Kaži mi samo kako uspijevaš biti tako uspravan.

Je li to zbog toga što si se uspio

potpuno riješiti svakog tereta života?

Otkrij i meni tajnu kako se stoji uspravno.

Otkako znam za se, neprestano pokušavam,

ali mi ne polazi za rukom.

U početku bijah samo pogrbljen,

a sad se praktično vučem po podu

te mi ne preostaje ništa drugo nego puzati.

 

Mislim da si u velikoj zabludi

ako misliš da ćeš biti uspravniji

riješiš li se svog životnog križa,

trudeći osigurati si život bez briga.

Ono što je čovjeku kralježnica,

to je u životu križ.

Tko pokuša živjeti bez njega,

ostaje bez oslonca i stožera,

bez snage i ponosa.

Bez kralježnice križa, čovjek se pretvara u puzavca,

beskralježnjaka,

što trbuhom skuplja prašinu

pred cipelama zlobnika i moćnika.

Kako misliš biti uspravan

ako dopustiš trbuhu da te privuče u blato?

 

Tko je u svoje tijelo ugradio križ,

ne samo da ne će biti puzavac,

već ne će biti ni trstika

što je vjetar ljulja, povija, lomi.

Ljubav bez križa nije na visini zadatka.

Nije uspravna, ponosna, prepoznatljiva…

Tek s križem i s križem

ljubav širi svoje ruke

da bezrezervno prihvati drugoga u zagrljaj.

Korizmu zamišljamo, a često i nazivamo vremenom pustinje. Ona označava dio prostora i razdoblje vremena u kojem je čovjek spreman sjesti u prah i pepeo, sjesti onkraj života, na rub postojanja i razmišljati o svemu što mu prolazi pred očima. Jer i to što držimo rubnim sadržajima  postojanja, također je dio naše stvarnosti. I to nezaobilazni.
A pustinja je dio našega života koji izbjegavamo, koji bismo htjeli odgurati od sebe. No lakše je odgurati kamen, nego se osloboditi pijeska prolaznosti i propadljivosti koji se uvlači i prožima nas do posljednje pore bitka. Možda se može taj pijesak naoko činiti zanemarivim, ali kad nas počne žuljati, teško ga se osloboditi. Tako pustinja postaje dio stvarnosti koja nam prije ili poslije postaje središte života.
Ali ima još jedan razlog zašto čovjek izbjegava pustinju. Pustinja se, naime, predstavlja kao beživotno prostranstvo, te je čovjek po naravi zaobilazi. Međutim, upravo kao nepristupačno i nepoželjno mjesto, prostor koji zahtjeva dobru orijentaciju, oskudnošću života koji pokazuje, ona je prostor samo za najbolje i najsnalažljivije.
Korizma je stoga, kao odlazak u pustinju, svjesno odricanje od života, ali ne da bi se umiralo, nego da bi se naučilo živjeti, ne da bi se predao smrti, nego da bi sačuvao žižak života koji se ne vidi u blještavilu umjetnih bljeskova koje držimo životom, a oni prolaze kao munja obzorjem, ne da bi se iscrpio i iznemogao, nego da bi se uvježbao i stekao snage za najveće napore.
U pustinji čovjek prolazi školu života upoznajući svoju ljudskost od praha zemaljskog načinjenu. U pustinji uči da se po tuđim tragovima može ravnati tek kratkotrajno, jer ih vjetar brzo zamete. U pustinji uči da ni sam ne ostavlja tragove koji ne će jednom biti zameteni. Zato ne pokušava u njoj niti graditi nastambu, jer bi bila na skliskome pijesku. A kad se orijentira, onda to čini prema nebu i zvijezdama, među koje nastoji smjestiti i svoje tragove.
Pustinja stoga, kao nenastanjen i nenastanjiv prostor, postaje prostor prolaska i putovanja, upozoravajući prolaznika da iz te optike sagleda i ovu stranu života kojeg je ona slika. Sjedajući onkraj života, na rubu vlastitog postojanja, u korizmenu pustinju, vjernik će shvatit da ga čeka prolazak na drugu stranu, gdje prestaje beživotnost. A to mogu samo mudri i odvažni ljudi kojima se svim srcem želi pridružiti.

Od najranijih kršćanskih vremena vjernice su se četrdesetodnevnim postom pripremali za proslavu središnjeg blagdana vjere – Uskrsa. Četrdesetodnevna priprava, međutim, sastavljena od molitve, posta, milostinje i djela ljubavi nije samo spomen na Isusovih četrdeset dana posta kojima se pripremao za svoje javno djelovanje, nego korizma poprima i mnogo dublje značenje.
Korizma je vrijeme koje je slika našeg ljudskog vremena što ga provodimo pod suncem, vremena o čijem se smislu i svrhovitosti neprekidno propitujemo. A što je to život i vrijeme ljudsko pod suncem zgodno je izrazio Psalmist, za nas ljude koji to često zaboravima ili svjesno želimo izgubiti iz vida: Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavnost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle (Ps 90,10). Kao da htjede reći: što je to sedamdeset ili osamdeset godina? Godine prolaze brzo, a i ono što nam je na raspolaganju, uglavnom je sastavljeno od muke i ispraznosti ljudske, te pokušaja čovjekova da izbjegne tom dvosjeklom maču. Ako izbjegne jednu oštricu, uvijek ostaje ona druga. Ako izbjegne muci, prati ga ništavnost, a ako izbjegne ništavnosti prati ga muka.
Upravo ta kratkoća vremena koje je čovjeku dano, te neopisiva želja da ga produži, da ga zaustavi, da nad njim zagospodari, da bi mogao doživjeti puninu života, u isto vrijeme proizvodi dvostruk osjećaj: s jedne strane u njemu se budi želja da doživi život kao lijepu, neponovljivu, iznimnu vrijednost, dok s druge strane pokazuje neumoljivu realnost što se može predstaviti u svojoj tragičnosti izazivajući strah pred postojanjem. Jer ma kolikogod trenutaka radosti čovjek probao u životu, njima ne može kupiti vrijeme koje neumoljivo ogoljuje bitak i skida s čovjeka svaku krinku, ostavljajući ga iskonski golim.
Korizma je stoga vrijeme našeg vremena koje nas poziva da se suočimo s izazovom koje nam postavlja vrijeme, ta sveprisutna i nezaustavljiva pojava, što svojoj vlasti podvrgava cjelokupnu povijest svakog pojedinca i cijelog čovječanstva. Korizma , kao četrdesetodnevno razdoblje, je vrijeme kojim ne zaustavljamo vrijeme, ali je sigurno proces u kojem mu dajemo smjer i smisao.
No postoji Netko tko nije zatvarao oči, tko nije bježao, već je sjeo pred vrijeme i čekao ga spremno živeći ljudski život kao korizmu, vrijeme odricanja i umiranja koje vodi u život. Poznavao je dobro ćud i moć vremena. Znao je da ogoljuje, a ne oblači, da uzima s kamatama sve što daje. Stoga ga je čekao sjedeći u pustinji ljudskoga života ne protiveći se njemu i njegovim presudama. Jer njega nije moglo više ogoljeti od onoga što je on sama sebe ogolio postavši ljudima sličan, kao što ništa od vremenitog nije za se uzeo da bi mu bio dužnikom.
On koji je bio onkraj povijesti i vremena, ušao je u povijest i vrijeme. On koji je stvorio čovjeka iz praha zemaljskoga, sjeo je u taj isti prah da mu pokaže koliko ga voli, koliko mu znači, koliko mu je svet da želi s njime dijeliti sudbinu. Tim je činom posvetio svako zrnce praha ljudskoga, a vremenu što sve mrvi u prah zubima smrti, oduzeo je snagu zaštitivši taj «prah zemaljski» svojim životnim dahom, to jest Duhom.
Zato korzima nije samo vrijeme našeg vremena, već vrijeme našeg milosnog vremena. Ona je vrijeme povijesti u koju je Bog radikalno ušao, ne bježeći od onoga što ta povijest, kad je se liši njezine romantičnosti, može predstavljati. Korizma je vrijeme u kojem smo svjedoci apsolutne zahtjevanosti života, ali u isto vrijeme i milosnog dara koji nam se u njemu daruje. Za nas ne postoji drugo vrijeme. Ovo je jedinstveno. Za nas ne postoji bolje vrijeme, jer ovo koje postoji je milosno, po Bogu koji je potražio svoje prebivalište i u vremenu.
Po njemu korizma postaje vrijeme našega vremena što teče prema njegovu uskrsnuću.

 Posljednjih godina Crkva je prvu nedjelju veljače proglasila danom života. U prvi mah djeluje čudno. Dok čuđenje izaziva pitanja, pitanje traži odgovor. Zar svaki dan nije i ne bi trebao biti dan života? Zar čovjek ne živi radi toga da mu život bude proslava života, kroz tihi rast, poput zrna što klija i razvija se, dok ne izraste u stablo života? Što se događa s današnjim čovjekom da mu još treba podsjetnik da se prisjeti života? Zašto mora sebi posvješćivati što znači živjeti i koji je smisao života? Zar je čovjeku draža smrt od života, kultura smrti od kulture života?
Doista, čovjek nije izabrao niti izabire smrt ni kulturu smrti, jer želi umirati i umrijeti. Nitko ne živi radi smrti, niti živi da bi umro. Premda zna, i ne bi trebao smetnuti s uma, da, dok živi, u isto vrijeme i umire. Kojeg li proturječja koje se može dogoditi samo čovjeku: birajući život, izabrao je kulturu smrti! Kako se to uopće moglo dogoditi? Moguće i dogodilo se kao posljedica neutemeljena izbora. U svojoj nesmotrenosti nakana mu je bila izabrati život oslobođen dodirnih točaka sa smrći, što ga je privuklo i privlači kao zamaman cilj. Tko još ne bi htio živjeti oslobođen spona i dodira smrti! Ali je li to ostvarivo?
Ne! Ovdje na zemlji takav život jednostavno ne postoji. Na zemlji takva varijanta ne prolazi. Ovdje na zemlji, u našem ljudskom stanju, postoji samo život što se natječe sa smrću, što sa smrću ide u korak. Radi se o životu koji ne zanemaruje da je smrt pored njega i da ga vreba, te da će ga se i domoći ukoliko izgubi korak.A kadgod čovjek izabire život koji briše svijest da u pozadini postoji smrt kao pratilja, kad izabire takav život u kojem ne će misliti na sjenu smrti, koja postoji kao pozadina na pozornici njegova života, vrlo brzo se gase svjetla koja su mu svijetlila, i on tone u potpuni mrak.
Dan života je stoga potreban, jer je moderni čovjek upao upravo u takav mrak života u kojem je htio biti svjetlo samome sebi, u kojem je htio ostvariti život, ne vodeći računa o sjenama smrti što ga prate, u kojem je htio ostvariti radost kao neposrednost užitka, a ne kao mukotrpni plod napora. Dan života je potreban da se čovjek prisjeti da na zemlji nema života bez smrti, ali da svaki dan mora biti dan života u kojem se vojuje i ostvaruje pobjeda nad smrću, dan u kojem smo napravili korak više od nje ostavivši je sebi iza leđa, kratkih ruku i rukava.
Plač novorođenčeta koje ulazi u svijet slika je ove činjenice da je život na zemlji u trajnom dodiru sa smrću, dok se ne oslobodi njezina zagrljaja, što se ne ostvaruje zaboravom vlastite smrtnosti, nego vjerom u pobjedu Kristova života nad smrću. I premda smo svaki dan bliži i smrti, jer nam prolaz u život vodi jedino kroz smrt, naš život je odbacivanje smrtnosti snagom vjere u uskrsnuće, dok ne prispijemo u onaj Dan Život koje je u isto vrijeme i tren i dan i godina i vječnost, u život gdje nema sjena smrti, jer smo ih sa sebe skinuli snagom i odricanjem vjere, da bismo mogli pjevati trajnu pobjedu života nad smrću.

Prigovaraju mi da sam nepostojan i prevrtljiv,
da čas rastem, čas padam,
da mijenjam izgled i mjesto boravka,
da ne svijetlim uvijek jednakim sjajem.
Dobrim dijelom ovi prigovori stoje,
kao znak moje krhkosti i slabosti,
a uz njih i štošta drugoga
može mi se predbaciti.
Ipak u svoj mojoj nesavršenosti
tješi me jedna stvar:
nisam nikad pokušao
svojatati za se nikakve zasluge,
niti sam si umišljao
da sam od sebe nešto značim.
Bit moga života je u tome
da se izložim sunčanim zrakama,
te sam toliko vidljiv
koliko suncu dopustim da me obasja.
Ako je nekada to malo i nedovoljno,
to je zbog moje slabosti i straha
da mu se prepustim potpuno,
ali i onda kada svijetli
samo jedan djelić moga bića,
ja svijetlim njegovim zrakama
koje preko mene nalaze put do zemlje.

Rađajući se kao dijete u Betlehemu Isus je ukazivao na to koliko je njegov dolazak i prisutnost u povijesti ovisna o čovjeku, a krštenjem na Jordanu poručuje koliko je ljudsko postojanje, pa i onda kad se čovjek drži zrelim i odraslim, ovisno o Bogu i potrebno njegove prisutnosti. Zato je poruka ovog događaja značajna i izazovna napose čovjeku u modernome društvu i vremenu koji se drži toliko emancipiranim da Boga smatra suvišnim, ako ne i štetnim za razvoj ljudskog društva. Isus, naprotiv, svjedoči da je čovjek, što ide stariji, to potrebniji Božjeg oproštenja. I što se pravi neovisniji od Boga, to ga u nekom trenutku postaje potrebniji.
Izražavanje potrebe Božje prisutnosti i ovisnosti o Bogu, iskazuje se prihvaćanjem pokore kojom se čovjek vraća na put ispravljanja krivina koje osjeća u svom biću, poradi kojih sebe, kad dublje i iskrenije zaviri u nutrinu, uvijek smatra potrebnim Boga. Prihvaćajući pokoru ujedno određuje i smjer svoga življenja, a to je oslobađanje iz stanja grešnosti i prelazak u stanje opravdanja, pri čemu mu postaje razvidno da nije moguće biti pravednik bez takvog prigibanja koljena pred Bogom. Prvo takvo prigibanje koljena pred Bogom događa se po krštenju kojim se prima osnovno Božje opravdanje od istočnoga grijeha.
Uz sve to, postoji ipak velika napast prisutna u mnogim glavama da, zagušujući ovaj zov opredjeljenja za pravednost, vjerski život proglase beskorisnim, ali da ipak, radi društvenih okolnosti, treba sačuvati izvanjsku formu religioznosti, pa i onda kad se treba pretvarati. Štoviše, ima onih koji su sposobni i zloupotrebljavati takvo pretvaranje stječući pozitivne ocjene i visoko mišljenje među ljudima, a u duši ne dijele vjerska uvjerenja niti posjeduju takva iskustva.
Kao što se Isus nije pretvara kad se dao krstiti na Jordanu, premda njemu osobno krštenje nije trebalo, nego je iskreno pristupio tom činu, dajući time putokaz kršćanima, kako će pristupiti svome krštenju i kršćanskom životu uopće, vjerski život mora biti prožet autentičnim štovanjem Boga i vođen najiskrenijim motivima, inače se ne može govoriti o vjerskom životu. Jer život kršćanina u svijetu, koji u sakramentu krštenja ima svoj temelj i bitnu odrednicu, nije samo obično djelovanje sukladno potrebama izvanjskoga svijeta, nego je ono ujedno i Božji poziv koji pretpostavlja odgovor kroz ispunjenje vjerničkog poslanja.
Vjernik pozvan na takvu zrelost pokore u svijetu i pravednosti pred Bogom zna da mu je nemoguće postići je bez milosnog dara Duha Božjega koji, kao što je bio svjedok Isusova krštenja na Jordanu, svjedoči i za svakog kršćanina da je krštenjem postao dijete Božje. Čovjek svoju zrelost može postići samo ako ostvari vjernički odnos s Bogom, a vjernik je zreo samo ako živi svoje postojanje po nadahnuću Duha, darovatelja svakog Božjeg dara.

Danja misa, Božić 2007.
Kad netko negdje putuje, onda njegovo putovanja ima svoje polazište i svoj cilj. Osim polazišta i cilja, ako se radi o dužem putovanju, putnik ima i usputne, prolazne postaje na kojima obnavlja svoje hodočasničke zalihe. Shodno toj logici ponaša se i nebeski Putnik, Božji Sin koji se utjelovio i rodio na zemlji i kao Sin čovječji. Neophodno je zaustaviti se i razmišljati o časti koju nam je Bog time iskazao. Jer premda je čovjek krhko i mijenama podložno biće, a zemlja u sebi nestalna i propadljiva, dok je Bog u sebi vječan i neuništiv, ipak ih Bog nije smatrao tek usputnim stanicama, nego ciljem svoga hodočašća. Bogu koji se rađa, oni su stvarni cilj. On nije htio samo doći i proći zemljom, nego je htio biti Emanuel – S nama Bog. Povijesna dionica njegova života nije mu nevažna stanica u životu, nego mu je bila ciljano odredište na kojem se trajno nastanio.
No tu se dogodilo i jedno proturječje. On kojemu je zemlja bila ciljano odredište, došao je nastanivši se trajno među ljudima, da ih do konca svijeta poučava koko je njima ciljano i trajno odredište nebo. Žrtvovao je sebe i svoju vječnu slavu, da bi čovjeka uputio prema njoj, nakon što mu objavi da se Slava Božja spustila i na zemlju.
Mi kršćani koji slavimo njegovo rođenje i koji ga svjedočimo (u) svijetu, imamo posebnu ulogu u Božjem planu. Kao što je njemu naš život i naša zemlja bila ciljano odredište, a ne usputna stanica, tako nama njegov život i «njegova zemlja» – nebo trebaju postati odredište prema kojem se ne upućujemo slučajno ili usputno, već ciljano, svjesno i gorljivo, kao što se ovih dana okupljamo oko njegovih svetih jaslica iz kojih nam je zasjalo očaravajuće svjetlo onoga koji je Put, Istina i Život.
Prihvaćajući njegovu logiku, nama kršćanima čovjek nije sredstvo do cilja, nije potrošna roba, nije prolazna, usputna beznačajna stanica, te jednostavno kroz nju prolazimo i idemo dalje. Kao i Njemu, i nama je čovjek i njegovo stvarno, vječno dobro središnji cilj hodočašća! Kao i njemu, tako i nama, čovjek nam je postao cilj, jer sebe podlažemo njegovu vječnom spasenju i usmjerenju prema nebeskoj domovini. I kao što se On nije htio čovjekom okoristiti, nego je čovjeku koristio, nije se njime htio služiti, nego mu je služio, ostavio je nas da živimo svoje poslanje u svijetu.
I ako ćemo se dosljedno služiti spomenutom slikom putovanja, u svjetlu božićnog otajstva možemo reći da je nas Bog pozvao da služimo svijetu, da mi založimo sebe postajući jedna vrsta opskrbne postaje svakom čovjeku, koji je na putu prema vječnoj domovini, ma koliko to moglo djelovati proturječno. To isto je učinio On postavši Put. Svaki čovjek koji bude s nama živio i koji nas bude susretao, treba se osvjedočiti da smo mu mi okrepa za nebo. Treba doživjeti da se zahvaljujući našoj vjeri i ljubavi opskrbio kvalitetnim namirnicama i drugim potrepštinama kojima se ostvaruju vječni dometi.
A mi to možemo biti samo zato jer smo i sami opskrbljeni prisutnošću Onoga koji je Bog s nama, nebeski Putnik koji se je odrekao svoje moći, slave i časti poradi ljubavi prema čovjeku, onaj koji je bio vječni cilj svakom čovjeku, kad je vidio ljudsko lutanje prema cilju, ponizio da svima pokaže i postane Put, da ne bi više lutali na putu prema vječnoj domovini.
Postavši Onaj koji dolazi, Krist pokazuje da mu zemlja i, nadasve, čovjek, nije usputna ni prolazna stanica u životu. Jer On dolazi neprestano, to jest ostaje, za razliku od svih drugih koji prolaze kroz naše živote kao kroz autobusni ili željeznički kolodvor koji se njime koriste u mjeri u kojoj on njima treba. Zato je Krist onaj Neprolazni u ljudskoj povijesti i životu, onaj koji nudi trajnu nadu i koji je svojim rođenjem iznova u nama obnavlja, onaj koji je djelotvornom ljubavlju pokazao da je razlog njegova dolaska vječno spasenje svakog čovjeka.
On je, kako svjedoči evanđelist Ivan, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, pravo svjetlo po kojem je sve postalo, a ipak se odlučio na pustolovinu ovakvog putovanja prema čovjeku, prema svojima koji ga ne primaju. A onima koji su ga primili dao je moć da u sebi prepoznaju iskonske temelje, iskonsku vrijednost i neprolazno dostojanstvo sinova Božjih.
Neka nas stoga Krist, Onaj koji dolazi, izobilno obdari svakim dobrim darom, jer od punine njegove svi mi primismo milost na milost. Neka nas osnaži da odvažno naviještamo njegov dolazak među ljude, te da, kao Crkva, Tijelo njegova, izvršavamo svoje poslanje na svim postajama diljem svijeta, na koje nas je njegova Providnost postavila, da bismo mi koji primismo moć da budemo djeca Božja i koji smo vidjeli njegovu slavu, svim ljudima pomogli da obasjani svjetlom novorođenoga Kralja i sami teže k istom cilju. Amen. 

Razmišljanje uz četvrtu nedjelju došašća
Četvrta svijeća, kojom se zatvara krug cjelovitosti, predstavlja posljednju dionicu adventske priprave za blagdan rođenja Gospodinova, koje nije samo sadržano u razumijevanju proročanstava i proročkom navještaju, već sada i u životnoj praksi koje je pokrenuta i vođena spasonosnim i spasenjskim spoznajama.
Da je došašće upalilo tri svijeće, to jest da je došlo do razine proročkog doživljaja i navještaja proročkih spoznaja, ipak bi bez ove četvrte ostalo nepotpuno. Jer ova dionica puta predstavlja prelazak na djela. Štoviše, predstavlja nadilaženje puta čišćenja od negativnosti, te dolazak na put izgradnje i rasta na pozitivnim temeljima. U svijesti jača osjećaj da za pravu pripravu nije dovoljno samo odbaciti negativna nagnuća u dušu, već je potrebno steći kreposti i učvrstiti se u svim pozitivnim nastojanjima.
Iščišćavajući se od negativnosti stvaraju se preduvjeti za duhovni rast, koji još ne predstavljaju sam rast. Tek očišćena, duša postaje osposobljena utisnuti pečat pravednosti svakom djelu koje čini, te onda prelazi iz razmatranja u djelovanje. Djelo na koje se spremala, djelo je pravednosti kojim pečati svoj savez sa Riječju koja joj dolazi u pohode na iznenađujući način. Pravednost o kojoj je riječ nije bilo kakva pravednost, već je to pravost vjere, budući da pravednik Božji od vjere živi.
Zato se posljednja dionica priprave sastoji od djela pravednosti, učinjenih u duhu Božje istine, koja nije baš uvijek lako razumljiva ni prihvatljiva. Duša koja se temeljitim čišćenjem spremala za susret s Riječju u punini, istinu koju treba provesti u djela prima u viđenju. Više nije vezana za zemaljsko ni ljudsko, već, uzdignuta iznad sumnje, u proročku viziju života, prepušta se intenzivnoj komunikaciji s anđelima, priprema se za objave u Duhu Svetomu. Premda s jedne strane djela pravednosti doživljava kao vrhunac svoga djelovanja, kao najveći domet koji ljudska djela mogu zadobiti, ipak zna da je još uvijek isključivo na terenu priprave. Vrhunac se ne ostvaruje po djelima, već u uživanju izravnog susreta s Riječju. Pravednik zna da je postao pravednik, jer je usvojio sve odlike koje su preduvjeti za susret, te u trenutku kad je Riječ stala preda nj, ma koliko djelovala neshvatljivom i nevjerojatnom, bio je sposoban prepoznati je i prihvatiti.
Tim prihvaćanjem prethodne dionice puta nisu ostale sterilne, nego su konačno bile osmišljene kao preduvjeti plodnog zajedništva u duši koja djelom pravednosti izgovara svoj da Istini. Zato ova svijeća, dok predstavlja ljudsku djelotvornost pred Božjim dolaskom, ipak ne predstavlja samo ljudsko djelovanje, već djelovanje koje čovjek čini u vjeri po nadahnuću Duha, u pravom smislu postaje djelovanje pravednika. Pravednik koji od vjere živi, nadilazeći svoje sumnje proročkim osjećajem prema Riječi, stupa s njom u neraskidiv savez do te mjere da je udomljuje u duši, dok ga ona zauzvrat ispunja puninom milosnog obilja.