgije u Cezareji iz vremena kad je još bio svećenik.

—Nauk 

Bazilijev nauk je usmjeren na obranu nicejskog nauka protiv različitih arijanskih frakcija. Bio je vjeran prijatelj svetom Atanaziju prepoznajući u njemu prvaka pravovjerja, no Bazilije je čak išao dalje od Atanacija i doprinio je pojašnjenju trojstvene i kristološke terminologije.

—Trojstvena teologija

Najznačajniji Bazilijev doprinos u raspravama protiv arijanaca je bio taj da je doprinio vraćanju jednog dijela homojuzijaca u zajedništvo s nicejskom strujom, te da je jednom zasvagda odredio smisao pojmovima ousia i hypostasis. Naime, još na Aleksandrijskoj sinodi govorilo se o zakonitoj upotrebi ovih pojmova, ali nitko ih nije točno definirao da među njima odredi razliku. A doista je bilo zbunjujuće ukoliko se govorilo o jednoj hipostazi i trima hipostazama. Bazilije je prvi inzistirao na razlikovanju, držeći da je prihvatljiva formula samo jedna ousia i tri hypostaseis, gdje je pojmu ousia pridao značenje biti, a pojmu hypostasis značenje osobe (mia ousia, tres hypostaseis). Po njemu ousa je označavala postojanje ili bit ili jedinstvo supstancije u Bogu, a hypostasis postojanje na poseban način, način postojanja pojedine osobe. Ousia odgovora latinskom substantia i predstavlja supstancijalni bitak koji posjeduju kao zajednički Otac, Sin i Duh Sveti. Bazilije definira hypostasis kao vlastiti predikat koji označava ograničenje, odvajanje u odnosu na opću ideju određenih sadržaja koji bijahu sadržani u općem, a koji odgovaraju pojmu persona (osoba) pravne terminologije Latina. Po njemu bit (ousia) stoji u odnosua prema osobi (hypostasis) kao opće u odnosu prema pojedinačnom. Isto tako valja naglasiti da Bazilije radije koristi pojam hypostasi nego prosopon, koji se također rabio za osobu. Osobna Očeva karakteristika je očinstvo, Sinova je sinovstvo, a Duha Svetoga je posvećenje.
Bazilije, kako vidimo, jasno razlikuje tri osobe u Trojstvu, a to razlikovanje je nastalo iz potrebe da se pobija sabelijanizam koji je govorio o jednoj hipostazi. Zato je jasno razlikovanje pojmova ousia i hypostasis, termina koje su često držali istoznačnima (redovito upotrebljavani u smislu „supstancije“). Dok je za Bazilija pojam ousia mnogo općenitiji i naznačuje cjelokupnost vlastitosti zajedničkih trima osobama Trojstva, dotle se hypostasis odnosi na jednu individualnu jedinku (suštinu, bitnost), te dobija značenje koje se u biti podudara s pojmom „osoba“. „Između pojma ousia i hypostasis postoji razlika kao između onog što je opće i što je pojedinačno: stoga dopuštamo da je u božanstvu jedna jedina bit (supstancija)…, ali također držimo da postoji individualnost hipostaze, na način da je ideja koju imamo o Ocu, Sinu i Duhu Svetome lišeno zbrke i vrlo jasna.

Otac je princip svega, uzrok postojanja svih bića, korijen svih živih bića, korijen i izvor Sina i Duha Svetoga. Otac ne proizlazi iz nijednog drugog bića, nerođen je i nepropadljiv, neizmjeran je i nije podložan kronologiji vremena (starosti i mladosti). Činjenica da je Otac nerođen, Bazilije ne tumači kao Eunomije koji je tvrdio da je to izraz njegove biti, te posljedica njegove prethodnosti u odnosu na sva bića. No u toj činjenici da je Otac nerođen Bazlije vidi tek jednu sporednu posljedicu i stečenu vlastitost u odnosu prema Sinu, te dakle stranu iskonskoj biti (sporedna posljedica i stečena vlastitost ne mogu pripadati biti – ousia). Bazilije tako odbacuje Eunomijevu definiciju Oca i njegove biti (nerođena bit, nedostatak rođenja) kojom je arijanac htio dokazati različitost između njegove biti i Sinove.

—Istobitnost Sina i Oca  

Druga osoba presvetoga Trojstva je Logos, izraz Očeve volje, po Baziliju je prvi pokret njegova razuma. Postoji prije vjekova, njegovo rođenje isključuje bilo kakvu ideju stvaranja, kako su htjeli arijanci. Zajedništvo naravi praktički se poistovjećuje s nicejskom formulom homoousios, kojom se potvrđuje jednakost dostojanstva Sina sa Ocem.

Upravo zahvaljujući preciziranju pojmova ousia i hypostasis Bazilije je doprinio da se oko nicejskog pojma istobitan (homoousios) stvori široki konsenzus, te također prema pobjedi stava Kapadočana na Carigradskom saboru. Nisu stoga u pravu oni koji predbacuju Kapadočanima (novi nicejci) da su nicejski pojam istobitan sveli na sličnobitan (homoiousios), jer Bazilije ispovijeda jedinstvo u Bogu, gdje s jedne strane izbjegava politeističku koncepciju, a s druge strane sabelijansku koja nije razlikovala tri osobe. U svojoj teologiji je insistirao na govoru o jednoj biti (ousia) a tri osobe (hypostaseis). Ousia je bitak i bit tj. supstancionalno jedinstvo koje postoji u Bogu. Hipostaza je označavala postojanje na određeni način. Kod Bazilija je to postojanje pojedinih osoba. Jedna ousia je opća za cijelo Božanstvo, a hipostaza je način na koji pojedina osoba posjeduje to Božanstvo. Druga božanska osoba je homousios.

Sin je rođen na način da ne unosi nikakvu promjenu u Očevoj biti, jer se njegovo rađanje ne događa u kronologiji vremena. Otac ostaje savršen kakav je i bio, kao što je savršen i Sin. Sina nije moguće lokalizirati na nekom određenom mjestu, nego je on neizmjeran i posvudašnji je; poput Oca lišen je oblika i lika, nema veličine ni kvantitete, niti je složen.

Po Bazliju Logos ima ne samo ulogu Demijurga, već je moć koja steže, drži zajedno i upravlja svemir, iz čega se opet zaključuje na njegovo gospodstvo nad svemirom, te potom i dalje na njegovo božanstvo. Zato on ne može biti stvorenje, nego je Stvoritelj. Valja također naglasiti da identitet biti između Oca i Sina Bazilije ne shvaća kao jednu vrstu naravi koja je postavljena iznad dviju osoba, niti kao neki izvorni i prethodni supstrat iz kojeg bi izišli kao dva brata uslijed procesa podjele.

—Duh Sveti 

Već je rečeno da je Bazilije napisao traktat O Duhu Svetomu. U pneumatologiji slijedi Atanazija i Didima, autore koji su već prije izlagali o božanstvu Duha Svetoga i njegovoj jednakosti s Ocem i Sinom. No zanimljivo je da u ovom djelu O Duhu Svetome ipak ni na jednom mjestu nije za Duha upotrijebio pojam Bog (theos), premda implicitno podrazumijeva da je Bog. Zbog toga je bilo teologa koji su ga smatrali poluarijancem, no takav sud je neprimjeren. Bazilije je imao rezervu prema pojmovima, potaknut osjećajem za razboritost, no nije imao rezervu prema sadržaju. Pa i kad nije tražio od svih struja da rabe nebiblijske pojmove, pa i kad je i sam izbjegavao nametati formulacije kojih nije bilo u pojedinoj crkvenoj predaji, kao što je istobitan, ipak nije imao nikakve dvojbe o božanstvu Duha Svetoga, svjestan da je zasebna osoba, te da nije drugi Očev Sin, kako su tvrdili arijanci krivo tumačeći teologiju pravovjernih teologa. On je u svojim spisima naučavao božanstvo i istobitnost Duha Svetoga na implicitan način, premda nije rabio pojam za treću osobu Presvetoga Trojstva „istobitan Ocu“ (homoousios to patri). Bazilije navodima Svetoga pisma i Predajom dokazuje da je Duh Sveti Bog jer mu pripada ista čast i slava kao Ocu i Sinu. Istočasnost se temelji na jednakosti naravi.
S većinom otaca Bazilije je uvjerenja da Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu (kao što je naučavao i Didim), koji dolazi od Oca, premda ne putem rođenja poput Sina. Duh Sveti je dah iz usta Očevih, ali također i urođena dobrota, naravno posvećenje i kraljevsko dostojanstvo. Njega se zove i Duhom Kristovim, ali to ne uključuje da bi Sin bio jedini izvor Duha, kako je tvrdio Eunomije, jer ga Sveto pismo zove i Očevim Duhom. Bazilije daje razumjeti, ne tvrdeći otvoreno, da je Duh Sveti u određenom smislu iz Sina (ex Filio) i izlazi od Sina.
Glede načina na koji treba upravljati molitvu Presvetom Trojstvu, Bazilije počinje koristiti negdašnji doksološki izraz koji je bio gotovo zaboravljen: Slava Ocu Ocu sa Sinom i s Duhom Svetim, umjesto uobičajenoga: Slava Ocu po Sinu u Duhu Svetomu. Duha se nije moglo smatrati samo posrednikom pohvala Bogu, nego osobi koja je i sama subjekt tih pohvala i sama čašćena istom čašću koja se pridaje Ocu.
Zbog svega rečenog Bazilije će utrti put jasnoći teologije Carigradskog sabora, koji ni sam neće upotrijebiti riječ Bog (tehos) za Duha Svetoga, ali će nedvojbeno definirati njegovu istobitnost s Ocem i Sinom, kao i njegovo božanstvo. Tako je Bazilije u teologiji izradio sintezu između nicejskog nauka (koji je bio više proegipatski i prozapadnjački orijentiran jer je naglašavao jedinstvo, zbog čega su ga istočnjaci definirali sabelijanskim) i nauka istočnjaka (Antiohija) koji je naglašavao više tri hipostaze. Kapadočani su, na izvana, insistiraju više na razlikovanju osoba nego na jedinstvu supstancije (zbog čega ih Harnack naziva neonicejcima, misleći time na semiarijanski nauk u ruhu nicejskih pojmova), ali u biti oni uspostavljaju pravovjerni nauk dajući dajući svakom pojmu konačno značenje u teologiji.

a) Između Aleksandrijske sinode (362.) i Carigradskog sabora (381.)

b) Posljednje razdoblje arijanizma i pneumatološki problem

c) Apolinar, apolinarizam i početak kristoloških pitanja

d) Odgovor otaca

e) Oci Kapadočani: Bazilije Cezarejski, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise

a) Između Aleksandrijske sinode (362.) i Carigradskog sabora (381.)

Nakon Aleksandrijske sinode iz 362. godine nije više bilo tako značajnih sinoda u razvoju arijanske kontroverzije jer je i car Valent (364.-378.) potpuno slijedio liniju homejske formule jedinstva iz Riminija i Seleucije, nastojeći je nametnuti je isključivo političkim sredstvima, bilo protiv nicenaca, bilo protiv homojuzijaca za razliku od Valentinijana I. koje se nije miješao u rješavanje religioznih pitanja, premda je bio naklonjen katolicima. Područje njegova zaduženja je bio je zapadni dio Carstva, s time da je dopustio da u Milanu ostane biskupom arijanac Auksencije sve do smrti 374., kad će biti izabran Ambrozije.
Car Teodozije je priveo kraju, od 379. godine, političku dimenziju rasprave. Anomejci ili „neoarijanci“, predovođeni Eunomijem iz Cizika, imat će značajnu ulogu u teološkom sučeljavanju s nicejcima, posebno s Bazilije Velikim i Grgurom iz Nise, ali na području crkvene politike ostat će samo sekta.

b) Posljednje razdoblje arijanizma i pneumatološki problem

Oko 360. godine među antiarijancima su bile velike podjele, pogotovo što su se dodatno zakomplicirale kad se problematika odnosa Otac-Sin prenijela i na odnos prema Duhu Svetomu. Homouzijci i anomejci nisu imali dvojbi: prvi su smatrali Duha istobitnim (homoousios) s Ocem i Sinom, jednakim po moći i dostojanstvu, a drugi su ga smatrali nižim i od Oca i od Sina, te time ne Bogom nego stvorenjem. Veću poteškoću su imali homojuzijci: mnogi od njih nisu smatrali da je Duh Bog poput Oca i Sina, premda mi nisu znali dati neku kvalifikaciju; drugi su ga, pak, smatrali samo stvorenjem. Ovi potonji su nazvani najprije pneumatomasi, a potom macedonijanci, po Macedoniju koji je oko 360. bio carigradski biskup, premda je dosta nejasno kakva je njegova veza s tim pitanjima vezanim uz božanstvo Duha Svetoga. Valja dodati da je također bio cijeli niz osobnih pitanja koja su činila još konfuznijim političko-religiozni kontekst.
U takvoj situaciji, Valent, brat Valentinijana I., koji je 364. preuzeo upravu nad Istokom, dodatno još pod Eudoksijevim utjecajem, stao je uz umjerene arijance, a udario je na homouzijce i homojuzijce na razne načine, napose novim skidanjem biskupa iz službe i slanjem u progonstvo: i Melecije i Atanazije su bili udaljeni s biskupskih sjedišta. Valentinovim odredbama posebno su bili udareni homojuzijci, koji su u Lampsacu 364. potvrdili pristajanje uz antiohijsku formulu iz 341. Štoviše, poslali su papi Liberiju u Rim delegaciju tražeći pomoć i solidarnost, ali ih je Liberije primio u zajedništvo tek nakon što su potpisali nicejsku ispovijest vjere (365/366.). Jedan sabor homojuzijaca u Tijani u Kapadociji, 366. je ratificirao odluke delegacije, međutim jedna skupina to nije prihvatila, te su u karijskoj Antiohiji odbacili istobitan i još jednom potvrdili pristajanje uz antiohijsku ispovijest vjere iz 341.
Ova prilično zamršena situacija se počela rasplitati između 370. i 378. zahvaljujući djelovanju Bazilija Cezarejskoga. Na crkveno-političkom polju nastojao je ujediniti sve istočnjake oko Melecija, pa i pod cijenu sukoba sa Zapadom, gdje su papa Damaz i Ambrozije bili za Paulina. Na doktrinarnom polju je tražio formulu koja bi mogla pomiriti nicejski homoousios i trojstveni nauk o tri osobe (hipostaze), uzimajući pojam ousia u značenju biti, ili božanske naravi zajedničke trima božanskim osobama, samostojnima i različitima međusobno. Stoga se formula jedna bit (ousia) i tri osobe (hipostaze), usporedno zapadnoj formuli o „jednoj božanskoj naravi (ili biti) u tri osobe“, nametnula na Carigradskom saboru 381. Sretna okolnost je također bila što su na carsko prijestolje došli carevi Gracijan i Teodozije naklonjeni katoličkoj struji, te su pripomogli da trijumfira Nicejska vjera, dopunjena u Carigradu stavkama koje se odnose na božanstvo Duha Svetoga, i prihvaćena na Istoku u bazilijevskom tumačenju.
Na Istoku će vrlo postojane skupine arijanaca, premda međusobno podijeljeni, ostati prisutni i djelatni sve do druge polovice 5. st., ali neće predstavljati neki osobiti problem. Na Zapadu pak, gdje se činilo da je sabor u Akvileji 381. eliminirao ostatke arijanizma, pojavit će se problem s gotskom invazijom. Naime, Got kršćanin Vulfila proširio je među Gotima kršćansku vjeru u obliku radikalnog arijanizma, pa su nastojali takvu vjeru čuvati kao prepoznatljivi znak njihove nacionalne svijesti, pogotovo kad su se na Zapadu učvrstili kao gospodari. Usporedno s time, između konca 4. i početka 5. st., došlo je do širenja radikalne arijanske literature na latinskom jeziku, pa čak i egzegetske (Opus imperfectum in Matthaeum, Tractatus in Lucam, itd.). Posebno je žestok bio sukob između osvojenih katolika i osvajača arijanaca u Africi koju su zauzeli Vandali, gdje su katolici bili progonjeni, a ponekad i vrlo žestoko pod Genserikom (428.-477.), Unnerikom (477.-484.) i Trazamundom (496.-523.). U drugim dijelovima sučeljavanje neće biti tako žestoko, a trebat će pričekati konac 6. st. (što se tiče Longobarda i duže), da dođe do toga da se svi barbari obrate na katoličku vjeru.

c) Apolinar iz Laodiceje i apolinarizam

Apolinar (+392.) se je rodio oko 315. u Laodiceji. U početku su ga oci poput Jeronima i Atanazije vrlo poštovali zbog njegova odlučnog pristajanja uz Nicjesku vjeroispovijest, ali će potom, od 352., u svojoj antiarijanskoj borbi prenaglasiti božansku narav u Kristu niječući cjelovitost ljudske. Odlikujući se rječitošću i učenošću, kao jedan od najplodnijih autora svoga vremena, borio se uz bok Atanazija i Bazilija Velikog, tako da su njegove zablude zbog prijateljstva s njima dosta dugo prolazile nesmetano, da bi kasnije i sam bio osuđen kao heretik.
Apolinarov otac, također Apolinar, rodom aleksandrinac, još prije nego će doći u Laodiceju u Siriji, poučavao je gramatiku u Bejrutu (Berytus). Otac je bio svećenika, a sin lektor u lokalnoj zajednici, prije 335., kad su na se navukli bijes mjesnog biskupa Teodota, jer su pohađali predavanja sofiste Epifanija. Zbog njihova prijateljstva s Atanazijem i oca i sina će ekskomunicirati arijanski biskup Gerorg iz Laodiceje, Teodotov nasljednik. Vraćajući se sa svog drugog progonstva 346. Atanazije se je ipak zaustavio kod njih, te su s njime nastavili gajiti vrlo prisne i prijateljske odnose koje su bili već prije uspostavili. Na carigradskoj sinodi iz 360. Georg će biti skinut s biskupske stolice, a zamijenit će ga Pelagije, predstavnik homejske stranke koju je vodio Akacije. Izgleda da je u takvim okolnostima Apolinar bio izabran da vodi nicejsku zajednicu svoga rodnog mjesta, što je i činio sve do konca života. U isto vrijeme u Antiohiji je nicejsku zajednicu vodio Paulin (zvani također eustacijanci po Paulinovo predšasniku Eustaciju), dok je mnogobrojniju predvodio Melecije, kojeg je podržavala Akacijeva struja. Izgleda da su i Apolinar i Paulin na Aleksandrijskoj sinodi 362. imali svoje predstavnike. Predstavnici dviju delegacija bili su složni glede trojstvene materije: pojmove ousia i hypostasis smatrali si istoznačnima. Međutim, kad su ti isti saveznici morali precizirati kristološku terminologiju, došlo je do velikih trvenja.
Otprilike u isto vrijeme, kad je car Julijan Apostata odlučio udaljiti kršćane iz sustava pouke, dvojica Apolinara su prihvatila izazov. Otac je napisao u homerskom stilu poema nadahnuti na Starom zavjetu, a sin je sastavio evanđeoskih dijaloga poput onih koje su pisali suvremeni autori. Pretpostavlja se da je Apolinar već oko 363., kad je predstavio svoju ispovijest vjere Jovijanu, starom Julijanovu službeniku, definirao svoje krivovjerne teze, iza kojih je već tada stajao. Na planu crkvene politike odmah je precizirao neke važne točke. Vjerojatno je oko 372. poslao u Rim papi Damazu svog učenika Timoteja, za kojeg je čak ishodio i Atanazijevu preporuku. Isto tako jedan drugi Apolinarov učenik, Vital, nakon što je pribjegao iz Melecijevih redova, dobio je papinu potvrdu o pravovjernosti. Ali 376. Papa je nastojao nametnuti Vitalu jedan oblik zajedništva s Paulinom, s time da je vjerojatno te iste godine Vital izabran za biskupa.
Kako vidimo, Apolinar do 376. nije bio posebno na udaru, ali je vjerojatno je već 377. Timotej bio cenzuriran u Rimu, a zna se da je te iste godine Jeronim još uvijek slušao njegova egzegetska predavanja u Antiohiji. Rimska odredba će 379. biti potvrđena u Antiohiji, s time da će biti proširena na apolinarizam kao takav, a i prvi kanon Carigradskog sabora će je dodatno potvrditi. A dok su apolinaristi 382. u Nazijanzu organizirali jednu svoju sinodu (prva takva je bila 379. u Antiohiji), na kojoj su čak ustoličili jednoga od svojih za biskupa Nazijanza, jedna rimska sinoda je još odlučnije potvrdila osudu apolinarizma.
Iste godine je i Grgur iz Nise upoznao apolinarizam za vrijeme jednog putovanja u Jeruzalem, te će ga, po povratku, pobijati u svom djelu Antirrheticus, premda nije imao nikakav osobni kontakt s Apolinarom. Grgur Nazijanski, pak, je 387. godine zamolio carigradskog biskupa Nektarija da potakne cara Teodozija da se suprotstavi apolinaristima, koji su htjeli postaviti svoga biskupa u Nazijanz, gdje je on upravljao biskupijom nakon smrti mjesnog biskupa. Sličan zahtjev Grgur je uputio već 385. ili 386. preko Teofila Aleksandrijskog. Prvi carski dekreti protiv apolinarista su bili objavljeni 388., a da ipak Vital nije izgubio biskupsko sjedište, dok je Apolinar bio osuđen i prognan. Apolinar će umrijeti 392., a apolinaristička zajednica će se ujediniti s pravovjernom 425. Mnoga Apolinarova djela apologetskog karakera, kao što je traktat protiv Porfirija u 30 volumena ili apologija protiv Julijana Apostate, potpuno će se izgubiti, s time da je nešto djela sačuvano zahvaljujući književnim krađama onoga vremena jer su završile pod tuđim imenom. Mnogi citati njegovih biblijskih egzegetskih djela su sačuvani u catenama.

Što se tiče nauka, Apolinar je bio vođen idejom potpunog jedinstva božanstva i ljudske naravi u Kristu ostvarenog zahvaljujući božanstvu. Smatrao je opasnošću arijansku ideju postupnog moralnog razvoja u Kristu tijekom života. A kako mu se je klasična aleksandrijska teologija činila nedostatnom odgovoriti na ovaj problem, tražio je bolje rješenje koje bi spriječilo pokušaje tumačenja intimnog jedinstva između božanske i ljudske naravi u Kristu u smislu dvostruke osobnosti. Bio je u strahu da ne odijeli dvije naravi, a s time da je želio dublje shvatiti kako je moguće jedinstvo utjelovljene Riječi (Logosa). Njegova teorija, međutim, nije bila pravo rješenje, jer je njome ljudskoj naravi zanijekao jedan od sastavnih dijelova. Polazeći, naime, od platonističke ideje o trodjelnosti čovjeka, oblikovanog od tijela (sarx), duše (psyche) i razumskog dijela duše (nous), držao je da Kristova ljudska narav nije imala ovaj element, utoliko što je razumsku dušu držao subjektom sposobnim za samoodređenje pred dobrom i zlom, a to bi onda u Kristu uključivalo mogućnost grijeha. Zbog toga je Apolinar ustvrdio da umjesto razumske duše stoji božanski Logos, te bi u Kristu bila u stvari samo jedna potpuna narav, što je u tom slučaju za nj značilo i osoba. Ne poznajući nauk o hipostatskom jedinstvu, smatrao je da ukoliko bi Krist imao potpunu dušu, u njemu bi se dogodio spoj dva savršena bića, što ne bi moglo učiniti da rezultat bude savršeno jedinstvo, nego jedno hibridno biće. Apolinar je držao apsurdnim nauk koji bi učio da se u jednoj osobi dogodilo jedinstvo cijeloga božanstva i cijele ljudske naravi, jer nije vidio kako bi od dvoga moglo biti jedno. Njegovo rješenje je moglo zadovoljiti samo površne duhove sklone racionalizmu, jer je djelovalo kao vrlo logičan odgovor na teške upite, a posebno kao bjelodan dokaz Kristove nepogrešivosti. U početku mu je ova ideja priskrbila mnoge pristaše u raznim provincijama, pa čak i među biskupima, no ubrzo su se pojavile i mnoge sumnje jer njegov nauk je izravno osporavao crkveni nauk o potpunoj i savršenoj ljudskoj naravi u Kristu. Niječući postojanje ljudske duše u Kristu, najznačajnije sastavnice ljudske naravi, Apolinar je lišio smisla utjelovljenje i otkupljenje.

d) Odgovor otaca

Ovo drugo razdoblje u borbi protiv arijanizama otvoreno je Aleksandrijskom sinodom 362. koja je udarila temelje teološkoj medijaciji i rješavanju teških problema s kojima se Crkva suočavala od početka 4. st.  Na tragu teološke pomirljivosti bio je sinodalni Tomus ad Antiochenos, koji je utro put i kasnijem djelovanju Bazilija Velikog i njegovih suradnika, sve do Carigradskog sabora. Na sinodi se potvrdilo božanstvo Duha Svetoga, uvodeći po prvi put, uz tvrdnju o jednoj hipostazi u Bogu, i formulaciju o tri hipostaze, dajući time uporište za razlikovanu tumačenje pojma hipostaza, dakle ne samo kao supstancija, nego i kao osoba. Kapadočani će do kraja razraditi i protumačiti spomenute pojmove, unoseći napokon konačnu jasnoću u teološku terminologiju, čime će biti nadvladano arijansko krivovjerje, pogotovo što će se dolaskom na vlast cara Teodozija promijeniti odnosi, te arijanci neće više imati zaštitu u carskoj vlasti kao što su je uživali do smrti cara Valenta 378.
A što se tiče Apolinara iz Laodiceje, nakon početnog razdoblja nesnalaženja u kojem je bio prihvaćen kao pobornik Nicejskog vjerovanja, mnogi će oci kasnije pobijati njegov nauk. Najistaknutiji među njima bit će veća Atanazije i Bazilije Veliki, a na poseban način će to učiniti Grgur Nazijanski i Grgur Nisenski, Diodor iz Tarza i Teodor Mopsuestijski.

a) Između Nicjeskog sabora (325.) i Aleksandrijske sinode (362.)

b) Odgovor otaca: Sveti Atanazije iz Aleksandrije, na Istoku; Sveti Hilarije iz Poitiersa, na Zapadu

a) Između Nicejskog sabora (325.) i Aleksandrijske sinode (362.)

Premda je Nicejska vjeroispovijest potpisana gotovo jednoglasno (s izuzetkom Arija i dvojice biskupa), nije trebalo mnogo pa da dođe do novih i vrlo oštrih rasprava. Nicjesko vjerovanje je odražavalo najveći stupanj Kristova jedinstva s Ocem: homoousios, zbog višeznačnosti pojma ousia, mogao je značiti da Sin nije samo iste naravi s Ocem, već i da se radi i o jednoj hipostazi, što bi bilo suprotno teologiji o trima hipostazama koja se nametnula na Istoku, te bi onda bilo tumačeno u sabelijanskom smislu. Tako protumačena formula bila je vrlo prihvatljiva monarhijancima poput Marcela iz Ancire i Eustacija iz Antiohije, ali se nije sviđala mnogim antiarijancima i antimonarhijancima, koji su je potpisali samo pod Konstantinovim pritiskom. Ovakvo nezadovoljstvo je potaklo reakciju arijanskih vođa, napose kad su se 328. Euzebije iz Nikomedije i Teognid iz Niceje vratili iz izgnanstva. Vrlo brzo su bili rehabilitirani: Euzebije je bio u prisnim odnosima s nekima krugovima iz carske obitelji, a sam Konstantin, uvjeren kako vjerski mir može biti zajamčen samo velikim suglasjem među pristašama umjerenih struja, tako je počeo progoniti neke od predstavnika radikalnih struja (već 327. je poslao Eustacija u izgnanstvo u Traciju). Povratak Euzebija iz Nikomedije samo je ubrzao proces čišćenja uz pomoć svrgnuća i slanja u izgnanstvo, čime su bili zahvaćeni ne samo manje važne osobe, već i one vodeće poput Atanazije i Marcela iz Ancire. Atanazije je tako bio žrtva borbe koju su protiv njega vodili bili melecijanci i arijanci, tako da je odredbom Tirske sinode poslan u izgnanstvo u Galiju (335.). Marcel iz Ancire je osuđen 336. u Carigradu zbog svog radikalnog monarhijanizma protiv kojega se borio Euzebije iz Cezareje.
Arije se u međuvremenu vratio iz izgnanstva, ali još nije otišao u Aleksandriju. Na temelju jedne vrlo općenite ispovijesti vjere, rehabilitiran je kratko nakon Atanazijeve osude, ali je umro prije nego se vratio u Aleksandriju. Konstantinova smrt (337.) i podjela carstva između Konstnsa i Konstancija imala je utjecaja također na razvoj događanja vezanih uz arijansku krizu. Konstancije se vrlo brzo stavio na stranu arijanaca, to jest antinicenaca, te je, premda je u prvi mah dopustio da se vrate prognani biskupi, nedugo nakon toga prisilio da se ponovno idu u egzil. U tom trenutku se je Rim, kojem je Konstantin odrekao pravo da se miješa u sukob, stavio na stranu prognanih biskupa. Budući da je rimska teologija bila sklona umjerenom monarhijanizmu, nije bilo poteškoća da Rim prihvati nicejsku vjeru. Atanazije i Marcel lako su papu Julija uvjerili kako su njihovi protivnici pravi arijanci, pa je papa, sazvavši jedan koncil u Rimu 341. oslobodio Atanazije i Marcela svake optužbe, te je u isto vrijeme istočnjake optužio za arijanizam. Istočnjaci su odgovorili održavajući sabor u Antiohiji na kojem su osudili radikalne Arijeve teze, odbacili kvalifikaciju kojom su bili nazvani arijancima i odobrili su jednu formulu vjere koja je u formalnom smislu bila pravovjerna: nije spominjala nicejski homoousios, potvrdila je nauk o tri hipostaze i snažno je naglašavala Kristovo božanstvo.
Ova formula će dominirati na Istoku sve do 357., a oko nje će Euzebije Nikomedijski okupiti vrlo široku skupinu teologa među kojima će biti predstavnika tradicionalnog pravovjerja origenovoskog tipa, do onih prikrivenog arijanstva. Ali u stvari uspjehu Euzebijeva plana je pripomogla i reakcija istočnjaka na rimsko uplitanje u spomenute rasprave i odluke, tako da, premda je Euzebije nedugo nakon toga umro, problem je ipak bio daleko od pravog rješenja. Dvije godine kasnije (343.) opći sabor u Serdici (danas Sofija), sazvan na zahtjev pape Julija da se postigne dogovor, doživio je potpuni neuspjeh: istočnjaci i zapadnjaci su se međusobno izopćili. Dok su istočnjaci potvrdili antiohijsku ispovijest iz 341., zapadnjaci su objavili jedan dokument vjere sasvim s monarhijanskom postavkom, jer je potvrđivao samo jednu hipostazu Oca i Sina.
Delegacija biskupa s istoka predstavila je 345. u Milanu dugu ispovijest vjere (Ekthesis makrostichos) Konstansu, ali nije naišla na dobar prijem. I premda 346. Konstancije, zahvaljujući Konstansovu pritisku, dopušta Atanaziju da se vrati iz izgnanstva, situacija, bilo politička bilo vjerska, ostale je nepromijenjena. Promjene i pomaci će se dogoditi 350. Nakon Konstansova ubojstva (350.) i poraza Maksimina uzurpatora (351.), jer će Konstancije ostvariti prevlast nad cijelim carstvom, namjeravajući objediniti i pod religioznim vidom. Koncili sazvani u Arlesu (353.), Milanu (355.) i Béziersu (356.) prisiliše zapadni episkopat da osudi Atanazija, s iznimkom nekolicine biskupa koji radi toga bijahu svrgnuti i poslani u izgnanstvo (Euzebije iz Vercelija, Lucifer iz Cagliarija, Hilarije iz Poitiersa). Također i papa Liberije bi poslan u izgnanstvo u Traciju jer je protestirao protiv takve odluke.
Početkom 356. i Atanazije je bio prisiljen napustiti Aleksandriju, a 355. su se obnovile rasprave na teološkom polju. Dok je Atanazije bez zadrške isticao homoousios Nicejskog sabora kao prepoznatljivi pojam katoličke vjere u savršeno božanstvo Kristovo i u njegovu jednakost i jedinstvo s Ocem, Aecije i Eunomije, pod zaštitom Eudoksija Antiohijskog, sustavno su zastupali teze radikalnog arijanizma, zaslužujući time ime anomejci jer su smatrali da je Sin različit (anomoios) od Oca. Otac je, po njima, jedini pravi Bog, jer je nerođen, dok je Sin, nemajući ovakvu prerogativu, potpuno drukčiji po naravi i radikalno manji, budući da je bio jedan bog niže vrste, stvoren od Oca da bi skrbio oko stvaranja svijeta.
Uslijed ovakvih događanja, 357. Valent iz Murse (Osijek), Urzacije iz Singidunuma (Beograd) i Germinije iz Siriuma (Srijemska Mitrovica), filoarijanski ilirski biskupi i Konstancijevi savjetnici u pitanjima religiozne politike, okupivši se u Sirmiumu s još nekolicinom drugih, objaviše formulu vjere u kojoj, bez da izričito potvrde anomejske teze, jednostavno su ih prešutjeli, ali su zato zabranili korištenje pojma homoousios (i homoiousios, pojam o kojem se tek počelo raspravljati) u doktrinalnom kontekstu u kojem se naglašavalo da je Sin manji od Oca, a time i nijekalo njegovo jedinstvo s Ocem. Ova formula (blasphemia Sirmiensis) izazvala je žestoku reakciju ne samo na Zapadu, već i na Istoku, gdje su mnogi biskupi, zabrinuti da se ne razvije radikalni arijanizam u anomejskom ruhu, tražili već neki put između pojma homoiousios i nicejskog nauka za koji su bili uvjereni da ima u sabelijansko značenje.
U proljeće 358. jedan mali koncil u Anciri (Ankara) objavljuje u ime biskupa Bazilija, nasljednika Marcelova i Gerga iz Laodiceje, jedno dugo sinodalno pismo koje je potvrđivalo da je Sin suvječan Ocu, rođen stvarno od njega i stoga potpuno Bog; oni su ga definirali homoiousios, to jest sličan Ocu po biti, misleći kako će ovom formulom izbjeći opasnost sabelijanizma, koji je navodno bio sadržan u nicejskom homoousios, čime bi se sačuvalo puno božanstvo Sina. Na kratko su imali uspjeha kod Konstancija, koji je i sam bio zabrinut zbog anomejske propagande: jedan novi sabor se održao u Siriumu gdje je boravio car, te je 385. ozakonio antiohijsku formulu iz 341. tumačeći je u svjetlu homeouzijanske teologije. Svrgnuo je mnoge filoarijanske biskupe, među kojima i Eudoksija, s time da se car spremao najaviti novi sveopći sabor koji bi vratio mir u kršćanstvu. Nakon mnogo premišljanja odlučeno je da se taj koncil održi u ljeto 359., s time da bi se zapadni biskupi sastali u Riminiju, a istočni u Seleuciji. U međuvremenu Konstancije se je udaljio i od Bazilija, podupirući skupinu istočnih biskupa, među kojima su bili Marko iz Aretuze i Akacije iz Cezareje. Tražili su još neutralniju ispovijest vjere oko koje bi se pronašao široki konsenzus.
Tako je 22. svibnja 359. u Sirimiju bila objavljena nova ispovijest (ispovijest Datiranog sabora) koja je trebala poslužiti kao temelj radovima predstojećih sabora: bio je zabranjen pojam ousia, a Sin je bio definiran vrlo općim pojmom kao onaj koji je sličan Ocu u svemu i prema Pismu (predstavnici ove formule zovu se homejci prema homoios=sličan). Sabor u Seleuciji je započeo s radom 27. rujna 359. a nakon nekoliko dana oštrih diskusija pokazalo se da prevagu odnose homojuzijci, protiv filoarijanske i homejske manjine, koju su predvodili Akacije i Edoksije. Dok su ova dvojica predlagala formulu poput one sirmijske, dotle je većina nametnula onu antiohijsku iz 341.
S drugu stranu koncil u Riminiju, zapoševo već u svibnju, je imao sasvim drukčiju sudbinu. Nakon početne prevage koju su imali nicjeski homouzijci, još uvijek dominantni na Zapadu, uslijed čudnih i zbunjujućih događanja koja su poticali Valent i Urzacije a podupirao car, sabor je potvrdio jednu formulu vjere koja je Sina definirala sličnim po Pismima, a ujedno je i zabranjivala upotrebu pojma ousia u doktrinaranom kontekstu, jer nije svetopisamski pojam. Svi biskupi okupljeni u Riminiju bili su prisiljeni potpisati ovu formulu, koja je potom ozakonjena na novom saboru u Carigradu (početkom 360.). Akacije i Eudoksije su bili pobjednici ovih sabora, dok su glavni predstavnici homojuzijske struje bili svrgnuti i poslani u izgnanstvo. Eudoksije je čak nakon toga bio premješten u Carigrad, a u Antiohiji ga je zamijenio Melecije, Akacijve prijatelj. I radikalni arijanci (anomejci) su bili udareni kaznama da se dade do znanja da pobjednička stranka želi biti daleko od svih ekstrema, bilo arijanskih bilo antiarijanskih. Rimijska formula je, kao vrlo uopćena, mogla je biti potvrđena od svih po malo, ali nije imala u vidu teološki rad i napredak koji se tih godina u međuvremenu dogodio na više strana, tako da je njena sudbina bila vezana s onom Konstancijevom, a on umrije nešto malo kasnije, 362.
Konstancijev nasljednik Julijan, budući da je odbacio vjeru, nije se zanimao za ove teološke rasprave, pa je dopustio da se vrate iz izgnanstva svi oni koje je Konstancije protjerao zbog religioznih motiva. Cilj ovakve odredbe bio je dodatno oslabiti Crkvu unutarnjim borbama. A premda je dopuštala slobodu djelovanja anomejcima, davala je također i antiarijancima bilo homojuzijcima bilo homouzijcima, koji si bili mnogo snažniji od arijanaca. Na Zapadu gdje su arijanci bilo mnogo slabiji, a antiarijanci snažni i kompaktni u ispovijedanju nicejske vjere, reakcija je započela u Galiji pod Hilarijevim vodstvom, te se brzo proširila i u drugim dijelovima, olakšana umjerenim mjerama koje su se primjenjivale prema biskupima koji su bili potpisnici riminijske formule: od njih se tražilo samo da potpišu nicejsku vjeroispovijest i da osude arijanizam.
Valentinijan I., car od 364., nije pokazao zanimanje za vjerski vid rasprave, što je omogućilo arijancima da zadrže neke prije stečene položaje: npr. u Milanu je bio Auksencije biskupom sve do smrti (374.), usprkos Hilarijeva pokušaja da ga svrgne (364.), a naslijedio ga je nicejski orijentiran Ambrozije. Ali je zato, nakon što je umro sirmijski Germinije (376.), Ambrozije je postavio za nasljednika Anemija, nicejske orijentacije. U tom trenutku na Zapadu arijanci su kontrolirali tek nekoliko biskupskih sjedišta.
Na Istoku je bilo sasvim drukčije, ne radi toga što bi arijanci bilo snažniji (i oni podijeljeni na umjerenije oko Eudoksija i Euzoja i na radikalne oko Eunomija), nego prije svega što su antiarijanci bili razjedinjeniji. Godine 362. Atanazije je sazvao sinodu u Aleksandriji, te je odobrio umjerene mjere, poput Hilarija, protiv onih koji su bili pristali uz arijanizam zbog straga ili interesa, te je ponovno predložio nicejski homoousios kao formulu vjere oko koje ujediniti sve antiarijance.
Jedna mala skupina homojuzijaca i homejaca, okupljena oko Melecija, potpisala je 363. nicejsku vjeroispovijest, tumačeći ipak homoousios (istobitan) u smislu homoiousios (sličnobitan). Ali u Antiohiji antiarijanci su bili podijeljeni u dva tabora: jedna mala skupina nicenaca predvođenih biskupom Paolinom suprotstavljala se većoj skupini homojuzijskih usmjerenja, ili barem umjerenija, koju je predvodio Melecije. A kako je ovaj bio vezan s Akacijem i s ambijentima koji su uvijek bili protivni Atanaziju, premda su prihvatili homoousios, izbjegli su sporazum s Aleksandrijskim biskupom, koji je stoga uspostavio zajedništvo s malom nicenskom skupinom biskupa Paolina. Tako se pogoršalo stanje i raskol u Antiohiji, jer je Zapad slijedio Atanazijev primjer i prihvaćao Paolina, dok je Istok, izuzev Egipta, bio uz Melecija.
Usprkos svega nakon Aleksandrijske sinode doći će do preokreta ili barem do prevage nicejske struje na čelu s Atanazijem, te će potom, uz teološku prodornost Kapadočana, arijanizam biti poražen, bez obzira što će do 378. arijanci uživati potporu cara Valenta. Konačna potvrda pobjede pravovjerja dogodit će se na Carigradskom saboru (381.). 

SVETI ATANAZIJE IZ ALEKSANDRIJE
—Život
Najznačajniji je aleksandrijski biskup i veliki pobornik nicejske vjere. Grgur Nazijanski ga je definirao „stupom Crkve“, a grčka Crkva mu daje naziv „otac pravovjerja“. Bio je veliki protivnik arijanizma, čovjek čvrstog karaktera spreman stati u obranu istine, premda vrlo tolerantan i umjeren kad je trebalo stvoriti teološki savez i s onima koji od početka nisu bili radikalnih uvjerenja poput njega. Kao biskup bio je 5 puta poslan u izgnanstvo, te je proveo 17 godina izvan svojeg biskupskog sjedišta.
Vrela o njegovu životu imamo u djelu Historia acephala (Historia Athanasii, na latinskom, ali je nepotpuna), sirijski uvod u Blagdanska pisma, 21. govor Grgura Nazijanskog, itd.
Atanazije je rođen oko 295. u Aleksandriji, gdje je primio klasični i teološki odgoj. Također se razaznaje da je imao doticaja s monasima u Tebaidi. Za đakona je zaređen 319., te ga je biskup Aleksandar uzeo sebi za tajnika. U tom svojstvu je i sudjelovao na Nicejskom saboru 325., gdje je privukao pozornost svojim raspravama protiv arijanaca. Kada tri godine kasnije umire Aleksandar, njega izabiru za nasljednika, u ne baš laganoj situaciji, opterećenoj mnogim raspravama, a i taj izbor je mnogim bio sporan jer su ga smatrali premladim za tu službu.
Nakon izbora, ne samo što se je pogoršala situacija s članovima Melecijeve šizme, nego su se zaoštrile i polemike s arijancima. Već 330. Godine otišao je u Tebaidu, gdje se najviše proširila melecijanska sljedba. Potom je uslijedilo putovanju u Pentapol, koje je vjerojatno bilo motivirano suprotstavljanjem arijanizmu. Iz ovog razdoblja (330./331.) je i Konstantinovo prijeteće pismo u kojem ga upozorava da će ga maknuti s aleksandrijske stolice ukoliko ne prihvati one koji se žele vratiti u Crkvu. Pismu je prethodio protest jedne delegacije melecijanaca koja je pred carem iznijela svoje optužbe protiv Atanazija, pa je koncem 331. bio pozvan na saslušanje u Psamathiau blizu Nikomedije. Uspješno se obranivši protiv optužbi, vraća se u Aleksandriju.
Malo prije Uskrsa 334. Atanazije je primio novi carski poziv da se pojavi na saboru u Cezareiji Palestinskoj, sazvan vjerojatno po želji Euzebija iz Nikomedije, no odbio je pojaviti se, što će umanjiti njegov ugled u Konstantinovim očima. Godinu dana kasnije (335.) bit će sazvan sabor u Tiru koji će ga osuditi, nakon čega će ga car Konstanti protjerati u Trier. Temeljni cilj ovog sabora bio je osuditi jednog biskupa izrazito vjerna nicejskim odredbama, koji je uz to imao utjecaj i crkveni autoritet na vrlo velikom području, imajući ispod sebe gotovo sto biskupija.
Nakon što Konstantin umire 337., Atanazije se vraća temeljem odredbe Konstantina II. Međutim, na biskupskoj stolici zatekao je Pista, nekad osuđenog svećenika jer je bio arijanac. Nakon jednog egipatskog sabora, spor je predstavljen papi Juliju koji obećava da će sazvati sabor da se riješi pravo Atanazijeva zakonitog nasljedstva aleksandrijske stolice. Međutim, nisu mirovali niti euzebijanci, koji su Konstanciju ponudili nova rješenja: osloboditi se Pista i imenovati novog biskupa u Aleksandriju u osobi Grgura Kapadočanina. Carskom silom, nakon mjesec dana Atanazijeva otpora, to se i dogodilo, tako da je o Uskrsnu 339. Atanazije, svrgnut po drugi put, bio prisiljen napustiti Aleksandriju i otići u Rim. Premda je se situacija u Egiptu pogoršavala trajnim pritiscima na svećenstvo i vjernike, bilo sa carske strane, kao i sa strane nametnutog biskupa Grgura, Atanazije je dotle koristio vrijeme za nove saveze koji će mu i u kulturološkom i u društvenom smislu biti značajni, kao što je poznanstvo s Marcelom iz Ancire i određenim rimskim aristokratskim krugovima.
Papa je sazvao sabor u Rimu (zima 340. – proljeće/ljeto 341.) na kojem je Atanazija oslobodio optužbe, a oslobodio je također i Marcela iz Ancire, svojedobno optužena za sabelijanizam. Međutim, na Istoku situacija još nije bila zrela da bi se mogao vratiti. Euzebije iz Nikomedije je bio promaknut za carigradskog biskupa, te je, imajući potpunu Konstancijevu potporu, 341. sazvao sabor u Antiohiji. Ovom zgodom su se razvile i produbile nove teološke rasprave tako da su nastale tri ispovijesti vjere, kojima se godinu dana kasnije pridružila i jedna četvrta. Takozvana druga je se pojavila kao ona službena, a odlikuje se šutnjom prema Nicejskom vjerovanju i terminologijom koja ga je karakterizirala. Insistira se na govoru o trima hipostazama, osuđuje se radikalne vidove arijanizma, ali također i sabelijanizma za koji su mnogi mislili da je pronašao novi oblik pojavljivanja u Marcelu iz Ancire. U isto vrijeme koncil je potvrdio svoj autoritet na vlastitom teritoriju, izjavljujući da neće dopustiti ničije miješanje u vlastite odluke (aluzija na Rimski koncil kojim je Julije rehabilitirao Atanazija i Marcela).
Novi značajni događaj zbio se sazivom sabora u današnjoj Sofiji (Serdica) 343. na poticaj pape Julija i na zahtjev cara Konstansa i njegova pritiska na Konstancija. Trebale su se susresti istočna i zapadna delegacija, ali umjesto da je došlo do susreta istočne i zapadne delegacije, došlo je do međusobne ekskomunikacije. Zapadna delegacija je stala u obranu Atanazija i Marcela, te je čak došlo do formuliranja i kruženja jedne vjeroispovijesti na principima vrlo arhaičke teologije, koja će govoriti o samo jednoj hipostazi. Time se jaz Istoka i Zapada još više produbio.
Tek će smrt Grgura Kapadočanina 345. godine donijeti određeno smirivanje duhova, a Konstancije će na Konstansov nagovor dopustiti da se Atanazije vrati u Aleksandriju 346., što je on i učinio na vrlo trijumfalan način. Međutim, takva situacija neće potrajati predugo, naročito poradi neprijateljstva carske vlasti koje je trajno tinjalo prema njemu.
350. Magnezije daje ubiti cara Konstansa, da bi ga godinu dana kasnije kod Osijeka (Mursia) porazio Konstancije postavši jedinim vladarom Carstva. Ovaj događaj će dodatno vezati cara uz arijance, jer će mjesni biskup Valent predvidjeti i nagovijestiti pobjedu Konstancijeve vojske, čime će biti otvorena vrata za nove urote protiv Atanazija. Već 350. je tridesetak biskupa okupljenih na saboru u Antiohiji odredilo da Atanazija naslijedi Georg iz Kapadocije. Glede toga su napisali i pismo papi Juliju optužujući Atanazija za ne poštivanje cara (crimen laesae maiestatis) i za izdaju, jer je navodno izazvao neslogu između Konstansa i Konstancija, te da je održavao dobre odnose s Magnezijem. Papa Julije umire u travnju 352., da bi ga naslijedio Liberije koji 353. poziva Atanazija da dođe osobno u Rim na sabor da se rasprave optužbe protiv njega. No kako se politička situacija promijenila, Atanazije je smatrao da je prikladnije ostati u Aleksandriji, pa je poslao papi pismo obrane protiv iznesenih optužbi koje je potpisalo osamdeset egipatskih biskupa. Smatrao je ipak da će se moći obraniti pred Konstancijem, te je poslao jednu biskupsku delegaciju u Milano, ali bez uspjeha. Već je bilo jasno da je Konstancije odlučio protiv njega primijeniti osudu iz Tira i ostalih istočnih sabora. Carski službenik Montan donio mu je poziv da se u studenome 353.pojavi pred carem u Arlesu, gdje je car namjeravao slaviti svoju obljetnicu vladavine (tricennalia), međutim nije se odazvao jer je zna da bi odlazak iz Aleksandrije značio prepuštanje mjesta Georgu iz Kapadocije. Konstancije je ipak sazvao sabor u Arlesu i prisilio dio galskih biskupa da osude Atanazija.
Kad je potom papa Liberije, nakon što su i njegovi legati bili prisiljeni potpisati Atanazijevu osudu, tražio da se održi sadržajniji sabor, sazvan je sabor u Milanu 355., ali je Konstancije iskoristio i ovu prigodu da prisili još veći broj biskupa da osude Atanazija. One koji nisu potpisali osudu (Euzebije iz Vercelija, Dionizije iz Milana, Lucifer iz Cagliarija), također je čekalo progonstvo, tako da je car imao odriješene ruke i potrebne ovlasti udaljiti Atanazija iz Aleksandrije. Uslijedili su bezuspješni pokušaji da se osuda izvrši, te je naposljetku intervenirala vojska, a Atanazije je bio prisiljen pobjeći u pustinju (356.).
Nakon što u studenome 361. umire Konstancije, a u prosincu biva linčovan Georg iz Kapadocije, u veljači 362. Atanazije se vraća u Aleksandriju, zahvaljujući dekretu cara Julijana koji dopušta svim prognanim biskupima da se vrate u svoja sjedišta. Iste godine saziva poznati sabor koji će naznačiti prekretnicu u borbi protiv arijanizma, jer će započeti intenzivniju suradnju i s teolozima koji nisu bili za nicejski pojam homoousios, ali su bili protivnici arijanizma. Koncem 362. ili početkom 363. zadesit će ga nova odredba o prognanstvu iz kojeg će se vratiti nakon smrti cara Julijana.
Prihvaćen od novog cara Jovijana kao zakoniti antiohijski biskup ostaje u biskupiji dvije godine dok nije car Valent, sklon arijancima, potakao da se izda edikt (365.) kojim bi morali ići u progonstvo svi oni koje je Konstancije prognao, a vratili su se u svoja sjedišta nakon Julijanova edikta. Opet je bio prisiljen bježati (listopad 365.), ali ostaje u okolici Aleksandrije, da bi se u veljači 366. vratio i ostao u Aleksandriji sve do smrti 373.

—Spisi
Premda živeći u iznimno teškim okolnostima, Atanazije je bio vrlo plodan pisac, čiji su spisi u tijesnoj povezanosti s borbom za nicejsko pravovjerje. Ne predstavlja se kao profesionalni erudita, štoviše čak je nemaran i književnom oblikovanju izričaja tako da se mnogo ponavlja, ali zadivljuje svojim poznavanjem Pisma, sposobnošću raspravljanja i dubinom vjerničkih uvjerenja.

—Apologetski i dogmatski spisi

• Adversum gentes duo libri (vjerojatno napisani oko 318.): traktati Oratio contra gentes iOratio de incarnatione Verbi sastavni su dijelovi ovog djela koje Jeronim navodi kao Adversum gentes duo libri.
  U prvom traktatu pobija mitologije, poganske kultove i vjerovanja, ispituje narav, izvor i povijest zla, opisujući potom nemoralnost i ludost idolatrije u svim njenim oblicima. Nakon što pobija pučki politeizam, kritizira također filozofski panteizam kao najuzvišeniji oblik štovanja prirode.
  U drugom traktatu dokazuje da za iskvarenost ljudske naravi ne postoji drugi lijek nego utjelovljenje, kao što je ono jedino sredstvo kojim se čovjek uspostavlja u iskonsko stanje koje je imao prilikom stvaranja. Izlaže razloge Kristova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća, te brani kršćansku vjeru u ovom velikom otajstvu protiv židovskih i poganskih prigovora.
• Orationes contra arrianos (napisano oko 358.). Tri govora protiv arijanaca je njegovo temeljno dogmatsko djelo. U prvom izlaže arijanski nauk u Thaliji i brani definiciju Nicjeskog sabora: Sin je vječan, nestvoren i nepromjenjiv, te postoji jedinstvo božanske biti između Oca i Sina. Drugi i treći govor tumače svetopisamske tekstove koji se odnose na rađanje Sina (Heb 3, 2; Dj 2, 36; Izr 8, 22), te odnos Sina s Ocem po Ivanovu Evanđelju i utjelovljenje (Mt 28, 18; Iv 3, 35; Mt 26, 39; Iv 12, 27; Mk 13, 32; Lk 2, 52) odbacujući arijansku egzegezu i dajući pravo tumačenje.
• De incarnatione et contra arrianos. Dokazuje svetopisamskim dokazima božanstvo Sina i Duha Svetoga. Govori o tri hipostaze u smislu triju osoba, zbog čega su neki osporavali Atanazijevo autorstvo, no već na Aleksandrijskoj sinodi 362. Atanazije je smatrao da se pojam hipostaza može rabiti u značenju pojma „osoba“.

—Dogmatski spisi pripisivani Atanaziju:

• De incarnatione contra Apolinarem;
• Sermo maior de fide;
• Expositio fidei;
• Interpretatio in symbolum;
• Dialogi de sancta Trinitate quinque; Dialogi contra Macedonianos duo;
• Symbolum Athanasianum;
• Pseudo-Athanasii De Trinitate libri XII.

—Povijesno-polemički spisi

• Apologia contra arrianos (357.)
• Apologia ad Constantium imperatorem (357.)
• Apologia pro fuga sua (357.)
• Historia arrianorum (358.)

—Egzegetski spisi

• Epistula ad Marcellinum de interpretatione Psalmorum
• Expositiones Psalmorum

—Asketski spisi

• Vita S. Antonii (napisna 357., malo nakon Svečeve smrti 356.). Imala ogroman utjecaj na oblikovanje kršćanskih asketa.
• De virginitate
• Sermones

—Pisma

• Blagdanska ili uskrsna (jedno čak s popisom svetopisamskih knjiga),
• Sinodalna
• Enciklike
• Dogmatsko-polemička pisma: pisma Serapionu (napisana 359.-360. u kojima govori o božanstvu Duha Svetoga); Pismo Epictetu (govori o odnosu povijesnog Krista i vječnog Sina); Pismo Adelfiju (370.-371.); Pismo o dekretima Nicejskog sabora; Pismo o saborima u Riminiju i Seleuciji; Pismo Rufijanu; Pismo monasima.
• Asketska pisma: Pismo monahu Amunu; Pismo Drakonciju.

—Teologija svetog Atanazija
Atanazije se nije bavio teologijom kao znanstvenom disciplinom, niti je dao spekulatvni doprinos teologiji, niti je razradio neki teološki sustav niti je domislio novu terminologiju, ali povijest teologije 4. st. ne može se vrednovati bez njegova teološkog rada. Velika mu je zasluga da je obranio kršćansku predaju od opasnosti helenizacije koja se krila u Arijevoj herezi. Kao dobar Origenov učenik koristi forme i pojmove grčke misli, ali im daje značenje i sadržaj koji izvlači iz objave. Sav njegov napor je usmjeren prema tome da sačuva „predaju, nauk i vjeru koju je Gospodin donio na počecima Katoličke Crkve i koju su apostoli propovijedali i oci sačuvali“.
Protiv racionalističkih tendencija svojih protivnika, on uspostavlja primat vjere nad razumom, koji ne prihvaća za mjerodavnog suca na metafizičkom polju, jer ako ne dopušta čovjeku da upozna niti vlastitu narav, kako bi mogao govoriti o božanskoj i neizrecivoj naravi. Služi se filozofijom za tumačiti i objašnjavati nauk Crkve, ali ne što bi smatrao da bi zahvaljujući njoj čovjek mogao upoznati Božju bit. Kao polemičaru misao mu ide u preciznost više nego u širinu, te zna vrlo jasno razlikovati između grčke misli i kršćanske vjere. Ne samo da je obranio istobitnost Oca i Sina, već je izložio narav i rođenje Logosa mnogo uspješnije nego sve prethodni teolozi, udarivši tako temelje budućeg teološkog razvoja.

—Trojstvo
Što se tiče poimanja Trojstva, Atanazije je branio jedinstvo Trojstva u razlikovanju osoba. Trojstvo nije zajedništvo između Stvoritelja i stvorenja (Logos), nego je cijelo Trojstvo stvoritelj: Otac stvara sve po Sinu Duhu Svetomu. Tako će odbaciti ideju da je Logos nužan kao posrednik za stvaranje svijeta, što je izričito tvrdio Arije na tragu Origenove i Filonove filozofije, držeći kako svijet ne bi bio u stanju izdržati neposredni dodir s Očevom rukom, te bi Otac zbog toga bio prisiljen prije stvoriti Sina kao posrednika sveg ostalog stvorenja. Navodno bi bilo nedostojno Oca imati dodir sa stvorenjem. Dok Arije Sina svrstava među stvorenja, Atanazije ga smatra Bogom držeći ga rođenim, a ne stvorenim. Dok ga Arije smatra najsavršenijim od Očvih stvorenja, stvorenim voljom Božjom, Atanazije odgovara da samo ime „Sin“ pretpostavlja njegovo rođenje, te da biti rođen znači da je izišao iz biti Očeve, a ne iz njegove volje. Zato ne može biti nazvan stvorenjem, Očevim, već Sinom, to jest Bogom, jer posjeduje puninu božanstva poput Oca. Sin je stoga vječan poput Oca, te su, premda dvojica, u isto vrijeme i jedan, jer su iste naravi, kao što će definirati i Nicejski sabor. Atanazije će biti onda veliki pobornik Nicjeskog vjerovanja kojemu je ključni pojam bio upravo istobitan (homoousios), te će smatrati nedostatnim pojam sličnobitan (homoiousios; od homoios=sličan) kojim će se služiti određeni teolozi odbacujući istobitan kao nebiblijski pojam. On će, naprotiv, pokazati kako je upravo „sličnobitan“ nedostatan i u konačnici nedosljedan, te da, u stvari, kad ga se dosljedno tumači, dođe se do zaključka da je moguć jedino „istobitan“.
Tako se, u stvari, Atanazije, da bi dokazao božanstvo Sina poziva na trostruki princip: a) Sveto pismo i Predaja potvrđuju da Sin proizlazi iz Oca rađanjem (ne iz volje već po naravi),b) Logos ne može biti stvoren jer je on stvorio sve stvari,c) Logos je Bog, te samo tako može ljude učiniti dionicima božanske naravi otkupljujući ih.

—Logos i otkupljenje
U temelju Atanazijeva poimanja Boga stoji soteriološki zahtjev, koji prevladava do te mjere da značajno utječe na kristološki i trojstveni nauk. Već od prvog svog djela Protiv pogana pokazuje da je najveći spasenjski čin, bez kojeg nema spasenja čovjeka, upravo utjelovljenje (enanthropesis) Logosa, njegovo uzimanje tijela koje postaje sredstvo (organon), uz pomoć kojega ne samo da je čovjek stvoren na sliku, već je i potpuno obnovljen i nanovo stvoren, ukoliko solidaran s utjelovljenim Logosom. Da bi moglo doći do spasenja neophodno je da Božji Logos posjeduje bitnu odrednicu: božanstvo koje proistječe iz stvarnog sinovstva od Boga Oca. Ako bi se Logosu oduzela ova dimenzija, on ne može potaknuti među ljudima, otežanima grijehom, pokvarljivošću i smrtnošću, one učinke nepokvarljivosti, besmrtnosti, pobožanstvenjenja, obnovljene spoznaje Boga, što su sastavni i nosivi elementi spasenja.
Postoji dakle jedan nerazdvojni binom u Atanazijevoj misli, koji se provlači gotovo nepromjenjiv, prema izražen u promijenjenim okolnostima i drugim riječima, tijekom cijeloga njegova književnog djelovanja i stvaranja: spasenje povijesnog čovjeka uronjena u grijeh i kraljevstvo smrti, može doći samo po biću koje je savršeno božansko, Logosu Sinu Očevu, jer je taj isti Logos uzeo stvarno ljudsko tijelo, savršeno isto tijelu svakog čovjeka. Čovjek nakon pada i nakon što mu je bila određena smrt jer se okrenuo sebi i neurednim željama duše i strastima tijela, prepušten samome sebi, nije sposoban spoznati Boga, niti ga razmatrati u stvorenju, razumjeti ga iz proročkih riječi. Stoga Logos, uzimajući tijelo, pojavljuje mu se kao čovjek, s tijelom sličnim njegovu, dohvatljivo osjetilima, pred njegovim očima upravo u tijelu pobjeđuje grijeh, pokvarljivost i smrt. U isto vrijeme on je slika (eikon) Očeva, preko koje je moguće da čovječanstvo ponovno spozna Boga. Bog se učinio čovjekom, da bi se čovjek pobožanstvenio. Logos se zaogrnuo smrtnom naravi da bi pružio žrtvu za grijehe i spasio ljude od smrti. Štoviše u utjelovljenju se zaogrnuo besmrtnošću i neraspadljivošću da bi je dao svim ljudima. Sin Božji se utjelovljuje da bi, budući da je prava slika Očeva, mogao i u čovjeku obnoviti izgubljenu sličnost,a umirući učiniti ljude dionicima svoje besmrtnosti i nepokvarljivosti.
Učinci besmrtnosti, nepokvarljivosti, spoznaje, pobožanstvenjenja koje čovjek usvaja zahvaljujući utjelovljenju, ne događaju se naravnim prijelazom, utoliko što između Boga i čovjeka postoji veliki raskorak između Stvoritelja i stvorenja.

—Kristologija
U kristologiji jasno potvrđuje dvije odvojene naravi u Kristu: Krist je savršeni Bog i savršeni čovjek. Isto tako, zadržavajući stvarno razlikovanje božanstva i čovještva, potvrđuje njegovo osobno jedinstvo. Stoga sve što čini Krist kao Bog i kao čovjek pripada njegovoj osobi.
Ipak Atanazije u svojoj kristologiji ne ostavlja mnogo prostora za Kristovu ljudsku dušu i njene funkcije. Razlog u tome leži što je i sam usvojio jednu staru kristološku shemu koja se razvijala na temelju odnosa Logos-sarx, što je uostalom bila i Arijevo i Apolinarovo kristološko polazište.

—Pneumatologija
Atanazijev nauk glede božanstva Duha Svetoga i identiteta biti s Ocem slijedi kristološku misao aleksandrinaca. Duh Sveti mora biti Bog, jer da je stvorenje, u njemu ne bi bilo nikakve participacije na božanskom, niti bismo mi preko njega mogli imati udjela na božanskoj naravi, što izričito veli sveti Petar u svojoj poslanici (usp. 2 Pt 1, 4). Jer je dio Trojstva, nije stvorenje, već Bog. Ako ima takav učinak da pobožanstvenjuje, to je zato što je Bog, jer to može samo Bog činiti.
Kao što je Sin istobitan s Ocem, tako je isto i Duh istobitan obojici. Potom, izričito veli da Duh Sveti proizlazi iz Oca. I premda nigdje ne spominje izričito njegovo proizlaženje i iz Sina, ipak je iz argumentacije razvidno da podrazumijeva proizlaženje Duha polazeći od Sina, to jest iz Oca preko Sina.

—Krštenje
Atanazije smatra nevaljanim krštenje podijeljeno od arijanaca, ne samo jer oni nisu koristili trojstvenu formulu, već i zato što je njihova vjera u kojoj se podjeljuje ovo krštenje defektna.

—Euharistija
Izričito tvrdi da kruh i vino se po molitvama i zazivima pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Odbacuje kafarnaitsko tumačenje kao krivo, jer su bili uvjerenja da se Kristovo tijelo blaguje na naravan a ne otajstven način. Zato je Atanazije govorio o tijelu i krvi koji su dani na duhovan način, što ne znači da je time podrazumijevao simboličan ili nerealan.

SVETI HILARIJE IZ POITIERSA
—Život
Nazvan je i Atanazijem Zapada, a rođen, kako se pretpostavlja, oko 300. u Poitiersu. Neki su na temelju Prologa njegova De Trinitate tumačili da je rođen u poganskoj obitelji, ali to nije sasvim izvjesno, jer je moguće da on svoj put prema Bogu počevši od poganstva predstavlja više u retoričkom smislu, a ne stvarnom. Vjerojatno je krštenje primio kao odrasli, a isto tako je nepoznat datum njegova biskupskog ređenja, za koje se pretpostavlja da je bilo oko 350., a nedostaju i ostali biografski podaci. Njegova djela pokazuju dobru filozofsko-književnu i retoričku naobrazbu.
Siguran spomen o njemu po prvi put se pronalazi na saboru u Béziersu 356. održanom pod predsjedanjem Saturnina iz Arlesa, gdje se je pokušao suprotstaviti filoarijancima u Galiji. Rezultat toga je da je bio svrgnut zajedno s Rodijanom iz Toulousa i protjeran u Frigiju u četverogodišnje izgnanstvo. Tamo je s jedne strane došao u kontakt s Origenovim djelima koja će obilježiti njegovu duhovnost i egzegezu, a s druge strane će susresti homojuzijce, antiarijance ali i antinicejce, te će produbiti svoje spoznaje o arijanskoj raspravi. Bit će uvjeren kako se treba čuvati opasnosti arijanizma, ali isto tako i one suprotne – sabelijanizma, te da je moguće ispovijedati trojstvenu pravovjernu teologiju, bez da ju se temelji na nicejskom pojmu istobitan (homoousios), jer je i ovaj pojam mogao imati dvoznačnih tumačenja.
Shodno tome Hilarije će se zauzeti da se okupi zajednički antiarijanski front sastavljen na Zapadu od nicenaca, a na Istoku od antinicenaca. Uživajući za vrijeme izgnanstva stanovitu slobodu, sudjelovao je na Seleucijskom koncilu (359.) u redovima homojuzijaca. Bezuspješno je pokušao u Carigradu otvoriti javnu raspravu sa Saturninom iz Arlesa, filoarijanskog predstavnika iz Galije, koji se našao ondje nakon Riminijskog koncila. Ipak mu je bilo dopušteno vratiti se u Galiju, ali pod uvjetom da ne vrši biskupsku službu. Međutim Galija je već bila došla pod Julijanovu upravu (361.), tako da je Hilarije sasvim slobodno predvodio antiarijansku reakciju koja je okrunila svoja nastojanja Pariškim saborom (361.). Učinio je da pobijedi doktrinalna struja kompatibilna i s homouzijcima i s homojuzijcima, a glede onih koji su na saboru u Riminiju potpisali filoarijansku formulu, poduzeo je vrlo umjerene mjere.
O njegovim nastojanjima znamo još i to da je 364. u Milanu, zajedno s Euzebijm iz Vercelija, bezuspješno pokušao svrgnuti arijanskog biskupa Auksencija. Jeronim datira njegovu smrt godine 367.

—Djela i misao
Hilarije nije razvijao književnu djelatnost samo na doktrinarnom polju suprotstavljajući se carskoj filoarijanskoj politici, nego se je ogledao i na egzegetskom polju, a nije se ustručavao niti poezije. Dobar dio njegove teološke djelatnosti nam je sačuvan.

Dogmatska djela: Od dogmatskih djela najvažnije je De Trinitate u 12 knjiga, a nije zanemarive važnosti niti De synodis.

·         De Trinitate: napisano je za vrijeme izgnanstva, a trenutna struktura ukazuje na to da se radi o spajanju dvaju spisa u jedan. U prvom dijelu (knjige I-III) obrađuje opću problematiku arijanizma, dok u drugom dijelu, podijeljenom u dvije cjeline (IV-VII. i VIII-XII.) pobija Arijevu ispovijest vjere poslanu Alesandru, te raspravlja o odnosu jedinstvo/razlikovanje Oca i Sina na temelju svjedočanstava Staroga i Novoga zavjeta. Knjige VIII-XII. posvećuje isključivo analizi nekih svetopisamskih tekstova (1 Kor 15, 25 i Izr 8, 22) iz kojih su arijanci izvlačili zaključak da je Sin po naravi manji  od Oca.
Hilarije se koristi spoznajama iz Tertulijanove i Novacijanove teologije, ali nadasve se služi onom homojuzijskom, obrađujući sve prikladne naznake s velikom izvornošću. On potvrđuje jedinstvo naravi i razlikovanje osoba u Ocu i Sinu, poimajući takav odnos kao potpuno prožimanje jednog s drugim, tako da se razlikuju samo po svojim iskonskim odnosima: Otac je stvarno rodio Sina bez da izgubi išta od svoje naravi, a Sin je primio i sadrži u sebi cijeloga Oca, te je njemu jednak u djelovanju, snazi, časti, moći, slavi i životu (operatio, virtus, honor, potestas, gloria, vita).
Da bi se razlikovao od arijanaca koji su govorili o muci Kristovoj kao dokazu da je njegovo božanstvo nesavršeno, Hilarije tvrdi da je Kristovo tijelo stvarno, ali nebesko, sposobno osjetiti muku, ali ne i bol. Mnogo manje je zainteresiran za govor o Duhu Svetom o kojem se onda vrlo malo raspravljalo. Sklon je promatrati ga kao više kao dar ili božansku silu nego kao osobu. U posljednjoj knjizi isključuje mogućnost da bi ga se moglo smatrati stvorenjem, kako su to činili arijanci i pneumatomasi.

·         De synodis: U prvim mjesecima 359., dok se pripremao koncil u Riminiju, Hilarije je napisao ovu knjigu za galski episkopat, ali uputivši je također i antiarijancima Istoka. U prvom dijelu analizira formule vjere objavljene između 341. i 357., osudivši izričito samo posljednju, onu sirmijsku (blasphemia Sirmiensis) u toliko što je bila otvoreno arijanska, dok svima ostalima daje dobrohotno tumačenje, trudeći se ukazati da su spojive sa zapadnom teologijom. U drugom dijelu sučeljava pojmove homoousios i homoiousios, tumačeći ovaj drugi u smislu jednak po biti, te pokazuje da su oba pojma podložna bili pravovjernim bilo krivovjernim tumačenjima. Poziva stoga zapadnjake, pobornike prvoga, i istočnjake, pobornike drugoga, da traže put međusobnog razumijevanja iznad razlika koje postoje u pojmovima, a ne u srži poruke. Lucifer iz Cagliaria je kritizirao ovo djelo kao preotvoreno prema istočnoj teologiji, tako da se Hilarije morao braniti jednom apologijom. Doista, Hilarije se trudi minimalizirati doktrinalne razlike između istočnjaka i zapadnjaka s ciljem da se dođe do dogovora, ali djelo u cjelini pokazuje da savršeno poznaje vrlo kompleksnu stvarnost rasprava na Istoku, te vrlo rijetku sposobnost da se uoče pitanja u bitnim crtama i odrednicama, ne dajući se odvući na marginalne argumente i pozicije.

Povijesna i polemička djela: ostala djela posvećena arijanskoj problematici su uglavnom polemičkog i povijesnog karaktera.
·         Liber I ad Constantium: sastoji se od dva teksta: u prvom dijelu je pismo zapadnih biskupa sa sabora u Serdici (Sofija, 343.) koje poziva Konstancija da zaustavi progon protiv pobornika nicejskog vjerovanja, a u drugom dijelu je narativni tekst u kojem Hilarije osporava regularnost Milanskog sabora (355.). Ovaj spis je bio napisan prije odlaska u izgnanstvo.
·         Liber II ad Constantium, napisan u Carigradu 359. Hilarije moli cara da mu dopusti javnu raspravu sa Saturninom iz Arlesa i da ne potvrđuje ispovijest vjere iz Riminija.
·         Liber contra Constantium:  Kako njegovi gore spomenuti napori bijahu uzaludni, napisa ovu knjigu protiv Konstancija tvrdeći kako je gori od najgorih progonitelja iz povijesti poput Nerona, Decija, Maksimijana, jer nije otvoreni neprijatelj Crkve, već podmukli tlačitelj. Premda neki tvrde kako je ovo napisao nakon Konstancijeve smrti, ipak se iz samog teksta razaznaje da je napisana dok je Hilarije još bio u progonstvu.
·         Contra Auxentium: upućena katoličkim biskupima, a sadrži sažetak izvješća o uzaludnom pokušaju da s Euzebijem iz Vercelija svrgne Auksencija u Milanu (364.), u kojoj ukazuje na Auksencijevo lukavo ponašanje prema svojim protivnicima i njegovu privrženost riminijskoj ispovijesti vjere.
·         Fragmenta historica: Radi se o zbirci dokumenata koji se odnose na arijansku krizu. U prvom dijelu se nalazi dokumentacija koja se tiče sabora u Serdici i godinama nakon toga, s vrlo opsežnim Hilarijevim komentarom. Drugi dio sadrži dokumentaciju koja se tiče sabora u Riminiju, a dodana su i pisma pape Liberija. U trećem dijelu su dokumenti iz razdoblja od 359. do 366. Ovo djelo je od temeljnog značenja za upoznavanje središnjeg razdoblja rasprave s arijancima.

Egzegetska djela: Hilarije je započeo svoju egzegetsku djelatnost još prije odlaska u izgnanstvo pišući Komentar Matejeva Evanđelje, a osim toga napisao je i Komentar Psalama, Raspravu o starozavjetnim otajstvima.

·         Komentar Matejeva Evanđelja: Radi se kraćem djelu u kojem tumači glavne događaje Matejeva Evanđelja u obliku komentara (opus continuum), gdje se ne pronalaze tragovi prethodne homiletske obrade, a to je slučaj i u drugim njegovim egzegetskim djelima. Autor je sklon alegorijskoj metodi koja ukazuje na duhovno značenje koje je u pozadini onog doslovnog. Takvo duhovno značenje, razvijajući točke već prisutne u slovu teksta, tumači događaje i Isusove govore u svjetlu posljedica koje bi iz njih proizišle, te u njima uočava neprijateljstvo židova prema Crkvi u nastajanju, ukidanje stare ekonomije, propovijedanje poruke poganima. Djelo pokazuje trojstveni nauk prilično nedorađen i tragove materijalističkog antropomorfizma (tjelesnost duše).
·         Komentar Psalama: Za boravka na Istoku Hilarije se, stupivši u kontakt s Origenovim djelima, upoznao s platonističkim spiritualizmom, na što na primjer ukazuje ovaj komentar, napisan vjerojatno nakon povratka iz izgnanstva. Sačuvano je tumačenje na nešto više od 50 psalama, ali je očito da je djelo bilo mnogo opsežnije, premda se ne zna je li Hilarije komentirao cijeli Psaltir (Jeronim zna za ovo djelo, ali već tada necjelovito). Jeronim tvrdi da je se Hilarije oslonio na Origenov komentar Psalama, no danas je teško napraviti usporedbu jer od Origenova komentara nije ostalo nego tek nekoliko redaka. Ipak je nedvojbeno da Hilarije, dopuštajući da svemu daje svoj osobni doprinos i pečat (npr. glede trojstvenij problema), ipak se drži vrlo vjerno obrasca iz kojeg je preuzeo temeljne teme: Psalmi predstavljaju Kristov zemaljski život,od rođenja do uskrsnuća i uzvišenja.
·         Rasprava o starozavjetnim otajstvima: Isti hermeneutski ključ je primijenjen i na ovaj traktat koji tumači neke vrlo poznate događaje, uglavnom uzete iz knjige Postanka i Izlaska, s tipično aleksandrinskom tehnikom, te je vjerojatno i ona nastala nakon izgnanstva.

Himni: Hilarije se ogledao također i kao pisac himana. Do nas su došla tri himna, manje-više necjelovita, a govore o različitim argumentima: Ante saecula (trojstva problematica), Fefellit saevam (krsni) i Adae carnis (kristološki). Napisani su u strofama sastavljenim od  različitih lirskih metara i u obliku koji se razvio prema klasicističkim kanonima latinske poezije toga vremena. Hilarije ih je napisao, prvi u kršćanstvu latinskog jezika, kao sredstvo doktrinalne akulturacije svojih vjernika, ali Jeronim opaža da nije imao osobit uspjeh.

Izgubljena djela: Od djela koja pozna Jeronim, a nisu se sačuvala, valja spomenuti: Liber contra Valentem et Ursacium, velik dio knjige Liber himnorum i Liber ad praefectum Sallustium sive contra Dioscorum, kao i Tractatus in Iob.

Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega,
rođenog kao jedinoređanca od Oca, to jest iz Očeve biti, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, po kojem je stvoreno sve na nebu i na zemlji,
koji je radi našega spasenja sišao i utjelovio se, i postao čovjekom, i trpio je, i uskrsnuo treći dan, i uzašao na nebesa, i doći će suditi žive i mrtve.
I u Duha Svetoga.

One pak koji kažu „bijaše vrijeme kad ga nije bilo“ i „prije nego je rođen, on ne bijaše“ i „stvoren je iz ničega“ ili koji kažu da je nastao iz neke druge supstancije ili biti ili da je Bog preobraziv ili promjenjiv, njih Katolička Crkva proglašava izopćenima.

a) Arije i arijanizam

b) Opći pregled i kratka prikaza arijanske krize u 4. stoljeću

c) Nicejski sabor

d) Različiti teološki stavovi među pristašama i protivnicima Niceje: anomejci, homejci, hemeouzijci (homojuzijci) i homouzijci.

e) Različita razdoblja borbe protiv arijanizma

U vrijeme kad Crkva zadobiva slobodu, te tijekom 4. i 5. st. javljaju se mnoga i vrlo snažna krivovjerja, najprije u Crkvi na Istoku gdje su sazivani sabori, da bi se potom rasprave prenijele i na Zapad. Najznačajnija krivovjerja koja se javljaju o ovom razdoblju su sljedeća:

• Trojstvena krivovjerja (arijanizam i macedonijanizam),
• Kristološka krivovjerja (arijanizam, apolinarizam, nestorijanizam, monofizitizam),
• Antropološke kontroverzije (pelagijanizam na Zapadu)
• Rasprave manjeg značaja: donatizam (raskol).

a) Arije i arijanizam

Početak i povod velikih teoloških rasprava u zlatnom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je svećenik Arije započeo u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća propovijedati u aleksandrijskoj Crkvi. U to vrijeme još nije bilo teološki do kraja protumačen odnos Oca i Sina. Jedni su težili prema subordinacionističkim rješenjima (npr. Lucijan iz Antiohije), dok su drugi bili skloni monarhijanskim idejama (Sabelije i modalisti).
Arije je rođen vjerojatno u Libiji oko 260. godine, u staroj pokrajini Cireni, a djelovao je u Aleksandriji. Bio je neko vrijeme učenik Lucijana iz Antiohije, ili barem u dodiru s njime. Još prije nego je počeo propovijedati vlastiti nauk glede Trojstva, u vrijeme biskupa Petra Aleksandrijskog (300-311) pripadao je jedno vrijeme melecijanskoj shizmi, da bi se potom vratio u krilo Katoličke Crkve. Oko 320. godine, kao svećenik zadužen za crkvu u Baukalisu, svojim propovijedanjem izazvao je žestoke svađe, biskupov intervent, javnu raspravu i naposljetku osudu, nešto kasnije potvrđenu od egipatskih biskupa. Nije napisao mnogo, a od toga imamo sačuvano nekoliko pisama (Euzebiju iz Nikomedije, Aleksandru iz Aleksandrije), dijelove Thaliae (Gozba) i ispovijest vjere upućenu Konstantinu.
Arije je otvoreno zastupao subordinacionizam tvrdnjom kako Riječ (Logos) nije vječna, već stvorena. Raznovrsni su uzroci njegova nauka, dobrim dijelom motivirani filozofskim stavovima. Arije zasniva svoju teološku postavku na origenovskoj trojstvenoj nauci koja je u to doba bila tradicionalna u Aleksandriji, a držala je Oca, Sina i Duha Svetoga trima hipostazama (to jest individualnim i subzistentnim stvarnostima) koje se međusobno razlikuju i podređene se (subordinacionizam) jedna drugoj, premda imajući udjela u jednoj božanskoj naravi. Naglašavajući na radikalan način podređenost među trima osobama, vjerojatno kao reakciju na sabelijanizam i određeno pre materijalno poimanje Sinova rođenja iz Oca, Arije zamišlja Oca kao monadu potpuno transcendentnu u odnosu na Sina, koji je od njega potpuno manji, ne samo po hipostazi, već i po naravi, tako da je Sin također Bog, ali po položaju, auktoritetu i slavi na nižem stupnju od Oca, te ne može biti Sin u metafizičkom smislu riječi već samo u moralnom. Pravi božanski atributi bili bi: nerođen, vječan i nevidljiv, te bi se odnosili samo na Oca.

Dok je Origen, a poslije i aleksandrijski biskup Aleksandar, ipak tvrdio da je Sin suvječan Ocu, koji je ontološki princip ali ne kronološki, Arije je uvjeren da, ako je Sin suvječan Ocu, onda mora biti i nerođen kao i on. A pošto u božanstvu ne mogu biti dva nerođena, Sin, premda je prije svih vremena i svakog stvorenja, dolazi nakon Oca od kojeg vuče svoje postojanje. Dakle, postojao je trenutak kad ga nije bilo. Isto tako Arije ne prihvaća da je Sin rođen iz Očeve biti (= naravi), već govori o rađanju iz Očeve volje. U protivnom bi, po njemu, uključivalo diobu božanske monade. U početku je tvrdio da je Otac stvorio Sina iz ničega, da bi poslije izbjegavao ovaj izraz koji je pobuđivao sablazan kod mnogih. Stoga je govorio o Sinovo rođenju od Oca, ali je ipak nastavljao promatrati ovo rađanje kao stvaranje: Sin je jedino stvorenje (ktisma, poiema) koje Otac stvara izravno, sva ostala stvorenja je stvorio Sin vršeći Očevu volju.
O Duhu Svetome govorio je vrlo malo, a svoj nauk je potvrđivao nekim navodima iz Svetoga pisma koji, govoreći o Sinu, uključuju izraze kao činiti, stvarati i slične (Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba). Po Ariju, na vrhu piramide stvorenja je Sin, a ispod njega su Duh sveti, anđeli i pa sve ostalo što je stvorio Bog po Sinu.
Druge dvije hipostaze ne dijele istu bit s Ocem. Sin nije pravi Bog, niti postoji odvijeka s Ocem. Njegovo rođenje se ne može definirati prirodnim, tj. njega se ne može zvati naravnim Sinom Očevim, jer nemaju istu narav. Sin je stvoren iz ničega i stvoren je prije svih vjekova. Shodno tome, zbog različitosti naravi, Otac ne može biti spoznat po Sinu i od Sina. Logos može biti nazvan Sinom Božjim zato što ga je Bog kao svoje prvo i najplemenitije stvorenje posinio milošću. Kad ga se nazove Bogom treba to razumjeti u prenesenom ili u moralnom smislu. A cilj zašto je Sin stvoren od Oca jest stvaranje svijeta: Bog ne može stvarati bez posrednih bića, pa je najprije stvorio Logosa (već davno prije Filon Aleksandrijski je tvrdio kako Bog ne može stupiti u izravni kontakt s materijom).
Sina ne odlikuje ista razina transcendencije kao Oca, pa ga drži stvorenjem, a time onda po naravi manjim od Oca. Ukoliko ga se može nazvati Bogom, to je na temelju časti i uloge koju mu dodjeljuje Otac učinivši ga Prvorođencem prije svakog stvorenja, iz čega nedvojbeno proizlazi da je veći od svih ostalih stvorenja, no to ne znači da se smije i može držati da je iste naravi kao i Otac. Pravi i apsolutni Bog jest jedino Otac. Arije, pod utjecajem filozofskih ideje i logike, je zamijenio teze te je atribute božanske naravi (nepromjenjiv, vječan, nerođen) primjenjivao samo na Oca, zbunjen formulom kojom se Sina ispovijedalo „rođenim od Oca“. Dakle, Otac je nepromjenjiv, vječan i nerođen, a Sin je rođen od Oca pa ne može biti božanske naravi jer je božanska narav nerođena.
Evo kako bi se moglo sučeliti i usporediti Arijeve i  Aleksandrove temeljne ideje:

Arije:
– Riječ (Logos) ne postoji s Ocem od vijeka.
– Riječ je stvorena iz ničega.
– Riječ nije naravni sin niti se može reći da u striktnom smislu da je Očev.
– Sinova narav ni proizlazi iz Očeve.
– Riječ je počela postojati činom Očeve volje.
– Riječ je po prirodi podložna promjenama, u fizičkom i moralnom smislu.

Aleksandar:
·         Riječ je suvječna s Ocem od početka.
·         Riječ nije stvorena, već je ona sve stvorila.
·         Riječ je sin, ne po posvojenju, već po naravi.
·         Sin posjeduje narav istu kao i Otac.
·         Riječ postoji po komunikaciji Očeve biti.
·         Riječ u svojoj božanskoj biti nije podložna promjenama niti patnjama.

Nakon što ga je mjesni aleksadrijski biskup osudio na saboru u Aleksandriji (323.) i izvijestio papu Silvestra, Arije je pronašao istomišljenike na Istoku, gdje je njegove ideje prihvatila nekolicina biskupa, također učenika Lucijana iz Antiohije, među kojima je najutjecajniji bio Euzebije iz Nikomedije, pod čijim predsjedanjem se u Nikomediji održava sabor koji ga oslobađa krivice. Do Nicejskog sabora, kad će biti osuđen na izgnanstvo, imat će utočište u Nikomediji.
Od drugih pristaša veliku je ulogu odigrao Euzebije iz Cezareje, premda ne dijeleći Arijev radikalni subordinacionizam, te je bio neka vrsta srednje linije između Arija i Aleksandra. Prije sazivanja Nicejskog sabora došlo je do žestokog spora koje je car Konstantin pokušao riješiti šaljući u Aleksandriju svog izaslanika (Hozije iz Kordobe), što nije urodilo plodom, te je odlučio sazvati ekumenski sabor u Niceji, koji je zakazan za proljeće 325. godine. Prije zakazanog općeg sabora, održao se u Antiohiji lokalni sabor pod Hozijevim predsjedanjem (323./324.), koji je osudio Euzebija iz Cezareje i Arijeve pristaše.
Na saboru u Niceji, pod predsjedanjem Hozija Kordobskog, i prisutnost legata pape Silvestra, okupilo se pak više od 250 biskupa koji su većinom pripadali dvjema teološkim tradicijama suprotnima arijanizmu. Umjerene origeniste je predvodio Aleksandar Aleksandrijski, dok su na čelu monarhijanaca azijske tradicije bili Marcel iz Ancire i Eustazije iz Antiohije. Sastavljena je formula vjere koju su potpisali svi osim Arija i dvojice libijskih biskupa, nakon čega su bili prognani u Ilirik. Sabor je osudio arijanske ideje definiravši Sina istobitnim (homoousios) Ocu.
Nakon što je 325. prognao Arija, car ga je 328. vratio iz progonstva, da bi potom biskupi na sinodi u Tiru 335. odlučili reintegrirati ga u Crkvu u stupnju svećenika u kojem je i prije bio. Konstantin je odredio da se njegovo izmirenje proslavi svečanim činom koji će predvoditi biskup Carigrada, ali je uoči same proslave Arije naglo umro (336.).

b) Opći pogled i kratka povijest arijanske krize u 4. stoljeću 

Ovo krivovjerje je uhvatilo maha i dugo je trajalo jer je predstavljalo jedan jednostavan način tumačenja otajstva Presvetog Trojstva dohvatljiv ljudskom razumu. Arije nije prihvaćao pomirenje između jedinstva naravi i trojstva osoba u Bogu, niti između ograničenog i neograničenog. Crkva je osudila Sabelija jer nije prihvaćao razlikovanje osoba. Arije je dotle prihvaćao razlikovanje osoba, ali je nijekao naravno jedinstvo između Oca i Sina. Sin bi bio njegov ograničeni stvor, stvoren iz ničega u svrhu stvaranja svijeta. Otac, naime, kao neizmjerni ne može biti u kontaktu s ograničenim, pa je onda zadužio Sina kao arhitekta svijeta. Tumačeći odnos Oca i Sina u subordinacionističkom i adopcionističkom smislu, nijekao je da je u pravom smislu Sin Božji. Tvrdio je da nije vječan, da je bio stvoren iz ničega i da nije odvijeka bio u ocu. Isto tako Sin ne bi bio nepromjenjiv niti beskrajan, već bi bio prvo i najpovlaštenije Božje stvorenje. Sin bi bio niži od Oca i samo bi ga Otac nominalno uzdigao na rang Boga.
Isto tako i Duh Sveti ne bi imao prirodno jedinstvo i zajedništvo s Ocem i sa Sinom. Ovakav nauk, kao dobar dijalektičar, Arije je pravdao svetopisamskim tekstovima:
Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.
Kol 1, 15: On je slika boga nevidljivoga, Prvorođenac prije svakog stvorenja.
Fil 2, 9-11: Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.
Mt 28, 18: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Kako nisu osporavali crkvene institucije (sakramente i hijerarhiju), arijanci se nisu razlikovali od pravovjernih vjernika po ničem izvanjskom, već samo po ispovijesti vjere, tako da su se miješali jedni s drugima. Tijekom četvrtoga stoljeća Arije je imao više pristaša i učenika od kojih su najznačajniji sljedeći:

• akacijevci,
• eudoksijanci,
• euzebijevci,
• aecijevci
• eunomijanci,
• urzacijevci,
• semiarijanci ili homojuzijci (homoiousios = slične naravi).

Carevi Konstantin, Konstancije i Valent približit će se arijanskim pozicijama, te će ih na ovaj ili onaj način braniti. Veliki sveci (Atanazije, Kapadočani, Hilarije) borit će se protiv arijanizma. Kasniji carevi Valentinijan, Gracijan i Teodozije trudit će se eliminirati arijance iz carstva, nakon čega će se oni uteći među barbarske narode od kojih će neki prihvatiti kršćanstvo sukladno ovom krivovjerju (burgonjci, vizigoti, ostrogoti, vandali). Carigradski sabor (381.) će se konačno izjasniti protiv njihova krivovjerja odbacujući njih i njihove nauke iz crkvenog zajedništva.
Arijanizam će se ugasiti kao sekta u 7. st., da bi potom oživio u 16. U idejama Miguela Serveta (+1553.) u Ženevi, Okina i Bucera (+1551.) u Engleskoj. Socinizam (po Faustu i Bartolomeju Socinu) moderni je oblik arijanizma.

c) Nicjeski sabor 

– Povijesni tijek saborskih događanja
Da bi razriješio krizu i priveo kraju rasprave koje je pokrenuo Arije, car Konstantin saziva sabor u Niceji, blizu carske rezidencije u Nikomediji. Cilj sabora je bio dvostruk: riješiti arijansko pitanje i donijeti odredbe glede pitanja slavljenja Uskrsa. Prvi pokušaj Hozija iz Kordobe da posreduje kod Aleksandra Aleksandrijskog u rješavanju arijanskog problema nije urodio plodom, ali je zato Antiohijska sinoda u zimu 324./325. potvrdila osudu aleksandrijskog biskupa protiv prvih pristaša arijanizma.
Saboru u Niceji, otvorenom 20. svibnja 325., car je bio osobno nazočan, a predsjedao je Hozije iz Kordobe, uz sudjelovanje više od 250 biskupa (sedam zapadnih i dva svećenika, papina zastupnika, Viktor i Vicent), a prisutan je bio i Arije osobno.
Euzebije iz Nikomedije je u ime arijanaca predložio jednu ispovijest vjere, ali je ona bila odbačena. Euzebije iz Cezareje je predstavio svoju ispovijest, u svoje ime, s ciljem da skine sa sebe sumnju za krivovjerje i da pomogne koncilske oce da pronađu prikladnu formulu. No i njegova je bila odbijena. Vodile su se duge i ozbiljne rasprave. Tradicionalni simboli vjere su se nadopunili u antiarijanskom smislu, te je također dodan i pojam istobitan (homoousios), da označi bitno jedinstvo Oca i Sina. Ne zna se tko je predložio da se uvrsti ovaj pojam u simbol, ali je on za kasniju povijest teologije bio vrlo značajan. Po završetku rasprava samo Arije i dva biskupa (Sekunda iz Tolemaide i Teon iz Marmarike) odbiše potpisati Nicejsku vjeroispovijest, te su bili izopćeni, svrgnuti i poslani u progonstvo u Ilirik. Niti tri mjeseca kasnije bit će prognan i Euzebije iz Nikomedije i Teognid iz Niceje jer nisu prekinuli odnose s arijancima.
Polemička izvornost „nicejske vjere“ sadržana je u sljedećim riječima: „iz Očeve biti“ o „Boga od Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem“. Ovaj način da se definira Kristovo božanstvo bio je posebno bliz Aleksandru Aleksandrijskom, bez da je doslovno preuzeo njegove teološke principe. Izgleda da niti Aleksandar, niti kasnije Atanazije, nisu koristili prije toga riječ istobitan, koja je za mnoge istočne biskupe postala izvor doktrinalnih poteškoća, premda su ipak osuđivali Arija. Politički razvoj situacije „arijanske krize“ donio je vrlo brzo među dobrim dijelom biskupa otpor prema Niceji, što je potrajalo sve do početka Teodozijeve vladavine (379.), to jest do Carigradskog sabora (381.).
Među disciplinskim dekretima povlašteno mjesto ima dekret o datumu slavljenja Uskrsa. Oci su odredili da bude prema aleksandrijskom i rimskom običaju, to jest prva nedjelja nakon prvog uštapa proljetne ravnodnevnice. Zadaća astronomskog računanja povjerena je aleksandrijskoj Crkvi. Ostali kanoni govore o strukturi Crkve, o kleru, javnoj pokori, pripuštanju krivovjeraca i raskolnika u Crkvu i naposljetku o liturgijskim normama.

– Teološko značenje Nicejskog simbola vjere 
U svom prvom dijelu donosi izričaj Vjerovanja (Credo), a u drugom dijelu osuđuje Arijev nauk.  Isus Krist je Logos istobitan s Ocem, pravi Bog od Pravoga Boga. Isus Krist je rođen ne stvoren (Oci su to dodatno pojasnili i naglasili da je rođen od Očeve biti). Nicejsko vjerovanje odražava najveći stupanj Kristova jedinstva s Ocem: istobitan (homoousios) je međutim, zbog svoje mnogoznačnosti, mogao biti shvaćen gotovo u sabelijanskom smislu, iz čega bi se moglo izvući da Sin nije samo iste naravi s Ocem, već da je i iste hipostaze, što bi bilo oprečno nauku o trima hipostazama koja se razvila na Istoku. Tako je ova formula išla za tim da zadovolji monarhijanske aspiracije, ali se mnogima, antiarijancima i antimonarhijancima, nije sviđala, međutim potpisali su je pod Konstantinovim pritiskom. Plod ovog nezadovoljstva je snažna arijanska reakcija koja je pokušala iskoristiti sva rasploživa sredstva da se rehabilitira i nametne svoje ideje.
Ovaj pojam su koristili već davno prije gnostici valentinijanci u izrazito tehničkom smislu tvrdeći da je duh ljudski istobitan s Bogom, duša s Demijurgom, a tijelo s Đavlom. Prvo sigurno korištenje ovog pojma u trojstvenom smislu, zanemarujući jedan Origenov redak za koji nije sigurna autentičnost, pronalazi se kod Dionizija Aleksandrijskog kojeg su monarhijanci optužili da odbija priznati kako je Sin istobitan s Ocem, te on odgovara kako pojam nije biblijski, izjavljujući kako je spreman koristiti ga u općem smislu u kojem bi on označavao da su „istog roda to jest iste naravi“. Isto tako jedna vijest prenosi da su na saboru u Antiohiji oko 268. godine protivnici optužili Pavla Samosatskoga da proglašava Logosa istobitnim s Ocem. Pavao Samosatski je tvrdio da Sin nema vlastite biti (ousia), te po njemu homoousios znači da je Sin bio u Ocu kao riječ u čovjeku, dakle Krist, Logos, bio tek nešto slično kao riječ koja izlazi iz usta čovječjih. Osuđujući ovu tvrdnju Antiohijski sabor je bio prisiljen izjaviti da Sin nije istobitan Ocu već je posebna hipostaza. Arije je također odbacivao tvrdnje Pavla Samosatskoga, jer po njemu, ukoliko bi dvojica dijelili istu bit, značilo bi da se radi diobi božanske biti na dva dijela. No, Arije je otišao u drugu krajnost.
Monarhijanci su pojam “istobitan” već ranije koristili da zaniječu osobnost Logosa. Iako je 268. na saboru u Antiohiji pojam osuđen, na Nicejskom saboru postaje službeni pojam. Istobitan (homoousios) označava jednu, opću Božansku bit na kojoj participiraju i Otac i Sin (naravno i Duh Sveti). Arijancima je prihvaćanje toga pojma na Nicejskom saboru bio izgovor da oni ne prihvate Nicejski sabor jer pojam istobitan nije biblijski pojam. Vjera se počela definirati dogmatski, pojmovi su često uzeti iz filozofskog konteksta, te su pomogli jasnijoj definiciji vjere. Nicejski sabor je početak drukčijeg pristupa govora o Bogu na dogmatsko-teološki način ali je ostao vjeran Svetom Pismu. Samo se počela tražiti jedna jasnoća. Na dogmatski način se željelo bolje tumačiti Sveto Pismo, jer se svatko pa i heretici u to vrijeme pozivao na njega. Revolucionaran je bio potez da se u ispovijest vjere, koja je dotad bila odraz kerigmatskog sadržaja vjere, uvede i izvanbiblijski pojam (ousia) želeći na nedvosmislen način definirati sadržaj vjere. Vode se rasprave na dogmatski način, a ne samo na kerigmatski način, što je bila praksa do sabora.
Simbol je trojstvene strukture: ispovijeda najprije vjeru u Oca, potom Sina i naposljetku u Duha Svetoga. Isus Krist je priznat Sinom Božjim i jedinorođencem Očevim koji je iz Očeve biti (ek tes ousias tou patros). Izraz „iz Očeve biti“ u ovom kontekstu označava da se ne radi o činu stvaranja, već o stvarnom rađanju. Sin participira po naravi, potpuno i cjelovito, na božanskoj biti, te je time pravi Bog, rođen ne stvoren.
Ključni pojam je istobitan (homoousios) s Ocem. Pojam nije biblijski već pridjev od imenice ousia, a u to vrijeme je imao određenu višeznačnost. Ousia je mogla označavati ili jednu pojedinačnu stvarnost, posebno biće (Aristotelova „prva supstancija“) ili jednu univerzalnu stvarnost i red pripadnosti određenog broja individua (Aristotelova „druga supstancija“) ili pak samo supstancija ili materija. Ovaj pridjev je također mogao imati mnoštvo značenja, počevši od onog gnostičkog koji je označavao sličnost među različitim bićima i njihovu pripadnost istom stupnju ili načinu postojanja. U teološkom kršćanskom kontekstu homoousios je bio korišten da označi kako Otac i Sin imaju udjela monarhijanski na istoj individualnoj biti, ili pak da imaju udjela na jednoj općoj božanskoj naravi koja je zajednička obojici. Kako se nasuprot monarhijanskoj teologiji naglašavalo da je Sin osoba te da ima svoje individualno postojanje, tako se Arije bojao, imajući materijalističko poimanje božanske biti, da bi time božanska bit bila podjeljena na dvoje.
Koncilski oci su, naprotiv, htjeli ovim pojmom donijeti konačno pojašnjenje o onome što je Sveto pismo govorilo o Sinovu izvoru u Ocu, a to je da božanska objava predstavlja dvostruki način proizlaženja iz Boga. Prvi je imanentan u Bogu i to je na primjer Sinovo vječno rođenje od Oca. Drugi je izvan Boga, kao što je stvaranje svijeta ili pak Sinovo poslanje u svijetu. Arijanci su Sinovo proizlaženje poimali isključivo kao stvaranje izvan Boga (creatio extra Deum), dok je Niceja to potvrdila kao vječno rođenje unutar božanstva. Stoga pojam homoousios potvrđuje da je Sin ne samo sličan Ocu, nego je i potpuno identičan njemu, jer po svom vječnom rođenju iz Oca ima udjela na istoj biti, to jest božanskoj naravi.

d) Različite teološke pozicije među pristašama i protivnicima Niceje: anomejci, homejci, homeouzijci, homouzijci 

Što se tiče arijanske kontroverzije, četiri su temeljne teološke struje koju valja razlikovati, a koje su nastale u razdoblju od tridesetak godina nakon Nicijeskog sabora. Nakon 360. na sceni će se pojaviti i apolinaristi i pneumatomasi.

—Anomejci (arijanci, neoarijanci, eunomijanci)
Nakon razdoblja od tridesetak godina u kojem su Arijevi sljedbenici, poradi osude kojom je Nicejski sabor proglasio krivovjernim Arijev nauk, odustali od najradikalnijih teza u korist umjerenijih, pojavljuju se takozvani anomejci koji zastupaju i organski razvijaju upravo te radikalne teze. Atanazije će ustvrditi da se izvorni arijanski nauk upravo i sastoji u tvrdnji da je Sin potpuno različit od Oca, te će se predstavnike ovakvih tvrdnja zvati arijancima u izvornom smislu riječi.
Anomejski nauk u striktnom smislu riječi preuzima antiohijski đakon Aecija i učenika mu Eunomija, kasnije biskup Cizika. Aecije je slovio kao briljantan govornik i uvjerljiv dijalektičar. Priča se da je jednom zgodom, u javnoj raspravi, ušutkao svoje protivnike Bazilija iz Ancire i Eustacija iz Sebaste. Carigradska sinoda iz 360. je osudila Aecija, te u isto vrijeme promakla Eunomija za biskupa.
Ovaj neoarijanski nauk, kako su ga uskoro nazvali protivnici, uspoređujući razlike u odnosu na Arijevu teologiju, razlikuje se u dvije točke, pokazujući da je u isto vrijeme mnogo opasniji od početnog nauka. Božanska bit (ousia) bila bi potpuno dostupna ljudskom razumijevanju, u mjeri u kojoj produbljuje i koristi na logički ispravan način biblijsko-dogmatičke premise. Druga točka je da između pojma i stvarnosti je podudarnost: može se, polazeći od pojma, doći sa sigurnošću do naravi stvarnosti koju označava. Stvari, dakle, koje se nazivaju različitim pojmovima, različite su po naravi. Ako se samo Očevoj biti može pripisati atribut nerođena (agennetos), budući da je Sin rođen (gennetos), to znači da i njihove biti (ousiai) moraju biti nužno različite. Iz toga će proizići da je Sin različit od Oca po biti (anomoios to patri kat’ousian). Ovakva logična posljedičnost je ostavljala izniman dojam, te se cijeli niz teologa ogledao u njenu zahtejvnom pobijanju (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise, Didim Slijepac, Apolinar iz Laodicije, Teodor iz Mopsuestije).
Politika filonicenska cara Teodozija okončat će arijansku krizu i arijanski pokret. Eunomije, koji je pokušao čak osnovati vlastitu Crkvu, prekidajući odnose čak i s Eudosijem iz Antiohije (carigradskim biskupom) koji ga je posvetio, bio je osuđen na prognanstvo 383., prije u Meziju, a potom u Cezareju Kapadocijsku, da bi umro 394.
Anomejci su držali da je Sin različit (anomoios) od Oca (u tekstovima koji su nam se sačuvali ne pojavljuje se ovaj pojam, ali je očito iz cjeline nauka). Naime, njihova teološka teorija polazi od ideje da je Otac aposolutno trascendentan, te da je njegova osnovi atribut da je jedini nerođen, tako da je Sin, budući da je rođen, različit od Oca i po hipostazi i po biti, te je manji od njega i ne postoji odvijeka kao Otac. Premda odbacuje radikalnu Arijevu tezu da je Sin stvoren iz ničega, Eunomije tvrdi da Sin nije stvoren iz ničega, nego da je voljom onoga koji ga je stvorio, jedino biće rođeno, stvoreno izravno Očevim zahvatom da bi bio njegov službenik pri stvaranju svijeta, što i čini po volji Očevoj. Sin ima udjela u Očevim prerogativama i savršenostima (svjetlo, život, moć) ali na podređenoj razini, u toliko što je Otac nerođeno svjetlo, život i moć, dok je Sin rođeno svjetlo, život i moć. Njega se stoga može smatrati sličnim Ocu samo po djelovanju, ali ne i po biti.
Ako je po njima Sin Bog, premda na nižoj razini u odnosu na Očevo savrešeno božanstvo, Eunomije ne pripisuje Duhu Svetom božanske odlike, držeći ga samo najsavršenijim od stvorenih stvorenja koja stvara Sin po Očevu nalogu. I budući da tri hipostaze ne samo da su podređene jedna drugoj, nego su čak različite po biti (= naravi), pojam Trojstva je potpuno stran Eunomiju i potpuno odsutan iz njegovih djela. Stoga i njegove pristaše nisu dijelile sakrament krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nego su krštavali u smrt Gospodnju.

—Homouzijci (nicenci)
Homouzijcima (lat. homousiani – gr. homoousianstai), arijanskom terminologijom, bili su nazvani oni koji, bez nekih posebnih distinkcija, ostadoše vjerni Nicejskom simbolu i središnjem pojmu nicejske vjeroispovijesti – istobitan. Među njih se ubrajaju Atanazije, Hozije Kordobski, Marcel iz Ancire, Lucifer iz Cagliarija, Euzebije iz Vercelija, Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, te bez sumnje i Fotin iz Sirmijuma i Apolinar iz Laodiceje (ova posljednja dvojica su bili osuđeni kao krivovjerci ali zbog drugih razloga).
S pojmom istobitan (homoousios), koji se nametnuo konačno s Carigradskim saborom (381.) u vrijeme cara Teodozija, bila su povezana dva problema. Prvi problem je bio taj što ga je Nicjeski sabor usvojio ne znajući da je već bio osuđen s Pavlom Samosatskim u Antiohiji 268. Nakon što je Bazilije iz Ancire to javno iznio, postalo je teško pristašama ovog simbola obraniti ovu bitnu točku. Osuda iz 268. godine se ticala točnije drugog teološkog problema. Termin je bio prihvaćen kao prožet sabelijanizmom,u koliko se je činilo da stavlja u sjenu osobne razlike između Oca i Sina. Doista, teološke rasprave u 4. st., barem do Aleksandrijske sinode i teologije Kapadočana, bila je opterećena ne baš jasnim određenjem pojmova bit (ousia) i osoba (hipostasis), jer su bili vrlo često poistovjećivani. Ako su se tumačili na sljedeći način: ousia kao „bivstvo“, a hipostasis kao „supstancija“, bilo je nemoguće razumjeti origenovski govor o tri hipostaze (treis hipostaseis) u Bogu. Nedostatak prikladnog pojma kojim bi se izrazile razlike među božanskim osobama mogao je dovesti do pogrešnog i sabelijanskog tumačenja pojma istobitan (homoousios). Ovo je bio najčešći prigovor upućen pristašama simbola, a zbog toga su bili i osuđeni Marcel iz Ancire i Fotin iz Sirmija.
Tek nakon Aleksandrijske sinode, a i nakon što je Bazilije Cezarejski fiksirao terminologiju učinivši ga kompatibilnim s naukom o tri hipostaze uzimajući ga u smislu i značenju supstancije, to jest božanske naravi zajedničke trima osobama, ovaj pojam je bio konačno prihvaćen. Protumačen na ovakav način bio je konačno potvrđen na Carigradskom saboru 381.

—Homojuzijci (euzebijanci, semiarijanci)
Vrlo karakterističnu teološku poziciju predstavljaju oni koje, u latinskim arijanskim dokumentima zovu „omeusiani“, dok ih u grčkim zovu semiarijanci. Pojam kao takav su skovali nicenci s vrlo tendencioznim ciljevima, zbog činjenice da su homojuzijci bili antiarijanci, te također, nerijetko i u isto vrijeme, homouzijci.
U širokom značenju riječi, u kategoriju homojuzijaca ulaze svi oni koji su, po primjeru trojice Euzebija (Cezarejskog, Nikomedijskog i Emeškog) tražili srednji put između arijanizma i nicejstva, tekođer i kad nisu poznavali ili koristili pojam sličnobitan (homoiousios).
Ne zna se točno gdje se pojavio ovaj pojam: po prvi put ga se susreće u „drugoj sirmijskoj formuli“ (357.), u kojoj se, između ostaloga, zajedno s njim zabranjuje i korištenje pojma istobitan. Kad se je oko 355. opet pokrenula žestoka rasprava oko teološkog nauka u kojem je Atanazije svu pozornost usmjerio prema pojmu „istobitan“ kao najprepoznatljivijem izrazu katoličke vjere u Kristovo božanstvo i na njegovu savršeno jedinstvo s Ocem, naišao je na Aecijevo i Eunomijevo protivljenje, čije radiklane arijanske teze je podržavao Eudosije Antiohijski. U to doba su (357. godine) Valent osiječki, Urzacije beogradski i Germinije srijemski, filoarijanski biskupi i poticatelji Konstancijeve vjerske politike, okupivši se u Sirmiju s još nekolicinom objavili jednu ispovijest vjere, ne potvrđujući jasno ideje anomejaca, o kojima su šutjeli, a zabranjivahu korištenje izraza homoousios (pa čak i homoiusios o kojem se počelo raspravljati), što je izazvalo jaku reakciju i na Istoku i na Zapadu. U proljeće 358. godine okuplja se jedan mali sabor u Anciri koji je objavio u ime Bazilija iz Ancire, Marcelova nasljednika, i Georgija iz Laodicije, jedno dugo sinodalno pismo kojim izjavljuju da je Sin suvječan Ocu, od Oca realno rođen i stoga potpuno Bog; nadalje definirali su ga homoiusios, sličan Ocu po biti (ousia), misleći da će ovom formulom izbjeći opasnosti sabelijanizma koji su nazirali u pojmu homoousios, a da će ujedno naglasiti potpuno Sinovo božanstvo.
U striktnom smislu, dakle, ovaj pojam pripada teologiji Bazilija iz Ancire koji je na Ancirskoj sinodi (358.). skovao termin omoiousios (omoioV kat ousian). Pod pojmom ousia on je podrazumijevao individualnu supstanciju, do te mjere da je tvrdio da u božanstvu postoje tri hipostaze i tri ousije. Bit Sina (ousia) je slična Očevoj po tome što je jednako božanska. Zahvaljujući potpori cara Konstancija ovaj smjer je doživio svoj procvat, premda kratak, na Istoku. Kad je potom car, formulom u gradu Nike (359.) i Carigradskom sinodom (360.) se okrenuo prema onima koji su zastupali sličnost (homejci), dio ove struje se brzo stopio s njima.
Veće značenje ova je struja stekla od trenutka kada se povezala s homouzijskom. Hilarije iz Poitiersa će je ponijeti sa sobom iz progonstva na Zapad, protumačivši homousios u homojuzijskom smislu, kao što će to učiniti i Pariška sinoda (360./361.). Također i na Istoku jedan dio homojuzijske stranke ući će, zahvaljujući posredovanju Bazilija Velikog i Melecija Antiohijskog, među homouzijske redove. Drugi dio će ostati vjeran antiohijskoj formuli iz 341., dijeleći se naknadno, od 360., po pitanju božanstva Duha Svetoga. Ovom posljednjima pripadali su makedonijanci.

—Homejci
Homejci je modreni naziv za one koji su prihvaćali dogmatsku formulu po kojoj bi Sin bio sličan Ocu po Pismima (omoios kata taV grafaV). Autor formule je bio Akacije iz Cezareje, Euzebijev nasljednik i zaštitnik Melecija iz Antiohije. On je predložio ovaj izraz kao vrlo široku formulu jedinstva, ali time i vrlo uopćena i manje obvezujuća. Prihvatio ju je car Konstancije i dao da je potvrdi dvostruki sabor u Rimini/Seleuciji, u Nikei (359.), te potom i u Carigradu (360.). No, budući da je predstavljala formulu koja je u političkom smislu došla odozgor, a nije nudila zadovoljavajuća teološka rješenja, nije imala velikog i trajnog uspjeha kako je to očekivala carska vlast.
Nakon Konstancijeve smrti (361.), i novi car Valent (364.-378.) će nastojati nametnuti je na Istoku, ali s Aleksandrijskom sinodom (362.), s Apolinarom iz Laodiceje i Kapadočanima, teološki razvoj se pomakao u smjeru drugih rješenja, tako da car Valent, također i zbog mnogih unutarnjih i vanjskih problema (prijetnje uzurpatora Prokopija, opasnosti Gota i Perzijanaca), nije uspio nametnuti svoju vjersku politiku protiv tako snažnog i otvorenog protivljenja biskupa.
Na temelju ovog skupa povijesnih i teoloških događaja, počelo je novo razdoblje rasprave i teološkog razvoja, koji će imati odraz i na kršćansku literaturu: Eunomijev neoarijanizam, apolinarizam i borba koju su vodili Kapadočani, koji su, između ostaloga izradili i zadovoljavajuća teološka rješenja koja su bila prihvaćena, zajedno s Nicejskim vjerovanjem, od Carigradskog sabora.

e) Različite faze borbe protiv arijanizma 

Od Nicjeskog sabora (325.) do onog Carigradskog (381.), Crkva se podijelila temeljno u dva glavna tabora: na nicejske i arijanske biskupe. Prvi sabor je suprotstavio Ariju pojam istobitan (homoousios) i otvorio je time nove rasprave glede prihvaćanja ovog pojma koje su trajala više od pola stoljeća. Drugi koncil je utvrdio na konačan način, ne bez utjecaja cara Teodozija, obvezatnost Nicejskog simbola.
Ovo vrijeme se običava podijeliti u dva razdoblja:

—Prvo razdoblje ide od Nicejskog sabora do Aleksandrijske sinode (362.). U ovom razdoblju održani su i neke značajne sinode s odlukama koje su imale određenu teološku važnost: u Antiohiji (341.), Sardici (343.), Sirmijumu (351. i 357.), Ancira (358.), Rimini/Seleucija (359.) i Aleksandrija (362.)

—-Drugo razdoblje obuhvaća događanja u dvadesetak godina od Aleksandrijske sinode (362.) do Carigradskog sabora (381.). Smrt cara Konstancija (361.) i radikalna ravnodušnost novog cara Julijana Apostate u odnosu na dotadašnju politiku omogućili su Aleksandrijsku sinodu, posljednju u arijanskim raspravama prije Carigradskog sabora, a primjer za budućnost. Svojim pismomTomus ad Antiochenos ova sinoda je, po prvi put, izradila put teološke medijacije koji će sveti Bazilije i njegovi pristaše slijediti razvijajući do Carigradskog sabora za pravovjernu soluciju.

a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira

b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu

c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja

a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira

Da bismo mogli bolje razumjeti kršćansku literaturu 4. st. i prve polovice 5. neophodno je u kratkim crtama prijeći povijest ovog razdoblja s tri posebne točke gledišta, jer nam samo zbroj ovih elemenata može pomoći da stvorimo pravu sliku o događanjima:

• carska politika;
• crkveni uspjesi i crkvena politika;
• teološka pitanja.

Da bi se razumjelo carsku politiku u ovom razdoblju, te njezin utjecaj na crkvena pitanja, treba imati u vidu da poimanje Rimskog carstva, od Konstantina do Teodozija Velikog, podrazumijeva ideju jedinstva: jedno carstvo, jedan car, jedan Bog (ili bogovi koji predstavljaju jedinstvo carstva). U carskoj osobi se pokazuje dinastičko-sakralna ideja carstva. Car nije bio samo vrhovni upravitelj, branitelj jedinstva i čuvar dobara carstva, nego i vrhovni svećenik, štoviše „bog“ u kojem se utjelovljivala ideja jedinstva i dobra carstva. Samo dolaskom germanskih, slavenskih, gotskih i drugih plemena, zbog rasprostranjenosti carstva, Dioklecijan je bio prisiljen uspostaviti tetrarhiju (285.), koja ipak nije dovodila u pitanje temeljno jedinstvo carstva.
Četvrto stoljeće je i u tom smislu bilo razdoblje velikih perturbacija i borbi za vlast, što ne bi imalo utjecaja na Crkvu da nije postojala ideja kako i religija bitno pripada carskoj strukturi i carevoj ovlasti i skrbi. Živjelo se u uvjerenju kako su bogovi učinili Rim velikim, sačuvali ga i zaštitili, te se njihovo djelovanje pokazivalo u carevu političkom napretku, uspjesima koje bi izvojevao, blagostanju koje je priskrbio. Ako je car Konstantin u svom okretanju prema kršćanstvu odbacio poganske bogove, nije odbacio temeljnu ideju carstva. U bitci protiv Maksencija na Milvijskom mostu kršćanski Bog se pokazao jačim od poganskih bogova, te je on zauzeo mjesto koje su oni imali prije toga. Konstantin kao car će biti glasnogovornik ovog Boga ukoliko će biti vođa političko-sakralnog jedinstva carstva, kao što su to bili carevi prije njega, u ime starih božanstava. Euzebije će ga nazvati zajedničkim biskupom (koinos eposkopos), a on će se sam nazvati nadglednikom onih koji su vani (episkopos ton ektos). Ovaj naslov će odgovarati naslovu pontifex maximus koji su nosili i kršćanski carevi sve do Teodozija, premda u Crkvi nije podrazumijevao nikakvu svećeničku ulogu. Sakralno poimanje carske uloge opravdavalo je i obvezivalo nositelja službe da skrbi koliko za političko dobro, toliko i za ono religiozno cijelog naroda.
Stoga su kršćanski carevi djelovali i kao svojevrsni upravitelji i vođe Crkve: sazivali su sabore i poticali ih, potvrđivali ili odbacivali saborske odredbe, odobravali izbor biskupa ili ih skidali s njihovih stolica, a čak su određivali, na poticaje i savjete teologa ili sinoda, valjana i obvezujuće vjeroispovijesti, sve dok Teodozije to nije uzdigao na razinu državnog zakona (381.). Crkva je postala državnom religijom, a druge se religije moglo istovremeno tolerirati ukoliko nisu predstavljale nikakvu opasnost za carstvo.
Ova univerzalna ideja carstva, kao i temeljni cilj njegova jedinstva i blagostanja, mogla je pronaći različitu primjenu i oblike: ne samo prelaskom s kršćanstva na poganstvo u vrijeme Julijana Apostate, nego i unutar različitih kršćanskih struja i ispovijesti (pojedini su nastojali arijanizam učiniti državnom religijom).  Najčešće se radilo o izborima u kojima se ogledavao politički oportunizam, a ne dogmatska uvjerenja. U političkom uspjehu iščitavali su blagonaklonost Božju i ispravnost svojih vjerskih uvjerenja. Religiozna carska politika bila je dio njegove politike moći, te je stoga, bilo Crkva bilo vjera, mogla biti korištena kao sredstva moći.
Ovo razdoblje je u isto vrijeme i zlatno otačko razdoblje Crkve (4. i 5. st.):

• Kršćani su zahvalni Bogu za mir i širenje kršćanstva po svem svijetu: “te per orbem terrarrum confitetur Ecclesia” (Te Deum).
• Carevi ulaze u savez s Crkvom, ali, ne rijetko, nastoje je podrediti svojim interesima (cezaropapizam).
• Na istoku se javljaju velike dogmatske kontroverzije i nastaju hereze, osuđene potom na velikim saborima.
• Razvija se fenomen monaštva, najprije na Istoku, a potom na Zapadu. Germanski narodi dolaze na povijesnu scenu. Bilo je velikih papa. Pojavljuje se islam.

Pogrešna je ideja i teza o „konstantinovskoj eri“ kao o razdoblju vremenitog kompromisa Crkve i Države, koja će dovesti do gušenja savjesti. Lažne se zato i nade o nekoj „post-konstantinovskoj“ eri u kojoj će se Crkva vratiti na svoje isključivo duhovne perspektive. Crkva nema nekih svojih era, već je uvijek ista u različitim vremenima u kojima se mora snalaziti i prenositi evanđeoski navještaj.
Nakon što će u bitci protiv Maksencija (312.) prihvatiti kršćanskoga Boga, te ga držati zaslužnim za pobjedu, tako će biti uvjerenja i kasnije protiv Licinija (324.) kad postaje jedinim carem. Cilj će mu biti zaštiti carstvo od vanjskih neprijatelja i učiniti da se unutra razvija blagostanje. Vođen principom jedan Bog, jedna Crkva i jedno Carstvo, Konstantinu će teško pasti teološke rasprave koje je pokrenuo Arije, te će se zauzimati za njihovo rješavanje sazivajući Nicejski sabor. Istom pozornošću pratiti će i kasniji razvoj polemika, trudeći se pronaći formulu jedinstva i izmirenja. U tom duhu podupirat će Crkvu, zauzet će se za gradnju bazilika (sv. Petar, sv. Pavao i sv. Ivan Lateranski u Rimu, a u Jeruzalemu crkvu groba Kristova). Godine 330. Utemeljit će Carigrad. Umire 337. godine na Duhove, a krštenje je primio neposredno prije smrti po rukama nekog arijanskog biskupa.
Carevi su u ovom razdoblju nakon Konstantina bili kršćani (izuzev Julijana Apostate). Postavljaju granice poganskoj religiji, a doći će i do odluka o njenom gušenju:

• Konstancije (337.-361.)
• Julijan (361.-363.): daje prava i službenu potporu poganskoj religiji; quita a la Iglesia lo que tenía; no pone cristianos en cargos públicos; favorizirao je arijansko krivovjerje; favorece un templo en Jerusalem…
• Gracijan (375.-383.): odriče se naslova Pontifex Maximus, uklanja oltar božice pobjede iz rimskog Senata; suprotstavlja se Simahu (senator et vir eloquens) po savjetu svetog Ambrozija.
• Teodozije Veliki (379.-395.): staje u obranu Nicejskog vjerovanja; katoličanstvo uzima za državnu religiju.

b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu 

S Konstantinovim mirom (313.) Crkva se mogla otvoreno posvetiti svome poslanju. Povećao se broj obraćanja, a katekumenat se prilagodio novonastaloj situaciji. Rasprostranjeno u svim dijelovima carstva, kršćanstvo je vrlo brzo postalo religija kojoj se pridružila većina stanovnika, na poseban način u gradovima. Nešto kasnije počet će se obraćati i stanovnici ruralnih sredina (pagus), od čega će i doći pojam pogani.
S druge strane barbarske provale, počevši od 4. st., bit će prigoda da kršćanski misionari počnu propovijedati vjeru i drugim narodima. Tako će se vjera proširiti i među narodima ne toliko romaniziranima kao što je bila Britanija, a Evanđelje će prodirat i u Irsku, te među germanska plemena koja će biti s druge strane granice (limes) carstva.
Crkvena hijerarhija se učvršćuje, prije svega u gradovima, ali neće biti rijetkost da se stvaraju župe i među pukom u seoskim sredinama.
Povećava se broj sinoda i koncila u cijelom carstvu. U 4. st. se pojavljuje prilično dobro organiziran i monaški život, kako na Istoku, tako i na Zapadu, te će on biti značajan element prihvaćanja i obnove gorljivog kršćanskog života.
Počevši od 4. st. i rimski primat stječe djelatniju ulogu. S druge strane ekumenski će sabori, na kojima će sudjelovati oci iz cijeloga carstva, učvrstit će jedinstvo u vjeri.
U ovom se razdoblju pojavljuju veliki crkveni oci:
—Na Istoku:

• Atanazije: Tri govora protiv arijanaca, Život svetog Antuna.
• Veliki “Kapadočani”: Bazilije (zakonodavac monaštva, biskup Cezareje, nauk o Trojstvu), Grgur iz Nise (veliki teolog i mistik), Grgur Nazijanski (carigradski biskup, teolog).
• Ivan Zlatousti: život, spisi o svećeništvu.
• Ćiril Aleksandrijski: (kristološke i mariološke rasprave u 5. st.).

—Na Zapadu:

• Ambrozije Milanski: odnosi s Gracijanom, Valentinijanom II., Teodozijem.
• Jeronim: prevoditelj Svetoga pisma na latinski: “Vulgata”.
• Agustin: Ispovijesti, O državi Božjoj, De Trinitate, itd.
• Leon Veliki: rimski primat, Tomus ad Flavianum.
• Gregur Veliki: Moralia, liturgijska obnova.

Ovo je također razdoblje kad nastaju velike trojstvena i kristološka krivovjerja.

c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja 

Krivovjerja u ovom razdoblju su značajnija i prodornija nego prije. Nastaju u istočnoj Crkvi. U raspravu se uključuje i carska vlast koja saziva sabore. Na krivovjerja slijedi i snažna otačka reakcija, tako da je ovo ujedno zlatno razdoblje patristike. Glavna krivovjerja:

• Trojstvena krivovjerja (arijanizam i makedonijanizam),
• Kristološka krivovjerja (arijanizam, apolinarizam, nestorijanizam, monofizitizam, monoteletizam),
• Antropološke kontroverzije (pelgaijanizam na Zapadu)
• Manje značajne rasprave: donatizam i pitanje Tria capitula.

a) Arnobije Stariji  

Radi se o kršćanskom piscu iz afričkog kruga pisaca, rođenom između 255. i 260., a zove se Stariji za razliku od Arnobija monaha koji je živio za vrijeme pape Leona Velikog. Bio je učitelj retorike u rodnom gradu Sikka Veneria u Numidiji, a među njegovim učenicima je bio i Laktancije. Dobrim dijelom svoga života i sam je bio protivnik kršćanstva, da bi se obratio u zreloj dobi, te je početkom 4. stoljeća, vjerojatno za vrijeme Dioklecijanovih progona Crkve, napisao jedno apologetsko djelo u sedam knjiga Protiv pogana (Adversus nationes). Jeronim navodi da je ovaj spis nastao na poticaj Arnobijeva biskupa koji je htio neki dokaz o iskrenosti njegova obraćenja. Umro je vjerojatno 327. godine.
Arnobije u prvoj knjizi pobija optužbe da su za svaku nesreću koja zadesi svijet krivi kršćani, te u isto vrijeme odgovornost za klevete pripisuje poganskim svećenicima, koji izmišljaju optužbe jer im je pala dobit. U isto vrijeme dokazuje da su mnoge nevolje i nepogode pogađale Carstvo i prije širenja kršćanske vjere, koja ih u stvari umanjuje. Potom odbacuje kritiku da se kršćani klanjaju čovjeku i to pribijenom na križ, jer Krist je čudesima i naukom dokazao da njegova božanska narav nije pretrpjela nikakvu štetu, a širenje kršćanske vjere samo učvršćuje ovo svjedočanstvo.
U drugoj knjizi Arnobije govori o Kristu i o skandalu utjelovljenja, ali se vidi i velik utjecaj filozofije na njegove stavove. Svjedoči o protivljenju pogana protiv imena Isusova, što tumači činjenicom da je Gospodin učinio da nestane poganski kult sa zemlje. Ali je zauzvrat donio ljudima pravu vjeru, koju pogani u svojoj ludosti odbacuju. Dok ismijavaju njegov nauk morali bi se prisjetiti da se također u spisima njihovih filozofa pronalazi također jedan dio njegova nauka, kao što je istina o besmrtnosti duše u Platona. Premda ukazujući na vrijednost ovog platonističkog nauka, Arnobije ipak nadugo pobija platonsko poimanje besmrtnosti duše.
U trećoj knjizi  hvata se u najprije u koštac sa svojim protivnicima, prozivajući njihovo antropomorfno poimanje božanstva. Pogani pripisuju bogovima svaku vrst niskih strasti, napose onih seksualnih, te time upadaju u proturječje sa samim pojmom Boga. u četvrtoj knjizi ismijava pogansku maniju da pobožanstvenjuju apstraktne ideje, svoja odurna božanstva, i njihove gadljive legende o Jupiterovim ljubavima, potvrđene u književnosti. U petoj knjizi kritizira mitove o Numi i Atisu, kao i onaj o Velikoj Majci. Napada obrede i bajke koje se tiču misterijskog kulta, te odbacuje svako alegorijsko tumačenje ovih priča. Šesta knjiga je polemika protiv poganskih hramova i idola, a sedma protiv njihovih žrtava. Arnobije drži da su sva ova praznovjerja posljedica poganskog krivog poimanja božanstva, te im suprotstavlja kršćansku ideju. 

– Teološki nauk
Poimanje Boga: Počevši već od Jeronima, mnogi autori predbacuju Arnobiju nejasnoću ideja i neusklađen raspored materije. Kršćanstvo poznaje površno, ne onakvo kako je u stvarnosti, nego kako si ga on predstavlja, više kao neki spiritualizam. Kršćanski Bog je jedini Bog, svevišnji Bog kojem se klanjaju, a poganski bogovi, ukoliko postoje (u tom slučaju se radi o deominima),  primaju svoju opstojnost od kršćanskog boga.
Arnobije posjeduje uzvišenu ideju Boga, koja je ipak daleko od toga da bude jasna i precizna. Pravi Bog je samo Otac, dok je Krist Bog nižeg reda. Drži da je čovjeku urođena ideja postojanja prvog principa i temelja svih stvari, te zamišlja božanstvo bez kontakta sa stvorenjima, izolirano u svojoj veličini, lišeno osjećaja, ne brine se za ono što se događa u svijetu. Ova ideja „udaljenosti“ Božje je prisutna u cijelom njegovi djelu, te je hermeneutski ključ poimanja Boga i svijeta.Nadalje, Arnobije tvrdi da se Bog ne osvećuje, jer Bog ne može biti podložan promjenama ni ljudskim afektivnim stanjima. Drži da je ljutnja nepomirljiva s božanskom naravi, a sve što je podložno emocijama, slabo je i krhko, podložno patnji, i dakle nužnu smrtno, te se takvo što ne može Bogu pripisati. Tako Arnobije odbacuje i starozavjetno židovsko poimanje Boga, a vrela kojima se služi u svojoj argumentaciji o božanskoj ravnodušnosti jesu epikurejska filozofija i stoička nauka o afektima (passiones).

Antropologija: Uvjeren da je duše slaba, nepostojana i izopačena, Arnobije najprije ne vjeruje da je Bog stvorio dušu. Drži da je izmišljena priča ideja da bi duše mogle biti božanskog podrijetla, to jest da bi proizlazile iz vrhovne moći. S tog naslova, pozivajući se navodno na Kristov nauk, drži da su djelo nekog nižeg bića, izričito odbacujući biblijsku ideju stvaranja, a usvaja kao da se radi o Kristovu nauku mit o Platonovu Timeju.
Drži da je duša kao takva podložna propadljivosti, te da ju je Bog učinio besmrtnom nagrađujući njezine zasluge u ovom životu, a nije, kako kažu određene filozofske struje, sišla s neba. Arnobije naglašava i skromnost njezine biti, koja, po njemu, nije božanskog podrijetla, kako su tvrdili mnogi ondašnji filozofi, već je u stanju posrednika između Boga i materije. Jedina pozitivni element nauka o duši, jest tvrdnja da duša ima određenu srednju, to jest posredničku ulogu (medietas). Ona stoji u sredini između smrtnosti i besmrtnosti. Iz te srednje dimenzije, ako ne prispiju do spoznaje Boga, može propasti, to jest vratiti se u smrt. Dakle, po svojoj prirodi nije besmrtna, nego tek spoznajom Boga postiže besmrtnost (nešto slično su tvrdili Justin i Teofil). Vjerojatno u tome leži, kako se nazire iz nekih tekstova, razlog njegova obraćenja: strah od vječne smrti i želja za besmrtnošću.
Uvjerenje kako je ljudska duša smrtna služi Arnobiju da napadne neke „nove ljude“, po svoj prilici ili Porfirijeve sljedbenike, jer je ovaj platonist nekoliko godina prije napisao poznato djelo Protiv kršćana ili sljedbenike jedne hermetičke sekte ili pak pogansku kulturu svoga vremena u kojoj su nalazile mjesto sve takve filozofske i religiozne ideje.

b) Laktancije

–       Život 
Laktancije je rođen oko 260. u Sjevernoj Africi, gdje je bio Arnobijev učenik u govorničkoj školi, te je i sam postigao govorničku slavu. Laganim i tečnim stilom jezika podsjeća na Cicerona, pa su ga i prozvali u starini „kršćanskim Ciceronom“. Ostavio je rodnu provinciju Afriku kad ga je car Dioklecijan pozvao da u Nikomediji drži školu latinskog govorništva, zajedno s učiteljem gramatike Flavijem. U međuvremenu se obratio na kršćanstvo (oko 300.). Gotovo je sigurno da je u Nikomediji upoznao Konstantina, budućeg cara, a tada prisilnog gosta na Dioklecijanovu dvoru. Budući da nije bilo velikog zanimanja za takve studije, dao se na pisanje. Do 303. godine je ipak bio na katedri, dok nije počeo progon, pa se je morao povući radi toga što je bio kršćanin, a za vrijeme progonstva živio je vrlo oskudno. Između 305. i 306., u jeku progona, napušta Bitiniju, a nakon što je kršćanstvo već dobilo slobodu, car Konstantin poziva starog govornika da bude učitelj prvorođenom mu sinu Krispu u Trijeru (vjerojatno oko 317.). Iz Konstantinovih zakona, pisama i dekreta razvidno je da je bio i više od učitelja carevu sinu, to jest bio je prijatelj i savjetnik samome caru. Pretpostavlja se da je umro u Trijeru, u Galiji, oko 330.

– Djela
Napisao je više djela od kojih su sačuvana samo neka: De opificio Dei, Divinae institutiones u 7 knjiga, Epitome, De ira Dei, De mortibus persecutorum, a pripisuje mu se i poema od 85 elegijskih dvostihova De Ave Phoenice.

Institutiones divinae (Božanske ustanove): Najbolje Laktancijevo djelo u sedam knjiga. Apologija kršćanske nauke i najstariji pokušaj na Zapadu, da se kršćanstvo prikaže u zaokruženoj cjelini. Nedostaje mu teološke argumentacije i metafizičke dubine, a Bibliju poznaje površno.  Iz Institucija pisac je sastavio izvadak Epitome.

De ira Dei (O Božjoj srdžbi): Radi se o obrani Svetog pisma u kojem se često govori o gnjevu Božjem. Bog kažnjava zlo, a nagrađuje dobro. Djelo je upereno protiv epikurejaca i stoika koji zastupaju da je Bog netrpljiv (impassibilis).

De mortibus persecutorum (O smrti progonitelja): Djelo sadrži povijest progonstava Crkve i apologiju njezine nauke. Od Nerona do Dioklecijana opisuje sudbinu progonitelja na kojima se pokazala pravednost Božja. Nastalo je nakon 316. jer opisuje smrt Maksimina Daje (umro 313.) i Dioklecijana (umro 316.), a prije 321. jer spominje Licinija zajedno s Konstantinom kao zaštitnika vjere, dakle prije nego će nastupiti protiv Crkve.
Spis, stilom živahan i pun vedrine, od iznimnog je značaja kao povijesno vrelo, posebno za Dioklecijanov progon, napisan pod dojmom događaja koji su potpuno izmijenili položaj kršćanske Crkve u Rimskom carstvu.

De opificio Dei (O djelu Božjem). Prvi Laktancijev traktat koji je sačuvan. Opisuje čovjeka kao djelo Božje, nastao koncem 303. ili početkom 304., što se zna iz aluzija na Dioklecijanov progon. Ukazuje najprije na ljepotu i svrhovitost njegova organizma, kojem autor ne može biti nego neizmjerno Savršenstvo, što pretpostavlja posebnu skrb božanska Providnost. Potom govori o prednosti čovječjega razuma po kojem se razlikuje od životinja. Ne unosi nikakvih kršćanskih ideja, a osnovna su mu vrela Ciceron i Varon. U pitanju nastanka ljudske duše zastupa kreacionizam.

De ave Phoenice (O ptici Feniksu): U 85 dvostihova pripovijeda legendu o čudesnoj ptici feniksu (ovaj su motiv obrađivali već Herodot, Tacit, Klementova poslanica, a pojavljuje se i kod Tertulijana). Na dalekom Istoku, naime, postoji sretna zemlja, gdje se otvaraju velika vrata neba, a sunce baca svoje proljetne zrake. Diže se nad najveće planine, pokrivene uvijek zelenom šumom. Nijedna bolest ne može se tu uvući, niti tu postoji starost, strah od smrti, bojazan od zločina, strah i grižnja. U sredini je izvor koji se zove „živo vrelo“, te je uokolo šuma u kojoj živi jedna jedina ptica, feniks, koja je uz to i vječna. Ona svakih tisuću godina osjeti želju da se ponovno rodi, te napušta svoju zemlju i dolazi u naš svijet gdje vlada smrt, točnije u Siriju – Feniciju i tu ugiba na palmi (phoiniks). Tijelo se samo od sebe upali i izgori, da bi se potom iz pepela razvio crv, iz crva novi feniks sličan leptiru. On nosi ostatak kostiju u hram boga sunca u Heliopolis (Egipat), i daje da ga promatraju zadivljeni gledatelji. Nakon toga se vraća na Istok.
Premda u pozadini ovog spjeva se nalazi stari mit, ipak postoje brojni elementi koji daju naslutiti da je njegov izvor kršćanski. Cijeli njegov simbolizam se odnosi na Krista. On dolazi s Istoka, to jest iz Raja, i stiže u zemlju u kojoj vlada smrt. Tu umire, ali se vraća u svoju domovinu nakon uskrsnuća. Feniks je dakle simboli uskrslog i proslavljenog Spasitelja. Smrt, shvaćena kao novo rođenje i početak novog života, je ideja vrlo česta u kršćanstvu prvih vremena. 

– Doktrinalne značajke 

Poimanje Boga: Što se tiče teoloških sadržaja, poput Arnobija, nije u svemu dobar poznavatelj. Tako ne pozna Duha Svetog različitog od Sina Božjega. Oni proizlaze iz Oca kao učinak dviju simultanih božanskih radnji, a u stvari su kao jedna osoba: ukoliko se radi o nadisanju je Duh, a ukoliko o razumijevanju je Riječ. Poistovjećujući rađanje Riječi s božanskim „nadisanjem“ (spiratio), poistovjećuje Duha Svetoga s Riječju, prvorođenim duhom Očevim. Kao za Tertulijana i apologete Sin nije vječan. Naime, Bog je od početka stvorio još jednog, ali je ovaj iz zavisti prema Sinu pogriješio i od tada se zove đavao. U ovakvoj postavci se nazire antropološki i kozmološki dualizam u koji se slijevaju elementi judeo-kršćanske, ali i pitagorejsko-platonističke predaje. Međutim Laktancije nije išao dotle da bi formulirao ontološki ili teološki dualizam, što se vidi po jasnom zastupanju teološkog monizma: prvi uzrok svemirskog sukoba svjetla i tame, života i smrti, dobra i zla, je stvarateljska volja Božja koja je htjela stvoriti dva suprotstavljena duha, jednog kao princip dobra, a drugog kao princip zla.
Laktancije, opisujući ljepotu i funkcionalnost ljudskoga tijela protiv epikurejaca dokazuje postojanje božanske Providnosti,to jest Boga koji je savršen, razuman i upravlja svijetom svojom providnošću (usp. De opificio Dei). Isto tako je mišljenja, opet protiv epikurejaca, da božanstvo nije ravnodušno u odnosu na moralnost i nemoral, a protiv stoika tvrdi da Bog nije samo dobrohotan, već je Bog dobrohotan prema pravednima, a srdi se na grješnike (De ira Dei). Stoga u svom glavnom apologetskom djelu Divinae institutiones Laktancije se trudi dokazati vrijednost kršćanske vjere kao religije spasenja, odgovarajući ne na optužbe puka, već na one koje su upućivali državni činovnici (suci) i poganski intelektualci po kojima bi kršćanstvo bilo bezbožna i štetna religija. Kršćanstvo je naprotiv, po njemu, religija objave, poput hermetizma i teozofije proročanstava, štoviše kršćanstvo je na višem stupnju od spomenutih oblika religioznosti. Slično drugim apologetima, Laktancije se služi svim tipičnim motivima antiidolatrijske polemike, te je poput njih uvjerenja kako su židovska Pisma starija od sve mudrosti kojom se hvale Grci, čime također drži da je grčka mudrost crpila iz istih. To ga onda potiče da usmjeri pozornost na kronologiju.

Milenarizam: U duhu kronoloških istraživanja Laktancije je također zastupnik milenarističkih ideja, uvjeren kako je bilo preostalo još oko 200 godina do ispunjenja 6 tisuća godina postojanja svijeta. Tada će, nakon kratkotrajne Antikristove vladavine, biti početak blaženstva tisućgodišnjeg kraljevstva, u kojem će vladati, s Kristom, također i pravednici koji uskrsnu, što je opisano slikama hedonističkog življenja. Na koncu tih tisuću godina opet će se dići bezbožnici i posljednji sud će donijeti konačnu podjelu između neba i pakla.

Usprkos svih teoloških nedostataka, Laktancije je značajan za zapadnu kulturu i književnost jer je prvi zapadni pisac koji je sebi stavio u zadatak sustavno izložiti kršćanski nauk obraćajući se učenoj klasi rimskoga svijeta, uslijed čega je prihvaćao s iskrenim uvjerenjem kulturnu i književnu tradiciju, ali također i društvenu i političku, nastojeći ih stopiti s kršćanskom moralnom i religioznom porukom. S povijesno-književnog stajališta bio je prvi kršćanski pisac latinskog jezika koji je sebi dao zadatak osvijetlili kršćanski nauk, koji je držao pravom filozofijom i pravom mudrošću, sjajem govorništva i klasične kulture, te je prvi svjesno formulirao potrebu da se stvori kršćanska kultura uslijed čega je promatrao autore koji su mu prethodili isključivo s književnog stajališta. 

c) Firmicus Maternus

O ovom autoru imamo samo tek nekoliko podataka iz dva spisa, vrlo različitog sadržaja, iz 4. st.: Matheseos libri VIII (nastao između 334. i 337.) i De errore profanarum religionum (343-347.). Autor je rođen na Siciliji i živio je u Sirakuzi. Rodom iz senatorske obitelji, primio je solidan retoričko-filozofski odgoj. Još kao poganin napisao je Mathesis, jednu vrstu priručnika za astrologiju. Bez daljnjega u njoj je zapisao mnoge sadržaje služeći se grčkim i latinskim izvorima, te nas tako izvještava o vjerovanjima i astrološkim praksama onoga vremena.
U svom drugom djelu De errore profanarum religionum (O zabludi poganskih religija), napisanom nakon obraćenja na kršćanstvo, pobija poganstvo, napose ono koje se bavilo obožavanjem elemenata i misterijsko. Nakon što pokazuje, na vrlo agresivan način, besmislenost i nemoralnost poganskih mitova i kultova, zaključuje pozivajući čitatelje na obraćenje, te podsjećajući careve (Konstanca i Konstancija) na ozbiljnu obvezu da unište pogansku religiju. Ovakav netolerantni stav se dijelom tumači držanjem obraćenika koji je nakon obraćenja gorljivo širio kršćansku stvar kad je kršćanstvo već postalo pobjednikom (causa victrix), zaštićeno već od samih careva. Naravno, ne misli on samo odbaciti poganske zablude, nego također voditi vjernike prema obraćenju. Premda je spis upućen uglavnom poganima, dokazivanje temelji na svetopisamskim tekstovima, koje duguje isključivo Ciprijanovim zbirkama citata (Testimonia).

a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom razdoblju

b) Novacijan

a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom stoljeću

—Prva polovica 3. stoljeća
U rimskoj zajednici u vrijeme pape Viktora (189-199) postojale su dvije tendencije o kojima se zajednica izjasnila kao krivovjernima:
·         montanizam (azijsko kršćanstvo, utjecaj Ivanova Otkrivenja, iščekivanje konca svijeta, napetost Crkva-Carstvo, mučeništvo ideal). Papa Eleuterije se bori protiv montanista.
·         monarhijanizam (utemeljen na nauku kojem je začetnik Praksea – došao iz Azije da upozori rimsku zajednicu o montanizmu – a produbio ga je Noet). U određenom smislu Zefirin i Kalikst toleriraju monarhijanizam. Rimski svećenik Hipolit (od c. 170. do 235.) je teološki aktivan u ovom razdoblju, te je značajno poznavati njegovu teologiju da bi se razumio teološki rimski ambijent prve polovice 3. stoljeća. Valja samo pripaziti, jer su moderna istraživanja pokazala da mu ne pripadaju sva djela koja su mu se pripisivala kroz povijest.
Njegovi spisi su tipično rimski, petrovskog porijekla, u kojem se otkrivaju odjeci pseudoklementovih homilija, također petrovskog utjecaja. Prema filozofiji ima negativan stav.

U 3. st. u Rimu se opažaju dvije struje:
a) apokaliptička struja (koja slijedi stare odrednice Rimske Crkve – usp. Hermin Pastir), štovanje mučenika Petra i Pavla, favoriziraju je montanisti;
b) hijerarhijska struja koja se pokazuje sklona umjerenosti, opraštanju, traženju jedinstva među skupinama i strujama, te dijalogu s carskom moći.

U svome djelu Elenchos (Pobijanje svih krivovjerja) Hipolit oštro kritizira Zefirina i Kaliksta, napadajući «ambijent» onih kršćana koji pripadaju vodećoj klasi (Marko Aurelije Karpofor, Marcija, Minucije Felix, itd.). Kalikst je bio veliki upravitelj, koji je vodio dijalog s bogatim i moćnim ljudima carstva. Zefirin i Kalikst nisu intelektualci, nego ljudi akcije. Međutim, kad je Kalikst osjetio opasnost monarhijanizma, nije dvojio osuditi Sabelija. Hipolit zamišlja Crkvu svetih u sukobu sa svijetom, moći, Crkvu materijalnih dobara. On je predstavnik starog rimskog prezbiterija, sa svojim katehetskim predajama i bogoštovnim praksama. Piše grčkim jezikom, premda u Rimu kršćani govore latinskim od polovice 2. stoljeća. Hipolit nije protivnik papa niti raskolnik. Njegovi spisi odišu najčistijom predajom. Žestina stila kojim piše ovisi dobrim dijelom o književnoj vrsti. Bio je predstavnik integralizma koji Crkva nije mogla prihvatiti, no uz sve to bio je značajni crkveni pisac.

— Druga polovica 3. stoljeća
Da bi se moglo razumjeti doktrinalne rasprave u 4. st., potrebno je poći od pretpostavki koje sežu u 3. Monarhijanizam: Noet iz Smirne, Epigon (u vrijeme pape Vikotora), Kleomen (u doba Zefirina i Kaliksta, učenik Epigonov) i Sabelije (došao u Rimu u vrijeme Zefirina, učenik Kleomenov). Kalikst će osuditi Sabelija 217. (usprkos njegovoj neupitnoj sklonosti prema monarhijanizmu). Sabelije umire 257., ali se njegov nauk vrlo brzo širi u Libiji. Dionizije Aleksandrijski šalje pisma biskupima koji podupiru sabelijanizam, u kojima izlaže razlikovanje između Oca i Sina, što su nijekali sabelijanci. Libijski biskupi se utječu u Rim papi Dioniziju, Sikstovu nasljedniku (rimska tradicija je bila na tragu takozvanog umjerenog monarhijanizma s naglaskom na jedinstvu božanske supstancije).

Hipolit je slijedio Justinovu liniju govoreći o vlastitoj subzistenciji Logosa, dok je Kalikst donekle favorizirao Kleomena. Origen je pak govorio o subordinaciji Logosa u odnosu na Oca, te je morao svoje stavove pravdati kod pape Fabijana. Dionizije Aleksandrijski je, naprotiv, bio učenik Origenov, a bio je optužen pred papom Dionizijem da tvrdio kako je Sin Očevo stvorenje (poiema) i proizvod (geneton), to jest da osporava istobitnost (homoousios) Sina s Ocem. Prije osude njegova nauka na jednoj rimskoj sinodi, Dionizije Aleksandrijski je poslao papi Apologiju u 4 knjige, obrazlažući da se u potpunosti slaže s trojstvenim naukom Rimske Crkve, ali da radije voli koristiti svoju terminologiju (ne prihvaćajući izraz homoousios jer nije bio biblijski). Obojica su potom osudila i monarhijanizam i subordinacionizam, zadržavajući razlike vlastite pojedinoj školi, bilo rimskoj bilo aleksandrijskoj.

Drugi sukob se zbio u Antiohiji, što je također utjecalo na stav Rimske Crkve. Pavao, biskup sa svim manirama istočnog biskupa, zadržao je staru praksu sirijske Crkve da neoženjeni klerici uzimaju kao poslugu žene koji bi se također posvećivale u djevičanstvu, ostajući živjeti pod istim krovom s njima. Antiohijski helenisti (Lucijan, Malahijan) ga optužuju da podupire Artemonov nauk koji se širio u Rimu polovicom 3. st. (artemoniti su tvrdili da je najstarija istina Crkve glede Krista da je bio običan čovjek, te da je u vrijeme pape Zefirina došlo do iskrivljenja) kao i adopcionizam Teodota iz Bizancija. No bez daljnjega, njegov nauk je mnogo više sličio onom Berila iz Bostre, (po Origenu Beril je tvrdio da Krist nije imao vlastitog božanstva, nego samo ono božanstvo Oca koji je prebivao u njemu): naglašeno jedinstvo Božje i čovještvo Kristovo. Lucijan Antiohijski, Origenov pristaša, osudio je Pavla Samosatskoga zbog modalizma, te osuđuje korištenje pojma homoousios za izraziti jedinstvo božanske naravi. Osim toga, Antiohijski sinod je ustvrdio da je Riječ uzela tijelo, kao što će stoljeće kasnije u Antiohiji ustvrditi i Apolinar iz Laodiceje, odričući u Kristu postojanje ljudske (razumske) duše.

b) Novacijan 

U takvom teološkom i disciplinarnom ozračju, djelovao je u Rimu svećenik Novacijan, ponosan na svoju pripadnost rimskoj zajednici, a vjerojatno je i bio iz Rima. Pape Fabijana su se dojmile njegove izvanredne intelektualne sposobnosti, te ga je ujedno zaredio za svećenika (nakon 240.), što je izazvalo mnoga protivljenja među klerom. Vjerojatno jer je Novacijan primio krštenje u trenutku kad je bio teško bolestan, te nije prošao potpunu katekumensku pripravu (clinicus). Isto tako nikad nije primio sakrament potvrde. Inače je živio povučeno, poput eremite, vrlo priznat i uvažen među klerom, sve dok nije došao Decijev progon, te se u ljeto 250. stavlja na potpuno raspolaganje zajednice, preuzimajući ulogu vođe i koristeći autoritet u pokorničkoj pastoralnoj praksi.
Smrću pape Fabijana (250.), Novacijan, kao vješto govornik i poznavatelje filozofije (stoičke!), preuzima korespondenciju Rimske Ckrve, o čemu svjedoče dva pisma Ciprijanu (ep. 30. i 36.), kao i korespondencija s aleksandrijskim biskupom. Kad je, međutim, za rimskog biskupa 251. godine izabran Kornelije, Novacijan se našao povrijeđenim, vjerojatno očekujući da bi on mogao postati biskupom, pogotovo što je Korneljie bio libelatik. Našavši tri talijanska biskupa, dao se potom i sam zarediti za biskupa, nastojeći iza sebe okupiti određen broj biskupa koji mu bijahu skloni, tako da je došlo do osnutka nove zajednice. Novacijana se tako smatra prvim protupapom u povijesti. Budući da se Kornelije pokazao razborit i milosrdan prema pokajanim otpadnicima (lapsi), Novacijan je potpuno promijenio svoje držanje, te je njegova zajednica bila radikalno nepopustljiva, težeći navodno prema idealu potpuno svete i čiste Crkve. U ime toga je smatrao da se otpadnici (lapsi) ne mogu izmirivati, dok se zna da je u dopisivanju s Ciprijanom pokazivao prilično razboritosti i umjereniji stav u slučaju bolesti, odobravajući tako Ciprijanov stav. Odlučivši se potom za krajnji rigorizam, njegova je zajednica isključivala sve teške grešnike iz Crkve, a ne samo otpadnike.
Nakon raskola nemamo više čvrstih informacija o Novacijanu. Neki izvori, a među njima prvi je povjesničar Sokrat (Hist. eccles. 4, 28), su prenijeli da je poslije umro kao mučenik u vrijeme Valerijanova progona, no povijesno nije potvrđeno.

– Spisi
Novacijan je napisao više spisa od kojih su se sačuvalo nekoliko traktata i pisama.
De Trinitate: Najznačajnije djelo mu je dogmatski spis De Trinitate, koje ipak nije zamišljeno kao dosljedan i organički traktat o Trojstvu, jer autor ne rabi pojamtrinitas, koji se pronalazi već kod Tertulijana četrdesetak godina prije. U prvom dijelu (1-8) Novacijan protiv gnostika brani identitet Boga Oca sa stvoriteljem svijeta. U drugom dijelu (9-28) protiv marcionita tvrdi da je Isus pravi Sin Boga Stvoritelja (9), protiv doketa dokazuje njegovo stvarnost utjelovljenje (10), protiv adopcionista stvarno božanstvo (11-25), a protiv modalista da se razlikuje od Oca (26-28). U 29. poglavlju kratko govori o Duhu Svetome, dok 30. i 31. govore o jedinstvu Božjem premda u razlikovanju osoba Oca i Sina.

Značajni su još spis O židovskim jelima (De cibis judaicis), O spektaklima (De spectaculis) i O dobru stidljivosti (De bono pudicitiae).
De cibis iudaicis je napisano prije Decijeva progona, a u njemu postoji svjedočanstvo kako je napisao i još neke traktate u kojima je objasnio značenje subote i obrezanja. Osim toga dokazuje kako nečiste životinje, čije blagovanje zabranjuje Pismo, označavaju ljudska zla djela. Tako na primjer ne bi bilo zabranjeno jesti grabežljivice, nego se time zabranjuje krađa.

De spectaculis: pobija one osobe koje su namjeravala pravdati dopuštenost odlaska u kazališta i na javne priredbe pozivajući se na svetopisamski događaj kada kralj David pleše. Jednako se suprotstavlja i onima koju su htjeli pomiriti kršćanstvo s kazališnom kulturom, rimsku državu s Crkvom. Nastojao je skrenuti pozornost na nemoralne sadržaje poganskih spektakla. Kršćanima se dolikuju samo svetopisamski spisi.

De bono pudicitiae: spis je napisao nakon biskupskog ređenja. Temeljni razlog za djevičanski život je sama Crkva, djevica i zaručnica, Osim toga tu je i želje da onaj tko prihvaća djevičanstvo bude pošteđen sramote grijeha i pokore, što nije drugo doli „sramotno svjedočanstvo počinjenog grijeha“. Djevica Majka Crkva, po Novacijanu, ne vodi prema pokori, nego samo bdije da njeni članovi ostanu „hram Gospodnji, udovi Kristovi, prebivalište Duha Svetoga, izabrani za nadu, posvećeni u vjeri, određeni za svetost, sinovi Božji, braća Kristova, supružnici Duha Svetoga“ (2, 1).  Osim navedenih djela postoji i više djela koja se pripisuju Novacijanu, ali nisu sačuvana:
O Uskrsu, O suboti, O obrezanju, O svećeniku, O molitvi, O predstojećim stvarima…

– Nauk 
Novacijan je bio jasan mislilac i odličan pisac, prvi od velikih teologa u Rimu koji piše latinskim jezikom, te ga se stoga drži začetnikom rimske latinske teologije. Prije njega, od poznatih teologa, u Rimu je djelovao još samo Hipolit, autor Philosophoumena, ali je pisao na grčkom.

Trojstveni nauk: Najznačajnije Novacijanovo djelo je De Trinitate, podijeljeno u tri nejednaka dijela, od kojih je svaki posvećen govoru o pojedinoj božanskoj osobi. Premda postavljeno na trinarnu shemu, ipak ne koristi pojam trinitas, koji mu je morao biti poznat iz Tertulijanovih spisa. Što se tiče Oca, naglašava njegovu apsolutnu transcendenciju koju nije moguće izraziti ljudskim slikama.
Apsolutno podcrtava nematerijalnost Božanske supstancije, za razliku od Tertulijana koji tvrdi da je duša neka vrsta spiritualizirane materije. Ističe potom druge božanske atribute kao što su netjelesnost i nepogrešivost, ali je temeljna ideje nepromjenjivost (immutabilitas). Odlučno odbija Tertulijanovu tvrdnju da je duh (Bog) neka vrsta tijela. Isto tako brani poimanje biblijskog Boga protiv onih koji drže da je zavidan. Nije previše razmatrao o samom Trojstvu kakvo je u sebi, nego o pojedinim osobama, te se zbog svega toga pojavilo pitanje je li uopće dobro shvaćao Trojstvo. Drugi, i najdulji dio, posvećen je Sinu. Novacijan zastupa njegovo savršeno božanstvo, njegovu subzistenciju kao božanske osobe koja se razlikuje od Oca, te stvarnost ljudske naravi koju je prihvatio (protiv doketa i adopcionističkih i patripasionističkih monarhijanaca). Krist je došao na zemlju u stvarnom tijelu; nije samo čovjek, nego je i Bog, što se pokazuje iz činjenice da ga se zaziva. On je sklad božanske i ljudske supstancije (concordia utriuskque substantiae). Kao Boga ne treba ga poistovjećivati s Ocem, jer je on druga osoba uz njega, a time što je došao u našem tijelu, ima sposobnost spasiti nas, premda, istini za volju, u nijednom odlomku ne govori izričito o oslobođenju od grijeha. Osim toga, Kristovoj smrti se na nijednom mjestu ne pripisuje vrijednost žrtve okajnice za ljudske grijehe, nego ona samo dokazuje njegovu ljudsku narav. Riječ Božja (deus, sermo) u utjelovljenju oblači tijelo, koje odlaže u smrti, kao haljinu, a koje o uskrsnuću opet uzima i to zauvijek. Time je proces očovječenja koji je započeo utjelovljenjem postao konačan. Upravo jer je Sin Božji postao sinom čovječjim i sin čovječji Sinom Božjim, ljudski rod može biti priveden vječnom spasenju. Krist to izvršuje kao učitelj, čija riječ onima koji u nj vjeruju daje besmrtnost i božanstvo.
Čini se, međutim, da Novacijan poistovjećuje vjeru i moral; grijeh židova je bio u tome da su odbacili zakon, dok je zasluga kršćana koji su došli iz poganstva da su došli do zakona evanđelja, postavši dostojni pomoći Duha Svetoga. Težina ljudskih grijeha se sastoji ponajprije u smrtnosti, u podložnosti strastima i slabostima tijela. Spasenje se postiže po vjeri i strogosti života. Moral i nauk se nalaze na prvom mjestu, sakramentalnost i milost su u drugom planu.
Govoreći o Kristu služi se obilno Svetim pismom, osobito odlomcima knjige Postanka koja pripovijedaju Božje teofanije patrijarsima, a u kojima se – prema tradiciji – prepoznaje očitovanje Logosa. Novacijan je ujedno i predstavnik takozvane teologije Logosa na tragu Hipolita Rimskog, te uvelike ublažuje distinkciju između imanentnog i izvanjskog Logosa. Rađanje Logosa počinje se promatrati neovisno o stvaranju svijeta, kao što je to već jasno na Istoku učinio Origen, kojega Novacijan vjerojatno nije poznavao.
Duha Svetoga ne zove ni Bogom ni osobom, nego uglavnom govori o njegovu djelovanju. Ne spominje ga niti dok raspravlja o jedinstvu Božjem, dok je Sin druga osoba nakon Oca (secundam personam post patrem). Za Novacijana Duh je nešto božanskoga, to jest božanska i posvetna sila (dynamis), to jest Duh je treći uz Oca i Sina, što nema svoje uporište samo na zahtjevu autoriteta vjere (fidei auctoritas koja se temelji na značaju krsne ispovijesti), nego također i razumski red (ordo rationis) iziskuje vjeru u Duha. Duha Svetoga promatra uglavnom kao izvor svetosti, prosvjetljenja i besmrtnosti, kao uzrok svih kreposti dok silazi na vjernika u krštenju, kao zaštitu čovjeku od grijeha.
Glede teologije o Duhu Svetomu Novacijan prilično zaostaje za Tertulijanom, što je vjerojatno prouzrokovano otporom prema montanizmu. Polemizirajući s montanističkim idejama Novacijan daje neke zanimljive izjave o odnosu Duha Svetog i Crkve. Po njemu Duh Sveti, obećan prije mnogo vremena, darovan u potrebnom trenutku, djelovao je već na vremenit način u prorocima, ali je tek na trajan način u apostolima, što se izravno suprotstavlja montanističkim uvjerenjima da je Montan Paraklet. Duh Sveti svojim darovima upotpunjuje i usavršava Crkvu, čuva je neiskvarenu i netaknutu u svetosti vječnog djevičanstva i istine.

Ekleziologija: Novacijan je svoje ekleziološke stavove oblikovao najviše pod utjecajem rigorizma, te ga je želja za ostvarenjem čiste i svete Crkve dijelom potaknulo na raskol, jer osim što je sam pretendirao na rimsku biskupsku stolicu, nije mogao prihvatiti da za biskupa bude izabran Kornelije, libelatik za vrijeme Decijeva progona. No takva rigoristička slika Crkve u njegovu nauku ne izvire iz iskonskog naslijeđa prve Crkve, nego je više izraz prihvaćanja stoičkog rigorizma u kršćanskom životu.  
Teološka terminologija: Novacijan preuzima od Tertulijana pojmove kao što sudispositio, substantia, persona, te uvodi neke druge, kao što je incarnari ipraedestinatio. Premda posjeduje dozu subordinacionizma, ipak se može reći da je uspio dati poticaj trojstvenoj teologiji na Zapadu govoreći o istim vlastitostima Oca i Sina.

— Život (?-258.)
Podatke koje znamo o Tasciju Ceciliju Ciprijanu, znamo iz njegovih djela. Rođen je početkom 3. st. u Kartagi u dobrostojećoj obitelji, gdje je bio odgojen po svim pravilima onoga vremena, postavši potom vrlo uspješan govornik. Nije sigurno koristili svoj intelektualni odgoj za birokratsku i sudsku karijeru (cursus honorum) ili kao učitelj govorništva. Oko 246. pod utjecajem svećenika Ceciijana obraća se na kršćanstvo, dijeli velikodušno svoje imanje siromasima, te napušta prethodnu djelatnost da bi se posvetio samo kršćanskoj vjeri. Postat će omiljen i poštovan, te će, nakon što je postao svećenikom, biti izabran za kartaškog biskupa 248/249. Početno protivljenje nekih kartaških svećenika predvođenih Novatom (Novatus), koji su mu zavidjeli na brzom usponu, nadiđena je 253.
Ujesen 249. car Decije je, zbog teške krize, naredio sveopće svečano zazivanje bogova (supplicatio) po cijelom Carstvu, držeći loše stanje srdžbom bogova. Sudjelovanje u ovoj molitvi bilo je potvrđivano potvrdom (libellus) koju je davala Komisija. Tko bi odbijao žrtvovati izlagao se zatvoru, oduzimanju dobara, torturama, izgnanstvu ili čak smrti. Nije moguće osvjedočiti se je li Decijev edikt bio usmjeren protiv kršćana, budući da je obvezivao sve građane Carstva, međutim njegove posljedice su bile katastrofalne, jer njima nije bilo dopušteno pored svoga prakticirati nijedan drugi kult. Bilo je onih koji su prinijeli žrtve (sacrificati), kao i onih koji su donijeli samo dijelove zadimljene tamjanom (thurificati), jedni su dobili potvrdu bez prinošenja žrtve zahvaljujući dobrim vezama (libellatici). Međutim, bilo je onih vjernika, među njima i Ciprijan, koji su izbjegli progon bijegom. Ciprijan se ipak nije vodio željom da se spasi, koliko onom drugom da ne liši svoje vjernike pastira, jer su već u zimu 249/250. umrli u zatvorima biskupi Rima (Fabijan), Antiohije, Jeruzalema. Ciprijan je napisao mnoga pisma svojoj zajednici, što ga ipak nije poštedjelo kritika zbog bijega (rimska zajednica ga je podsjetila da je trebao radije podnijeti mučeništvo, nego se povući).
Srećom progon je završio već 251. godine, no tek nakon toga su počeli teološki i pastoralni problemi vezani uz proteklo razdoblje. Velika većina vjernika koji su stvarno ili prividno žrtvovali odmah su priznali svoj otpad od vjere i požurivali da ih se vrati u Crkvu. Povratak je bivao gotovo neposredan kao odgovor na pisma mira koja su posredovala za njihov povratak u zajednicu, a ta pisma su pisali ispovjedaoci (confessores). Brz povratak u zajednicu događao se dijelom i radi toga što lapsi, pokazavši pokajanje, bili bi primani čak bez da moraju proći razdoblje pokore. Iz progonstva Ciprijan je zabranio ove postupke, predlažući istoznačno ponašanje nakon što završi progon. Nakon što je on tražio oštrije mjere, pojavila se skupina nezadovoljnika pod vodstvom đakona Felicissima, kojima se pridruži pet svećenika, od kojih je jedan Novat, koji je otišao u Rim, gdje je podupro Novacijana u nastojanjima protiv novog pape Kornelija.
Kad se nakon progona u proljeće 251. Ciprijan vratio u Kartagu, izopćio je Felicissima i njegove pristaše. Objavio je dva pastoralna pisma: jedno o palima (De lapsis) i drugo o raskolu (De unitate ecclesiae), potom je sazvao sabor koji je potvrdio odredbe koje je propisao Ciprijan. Određeno je da se sve otpadnike od vjere (lapsi), bez razlike, pripusti pokori, te bi se izmirili s Crkvom barem u trenutku smrti. Trajanje okajavanja je trebala biti razmjerna težini slučaja. No kako je malo iza toga zavladala smretonosna kuga, koja je izazvala nove progone i patnje kršćana, Ciprijan pokazuje svoju gorljivost posvetivši se njezi bolesnika.
Posljednje godine njegova života ipak su prošle u kontroverziji oko pitanja ponovnog krštenja heretika. Afrička Crkva, čemu je svjedok bio i Tertulijan nekoliko desetljeća prije, stala je na stanovištu da krivovjerce treba ponovno krstiti, dok je rimska priznavala valjanim njihovo krštenje. Došlo je do velikog spora koji je utihnuo nakon što je Valerijan započeo novi progon 257-258. Papa Stjepan umire 257., a Ciprijan je najprije zatočen, te poslan i izagnanstvo u Kurubis, da bi 14. rujna 258. bio pogubljen mačem blizu Kartage. On je prvi biskup mučenik afričke Crkve.

— Djela
Ciprijanova spisateljska djelatnost je usko vezana s događajima njegova života i vremena. Svi su spisi nastali u posebnim uvjetima i imaju praktične ciljeve. Bio je čovjek djelovanja, te je više skrbio oko duhovnog vođenja duša, nego do teološke spekulacije. Ne posjeduje Tertulijanovu dubinu, ni književni talent, ni vatrenost, ali je bio obdaren praktičnom razborom koji ga je držao daleko od pretjerivanja i provokacija. Stil i jezik su mu jasniji i dorađeniji, a pokazuju veći utjecaj biblijskih slika. Imao je veliko divljenje prema Tertulijanu, čija djela je redovito čitao (Da magistrum – Daj učitelja, govorio bi sluzi kad bi tražio Tertulijanova djela za čitanje). Spisi su mu sadržajem i formom prirodni, jasni, mirni, kako se dolikuje jednom biskupu. Jezik mu nije tako bogat kao Tertulijanov, ali je pravilniji. Kasnijim pokoljenjima slovo je kao klasik kojeg su mnogo čitali i prepisivali.

• Ad Donatum (Donatu, 246.): napisano neposredno nakon obraćenja prijatelju Donatu u obliku pisma. Izvještavao o čudesnom djelovanju milosti Božje u njegovu obraćenju. Objašnjava kako je po sakramentu preporođenja napustio poganski svijet i njegovu pokvarenost, odbacujući zablude i strasti prethodnog razdoblja života.
• De habitu virginum (O vladanju djevica, 249.); Oslanjajući se na Tertulijanov De cultu feminarum, hvali Bogu posvećene djevice – «cvijeće u vrtu svete Crkve» i potiče ih da se čuvaju svjetovnih zamamnosti, te im daje upute o odijevanju. Napisano je malo prije nego je postao biskupom.
• De lapsis (O otpadnicima, 251.). Ciprijan daje upute biskupima kako trebaju postupati s onima koji su za vrijeme progonstava svoju vjeru prividno zatajili, a sada se žele vratiti natrag. Pokazuje smisao za razumijevanje prema slabima, ali i strogost. Svi lapsi moraju biti podvrgnuti sankcijama već prema veličini njihove krivnje.
• De ecclesiae unitate (O jedinstvu Crkve, 251.). Najbolji je i najvažniji Ciprijanov spis u 28 poglavlja. Izgleda da mu je prvotni cilj pisati protiv Novacijanove šizme, više nego protiv one koja se stvorila u Kartagi s Felicissimom. U uvodu svaki raskol naziva đavlovim djelom i najvećim zločinom. Prelazeći na teme veli: Crkva je Kristova jedna. Ona je Noina lađa, jedino sredstvo spasenja koje je ponuđeno čovjeku (nešto slično je govorio i Origen, njegov suvremenik). Izvan Crkve nema spasenja, pa niti za heretika koji podnosi mučeništvo u Kristovo ime, jer njegova ispovijest Kristova imena nije čista zato što razdire jedinstvo Crkve. Temelj crkvenog jedinstva je primat Petrov i jedna crkvena hijerarhija. No taj primat rimskog biskupa je primat ljubavi. Svaki je biskup odgovoran za svoje ponašanje pred Bogom. Odijeljena hijerarhija nikako se ne može složiti s jedinstvom univerzalne Crkve. Znak pripadnosti Crkvi jest veza koju vjernici podržavaju s biskupom. Prekidati ovu vezu težak je zločin. Nemini salus nisi in Ecclesia! Ciprijan dokazuje jednost Crkve svetopisamskim tekstovima i raznim simbolima.
• De dominica oratione (O Gospodnjoj molitvi, 251/252.); U ovom spisu tumači Očenaš. Služio se u određenoj mjeri Tertulijanovim spisom De oratione, ali obrađuje argument mnogo dublje i potpunije.  Molitva Gospodnja je sažetak sve kršćanske vjere, a zaziv Oče naš izražava sinovsko posvojenje koje primamo s krštenjem.
• Ad Demetrianum; Pobija nekog Demtrijana koji je prebacivao na kršćane odgovornost za nedaće koje su pogodile carstvo: rat, kuga, neimaština, suša.
• De mortalitate; traktat nastao u vrijeme epidemije kuge koja je pogodila Kartagu 252. Govori vjernicima o smislu smrti i umiranja. Za vjernika smrt je odmor nakon borbe, Kristov poziv, otvara vrata vječnosti.
• De opere et eleemosynis (Dobra djela i milostinja); Nastao u isto vrijeme kad i De mortalitate da potakne vjernike na velikodušnost u potrebama koje su nastale u vrijeme kuge i neimaštine. Ciprijan poučava vjernike kako su dobra djela djelotvorna za spasenje.
• De bono patientiae (O korisnosti strpljivosti, 256.); Veliča ovu krepost naslanjajući se na Tertulijanov spis De patientia. Uspoređujući ih opaža se da kod Ciprijana nema spekulativnih naglaska, nema polemičnosti protiv žena, iako je u tom pitanju Ciprijan također vrlo strog. Stalo mu je do zajednice, sloge i jedinstva.
• De zelo et livore (O ljubomori i zavisti). Ljubomori i zavisti suprotstavlja kao lijek ljubav prema bližnjemu.
• Ad Fortunatum de exhortatione martyrii (Poticaj na mučeništvo, 257.): Radi se o antologiji biblijskih tekstova s ciljem da ojača kršćane u vidu budućih progona.
• Ad Quirinum: testimoniorum libri III (248-49.): Napisano Kvirinu zahtjev, a sastoji se od tri knjige u kojima su sažeti određeni biblijski tekstovi. Prva knjiga je apologija protiv židova, druga je sažetak kristologije, a treća je napisana na Kvirinov dodatni zahtjev. Sadrži sažetak moralnih odredbi i vodič u prakticiranju kršćanskih kreposti.
• Quod idola dii non sunt (Idoli nisu bogovi); Pokazuje kako poganska božanstva nisu bogovi nego stari kraljevi koje se štovalo nakon smrti. Drugi dio potvrđuje postojanje jednoga Boga, nevidljivog i naobuhvatljivog. U trećem dijelu je sažetak kristologije.

   

• ·         Pisma; Njegov epistolarij sadrži 81 pismo: 59 njegovih pisama drugima, 16 koja su drugi pisali njemu te 6 pisama sa sinoda u Kartagi. Problematika pisama: a) od 1. do 4. pisma: disciplinska pitanja mjesne Crkve.b) od 5. do 68. pisma: pitanja koja se vežu uz Decijev progon, pisma zajednici u kojima ih podržava. c) od 69. do 75. pisma: pitanja krštavanja heretika.d) od 76. do 81. pisma: pitanja koja se vežu uz Valerijanov progon. 

  — Teološki nauk
  Ako se za Tertulijana može reći da se nikad nije upustio u sustavno izlaganje kršćanskog nauka, Ciprijan je još manje bio za takav pothvat, pogotovo što su mu nedostajali i izvornost koju je imao Tertulijan i spekulativna moć koju je imao Origen. Ipak je ostavio velikog traga u zapadnoj teologiji i bio je jedan od najvećih teoloških autoriteta sve do Augustina, posebno u ekleziologiji.

   Ekleziologija
  Ciprijan drži da je Crkva jedini put spasenja, što izražava poznatom formulom: Izvan Crkve nema spasenja (Salus extra ecclesiam non est). Isto tako Ciprijan tvrdi da ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku. Zato je neophodno biti dio Crkve i ostati u njoj, kao što reče na jednom drugom mjestu: Nije kršćanin onaj tko nije u Crkvi Kristovoj.Crkva je zaručnica Kristova, te se prema njoj nitko ne smije odnositi kao prema preljubnici, to jest ne može si dopustiti preljubnički odnos idući k drugoj, jer se tako lišava svih obećanja koja su dana Crkvi. Tko napusti Crkvu ne može pristupiti Kristu ni primiti nagradu. Postao je tuđinac, neprijatelj, profan u odnosu prema vjeri. Shodno tome temeljno obilježje Crkve je jedinstvo, što Ciprijan izražava slikovito uspoređujući ga s Kristovom haljinom koja je bila iz jednog komada, koju vojnici nisu htjeli pokidati. Nedjeljivo jedinstvo Crkve dolazi od Oca nebeskoga i ne može nitko ne može posjedovati Kristovu haljinu tko bi kidao i razdirao Kristovu Crkvu.
  Nadalje, Ciprijan se služi i drugim slikama da iskaže bogatstvo ekleziološkog sadržaja: Crkva je poput Noine korablje izvan koje se nitko ne može spasiti, poput mnoštva zrnja koje oblikuje samo jedan euharistijski kruh, ili poput lađe kojoj je za kormilom biskup. Međutim, najdraža mu je slika Majke koja okuplja svu svoju djecu u jednu veliku obitelj, i sretna je da može priviti na grudi jedan narod, jedan tijelom i dušom. Kršćanin koji se odvaja od Crkve, sebe osuđuje na smrt (duhovnu). Jedinstvo Crkve, po Ciprijanu, temelji se na biskupu, vidljivom auktoritetu koji sačinjava središte zajednice. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu, a ako netko nije s biskupom, nije u Crkvi. Solidarnost opće Crkve se temelji na solidarnosti biskupa koji tvore jednu vrst senata. Oni su nasljednici apostola, a apostoli su bili biskupi svoga vremena i na njima je utemeljena Crkva. Kristove riječi Tu es Petrus Ciprijan tumači kao davanje ovlasti cijelom episkopatu, ne samo Petru, jer oni sjedinjeni u ljubavi i slozi jedan s drugim tvore od opće Crkve jedno tijelo. Kad Krist povjerava najprije Petru moć da svezuje i razriješuje, time ponajprije potvrđuje volju da njegova Crkva bude jedna. 
  
  Rimski primat
  Što se tiče primata rimskog biskupa, neki Ciprijanovi tekstovi njegovu jurisdikcijsku vrijednost nad drugom subraćom. Naime, čak niti Petar ne bi imao veće ovlasti u odnosu na druge apostole. S druge pak strane sam Ciprijan odaje Rimskoj Crkvi najveće pohvale zbog njezine uloge oko jedinstva Crkve i vjere, slikovito govoreći da je iz Petrove stolice izišlo jedinstvo biskupa. Tako je, po njemu, Petrova katedra glavna Crkva (ecclesia principalis) i izvorišno mjesto svećeničkog jedinstva, premda jasno pokazuje da Rimskoj Crkvi ne dopušta nikakvo pravo da bi određivala umjesto drugih sjedišta, što je rezervirano pojedinim pastirima, koji će samo Bogu polagati račun o vlastitom upravljanju. Jedina prava Crkva počiva na Petru i na njegovim nasljednicima. Petar nije samo simbole, nego i temelj jedinstva. Vidljivi znak iskonskog jedinstva Crkve koja izlazi iz Oca i od jedinog Krista, iz jednog krštenja, iz jedne vjere i jednog kršćanskog poziva je Petar na kojem je Krist sagradio Crkvu. Svim biskupima je dana jednaka moć, ali u Petru se ogleda iskonsko jedinstvo biskupskog auktoriteta.
  Ciprijanu je stalo di biskupske kolegijalnosti u kojoj je rimski biskup primus inter pares.

  Krštenje
  Za razliku od Tertulijana, Ciprijan je mišljenja da krštenje treba dijeliti djeci što je prije moguće, ne čekajući niti 8 dana od rođenja, kao što je bio običaj u to vrijeme. Uz to, u čemu se slaže s Tertulijanom, priznaje da postoji krštenje krvlju ili mučeništvo, čega su dionici katekumeni koji umiru u progonima premda nisu primili sakrament. Glede nekih vidova krsne prakse Cirpijan je bio u sukobu s papom Stjepanom, vjeran predaji afričkih Crkava da ponovno dijele krštenje onima koji su bili kršteni u shizmatičkim ili heretičkim zajednicama. Po njemu, krštenje je samo jedno, kao što je jedan Bog i jedna Crkva. Ono je neotuđivo vlasništvo Crkve i samo je unutar nje djelotvorno, te ga shizmatici i krivovjerci ne mogu podjeljivati. Oni, štoviše, čineći to samo otežavaju svoj položaj i gomilaju grijeh na grijeh. Rimska predaja je bila drukčija, te se zadovoljavala primati one koji su bili kršteni od raskolnika ili krivovjeraca samo uz polaganje ruku. Ciprijan polaže pravo na jurisdikcijsku autonomiju svake Crkve da u takvim stvarima odlučuje samostalno, odričući pravo rimskom biskupu da se miješa u takva pitanja koja su povjerena mjesnom biskupu.

  Pokora
  Ciprijanov stav o pokori nalazi se u sredini između dva ekstrema: laksizam vlastitog svećenstva i rigorizma Novacijanovih pristaša u Rimu. U Ciprijanovim spisima se ne pronalazi nikakva naznaka da je u Rimskoj Crkvi postojalo razlikovanje oprostivih i neoprostivih grijeha, kao što to prethodno čini Tertulijan. Štoviše, Ciprijan izričito tvrdi da se ne može govoriti o pokori, a da u isto vrijeme bude uskraćen njezin plod, to jest da se tvrdi kako postoje grijesi koji ne mogu biti oprošteni. Ne vidi se po ničemo da bi praksa Crkve Ciprijanova vremena, da izmiruje one koji su iz svoje slabosti u progonima bili nevjerni (lapsi), u ičemu bila suprotna dotadašnjoj pokorničkoj praksi Crkve. Po Ciprijanu javna pokora se sastoji od tri različita čina: ispovijed, zadovoljština proporcionalna grijehu i pomirenje. Više od svih svojih prethodnika Ciprijan naglašava važnost ozdraviteljske kreposti i sakramentalno obilježje čina pomirenja. 

  Euharistija
  Svijest da je Crkva otajstvo jedinstva se upotpunjuje u Ciprijanovom promišljanju euharistije, koja je nastavak žrtve Kristove i Kristova stvarna prisutnost, kao hrane u kojoj se Krist daruje svim vjernicima da bi uvećao i zapečatio crkveno jedinstvo. Krist, u sebi ispunjavajući pralik mane koja je dana u pustinji svakom Izraelcu u jednakoj mjeri bez obzira na dob i na spol, postaje hrana svakom vjerniku. Euharistija također daje snagu, štiti od otpada od vjere, izgrađuje mučenike. Kada vjernik u molitvi Gospodnjoj moli „kruh naš svagdanji“, moli, u duhovnom smislu, kruh života, hranu spasenja, da se ne odijeli od tijela Kristova i ne udalji od posvećenja. Njegovo 63. pismo (De sacramento calicis Domini) je jedini prijenicejski spis koji je potpuno posvećen euharistiji.

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

b) Prvi prijevodi Biblije

c) Tertulijan

d) Minucije Felix

e) Ciprijan

a) Opće odrednice afričke literature i teologije ovog razdoblja

Nakon što su Rimljani zauzeli Grčku (osvajanje dovršeno 147. a.C. padom Korinta), grčki je postao zajednički jezik Carstva (koine dialektos), tako da se i na Zapadu u kršćanskoj književnosti i bogoštovlju rabio grčki. To ne znači ipak da se izvan grčke nisu sačuvali jezici pojedinih naroda.
Na Zapadu latinski je bio jezik birokracije, književnosti i narodni jezik. Tim više što Sjeverna Afrika, za razliku od drugih dijelova Carstva, nikad nije potpala pod utjecaj grčkog jezika i kulture, te je narod (u prvom redu seosko stanovništvo) zadržao svoj materinjski jezik. Uslijed širenja kršćanstva u 2. st., što se ticalo i narodni slojeva društva, već koncem istoga stoljeća rađa se kršćanska literatura na latinskom jeziku, što se podudaralo i s temeljnim tekstovima kršćanskog navještaja i prakse: liturgijskim i biblijskim. Zato je zanimiljivo primijetiti da prva svjedočanstva kršćanske latinske literatura, to jest Acta Scitllitanorum iz 180. i Tertulijanova djela počevši od 197. dolaze upravo iz ovog dijela Afrike.
Na identičan način poput vjernika grčkog jezika i kršćani latinskog jezika su vrlo brzo shvatili da im «klasični» latinski nije potpuno dostatan i prikladan za kršćansku stvar. Tako se počeo razvijati posebni latinski jezik u koji su ušli, ovisno o prevoditelju i onima kojima je tekst bio namijenjen, mnogi narodni liturgijski izrazi, koje je moguće prepoznati i kod kasnijih autora. Tri su bitne značajke:
1) Sa leksikografske točke gledišta nastaju novi pojmovi bilo da se radi o prihvaćanju hebrejskih i grčkih izraza (aleluja, amen, episcopus, euharistija) ili onih iz pučkog jezika, kao i mnoge grčke riječi koje se prevode u latinski jezik.
2) Sa semantičke točke gledišta dolazi do proširivanja ili do sužavanja značenja pojedinih riječi, što aludira na stvaranje tehničkih pojmova (npr. caritas).
3) Glede sintakse dolazi do nove strukture rečenica ili povezivanja među riječima (saecula saeculorum, vanitas vanitatum, itd.)

b) Prvi prijevodi Biblije

Da prvi prijevodi Svetoga pisma na latinski jezik prethode ostalu kršćansku književnost latinskoga jezika jasno je iz prvih spisa (Acta Scillitanorum i Tertulijan) da, kad navode pojedine biblijske retke, koriste već latinski prijevod. U drugoj polovici 2. st. postojali su barem u Sjevernoj Africi latinski prijevodi Novoga zavjeta. Prva svjedočanstva prijevoda na latinski Staroga zavjeta sadržana su pola stoljeća kasnije u djelima svetog Ciprijana, što predstavlja samo terminus ante quem. U svakom slučaju se može zaključiti da je Stari zavjet bio preveden ne s hebrejskog, nego iz Septuaginte.
Prevoditelji nisu pripadali izrazito visokom kulturnom sloju, te su u latinske prijevode Biblije ušli mnogi vrlo neuglađeni izrazi i jezični oblici iz pučke upotrebe, tako grubim stilom da je Augustinu bio odbojan kad se prvi put susreo s Biblijom. Usprkos svega ipak je ovaj latinski izvršio velik utjecaj na stvaranje prvotnog latinsko-kršćanskog jezika.
I Jeronim i Augustin u svojim djelima spominju mnogobrojne latinske prijevode Svetoga pisma. Međutim, danas postoje tek samo fragmenti, redovito u navodima svetih otaca, jer od konca 4. st. Vulgata (izdanje Biblije posvuda rašireno i utemeljeno dobrim dijelom na novom Jeronimovu prijevodu) uspijeva potisnuti ostale. Nastojalo se razlikovati različite prijevode kao što je afrički (Afra), talijanski (Itala), španjolski (Hispana), ali se uočava njihova međuovisnost, a često svi ovi predjeronimovski prijevodi zovu se zajedničkim imenom «Itala».

c) Tertulijan

—Život
Malo je sigurnih podataka o Tertulijanovu životu, bilo onih što se pronalaze u njegovim spisima, bilo onih što ih o njemu daje Jeronim u De viris illustribus. Isto tako datumu rođena i smrti ostaju nepoznati (drži se da je rođen u Kartagi oko 155.-160.) godine od poganskih roditelja. Otac mu je bio centurion u rimskoj vojsci, te je sinu omogućio solidan odgoj, o čemu svjedoči poznavanje retorike, prava i grčkog jezika. Ne zna se točno ni kad se obratio na kršćanstvo (pretpostavlja se 193., a svakako prije 197.) se obratio na kršćanstvo niti koji su bili motivi njegova obraćenja. Lako je moguće da ga je zadivilo i privuklo vjeri neustrašivo svjedočanstvo kršćanskih mučenika. Dva su neprovjerena detalja iz njegova života: Jeronim veli da je bio svećenik, no o tome Tertulijan nigdje ne ostavlja spomena. Neku su također bili mišljenja da ga se može poistovjetiti s istoimenim rimskim pravnikom ali to nije ničim moguće potvrditi, osim što se razaznaje da posjeduje pravničko-odvjetničku formaciju.
Književno je bio aktivan u posljednjoj dekadi 2. st. i u prve dvije 3. st. Prvi spisi kojima se zna točan datum nastanka (Ad nationes i Apologeticum iz 197.) pokazuju zrelost njegova duha i autora koji gospodari raspoloživim sredstvima. U tom desetljeću napisao je još dvadesetak apologetskih djela protiv pogana i židova, dogmatsko-polemičkih traktata protiv gnostika i drugih krivovjeraca, te etičkih i asketskih djela o kazališnim spektaklima, molitvi, pokori, krštenju, itd. Od 207. sve više se približava montanističkom rigorizmu, sve dok nije konačno 213. raskinuo s Katoličkom Crkvom predbacujući joj laksizam u pitanjima pokore. Ova promjena nije bila zapreka njegovj književnoj plodnosti, nego su samo sadržaji bili izmijenjeni. Od 220. ne postoje više nikakve vijesti o njemu. Vjerojatno je umro u Kartagi, Jeronim veli da je živio do staračke dobi (ad decrepitam aetatem), što pretpostavlja dob od barem 63. godine života.
Do Augustina bio je najindividualniji i najorginalniji kršćanski latinski pisac. Borbena narav, bistrouman, neumoljiv dijalektik, spretan govornik umio je vješto spojiti afrički žar i rimski osjećaj za praktično. A uz to savršen poznavalac latinskog jezika. Piše kratkim i odmjerenim stilom i zato je često puta nejasan. Služi se latinskim jezikom obrazovanih krugova, ali kuje nove riječi dodajući već poznatima prefikse ili sufikse ili prevodeći s grčkoga, sve s ciljem da što točnije izrazi kršćanske ideje. Njegova retorika je puna patetičkog gnjeva, podrugljive šake, odvjetničke brbljavosti. Kako je nekada kao katolik s velikom zagrižljivošću pobijao heretike i pogane, tako je poslije kao montanist napadao Katoličku Crkvu. U svakom slučaju njegova djela imaju veliku vrijednost za bolje upoznavanje onoga vremena, društva, kulture, Crkve i sjevernoafričke teologije.
Vezano uz Terttulijana postoje tri velika pitanja koja se postavljaju:

·         Odnos prema društvu i rimskoj kulturi u koju je bio uključen. U mnogim tekstovima se uočava odbacivanje takve kulture, poganskog odgoja, vojne službe do te mjere da mu nije moguće pomiriti kršćanstvo i romanitas. Međutim, neki ga ipak drže pretečom sloge između kršćanstva i rimskog društva. Sjeverna Afrika je uvijek stavljala naglasak na vlastite korijene i predaje, česti i polemizirajući s Rimom, što nije moglo mimoići niti sjkevernoafričko kršćanstvo.
·         Odnos prema filozofiji. Njegovo odbacivanje filozofije je uglavnom verbalno, jer on koristi filozofiju da bi produbio i svoja teološka poimanja.
·         Značajan je njegov doprinos razvoju latinskog jezika, ali premda ga se ne može nazvati «ocem», to jest utemeljiteljem, može ga se smatrati «tvorcem» kršćansko-
teološkog latinskog.

Djela mu se mogu podijeliti u tri skupine, premda uvijek treba imati u vidu razdoblje i okolnosti u kojima je pojedino djelo nastalo:

• apologetska
• dogmatsko-polemička
• moralno-asketska.

—Apologetski spisi

• Ad nationes (197.): traktat u dvije knjige, upravljen poganskoj javnosti. Prva knjiga pokazuje da pravni postupci protiv kršćana vrijeđaju razum i u suprotnosti su s principima pravednosti, što je plod neznanja. Potom pobija najraširenije klevete koje su kružile o kršćanima, te kad bi i bile istinite ne bi smjele biti povod za progone protiv kršćana jer pogani žive mnogo nemoralnije. U drugoj knjizi kritizira pogansku religioznost i vjerovanja glede božanstava. Analizirajući pojam Boga pokazuje da su poganska božanstva ljudske izmišljotine.
• Apologeticum (197.): Najznačajniji je Tertulijanov spis. Upravljen je upraviteljima provincija rimskoga carstva. Razlikuje se od prethodnih apologija po tome što brani kršćane s pravnog stanovišta, dok su se pređašnje zadovoljavale samo protestima. Velikom dijalektičkom sposobnošću dokazuje da je primjenjivanje poganskih zakona na kršćane nepravilno, nepravedno i protuslovno. Kršćane se muči na sve moguće načine samo zbog njihova kršćanskog imena, ne dopušta im se obrana i imputiraju im se razni zločini, bezboštva i veleizdaje. Po njemu pak, kršćanske zajednice su zakonita udruženja jer su kršćani najbolji ljudi i državljani, njihova je nauka istinita i njihov privatni i javni život besprijekoran. Sudbina rimskoga carstva ne ovisi o poganskim bogovima nego o volji Božjoj. Premda ne pobijajući razumsku vrijednost kršćanskog nauka, Tertulijan pobija tezu po kojoj bi kršćanstvo bilo samo jedna nova filozofija, jer je ono mnogo više od spekulacije o ljudskim počelima. Ono je božanska objava, istina koju je Bog očitovao.
• De testimonio animae (Svjedočanstvo duše, 197.): U ovom djelu razvija rečenicu izrečenu u Apologeticumu: testimonium animae naturaliter christianae i dokazuje da pogani već samim time što nesvjesno kažu: Bog vidi, ili za pokojne: neka počivaju u miru, izražavaju svoju vjeru u jednoga Boga i u postojanje duše i nakon smrti.
• Ad Scapulam (211-213.): Pismo upravljeno prokonzulu u Africi Skapuli, u kojem ga upozorava na kazne koje stižu sve progonitelje kršćana. Tertulijan objašnjava Skapuli poštovanje koje se duguje caru i klanjanje koje kršćani duguju samo Bogu. Naglašava da mučeništvo kršćane ne straši, već naprotiv i pogani slijede njihov primjer. Prisiljavati kršćane da žrtvuju poganskim bogovima je nerazumno i protivno temeljnoj slobodi savjesti.
• Adversus Iudaeos: Prigoda u kojoj je napisan ovaj spis bila je jednodnevna rasprava između jednog kršćanina i židovskog prozelita. Dokazuje da je Stari zavjet morao ustupiti mjesto Novome. Proroštvima se dokazuje istinitost kršćanstva.

—Dogmatsko-polemički spisi

• De praescriptione haereticorum (O propisu za heretike, 200.): Među dogmatsko-polemičkim spisima zaslužuje prvo mjesto. Načelno pobija sve hereze. Praescriptio je pravni izraz kojim se označava stjecanje prava nad nekom stvari na temelju dugog posjedovanja ili upotrebljavanja. Prema tome jedino je Katolička Crkva sa svojom starinom i neprekinutom predajom stekla pravo da bude jedino prava Crkva. Ona je jedina, počevši od apostola, u posjedu Svetoga pisma. Heretici nemaju prave vjere, jer se prava vjera nalazi samo u Crkvi koju su osnovali apostoli, koji su vjeru primili od Krista. Heretici nemaju prava prosuđivati smisao Pisma. Tertulijan se slaže s Irenejem, osobito s njegovom trećom knjigom Adversus haereses, i odijeva je u pravničko ruho. Ono što je prvotno u Katoličkoj Crkvi, to je istina (principalitas veritatis), hereza su novotarije nastale kasnije (posteritas mendacitatis).
• Adversus Marcionem (207-212.): traktat u pet knjiga, napisan između 207. i 212., najduži od svih traktata. Dokazuje da se Stvoritelj svijeta ne može razlikovati od dobroga Boga i da Krist nije neki Eon. Naposljetku u 4. i 5. knjizi kritizira Marcionov biblijski tekst, dokazujući da nema proturječja između Staroga i Novoga zavjeta.
• Adversus Hermogenem (200). Hermogen je bio gnostički filozof i slikar, vjerojatno iz Antiohije, koji se kasnije preselio u Kartagu. Zastupao je suvječnost materije i Boga. Tertulijan ga optužuje radi toga da je napustio Crkvu u korist Akademije i Stoe, kršćanstvo u korist filozofije. Pobijajući ga u 45 poglavlja Tertulijan dokazuje da sam pojam Boga isključuje teoriju vječne materije, te da se Bog u stvaranju materije nije služio drugim doli Logosom, što opet potvrđuje da materija nije suvječna Bogu.
• Adversus Valentinianos. Satirički komentar na nauk gnostika velentinovaca. Sadržajem i rasporedom ovisi o prvoj knjizi Adversus haereses, a služi se i Justinom, Milcijadom i Proklom. U 39 poglavlja izlaže ezoterijski karakter valentinovskog gnosticizma
• De baptismo (O krštenju, 198-200.): Ovo kratko djelce od 20 poglavlja najstariji je spis o krštenju, namijenjen katekumenima, te je od iznimne važnosti za povijest liturgije, te sakramenata krštenja i krizme. Ujedno je i jedini prijenicenski traktat o nekom sakramentu. Tertulijan odgovara na dvije objekcije koje je postavila neka Quintinila iz sekte kainita: Kako materijalna voda može očistiti dušu? Ako je točno da je krštenje neophodno, zašto onda apostoli nisu bili kršteni? Ispitujući detaljno krsni obred i njegovo značenje, služi se tradicijom iz koje crpi bogatu tipologiju. Predslika krštenja nalazi se u prijelazu Židova preko Crvenoga mora i u mnogim drugim događajima Staroga zavjeta. Uz krštenje vodom Tertulijan smješta i krštenje krvlju mučenika. Djelo je značajno radi mnoštva podataka koje nam donosi o obredu i načinu krštavanja. Dok smatra nevaljalim krštenje heretika, također se negativno izjašnjava i glede krštenja djece.
• Scorpiace ili lijek protiv škorpionova uboda naslov je traktata od 15 poglavlja. Protiv gnostika koje uspoređuje sa škorpionima brani mučeništvo. Gnostici su tvrdili da nije bila žrtva života, te da to Bog ne traži. Tertulijan veli da je ona, naprotiv, čak dužnost za svakog kršćanina kad ne postoji sredstvo da se izbjegne idolatrija, što je očito još u Starom zavjetu. Blasfemija je radi toga Boga nazvati ubojicom. Mučeništvo je novo rađanje i daje duši postojanje koje nema svršetka.
• De carne Christi (210-212.). Ovaj traktat, kao i De resurrectione carnis djela su kojima Tertulijan dokazuje stvarno Krisrovo čovještvo protiv gnostičkog doketizma.
• De resurrectione carnis. Pokazujući nedosljednost heretičkih (pogani, saduceji, krivovjerci) nauka, tvrdi kako tijelo koje je Bog stvorio zajedno s dušom, treba s njome biti i suđeno. Stvarni argument je uskrsnuće tijela po Starom i Novom zavjetu, da bi potom raspravljao o cjelovitosti tijela i identiteta nakon uskrsnuća u odnosu na ono prijašnje. U pojedinim dijelovima se već otkriva utjecaj montanizma.
• Adversus Praxeam (213.): Najjasnije je prednicijesko izlaganje trojstvenog nauka. Upravljeno je protiv patripasijanca Prakseje koji je oko 180. došao u Rim i odatle svoje krivovjerje proširio i u Kartagi. Oštrina kojom Tertulijan ustaje protiv Prakseje još je naglašenija i stoga što je Prakseja bio antimontanist. U prvom dijelu Tertulijan simplicističkoj monarhiji neznalica, koja uništava subzistenciju Sina, suprotstavlja oikonomiju kojom se izražava monarhijski odnos između Oca i Logosa, i konačno Duha Svetoga: riječ je o razlici a ne diobi triju božanskih osoba unutar jedne naravi. Nakon toga Tertulijan tumači svetopisamske tekstove kako bi pobio protivničke teze i učvrstio svoju. Isto tako jasno precizira postojanje ljudske i božanske naravi u Kristovoj osobi.
  U trojstvenom učenju prihvaća i naglašava slabosti teologije koja se susreće kod apologeta: naglašeni subordinacionizam, povezivanje rađanja Sina sa stvaranjem svijeta i razlikovanje između imanentnog i izvanjskog Logosa. Pa ipak se nazrijeva i neki napredak tamo gdje se trudi utkati i Duha Svetoga u artikulaciju božanskog života. Možda je u tome pod utjecajem montanista koji su silno insistirali na značenju Parakleta. No vrlo je sretna Tertulijanova terminologija: prihvaćanje pojma persona za definiranje subzistencije Oca, Sina i Duha Svetoga unutar Trojstva. Klasičnu formulu una natura in tribus personis Tertulijan je dobrano anticipirao, iako u neodrživoj materijalističkoj postavci.
• De anima (210-213.): Uperen je protiv gnostika. Odgovara na tri pitanja: Što je duša, kakav joj je početak i sudbina poslije smrti. U vidu ima stoičku filozofiju. Ovisi o djelu O duši liječnika Sorana iz Efeza koji raspravlja o tjelesnosti duše. Zastupa traducionizam, to jest da roditelji začećem prenose život duše.

— Moralno-asketski spisi

• Ad martyres (Mučenicima, 202.): Pokazuje veliko udivljenje  prema mučenicima. Neki misle da je mučeništvo bilo glavni motiv njegova obraćenja. U ovom jednom od najstarijih djela Tertulijan se obraća skupini kršćana, vjerojatno katekumenima, koji su u zatvoru čekali trenutak najteže kušnje. Potiče ih na hrabrost u odlučujućoj borbi i pridružuje se njihovoj slavnoj sudbini.
• De corona (O kruni). Suprotstavlja uzvišeni kršćanski život poganskom. Djelo je napisano prilikom mučeništva jednog kršćanskog vojnika koji je odbio staviti na glavu krunu u čast sinova Septimija Severa koji su uzurpirali vlast (211.). Zastupa nespojivost nošenja oružja s kršćanskom vjerom.
• De fuga in persecutione (213.): djelo iz montanističkog razdoblja. Zastupa, protivno od stava dok je bio katolik, da u vrijeme progonstva kršćaninu nije dopušten bijeg pred uhićenjem. Ovaj je stav protivan kršćanskoj tradiciji (Klement Aleksandrijski i Origen su savjetovali bijeg).
• De spectaculis (O priredbama, 197.): Osuđuje kazališne spektakle, zatim igre u amfiteatru, pa čak i atletske igre. To motivira vjerom i moralom.
• De idolatria (211.). Opisuje različita umijeća i zanate nespojive s kršćanskom vjerom, jer su povezani s poganstvom. Ovaj je problem bio veoma važan za kršćane, jer su u stvari mnogi zanati bili usko povezani s idolatrijom. Zato su se općenito osuđivali oni zanati koji su uže povezani s poganskom religijom. Tertulijan je u tome krajnje strog, tako da osuđuje astrologe, numerologe (matemathici), učitelje u školi, trgovce tamjanom, profesore književnosti, trenere gladijatora, čarobnjake, vračeve. Osuđuje potom svaku vrstu slikarstva, crtanja i kiparstva, zabranjuje sudjelovanje u javnim proslavama, pita se o službama koje bi mogao obnašati kršćanin u društvu (odbacuje vojnu službu).
• De cultu feminarum (O oblačenju žena) i  De virginibus velandis (O kopreni djevica, oko 207.). Zalaže se za skromnost koja mora krasiti izvanjski lik žene. Traži da Bogu posvećene djevice budu pokrivene glave i u crkvi, a ne samo na javnim mjestima.
• De oratione (O molitvi, 198-200.); Djelo potječe iz Tertulianova katoličkog razdoblja. Tumači Očenaš katekumenima, mnogo površnije nego što je to učinio Origen. Puno je kazuistike o izvanjskom načinu moljenja.
• Ad uxorem (Ženi, 200-206.): Savjetuje ženi udovici da se ne udaje ponovno, no riječ je samo o savjetu.
• De patientia (O strpljivosti, 200-203.). Veliča ovu krepost za koju kaže da je slabo posjeduje.
• De poenitentia (O pokori, 203.). Značajno za penitencijalnu praksu. Dopušta mogućnost druge pokore nakon krštenja.
• De exhortatione castitatis (Poticanje na čistoću, 204-212.). Drugi brak je gotovo izjednačen s preljubom. Isti argument, ali u čisto montanistčkoj nepopustljivosti tretira u djelu De monogamia (oko 217.).
• De pudicitia (O stidljivosti). Oštro i agresivno napada biskupa – možda je riječ o Agripinu iz Kartage prije nego o papi Kalistu – koji je objavio proglas o otpuštanju grijeha preljuba i bludništva grešnicima koji bi činili javnu pokoru. Tertulijan montanista tumači Pismo po kriteriju da je zabranjeno sve što Pismo izričito ne zapovijeda ili dopušta.
• De ieiunio adversus psychicos (O posto protiv psihika). Čisto montanistički spis. Brani montanistički rigorizam u pitanju posta. Pod psihicima podrazumijeva katolike, deformirajući Pavlovu terminologiju, kao animalne ljude koji nemaju dara Parakleta kao što imaju montanisti.
• De pallio (O plaštu). Brani se zato što je odložio togu rimskog građanina i zamijenio je plaštem (pallium) grčkog filozofa.

—Teološki nauk

• Nije samo tvorac latinske crkvene književnosti, nego i tvorac latinske naučne, praktične i pozitivne teologije. Stil mu je originalan, precizan, reljefan, živahan.
• Nominalno odbacuje grčku filozofiju u korist istina koje se uče iz Objave. Miješanje svjetovne i crkvene nauke drži uzrokom zabluda. No i kod njega se nalazi mnogo elemenata stoicizma. Po njemu filozofi kvare mladež, a hereze su izrasle iz filozofije.
• U teološka pitanja uvodi pravnu terminologiju (praescriptio, instrumentum, meritum, pretium). Ovi neologizmi su imali značajan utjecaj na buduću znanstvenu kršćansku terminologiju.
• Simbol u kojem se sažima pouka Crkve za Tertulijana nije samo pravilo vjere (regula fidei), nego također i zakon vjere.
• Trojstvena teologija: Što se tiče teologije, ima posebnu važnost u trojstvenoj teologiji Zapada jer prvi koristi pojam trinitas, govoreći da se radi o trojstvu jednog božanstva (Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus), a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moći (Tresunius supstentiae et unius status et unius potestatis), ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjenoj trojici (Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus). Njih trojica su unum (jedno), a ne unus (jedan).
• Glede odnosa među osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u odnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele božanske biti (Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem). On izlazi od Oca, točnije iz Očeve supstancije (Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris), a Duh izlazi od Oca po Sinu (Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium). Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujući je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva „trećom osobom“ („…quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit ‘faciamus’ et ‘nostram’ et ‘nobis‘).;
• Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, drži da se rađanje druge božanske osobe iz Očeve biti događalo postupno. Premda je mišljenja da su izrazi Mudrost i Riječ (Logos) identični nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje rođenje Mudrosti, prvo rođenje, prije stvarenja svijeta, od drugog rođenja u trenutku stvaranja, savršeno rođenje (nativitas perfecta), kad je Logos izišao i postao Riječ. Sin kao takav nije vječan, dakle nije vječan, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istječe iz Očeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvrđuju i analogije kojima se slikovito izražava: Božja Riječ je izišla iz Boga kao što izdanci izlaze iz korijena, kao što rijeka izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, što se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglašava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proširuje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kaže da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vršak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj način želi pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u različitom stupnju, ali s njime združeni, ne protivi božanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumači i povijesno-spasenjski vid. Kartažanin ima pred očima monarhijanske težnje kojima je glavna teološka postavka bila rigidno-monoteistička, uslijed čega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvoboštvo, te su joj se žestoko opirali. Stoga i sam traži izraze kojima opisuje jedinstvo božanske biti, međutim ne uspijeva obrazložiti božansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam.
• Kristologija: Tertulijan je također dao svoj pečat i kristologiji. On odlučno tvrdi da u Kristu postoje „dvije naravi u jednoj osobi“ (Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum – de Christo autem differo – et adeo salva est utriusque proprietas substantiae.). Time želi izraziti dvostrukost stanja koje se primjećuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Naglašavajući Kristovu ljudsku narav protiv doketa ide predaleko te niječe Marijino djevičanstvo in partu i post partum. Na taj način su spašene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh učini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (čudesa, čudesne i moćne stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo miješanje dviju naravi na način da se ne mogu više razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 20-25% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponašale svaka prema vlastitostima svojih obilježja tako da su se njihovo djelovanje i učinci proizvodili na odvojen način.

• ·         Mariologija: Kristološka problematika je nagnala Tertulijana da se upusti u raspravljanje i o mariološkoj problematici. Naime, jasno je ispovijedao stvarnost Kristova ljudskog tijela, za razliku od teoloških mišljenja koja su Kristu pripisivala neku vrstu nebeskog tijela. Stoga tvrdi kako je Isus uzeo tijelo od Marije (ex Maria), međutim u žaru dokazivanja stvarnosti ljudskoga tijela, zanijekao je Marijino djevičanstvo u porodu i nakon poroda (in partu i post partum). Premda je bila djevica kad je začela, bila je žena kad je rodila, drži Kartažanin: Djevica u odnosu na muža, ne u odnosu na rođenje, i ako je kao djevica začela, rađanjem se udala (Virgo quantum a viro: non virgo quantum a partu, et si virgo concepit, in partu suo nupsit). Štoviše, evanđeoski izraz „braća Isusova“ Tertulijan tumači kao da se radi o braći po krvi.
  Nesigurnost prvih kršćanskih autora glede u ovom argumentu ovisi o motivu kojim su vođeni, a radi se o docetističkom krivovjerju koje je nijekalo da je Krist imao stvarno ljudsko tijelo tvrdeći kako su njegovo začeće i rođenje bili prividni.
  Tertulijan povlači paralelu između Marije i Eve, te tvrdi da je Marija druga Eva. Kao što je Eva dopustila da riječ Zavodnika sagradi zgradu smrti, tako je trebalo da u jednu djevicu bude uvedena ona Riječ Božja koja je trebala obnoviti spomenik života. Eva je povjerovala zmiji, Marija Gabrijelu. Nadalje, po Tertulijanu, i Eva je začela po demonskoj riječi, te je rodila u izagnanstvu i bolovima sina koji je postao bratoubojica, dok je Marija nosila onoga koji je trebao zajamčiti spasenje Izraelu. ·         Ekleziologija: Tertulijan je značajan i po svom doprinosu ekleziologiji, premda je doduše  u nekim pitanjima imao dvije faze: katoličku i montanističku. Prvi je koji za Crkvu upotrebljava naziv „majka“. Kada Crkvu naziva gospodaricom majkom (Domina mater ecclesia) želi izraziti njezino dostojanstvo, poštivanje i ljubav koja joj je svojstvena. Također, tumačeći katekumenima riječ „Otac“ kojom započinje Molitva Gospodnja, Tertulijan naglašava da nas ta riječ koja ima izravni odnos prema sinu, po sebi također asocira i na majku, a to je Crkva. Poimanje Crkve kao majke Tertulijan je zadržao cijeloga života. Kao što je Eva stvorena od Adamova rebra, tako Adamov san označava Kristovu smrt, tako da rana njegova otvorenog boka označava Crkvu, pravu majku svih živih.
  U svom katoličkom razdoblju Tertulijan je smatrao da je Crkva čuvarica objave i prihvatiteljica vjere. Jedino je ona naslijedila istinu i spise koji je sadrže. Samo njoj pripadaju Pisma i krivovjerci nemaju nikakvo pravo nad njima. Jedino ona sadržava apostolski nauk i njihov zakoniti slijed, te jedino ona može poučavati bit njihove poruke. Kako se približavao montanizmu, tako je mijenjao svoje stavove, te je naposlijetku držao da je skup vjernika tijelo koje je isključivo i jedino duhovne naravi: „Tamo gdje su Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti, tamo je Crkva koja je tijelo njih trojice“. Potom dolazi do potpuno krivovjerne formulacije: „Gdje su trojica, tamo je Crkva, pa i onda kad se radi samo o laicima“. Vrhunac je bio u tvrdnji da je Crkva u pravom smislu i prvenstveno sam Duh, u kojem se nalazi Trojstvo jedinog božanstva, Otac, Sin i Duh Sveti. Ovu Crkvu organizira Duh, a Gospodin ju je učinio da bude „u troje“. Stoga, od tada, svaki broj osoba koje se okupljaju zajedno u ovoj vjeri, sačinjava Crkvu, u očima Autora i Posvetitelja.
  Sigurno je također da Crkva oprašta grijehe, ali Crkva Duha, posredstvom duhovnog čovjeka, a ne Crkva kao skupština biskupa. Tako je Tertulijan, pod utjecajem montanista, suprotstavio duhovnu i organizirani Crkvu, Crkvu Duha i onu biskupa.

  ·         Tertulijan i pokora: Tertulijan je prvi autor koji opisuje postupak i formule koje je pokornička disciplina s vremenom usvojila. Na tragu Hermina svjedočanstva potvrđuje da je tradicionalno postojalo jedno oproštenje nakon krštenja, što je dopuštala penitentu da se vrati u stanje milosti. Ovaj postupak se sastoji u obraćenju i zadovoljštini. Zadovoljština pak iziskuje, uz one osobne čine okajavanja grijeha, također i javnu ispovijed, to jest priznanje (exomologesis), što je bilo neophodno. Dok traži božansko oproštenje, grešnika podržava posredovanje cijele Crkve, što je bitni element oproštenja. Završni čin je crkveno pomirenje ili odrješenje, koje udjeljuje biskup (De pud. 18, 18; 14, 16) koji također ima vlast izopćenja. Tertulijan donosi svjedočanstvo da je svaki grešnik, pa i onaj najveći (preljubnici, idolopoklonici), imao mogućnost pristupiti drugom oprostu. Tek nakon što je postao montanist, sužava ovu mogućnost tvrdeći da to vrijedi samo za lake grijehe (leviora peccata), a proglašava neoprostivima preljub, ubojstvo i idolopoklonstvo.
  Pod utjecajem montanističkog rigorizma Tertulijan, dakle, pravi razlikovanje između oprostivih i neoprostivih grijeha (peccata remissibilia i irremissibilia), što je novost u odnosu na prvotnu pokorničku crkvenu praksu. Tri glavna spomenuta grijeha po prvi put tvore zasebnu skupinu, ali na temelju nedosljednosti Tertulijanova svjedočanstva ne može se prihvatiti da su bili neoprostivi. Stoga je ovakav stav samo naznaka kako je u nekim zajednicama postojalo usmjerenje prema rigorizmu pod utjecajem montanizma, te je držalo stav da ubojstvo i apostazija ne mogu biti oprošteni nego na času smrti. Crkveni piscu su suprotstavljali montanističkim stavovima lik Krista koji oprašta sve grijehe, pa i preljub, međutim, Tertulijan je odgovarao da je to bila njegova osobna vlast koju nije prenio cjelini Crkve (De pud. 11). Naglašavajući načelo da samo Bog oprašta grijehe (Solus Deus peccata dimittit), Tertulijan tumači i vlast koju Isus daje Petru (Mt 16, 18-19) također kao osobnu Petrovu vlast koja ne pripada drugim biskupima (De pud. 21). Vrhunac montanističkih stavova izražava na navedenome mjestu tvrdnjom da vlast opraštanja grijeha pripada „duhovnom čovjeku“ (homo spiritualis) a ne hijerarhiji.

  ·         Soteriologija: Drži se predaje. posljedica grijeha je damnatio ad mortem čitavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudskog roda usađena sklonost na zlo. Duša čovječja je tako zaražena istočnim grijehom, da ona semen Satanae, tradux damnationis. Zastupa dakle traducionizam. A čovječanstvo je otkupljeno smrću Kristovom.
  ·         Eshatologija: Tertulijan je milenarist. Uči dvostruko uskrsnuće. Najprije će uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuću godina. Ostali će uskrsnuti na strašnom sudu. Duše mučenika ulaze odmah u nebo, a ostali moraju čekati ad inferos. Odavde se oslobađaju molitvama živih.

  d) Minucije Felix

  Marko Minucije Felix je apologeta koji je djelovao u Rimu u posljednjim desetljećima 2. st. i početkom 3. Vjerojatno je bio rodom iz Afrike, iz poganske obitelji. U Rimu je vršio svoju službu odvjetnika (nije za isključiti da je bio i magistrat). Od njega je ostalo samo jedno djelo apologetskog karaktera – Octavius (kao osma knjiga Arnobijeva Adversus nationes).
  Radi se o dijalogu između trojice prijatelja koji koriste jesenske praznike i odlaze u Ostiju: poganin Cecilije, te kršćani Oktavije i Minucije. Apologija ima 4 dijela: Uvod, Cecilijev govor, Oktavijev odgovor, Završetak – Cecilije spoznaje svoju zabludu. Nakon uvoda Cecilije drži govor u obranu rimske religije. Držeći kako u ljudskom životu ništa nije sigurno, te da i najveći mudraci ništa nisu mogli spoznati o bogovima i o drugom životu, tvrdi kako ni kršćanski Bog nije nego fantom. A kršćani su lakomisleni i bolesne fantazije, nemoralni zločinci i neprijatelji društva; nadaju se nekoj sreći na drugome svijetu, a odriču se životne radosti, pa tako sebi zagorčuju život. U religioznoj neizvjesnosti najbolje je ostati kod vjere svojih predaka, drži on.
  Njemu odgovara Oktavije tvrdnjom kako je skepsa neopravdana. Osim toga pokazuje postojanje Boga i njegove providnosti, brani uvjerenja kršćana (osobito ona koja se tiču eshatologije) i pobija politeizam (tako da se apologetskom pridodaje i polemički element). Po njemu, čovjek je rođen da spozna istinu i nitko ne može proći mimo istine nezainteresiran. Poganska religija ne može zadovoljiti razum, jer je ona zabluda koju šire demoni među ljudima. Poganski bogovi bili su obični ljudi kojima su se kasnije iskazivale božanske časti. Uzrok veličine Rima nisu bogovi, nego pljačka i nasilje. Optužbe na ponašanje i vjeru kršćana klevete su koje šire demoni. Iz samog razuma može se dokazati temeljno učenje kršćanstva, a za to svjedoče i poganski filozofi. Život vjernika, njihova je najbolja apologija. Ne pričaju velike stvari, nego ih žive. Cecilije potom priznaje da su njegovi pojmovi o Bogu manjkavi i mišljenje o kršćanstvu pogrešno. Zato moli da ga se pouči kako bi mogao primiti kršćanstvo.
  Spis nema velike teološke vrijednosti, ne obrađuje specifično teološka pitanja, kao što su otajstva vjere (Trojstvo, krštenje, otkupljenje). Malo govori o Kristu, a posvema mimoilazi Sveto pismo. Pozornost se posvećuje više moralnim nego doktrinalnim pitanjima. Ograničuje se na osnovna vjerska pitanja o Bogu, providnosti, uskrsnuću, nagradi u drugom životu. Nastoji na temelju zdrave filozofije dokazati premoć kršćanstva i kršćanske etike nad poganstvom. Ova apologija ostavlja dojam teološke površnosti, ali je to razumljivo kad se ima na umu da je bila namijenjena literarno obrazovanijim poganima, s ciljem da kod njih ukloni sve predrasude prema kršćanstvu. Ideje mu nisu originalne, ali zato ima lijepo izražavanje. Na njega imaju utjecaja Senekina i Ciceronova djela. Raspravljajući o vremenu nastanka, primjećuju se mnoge sličnosti s Tertulijanovim Apologeticusom, međutim ne može se konačno reći tko je na koga izvršio utjecaj, tako da se ne zna je li nastalo ovo djelo prije 197. ili poslije.