KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 12. prosinca 2007.

Paulin Nolanski, pjesnik jedinstva Crkve

Draga braćo i sestre!
Crkveni otac kojemu ćemo danas posvetiti pozornost sveti je Paulin Nolanski. Suvremenik svetog Augustina, s kojim ga je vezalo živo prijateljstvo, Paulin je svoju službu vršio u Campaniji, u Noli, gdje je bio monah, prezbiter i biskup. Podrijetlom je, međutim, bio iz Akvitanije, točnije iz Bordeauxa, gdje se rodio u velikaškoj obitelji. Ondje je primio dobro književno obrazovanje, budući da mu je učitelj bio pjesnik Ausonije. Iz svoje je domovine prvi puta otišao slijedeći svoju ranu političku karijeru koja ga je dovela do toga da je u mladenačkoj dobi preuzeo ulogu upravitelja Campanije. U toj javnoj službi zavrijedio je divljenje zbog svoje mudrosti i blagosti. U tom je razdoblju milost učinila da u njegovu srcu proklija sjeme obraćenja. Poticaj je dala jednostavna i snažna vjera kojom je narod častio grob jednog sveca, mučenika Feliksa, u svetištu današnjeg mjesta Cimitile. Kao odgovorna osoba za javne stvari, Paulin se zanimao za ovo svetište te je dao izgraditi svratište za siromahe i cestu kako bi se olakšalo putovanje tolikim hodočasnicima.
Dok je djelovao na izgradnji zemaljskoga grada, sve je više otkrivao put prema onom nebeskom. Susret s Kristom bio je završetak teškoga hoda, posutoga kušnjama. Bolne prilike, počevši od pada u nemilost političkih vlasti, učinile su da rukom dotakne prolaznost stvari. Došavši do vjere, napisat će: “Čovjek bez Krista prah je i sjena” (Carme X, 289). Željan rasvijetliti smisao postojanja, pošao je u Milano kako bi učio od Ambrozija. Kršćanski odgoj dovršio je potom u svojoj rodnoj zemlji, gdje je primio krštenje po rukama biskupa Delfina. U njegov hod vjere smjestio se i brak. Oženio se s Terazijom, pobožnom plemkinjom iz Bercelone od koje je dobio jednoga sina. Bio bi nastavio živjeti kao dobar kršćanin laik, da ga nakon tek nekoliko dana smrt djeteta nije potresla i pokazala mu da je Božji naum za njegov život drugačiji. Osjetio se, doista, pozvanim zavjetovati se Kristu u strogom asketskom životu.
U punoj suglasnosti sa svojom ženom Terazijom, prodao je svoja dobra u korist siromaha i, zajedno s njome, napustio Akvitaniju i otišao u Nolu, gdje su se supružnici nastanili uz baziliku zaštitnika mjesta, svetoga Feliksa, živeći već u čistoći kao brat i sestra, prema obliku života kojem su se i drugi priključivali. Ritam toga zajedničkog života bio je tipično monaški, no Paulin, koji je u Barceloni bio zaređen za prezbitera, počeo je djelovati i kao svećenik, služeći hodočasnicima. To mu je donijelo simpatije i povjerenje kršćanske zajednice koja ga je, nakon smrti biskupa oko 409. godine, odlučila izabrati kao njegova nasljednika na biskupskoj stolici u Noli. Njegovo je pastoralno djelovanje pojačano, a bilo je obilježeno osobitom brigom za siromahe. Ostavio je sliku istinskoga pastira ljubavi, kao što ga je opisao sveti Grgur u III. poglavlju svojih Dijaloga, gdje je Paulin ocrtan u svome junačkom djelu, kad je ponudio da sam bude zatvorenik umjesto sina neke udovice. Nije sigurna povijesna autentičnost toga događaja, ali ostaje lik biskupa velikoga srca, koji je znao biti blizak svome narodu u žalosnim uvjetima barbarskih invazija.
Paulinovo obraćenje dojmilo se njegovih suvremenika. Njegov učitelj Ausonije osjetio se “izdanim”, te mu je uputio oštre riječi, predbacujući mu s jedne strane “prezir”, po njemu bezuman, prema materijalnim dobrima, a s druge strane odbacivanje književnoga poziva. Paulin je odgovorio da njegovo darivanje siromasima ne znači prezir prema zemaljskim dobrima, nego zapravo njihovo vrednovanje u vidu višeg cilja ljubavi. Koliko do književnoga djelovanja, ono s čim se Paulin oprostio nije bio pjesnički talent, koji će nastaviti gajiti, nego pjesničke forme nadahnute mitologijom i poganskim idealima. Nova je estetika već vladala njegovim osjećajima: bila je to ljepota Boga utjelovljenog, raspetog i uskrslog, čiji je on postao pjevač. Nije, doista, napustio pjesništvo, nego je svoje nadahnuće zahvaćao iz Evanđelja, kao što on sam kaže u ovom stihu: “Za me jedina je umjetnost vjera, i Krist je pjesništvo moje” (“At nobis ars una fides, et musica Christus”: Carme XX, 32).
Njegove su pjesni pjesme vjere i ljubavi, u kojima je svakidašnji život malenih i velikih događaja shvaćen kao povijest spasenja. Mnogi od ovih njegovih uradaka, takozvanih “Pjesni rođenja”, povezani su s godišnjim blagdanom mučenika Feliksa, kojega je izabrao za svoga nebeskoga zaštitnika. Spominjući se svetog Feliksa, želio je slaviti samoga Krista, uvjeren da mu je zagovor toga sveca postigao milost obraćenja: “U tvome svjetlu, u veselju, uzljubih Krista” (Carme XXI, 373). Istu je ovu ideju htio izreći i proširenjem svetišta novom bazilikom, koju je dao tako uresiti da njezine slikarije, proviđene opisima, hodočasnicima budu vidljiva kateheza. Ovako je objasnio svoj naum u jednoj pjesni posvećenoj drugom velikom kateheti, svetom Nicetu Remesianskome, dok ga je pratio u posjetu svojim bazilikama: “Sad želim da promotriš slike što se raspliću u dugom nizu na stijenama oslikanih portika… Činilo nam se korisnim predstaviti slikom svete teme u cijelom domu Feliksovu, u nadi da će, po viđenju ovih slika, oslikani lik potaći zanimanje zadivljenih umova seljaka” (Carme XXVII, vv. 511.580-583). Još i danas može se diviti ostacima ovih ostvarenja koja svetoga Nolanca smještaju među bitne likove kršćanske arheologije.
U asketskom prebivalištu mjesta Cimitile život je prolazio u siromaštvu, u molitvi, sav uronjen u lectio divina. Sveto pismo, čitano, meditirano, prihvaćeno, bilo je svjetlo pod čijom je zrakom sveti Nolanac ispitivao svoju dušu u težnji prema savršenstvu. Onima koji su bili zadivljeni njegovom odlukom da napusti materijalna dobra, govorio je da je taj čin još uvijek vrlo daleko od punoga obraćenja: “Napuštanje ili prodaja vremenitih dobara koja se posjeduju na ovome svijetu ne predstavlja ispunjenje, nego samo početak trke na stadionu; nije to, tako reći, cilj, nego samo polazišna točka. Atleta doista ne pobjeđuje čim se svuče, jer odlaže svoje odijelo upravo da bi se započeo boriti, dok je dostojan da bude ovjenčan kao pobjednik tek nakon što se borio” (usp. Ep. XXIV, 7 Sulpiciju Severu).
Uz askezu i Riječ Božju, ljubav: u monaškoj zajednici siromasi su bili doma. Njima je Paulino bez ograničenja davao milostinju: primao ih je kao da su sam Krist. Za njih je pripravio jedan dio samostana, te mu se tako činilo ne da daje, nego da prima, u razmjeni darova između primanja milostinje i molitvene zahvalnosti onih kojima je pomogao. Siromahe je nazivao svojim “zaštitnicima” (usp. Ep. XIII,11 Pamahiju), a budući da su bili smješteni na donjem katu, volio je reći kako njihova molitva čini temelj njegova doma (usp. Carme XXI, 393-394).
Sveti Paulin nije pisao teološke rasprave, no njegove su pjesme i bogata prepiska bogate proživljenom teologijom, isprepletenom Riječju Božjom, neprestano propitivanom kao svjetlom života. Posebice se pritom ističe smisao za Crkvu kao otajstvo jedinstva. Zajedništvo je on doživljavao ponajprije putem duhovnih prijateljstava. U tome je Paulin bio pravi umjetnik, te je od svoga života načinio raskrižje izabranih duhova: od Martina iz Toursa do Jeronima, od Ambrozija do Augustina, od Delfina iz Bordeauxa do Nicete iz Remesiane, od Vitricija iz Rouena do Rufina iz Akvileje, od Pamahija do Sulpicija Severa, i još do tolikih drugih, više ili manje poznatih. U tom ozračju rađaju se snažni tekstovi što ih je napisao Augustin. Više od sadržaja pojedinih pisama, čitatelja se dojmi toplina kojom sveti Nolanac opjevava samo prijateljstvo kao objavu jedinstvenoga tijela Kristova pokrenutog Duhom Svetim. Evo jednog znakovitog odolomka s početka prepiske među dvojicom prijatelja: “Ne treba se čuditi ako smo mi, premda udaljeni, prisutni jedan uz drugoga, te se i bez upoznavanja poznajemo, jer smo udovi samo jednoga tijela, imamo samo jednu glavu, zapljusnuti smo jednom jedinom milošću, živimo od jednoga kruha, hodimo jednim putem, živimo u istom domu” (Ep. 6,2). Teologija našega doba našla je upravo u ideji zajedništva ključ za pristup otajstvu Crkve. Svjedočanstvo svetog Paulina Nolanskoga pomaže nam da osjetimo Crkvu koju nam II. vatikanski sabor predstavlja kao sakrament uskoga jedinstva s Bogom i jedinstva čitavog ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 5. prosinca 2007.

Kromacije, mudar učitelj i revan pastir

Draga braćo i sestre!
Biskup što ga danas predstavljamo, sveti Kromacije, službu je obnašao u drevnoj akvilejskoj Crkvi, snažnim središtem kršćanskoga života smještenom u Desetoj pokrajini Rimskoga Carstva, koja se nazivala Venetia et Histria. Godine 388., kad je Kromacije došao na biskupsku stolicu toga grada, mjesna kršćanska zajednica već je bila proživjela slavnu povijest vjernosti Evanđelju. Između polovice trećeg i prvih godina četvrtog stoljeća progoni pod Decijem, Valerijanom i Dioklecijanom odnijeli su veliki broj mučenika. Usto, Crkva u Akvileji morala se, poput tolikih drugih Crkava toga doba, suočiti s prijetnjom arijevskoga krivovjerja. Sam Atanazije – stjegonoša nicejskoga pravovjerja, kojega su arijevci otjerali u progonstvo – na neko se vrijeme sklonio u Akvileju. Pod vodstvom svojih biskupa, kršćanska se zajednica oduprla napadima krivovjerja i učvrstila svoje prianjanje uz katoličku vjeru.
U rujnu 381. u Akvileji je održana sinoda na koju je došlo 35 biskupa s obala Afrike, iz Rodanske nizine i iz cijele Desete pokrajine. Svrha je sinode bilo slabljenje posljednjih ostataka arijevstva na Zapadu. Na tom je saboru sudjelovao i prezbiter Kromacije kao savjetnik akvilejskoga biskupa Valerijana (370/1.-387/8.). Godine oko sinode iz 381. predstavljaju “zlatno doba” akvilejske zajednice. Sveti Jeronim, koji je podrijetlom bio iz Dalmacije, te Rufin iz Concodrije s nostalgijom se sjećaju svoga boravka u Akvileji (370.-373.), u tom svojevrsnom teološkom cenakulu za koji Jeronima kaže da je tamquam chorus beatorum, “poput zbora blaženika” (Kronika: PL XXVII, 697-698). U tom cenakulu – koji u ponečemu podsjeća na iskustvo zajedničkog života što su ga započeli Euzebije Verčelski ili Augusti – odgajaju se najpoznatije osobnosti Crkve sjevernoga Jadrana.
No, već je u svojoj obitelji Kromacije naučio poznavati i ljubiti Krista. Govori nam o tome s osobitim divljenjem sam Jeronim koji Kromacijevu majku uspoređuje s proročicom Anom, njegove dvije sestre s mudrim djevicama iz evanđeoske prispodobe, a Kromacija i njegova brata Euzebija s mladim Samuelom (usp. Ep. VII: PL XXII,341). O Kromaciju i o Euzebiju Jeronim piše i ovo: “Blaženi Kromacije i sveti Euzebije bili su braća po krvnoj vezi, a ne manje i po zajedničkim idealima” (Ep. VIII: PL XXII,342).
Kromacije se rodio u Akvileji oko 345. Zaređen je za đakona a potom i za prezbitera; na koncu je izabran i za pastira te Crkve (388. godine). Primivši biskupsko posvećenje od biskupa Ambrozija, odvažno se i odlučno posvetio tome izuzetno velikom zadatku zbog veličine teritorija koji mu je povjeren na pastoralnu brigu: crkvena jurisdikcija Akvileje širila se današnjim područjima Švicarske, Bavarske, Austrije i Slovenije, dosežući sve do Mađarske. Koliko je Kromacije bio poznat i cijenjen u Crkvi svoga doba, može posvjedočiti događaj iz života svetoga Ivana Zlatoustoga. Kad je taj carigradski biskup bio prognan iz svoga grada, napisao je tri pisma onima koje je držao najvažnijim biskupima Zapada, da bi ih zamolio za pomoć kod careva: jedno je pismo napisao rimskom biskupu, drugo milanskome biskupu, a treće upravo Kromaciju, akvilejskome biskupu (Ep. CLV: PG LII,702). I za njega su to bila teška vremena zbog nesigurne političke situacije. Kromacije je najvjerojatnije umro u progonstvu, u Gradu, dok je nastojao pobjeći pljačkaškim napadima barbara, iste 407. godine kad je umro i Zlatousti.
S obzirom na prestiž i važnost, Akvileja je bila četvrti grad Apeninskoga poluotoka, a deveti grad Rimskoga Carstva: i stoga je privlačila Gote i Hune. Osim što su izazivale veliku žalost i uništenje, invazije ovih naroda veliku su štetu nanijele djelima crkvenih otaca pohranjenima u biskupskoj knjižnici bogatoj kodeksima. Izgubljeni su i Kromacijevi spisi koji su ponekad bili raspršeni i pripisivani drugim autorima: Ivanu Zlatoustom (tome je pridonio i sličan početak imena: Chromatius i Chrysostomus); ili pak Ambroziju, Augustinu ili Jeronimu kojemu je Kromacije poprilično pomogao u reviziji teksta biblijskoga prijevoda. Otkriće velikog dijela Kromacijeva djela valja zahvaliti sretnim okolnostima koje su omogućili da se posljednjih godina rekonstruira konzistentan corpus spisa: riječ je o više od četrdeset propovijedi, od kojih je desetak fragmentarnih, i preko šezdeset traktata tumačenja Matejeva evanđelja.
Kromacije je bio mudar učitelj i revan pastir. Njegovo prvo i glavno nastojanje bilo oko slušanja Riječi, kako bi mogao postati njezinim navjestiteljem: u svome naučavanja on uvijek polazi od Božje Riječi i k njoj se vraća. Neke su mu teme bile osobito drage: ponajprije trojstveno otajstvo, koje on promatra u njegovoj objavi kroz čitavu povijest spasenja. Potom je tu tema Duha Svetoga: Kromacije neprestano podsjeća vjernike na prisutnost i djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva u životu Crkve. No, osobitom ustrajnošću ovaj sveti biskup vraća se otajstvu Krista. Utjelovljena Riječ pravi je Bog i pravi čovjek: uzeo je ljudskost u cijelosti kako bi joj poklonio svoje božanstvo. Ove istine, koje je naglašavao i u sukobu protiv arijevaca, dovest će pedesetak godina kasnije do definicije kalcedonske dogme. Snažan naglasak na ljudskoj naravi Kristovoj Kromacija dovodi do toga da govori o Djevici Mariji. Njegov je mariološki nauk jasan i precizan. Njemu dugujemo neke dojmljive opise Blažene Djevice: Marija je “evanđeoska djevica sposobna prihvatiti Boga”; ona je “bezgrešna i neokaljana ovčica”, koja je rodila “jaganjca ovijena u grimiz” (usp. Sermo XXIII, 3: Scrittori dell’area santambrosiana 3/1, str. 134). Akvilejski biskup često stavlja Djevicu u suodnos s Crkvom: obje su, doista, “djevice” i “majke.” Kromacijeva ekleziologija osobito je razvijena u tumačenju Matejeva evanđelja. Evo nekoliko čestih ideja: Crkva je jedinstvena, rođena je iz krvi Kristove; ona je dragocjena halja protkana Duhom Svetim; Crkva je ondje gdje se naviješta da je Krist rođen od Djevice, gdje cvate bratstvo i sloga. Slika uz koju je Kromacije osobito vezan slika je barke na olujnome moru: “Nema sumnje”, izjavljuje sveti biskup, “da ova barka predstavlja Crkvu” (usp. Tract. XLII,5: Scrittori dell’area santambrosiana 3,2, str. 260).
Kao revan pastir, Kromacije zna svome narodu govoriti svježim, šarolikim i dojmljivim jezikom. Premda mu nije bio nepoznat savršeni latinski cursus, radije se služi popularnim jezikom, bogatim lako shvatljivim slikama. Tako, na primjer, polazeći od mora, uspoređuje s jedne strane, prirodan ulov ribe, koja izvučena na obalu ugiba; i s druge strane, evanđeosko propovijedanje zahvaljujući kojemu su ljudi spašeni iz opasnih voda smrti i uvedeni u istinski život (usp. Tract. XVI,3: Scrittori dell’area santambrosiana 3,2, str. 106). I dalje pod vidom dobrog pastira, u nesigurnom vremenu kakvo je bilo njegovo, pogođeno barbraskim pljačkama, znao je postaviti se uz svoje vjernike kako bi ih tješio i otvorio njihovu dušu pouzdanju u Boga, koji nikad ne napušta svoju djecu.
Donosimo konačno, na kraju ovih razmišljanja, Kromacijev nagovor koji je i danas savršeno aktualan: “Molim Gospodina svim srcem i svom vjerom – preporučuje biskup Akvileje u jednoj svojoj propovijedi – molimo ga da nas oslobodi od svakog upada neprijatelja, od svakoga straha od protivnika. Neka ne gleda naše zasluge, nego svoje milosrđe, on koji se i u prošlost dostojao osloboditi sinove Izraelove ne po njihovim zaslugama, nego po svome milosrđu. Neka nas zaštiti uobičajenom milosrdnom ljubavlju, te u nama izvede ono što je sveti Mojsije rekao sinovima Izraelovim: Gospodin će se boriti za vas, a vi ćete ostati u tišini. On je taj koji se bori, on je taj koji donosi pobjedu… A kako bi se udostojao da to učini, moramo moliti što je više moguće. On sam doista kaže po ustima proroka: Zazovi me u dan nevolje; ja ću te osloboditi, a ti ćeš mi dati slavu” (Sermo XVI,4: Scrittori dell’area santambrosiana 3/1, str. 100-102).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 28. studenoga 2007.

Efrem Sirac, pjesnik božanskih otajstava

Draga braćo i sestre, uspoređujući ga s Afraatom, o kojem smo govorili u prethodnoj katehezi, mnogo više podataka imamo o svetom Efremu Sircu, rođenom u Nisibi oko 306. godine u kršćanskoj obitelji. Efrem je najvažniji predstavnik kršćanstva sirskoga jezika. On je uspio na jedinstveni način pomiriti poziv teologa i pjesnika. Odgojen je i rastao je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.-338.), a zajedno je s njime utemeljio teološku školu svoga grada. Nakon biskupskoga ređenja snažno je bio uključen u život mjesne kršćanske zajednice sve do 363. godine, kad je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Efrem je tada prešao u Edesu gdje je nastavio sa svojom propovjedničkom djelatnošću. Umro je u tome gradu 373. godine kao žrtva zaraze što ju je dobio brinući se za oboljele od kuge. Predaja kaže da je Efrem bio monah, no on je zapravo pripadao onoj skupini ljudi – muškaraca i žena – koji se, kako nekoć tako i danas, u potpunosti posvećuju Kristu u služenju crkvenoj zajednici, prihvaćajući djevičanstvo i siromaštvo.
Efrem je bez sumnje najveći među sirskim ocima i najznamenitiji pjesnik čitavog patrističkoga doba. Od njega nam je ostao zamjetan broj djela koja se mogu u četiri kategorije: djela pisana uobičajenom prozom (njegova polemička djela ili biblijska tumačenja); djela u pjesničkoj prozi; homilije u stihovima; i konačno himni koji su zasigurno i njegovo najopsežnije djelo. Riječ je o piscu koji je pod mnogim vidovima bio bogat i zanimljiv, no osobito se to odnosi na njegov teološki profil. Želimo li se približiti Efremovu nauku, moramo od samoga početka naglasiti činjenicu da je njegova teologija u poetskom obliku: tako mu poezija omogućuje da produbi teološko promišljanje putem paradoksa i slika. Naravno, može biti iznenađujuće da se kod istoga pisca mogu istovremeno naći, s jedne strane, briga za pravovjerje na trojstvenoj i kristološkoj razini, a s druge strane, uporaba poetske književne vrste s izuzetno obilnim i izvrsno iskorištenim simboličkim načinom govora.
Zapravo, Efrem u svojoj potrazi za Bogom, u svojem načinu teološkoga promišljanja, slijedi upravo stazu paradoksa i simbola. Međusobno suprotstavljene slike kod njega imaju posebnu ulogu, jer mu služe kad želi podvući otajstvo Boga. Navodimo, primjerice, nekoliko sjajnih slika preuzetih iz himana O rođenju Kristovu. Pred Djevicom Efrem nadahnutim tonom izriče svoju zadivljenost:
“Gospodin dođe u nju
kako bi postao slugom.
Riječ dođe u nju
kako bi šutjela u njezinu krilu.
Grom dođe u nju
kako ne bi bučio.
Pastir dođe u nju
a, evo, rađa se Jaganjac koji tiho plače.
Jer Marijino je krilo
preokrenulo uloge:
On koji je sve stvorio
zaposjeo ga je, ali siromašan.
Svevišnji dođe u nju (Mariju),
no uđe u nju ponizan.
Sjaj dođe u nju,
no odjeven poniznim pelenama.
On koji sve daruje
upozna glad.
On koji sve napaja
upozna žeđ.
Gol i svučen iziđe iz nje,
on koji (ljepotom) sve odijeva”
(Himan “De Nativitate” 11,6-8).
Da bi izrekao otajstvo Krista, Efrem koristi veliku raznolikost tema, izričaja, slika. U jednom od svojih himana na dobro povezuje Adama (u raju) s Kristom (u Euharistiji):
“Bi tako da je
mačem kerubina
zatvoren bio
put prema stablu života.
No za narode,
Gospodar toga stabla
dao se sam za hranu
u (euharistijskom) prinosu.
Stabla Edena
dana su za hranu
prvome Adamu.
Poradi nas, sam vrtlar
toga Vrta
učinio se hranom
naših duša.
Svi smo doista izašli
iz Raja skupa s Adamom,
koji ga je napustio.
Sad kad ondje (na križu) kopljem
mač uklonjen,
možemo se vratiti”
(Himan 49,9-11).
Govoreći o Euharistiji, Efrem se služi dvjema slikama: žeravicom i užarenim ugljenom, i biserom. Tema žeravice preuzeta je iz proroka Izaije (usp. 6,6). Slika je to serafina koji klještima uzima žar i samo dodiruje prorokove usne kako bi ih očistio; kršćanin, pak, dodiruje ali i guta Žar, a to je sam Krist:
“U tvome kruhu krije se Duh
kojega se ne može jesti;
u tvome je vinu plamen koji se ne može piti.
Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu:
to je divota što je naše usne primaju.
Serafin ne mogaše prste približiti žaru,
koji bijaše samo približen usnama Izaijinim;
nit’ su ga prsti dotakli, nit’ su ga usne progutale;
no nama je Gospodin oboje dozvolio.
Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike,
no plamen milosti silazi na kruh i ostaje.
Umjesto plamena koji uništi čovjeka,
jeli smo plamen u kruhu
i oživljeni smo”
(Himan “De Fide” 10,8-10).
Sliku bisera Efrem koristi u svojim himnima kao sliku vjere, otajstva Boga, Riječi koja je postala čovjekom, čija je narav čista i nedostižna poput svjetla kojim sjaji biser:
“Stavih (biser), braćo moja, na dlan ruke svoje,
ne bih li ga promotrio.
Pogledah ga s ove i one strane:
sa svih je strana jednako izgledao.
(Takvo) je traženje Sina, nedostižno,
jer ono je sve svjetlo.
U njegovu sjaju, vidjeh Sjajnoga,
koji ne postaje taman;
u njegovoj čistoći,
vidjeh veliki znak tijela našega Gospodina,
koje je čisto.
U njegovoj nepodjeljivosti,
vidjeh istinu,
koja je nepodjeljiva.
(Himan “O Biseru” 1,2-3).
Efremov lik i danas je aktualan u životu raznih kršćanskih Crkava. Otkrivamo ga ponajprije kao teologa koji, polazeći od Svetoga pisma, poetski promišlja otajstvo otkupljenja čovjeka, što ga je izveo Krist, utjelovljena Riječ Božja. Njegovo je teološko razmišljanje izrečeno slikama i simbolima preuzetim iz prirode, iz svakidašnjeg života i iz Biblije. Poeziji i himnima za liturgijsku uporabu, Efrem ulijeva didaktički i katehetski karakter; riječ je o teološkim himnima prilagođenim za recitiranje i liturgijsko pjevanje. Efrem se služi ovim himnima prigodom liturgijskih slavlja u širenju nauka Crkve. Oni su se u to doba pokazali kao izuzetno učinkovito katehetsko sredstvo za kršćansku zajednicu.
Važno je Efremovo razmišljanje o Bogu stvoritelju: ništa u stvorenju nije izolirano, a svijet je, uz Sveto pismo, Božja Biblija. Koristeći se na pogrešan način svojom slobodom, čovjek izvrće poredak svemira. Za Efrema je važna uloga žene. Svijet u kojem on o tome govori uvijek je po tom pitanju pokazivao osjetljivost i poštovanje: Isusovo prebivanje u krilu Marijinu na osobit je način uzvisilo dostojanstvo žene. Za Efrema, kao što nema Otkupljenja bez Isusa, tako nema ni Utjelovljenja bez Marije. Božanska i ljudska dimenzija otajstva našega otkupljenja nalaze se već u Efremovim tekstovima; na poetski način i slikama koje su u temelju svetopisamskoga podrijetla, on priprema teološku podlogu, a u nekom smislu i sam teološki jezik velikih kristoloških definicija crkvenih koncila 5. stoljeća.
Efrem, kojega kršćanska predaja časti naslovom “harfe Duha Svetoga”, ostao je đakonom svoje Crkve kroz cijeli svoj život. Bio je to odlučujući i simboličan izbor: bio je đakon, to jest poslužitelj, bilo u liturgijskom otajstvu, bilo, još korjenitije, u ljubavi prema Kristu kojega je na nedostižan način opjevao, bilo, u konačnici, i u ljubavi prema braći koje je rijetkom umješnošću uvodio u poznavanje božanske Objave.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 21. studenoga 2007.

Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina

Draga braćo i sestre, sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli.
Afraat, poznat i pod nadimkom “Mudrac”, bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi.
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među takozvanim “rođacima” Jakova, “brata Gospodinova” (usp. Mk 6,3). Bile su to osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva “učenikom Svetog pisma” Staroga i Novoga zavjeta (Izlaganje 22,26), koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja.
U svojim Izlaganjima Afraat razvija različite teme. Vjeran sirskoj predaji, često spasenje što ga je Krist izvršio predstavlja kao izlječenje, a samoga Krista kao liječnika. Grijeh je, pak, viđen kao rana što je samo pokora može zacijeliti: “Čovjek koji je bio ranjen u bitki – kaže Afraat – ne stidi se predati u ruke mudroga liječnika…; isto tako, koga je ranio Sotona, ne smije se stidjeti priznati svoj grijeh i od njega se udaljiti, tražeći lijek pokore” (Izlaganje 7,3). Drugi važan vid Afraatova djela njegov je nauk o molitvi, a posebice o Kristu kao učitelju molitve. Kršćanin moli slijedeći nauk Isusov i njegov molitveni primjer: “Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: “Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi”, i dalje: “Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6)… Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca” (Izlaganje 4,10).
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: “Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva” (Izlaganje 9,14). Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: “Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu” (Izlaganje 9,2).
Afraatovo viđenje čovjeka i njegove tjelesne stvarnosti vrlo je pozitivno: ljudsko tijelo, po primjeru poniznoga Krista, pozvano je na ljepotu, na radost i na svjetlo: “Bog se približava čovjeku kojega ljubi, i pravo je ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti. Ponizni su jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, duboki, uravnoteženi, lijepi i željeni” (Izlaganje 9,14). Često je kod Afraata kršćanski život predstavljen u jasnom asketskom i duhovnom svjetlu: vjera je temelj takva života, njegovo ishodište; ona od čovjeka stvara hram u kojem sam Krist prebiva. Vjera, dakle, omogućuje iskrenu ljubav koja se izriče u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Druga važna stvar za Afraata jest post koji on shvaća u širem smislu. Govori on tako o postu od hrane kao neizbježnom želi li se biti milosrdan i djevičanski, o postu kao suzdržavanju poradi postizanja svetosti, o postu od ispraznih ili ružnih riječi, o postu od srdžbe, o postu od posjedovanja dobara kako bi se moglo služiti, o postu od sna kako bi se moglo nazočiti molitvi.
Draga braćo i sestre, vratimo zaključno opet Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom drevnom “Mudracu”, molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako piše:
“Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje” (Izlaganje 4,14-16).

Sveti Jeronim kao učitelj života

 Draga braćo i sestre!
Nastavljamo danas s predstavljanjem lika svetoga Jeronima. Kao što smo rekli, on je svoj život posvetio proučavanju Biblije, tako da ga je moj prethodnik, papa Benedikt XV., priznao “uzornim naučiteljem u tumačenju Svetoga pisma”. Jeronim je u biblijskim tekstovima nalazio radost i naglašavao važnost njihova poznavanja: “Ne čini li ti se da – već ovdje, na zemlji – prebivaš u kraljevstvu nebeskom kad živiš među ovim tekstovima, kad ih razmatraš, kad ne poznaješ i ne tražiš ništa drugo?” (Ep. 53,10). Približiti se biblijskim tekstovima, a posebice Novom zavjetu, bitno je za vjernika, jer “ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista”. Njegova je ova poznata rečenica što ju je citirao i Drugi vatikanski sabor u konstituciji Dei Verbum (br. 25).
Doista “zaljubljen” u Riječ Božju, on si je postavljao pitanje: “Kako bi se moglo živjeti bez poznavanja Pisama po kojima se uči kako upoznati samoga Krista koji je život vjernika?” (Ep. 30,7). Bibilija, sredstvo “po kojem Bog svakoga dana govori vjernicima” (Ep. 133.13), postaje tako poticaj i izvorište kršćanskoga života za sve situacije i za svaku osobu. Čitati Pismo znači razgovarati s Bogom: “Moliš li – piše Jeronim nekoj plemenitoj djevojci u Rim – razgovaraš sa Zaručnikom; čitaš li, On ti progovara” (Ep. 22,25). Proučavanje i razmatranje Pisma čine čovjeka mudrim i mirnim (usp. In Eph., prol.). Naravno, da bi se moglo sve dublje prodirati u Riječ Božju, potrebno je ustrajno i sve zauzetije čitanje. Tako je Jeronim preporučivao svećeniku Nepocijanu: “Često čitaj božanska Pisma. Čak neka Sveta knjiga nikad ne bude ispuštena iz tvojih ruku. Iz nje nauči ono čemu moraš poučavati druge (Ep. 52,7). Rimskoj plemenitašici Leti dao je ovakve savjete za kršćanski odgoj kćeri: “Gledaj da ona svakoga dana prouči koji odlomak Svetoga pisma… Neka nakon molitve čita, a nakon čitanja moli… Neka, umjesto nakita i svilenih halja, ona zavoli božanske Knjige” (Ep. 107,9.12). Razmatranjem i poznavanjem Pisma “održava se ravnoteža duše” (Ad Eph., prol.). Samo duboki duh molitve i pomoć Duha Svetoga mogu nas uvesti u razumijevanje Biblije: “Pri tumačenju Svetoga pisma uvijek nam je potrebna pomoć Duha Svetoga” (In Mich. 1,1,10,15). Strastvena ljubav prema Pismima oblijevala je dakle čitav Jeronimov život, ljubav koju je on uvijek nastojao prenijeti i na vjernike. Jednoj je duhovnoj kćeri preporučivao: “Ljubi Sveto pismo i mudrost će te ljubiti; ljubi ga nježno, i ono će te čuvati; časti ga i zamilovat će te. Neka ti ono bude poput tvojih ogrlica i tvojih naušnica” (Ep. 130,20). I nastavlja: “Ljubi poznavanje Pisma, pa nećeš ljubiti poroke tijela” (Ep. 125.11).
Za Jeronima temeljni je kriterij ispravne metode tumačenja Pisama bio sklad s učiteljstvom Crkve. Za njega se autentično tumačenje Biblije moralo uvijek skladno slagati s vjerom Katoličke Crkve. Tako je opominjao: “Nastavi čvrsto prianjati uz tradicionalni nauk kojem si poučen, da možeš poticati na zdrav nauk i pobijati one koji mu se protive” (Ep. 52,7). Na osobiti način, budući da je Isus Krist utemeljio svoju Crkvu na Petru, svaki kršćanin – zaključuje sveti Jeronim – mora biti u zajedništvu “s katedrom svetoga Petra. Znam da je na toj stijeni izgrađena Crkva” (Ep. 15,2). Slijedom toga, bez okolišanja, izjavljuje: “Ja sam uz bilo koga tko je u jedinstvu s Petrovom stolicom” (Ep. 16).
Jeronim, naravno, ne zanemaruje ni etički vidik. On čak često podsjeća na obvezu usklađivanja života s božanskom Riječi. Takva dosljednost neodvojiva je od kršćanina, a posebice to vrijedi za propovjednika, tako da ga ne osramote njegova djela koja su u neskladu s njegovim riječima. Ovako potiče svećenika Nepocijana: “Tvoja djela neka ne poništavaju tvoje riječi, da se ne bi dogodilo da kad propovijedaš u Crkvi netko u sebi kaže: ‘Zašto onda baš ti ne radiš tako?’ Baš je simpatičan onaj učitelj koji, punoga trbuha, razglaba o postu; i lopov može govoriti protiv škrtosti, ali kod svećenika Kristova misao i riječ moraju se slagati” (Ep. 52,7). U jednom drugom pismu Jeronim ponavlja: “Ako i posjeduje sjajan nauk, ostaje posramljena ona osoba koju vlastita savjest osuđuje” (Ep. 127,4). I dalje govoreći o dosljednosti, primjećuje: “Evanđelje treba prevesti u postupke istinske ljubavi, jer svako je ljudsko biće prisutno u samoj osobi Kristovoj. Obraćajući se, primjerice, prezbiteru Paulinu (koji će kasnije postati biskup Nole i svetac), Jeronim ga ovako savjetuje: “Pravi je hram Kristov duša vjernika: uresi to svetište, uljepšaj ga, postavi u njega svoje prinose i primi Krista. Čemu ukrašavati zidove dragocjenim kamenjem, ako Kristu umire od gladi u osobi nekog siromaha?” (Ep. 58,7). Jeronim to još pojašnjava: valja “odjenuti Krista u siromasima, pohoditi ga u onima koji trpe, nahraniti ga u gladnima, dati mu prebivalište u onima bez krova nad glavom” (Ep. 130,14). Ljubav prema Kristu, hranjena studijem i razmatranjem, omogućuje nam da nadiđemo svaku teškoću: “Ljubimo i mi Isusa Krista, tražimo uvijek zajedništvo s njime: tada će nam izgledati lako što je teško” (Ep. 22,40).
Jeronim, kojega je Prosper iz Akvitanije opisao kao “uzor života i učitelja ljudskoga roda” (Carmen de ingratis, 57), ostavio nam je i bogat i raznolik nauk o kršćanskoj askezi. On podsjeća da odvažno nastojanje oko savršenstva zahtijeva trajnu budnost, česta mrtvenja (ipak, uz umjerenost i razboritost), ustrajan intelektualni i fizički rad poradi izbjegavanja lijenosti (usp. Epp. 125,11 i 130,15), a osobito poslušnost Bogu: “Ništa… se ne dopada toliko Bogu koliko poslušnost…, koja je najizvrsnija i jedina krepost” (Hom. de oboedientia: CCL 78,552). U put askeze mogu se uvrstiti i hodočašća. Jeronim je na osobiti način dao poticaj hodočašćima u Svetu zemlju, gdje su hodočasnici prihvaćani i ugošćivani u zdanjima koja podignuta uz betlehemski samostan, zahvaljujući velikodušnosti plemkinje Paule, Jeronimove duhovne kćeri (usp. Ep. 108,14).
Ne može se prešutjeti ni doprinos što ga je Jeronim dao kršćanskome odgoju (usp. Epp. 107 i 128). On želi odgojiti “dušu koja mora postati hramom Gospodnjim” (Ep. 107,4), “dragi kamen” u očima Božjim (Ep. 107,13). Dubokom intuicijom on savjetuje da se ta duša sačuva od zla i od grešnih prigoda, da se isključe dvojbena i rastresujuća prijateljstva (usp. Ep. 107,4 i 8-9; usp. i Ep. 128,3-4). Ponajviše potiče roditelje da ostvare mirno i radosno ozračje oko svoje djece, da ih potaknu na učenje i rad, služeći se pohvalama i natjecateljskim duhom (usp. Epp. 107,4 i 128,1), da ih ohrabruju na nadilaženje teškoća, da u njima gaje dobre navike i paze da ne preuzmu loše jer – i ovdje navodi rečenicu Publilija Sirca što ju je čuo u školi – “teško ćeš uspjeti ispraviti stvari na koje si se bezbrižno navikao” (Ep. 107,8). Roditelji su prvotni odgojitelji djece, prvi učitelji života. Jeronim vrlo jasno, obraćajući se majci neke djevojčice i spominjući potom oca, upozorava, gotovo izričući temeljnu potrebu svakoga ljudskog stvorenja koje počinje svoj život: “Neka ona u tebi nađe učiteljicu i u tebe, u svome neiskusnom djetinjaštvu, gleda s divljenjem. Ni u tebi, ni u svome ocu neka nikad ne vidi postupke koji bi vodili prema grijehu kad bi ih ona počela oponašati. Sjetite se da… je lakše možete odgajati primjerom nego riječju” (Ep. 107,9). Među glavnim Jeronimovim intuicijama u smislu pedagogije valja istaknuti važnost što ju je pripisivao zdravom i integralnom odgoju od najranijega djetinjstva, posebnoj odgovornosti roditelja, važnosti ozbiljnoga moralnoga i vjerskoga odgoja, potrebi učenja za potpun ljudski rast. Usto tu je i ono što je u starini prilično neočekivano, ali za Jeronima od životne važnosti, a to je davanje značaja ženi kojoj on priznaje pravo na potpuno obrazovanje: ljudsko, školsko, vjersko i profesionalno.
Ne možemo zaključiti ove kratke bilješke o velikome crkvenom ocu, a da ne spomenemo doprinos što ga je dao očuvanju pozitivnih i vrijednih elemenata stare hebrejske, grčke i rimske kulture u kršćanskome svijetu koji se rađao. Jeronim je prepoznao i usvojio umjetničke vrijednosti, bogatstvo osjećaja i sklad slika prisutne u klasičnim piscima koji odgajaju srce i maštu za plemenite osjećaje. On je ponajprije u središte svoga života i svoga djelovanja postavio Riječ Božju koja čovjeku pokazuje staze života i otkriva tajne svetosti. Za sve to možemo mu biti samo duboko zahvalni.

Draga braćo i sestre!
Zadržat ćemo danas svoju pozornost na svetom Jeronimu, crkvenome ocu koji je u središte svoga života postavio Bibliju: preveo ju je na latinski jezik, tumačio je u svojim djelima, a ponajprije ju je nastojao konkretno živjeti za svoga duga zemaljskog života, unatoč svome poznatome teškom i raspaljivom karakteru što mu ga je dala priroda.
Jeronim se rodio u Stridonu oko 347. godine, u kršćanskoj obitelji koja mu je omogućila prikladan odgoj i obrazovanje, poslavši ga i u Rim kako bi ondje dovršio školovanje. Osjetio je privlačnost svjetovnoga života (usp. Ep. 22,7), no prevladala je kod njega želja i zanimanje za kršćansku vjeru. Primivši krštenje oko godine 366., usmjerio se prema asketskome životu i pošavši u Akvileju, ondje je postao dijelom skupine gorljivih kršćana koju je on sam nazivao sličnom “koru blaženih” (Chron. ad ann. 374), a okupljala se oko biskupa Valerijana. Otišao je potom za Istok te je kao pustinjak živio u Pustinji Kalcidi, južno od Alepa (usp. Ep. 14,10), posvetivši se ozbiljno studiju. Usavršio je svoje poznavanje grčkoga, a počeo je učiti hebrejski (usp. Ep. 125,12), prevodio je kodekse i patristička djela (usp. Ep. 5,2). Razmatranje, samoća, dodir s Riječi Božjom doveli su dozrijevanja njegova kršćanskoga senzibiliteta. Snažno je osjećao teret svoga nekadašnjeg mladenačkog života (usp. Ep. 22,7), a živo je primjećivao i kontrast između poganskoga mentaliteta i kršćanskoga života. Taj je kontrast postao poznat po dramatičnom i živom “viđenju”, u kojem mu se učinilo kao da je bičevan pred Bogom, jer je “ciceronovac a ne kršćanin” (usp. Ep. 22,30).
Godine 382. prešao je u Rim gdje ga je papa Damaz, čuvši glas o njegovu asketsku životu i znanstvenoj kompetenciji, uzeo kao tajnika i savjetnika. Ohrabrio ga je i da započne novi latinski prijevod biblijskih tekstova iz pastoralnih i kulturnih razloga. Neke osobe iz rimske aristokracije, posebice plemkinje Paula, Marcela, Asela, Lea i ostale, želeći se posvetiti putu kršćanskoga savršenstva i produbiti poznavanje Riječi Božje, izabrale su ga kao duhovnoga vođu i učitelja u metodičkom pristupu svetim tekstovima.
Nakon smrti pape Damaza, Jeronim je napustio Rim godine 385. i krenuo u hodočašće, isprva u Svetu zemlju, tihu svjedokinju zemaljskoga Kristova života, a zatim u Egipat, zemlju koju su odabrali mnogi monasi (usp. Contra Rufinum 3,22; Ep. 108,6-14). Godine 386. zaustavio se u Betlehemu gdje su, velikodušnošću plemenite gospođe Paule, izgrađeni jedan muški i jedan ženski samostan te svratište za hodočasnike koji su dolazili u Svetu zemlju, “misleći kako Marija i Josip nisu imali gdje bi se smjestili” (Ep. 108,14). U Betlehemu je ostao sve do smrti, nastavljajući sa svojom intenzivnom djelatnošću: tumačio je Božju Riječ; branio je vjeru, snažno se suprotstavljajući raznih krivovjerjima, poticao je monahe na savršenstvo; poučavao je mlade učenike klasičnoj i kršćanskoj kulturi; pastirskim je duhom primao hodočasnike koji su posjećivali Svetu zemlju. Preminuo je u svojoj ćeliji, u blizini spilje Rođenja, 30. rujna 419./420. godine.
Njegova književna sprema i široka erudicija omogućile su Jeronimu da izvrši reviziju i prijevod mnogih biblijskih tekstova. Riječ je o dragocjenom djelu za latinsku Crkvu i za zapadnu kulturu. Na temelju izvornih tekstova i zahvaljujući usporedbi s prethodnim prijevodima, on je izvršio reviziju četiriju evanđelja na latinskom jeziku, potom Psaltira, te većeg dijela Staroga zavjeta. Vodeći računa o hebrejskom i grčkom izvorniku, o grčkom prijevodu Septuaginte, kao i o prethodnim latinskim prijevodima, Jeronim je, potpomognut ostalim suradnicima, mogao ponuditi bolji prijevod koji čini takozvanu Vulgatu, “službeni” tekst latinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti kriterije kojih se ovaj veliki bibličar držao u svome prevoditeljskom poslu. Otkriva ih on sam kad izjavljuje da poštuje čak i red riječi Svetoga pisma, jer je u njemu, kaže, “čak i poredak riječi otajstvo” (Ep. 57,5), to jest objava. Ističe usto potrebu utjecanja izvornim tekstovima: “Ako bi se podigla kakva raspra među Latinima o Novom zavjetu, zbog različitih oblika teksta u rukopisima, utecimo se izvorniku, to jest grčkome tekstu, na kojemu je napisan Novi savez. Na isti način i za Stari zavjet, ima li razlike između grčkih i latinskih tekstova, pozovimo se na izvorni tekst, hebrejski. Tako sve što izlazi iz izvora, moći ćemo naći i u potocima (Ep. 106,2). Jeronim je također tumačio i brojne biblijske tekstove. Po njemu, tumačenja moraju ponuditi različita mišljenja, “tako da oprezan čitatelj, nakon što je pročitao različita tumačenja i nakon što je upoznao različita mišljenja – koja valja prihvatiti ili odbaciti – sam mogne procijeniti koje je najvjerodostojnije te, poput stručnjaka u mjenjačnici, odbaci lažan novac” (Contra Rufinum 1,16).
Snažno je i živo pobijao krivovjerce koji su dovodili u pitanje tradiciju i vjeru Crkve. Dokazao je i važnost i vrijednost kršćanske književnosti, kao već dostojne da je se usporedi s onom klasičnom. Učinio je to napisavši De viris illustribus, djelo u kojem Jeronim predstavlja biografije više od stotinu kršćanskih pisaca. Napisao je i životopise monaha, oslikavajući, uz ostale duhovne životne putove, i monaški ideal. Usto, preveo je razna djela grčkih pisaca. Konačno, u svojoj važnoj zbirci pisama, tom remek-djelu latinske književnosti, Jeronim se pokazuje sa svim svojim značajkama učena čovjeka, askete i duhovnoga vođe.
Dozvolimo i mi da nas, draga braćo i sestre, vodi ovaj mudar učitelj duha. Prihvatimo onaj njegov poziv što ga je jednom uputio Paulinu Nolanskome: “Gledajmo da naučimo na zemlji one istine čija će se trajnost nastaviti i u nebu” (Ep. 53,10).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 31. listopada 2007.

Politička i socijalna odgovornost Crkve

Draga braćo i sestre!
Krajem četvrtog stoljeća i početkom petog, još je jedan crkveni otac, nakon svetog Ambrozija, odlučno pridonio širenju i učvršćenju kršćanstva u sjevernoj Italiji. Bio je to sveti Maksim, kojega nalazimo 398. godine, godinu dana nakon Ambrozijeve smrti, kao biskupa Torina. Vrlo je malo podataka o njemu, ali je zauzvrat do nas stigla zbirka od oko devedeset njegovih propovijedi (Sermones). Iz njih je vidljiva ona duboka i životna veza biskupa sa svojim gradom, što je jasna dodirna točka između biskupske službe Ambrozijeve i Maksimove.
Pred teškim napetostima koje su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je uspio okupiti kršćanski narod oko svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su prijetile skupine raspršenih barbara koji su, stigavši preko istočnih udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu bile smještene vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište narodu koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu. Maksimovo djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se suprotstavi degradaciji građanskoga života i raslojavanju. Premda je i dalje teško odrediti socijalni sastav naslovnika njegovih propovijedi, čini se da je Maksimovo propovijedanje – ne ulazeći u rizik generaliziranja – bilo upravljeno na osobiti način izabranoj jezgri kršćanske zajednice u Torinu, sastavljenoj od bogatih zemljoposjednika koji su svoje posjede imali oko torinskih sela, a kuću u gradu. Bila je to sjajna pastoralna odluka ovoga biskupa koji je u toj vrsti propovijedanja vidio najučinkovitiji put održavanja i učvršćivanja svoje veze s narodom.
Želimo li oslikati u tom smislu Maksimovu službu u njegovu gradu, mogli bismo navesti ovdje primjer Propovijedi 17 i 18, posvećenih uvijek aktualnoj temi, temi bogatstva i siromaštva u kršćanskim zajednicama. I na tom području grad je doživljavao teške napetosti. Bogatstva su bila akumulirana i skrivana. “Ne misli se na potrebe drugoga”, ogorčeno izjavljuje naš biskup u 17. propovijedi. “Doista, mnogi kršćani ne dijele ono što je njihovo, nego i orobljuju i ono što pripada drugima. I ne sam, kažem, da skupljajući svoj novac, ne donose ga do nogu apostola, nego i odvlače od nogu svećenika svoju braću koji traže pomoć”. I zaključuje: “U našem gradu mnogi su gosti i hodočasnici. Činite ono što ste obećali” prianjajući uz vjeru, “da se ne bi i o vama reklo ono što je bilo rečeno o Ananiji: ‘Niste slagali ljudima, nego Bogu'” (Propovijed 17,2-3).
U sljedećoj, osamnaestoj propovijedi, Maksim proziva česte oblike iživljavanja nad tuđom nesrećom. “Reci mi, kršćanine”, tako biskup poziva svoje vjernike, “reci mi: zašto si uzeo plijen što su ga ostavili pljačkaši? Zašto si uveo u svoju kuću ‘zaradu’, za koju i ti sam držiš da je izmrcvarena i okužena?” “No možda”, nastavlja, “ti kažeš da si to kupio, pa stoga misliš da izbjegavaš optužbu škrtosti. Ali ne može se tako usporediti kupovanje s prodajom. Dobro je kupiti, no ono što se u doba mira slobodno prodaje, ne u vrijeme porobljavanja ono što je bilo ukradeno… Kao pravi kršćanin i građanin djeluje onaj koji kupuje kako bi vratio” (Propovijed 18,3). Ne inzistirajući previše na tome, Maksim na taj način počinje propovijedati duboku vezu koja postoji između kršćanskih dužnosti i dužnosti građanina. U njegovim očima, živjeti kršćanski život znači i preuzeti građanske obveze. I obratno, svaki kršćanin koji “premda bi mogao živjeti samo od svoga rada, a ipak preuzima tuđi plijen divljaštvom zvijeri”; koji “opsjeda svoga bližnjega, koji svakodnevno nastoji glodati tuđe granice, ne bi li za vladao tuđim plodovima”, ne čini mu se sličan ni lisici koja guši kokoši, nego vuku koji se baca na svinje (Propovijed 41,4).
S obzirom na razboriti obrambeni stav što ga je zauzeo Ambrozije želeći opravdati svoju poznatu inicijativu da se otkupe ratni zarobljenici, došlo je očito do povijesnih promjena u odnosima između biskupa i gradskih ustanova. Podržan već zakonodavstvom koje je poticalo kršćane da otkupljuju zarobljenike, Maksim se osjećao u potpunosti ovlaštenim u tom smislu vršiti pravu kontrolnu vlast nad gradom. Ta vlast postajala je sve šira i učinkovitija, da je na koncu zamijenila slabost magistrata i građanskih ustanova. U tom kontekstu Maksim se nije samo dao na raspirivanje u vjernicima tradicionalne ljubavi prema domovini-gradu, nego naglašava i vrlo jasnu obvezu podlaganja poreznim nametima, koliko god oni bili teški i neugodni (Propovijed 26,2). U konačnici, ton i bit navedenih propovijedi čini se da pretpostavljaju poraslu svijest političke odgovornosti biskupa. On je “straža” postavljena u gradu. Tko su ti stražari, pita se Maksim u 92. propovijedi, “ako ne blaženi biskupi koji, postavljeni, tako reći, na uzdignutu stijenu mudrosti za obranu naroda, izdaleka vide zla koja nailaze?” A u 89. propovijedi torinski biskup oslikava vjernicima svoje zadatke, služeći se jedinstvenom usporedbom biskupske službe sa služenjem pčela: “Poput pčele”, kaže on, biskupi “motre na čistoću tijela, dijele hranu nebeskoga života, koriste se žalcem zakona. Čisti su kako bi mogli posvećivati, slatki kako bi mogli obnavljati, strogi kako bi mogli kažnjavati”.
U konačnici, povijesna i književna analiza pokazuje sve veću svijest političke odgovornosti crkvene vlasti, u kontekstu u kojem je ona počela zamjenjivati civilnu vlast. To je zapravo linija razvoja biskupske službe u sjeverozapadnoj Italiji, počevši od Euzebija, koji je “kao monah” prebivao u svome Vercelliju, pa sve do Maksima Torinskoga, postavljena “poput straže” nad najvišom stijenom grada. Jasno je da je danas povijesni, kulturni i socijalni kontekst različit. Današnji kontekst onakav kako ga je ocrtao moj časni prethodnik u pobudnici Ecclesia in Europa, gdje daje preciznu analizu izazova i znakova nade za Crkvu u Europi danas (6-22). U svakom slučaju, zanemarivši promijenjene uvjete, ostaju i dalje važeće obveze vjernika prema njegovu gradu. Splet dužnosti “poštena građanina” i onih “dobra kršćanina” nije nestao.
Zaključno, dobro je možda spomenuti što sam napisao prije koju godinu u Doktrinalnoj bilješci o nekim pitanjima koja se odnose na obveze i ponašanje katolika u političkom životu (24. studenoga 2002.). Podsjećajući na pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, ova Bilješka nastojala je rasvijetliti jedan od najznačajnijih vidova jedinstva kršćaninova života: sklad vjere i života, Evanđelja i kulture. Sa svoje strane, Koncil poučava vjernike “da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu” (br. 43). Slijedeći nauk svetog Maksima i mnogih drugih otaca, usvajamo i mi želju Koncila, da se vjernici sve više vesele što mogu “sve svoje zemaljske djelatnosti obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju (ibid.).

Papina kateheza o sv. Ambroziju

na općoj audijenciji
u srijedu 24. listopada 2007.

Pouka u vjeri neodvojiva je od primjera životom

Draga braćo i sestre,
sveti biskup Ambrozije – o kojemu ću danas govoriti – umro je u Milanu noću između 3. i 4. travnja 397. godine, u zoru Velike subote. Dan ranije, oko pet poslijepodne, počeo je moliti, polegnut u postelju, raširenih ruku u obliku križa. Sudjelovao je, tako, u svečanom vazmenom trodnevlju, u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. “Vidjeli smo kako mu se miču usne, no nismo mu čuli glasa”, svjedočio je Paulin, vjerni đakon koji je na Augustinov poticaj napisao Ambrozijev Život. U jednom trenutku stanje mu se pogoršalo. Honorata, biskupa Vercellija, koji je tada pomagao Ambroziju i spavao na gornjem katu, probudio je glas koji mu je ponavljao: “Ustani, brzo! Ambrozijo umire…” Honorat je hitro sišao – nastavlja Paulin – “i ponudio svecu Tijelo Gospodinovo. Tek što ga je primio i progutao, Ambrozije je predao duh, uzimajući sa sobom i tu popudbinu. Tako njegova duša, okrijepljena snagom te hrane, sada uživa u društvu anđela” (Vita 47). Toga Velikog petka 397. godine širom raširene ruke umirućega Ambrozija izrekle su njegovo mistično sudioništvo u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. Bila je to njegova posljednja kateheza: kad su utihnule njegove riječi on je još govorio svjedočanstvom života.
Ambrozije nije bio star kad je umro. Nije imao ni šezdeset godina, budući da se rodio oko 340. godine u Trevirima, gdje mu je otac bio kao prefekt Galije. Obitelj mu je bila kršćanska. Nakon očeve smrti, majka ga je povela u Rim dok je još bio dječak, te ga je pripremala za državnu karijeru, pruživši mu dobro obrazovanje u retorici i pravu. Oko 370. godine pozvan je da bude upravitelj pokrajina Emilije i Ligurije, sa sjedištem u Milanu. Upravo se ondje ražarila borba između pravovjernih kršćana i arijevaca, posebice nakon smrti arijevskoga biskupa Auksencija. Ambrozije se uključio u spor kako bi primirio protivničke strane, a njegov je autoritet bio toliki da ga je, premda tek običan katekumen, narod aklamacijom izabrao za milanskoga biskupa.
Do tog trenutka Ambrozije je bio najviši državni službenik Rimskoga Carstva u sjevernoj Italiji. Imao je izrazito dobru kulturnu pripremu, no, lišen poznavanja Svetoga pisma, novi se biskup posvetio ubrzanome studiju. Upoznao je i naučio tumačiti Bibliju prema djelima Origena, neupitnoga učitelja “aleksandrijske škole.” Na taj je način Ambrozije u latinsko područje prenio onakvo promišljanje o Pismima kakvo je započeo Origen, označivši tako na Zapadu početak prakticiranja božanskoga čitanja Svetog pisma – lectio divina. Metoda takva čitanja bila je vodiljom sveg Ambrozijeva propovijedanja i svih spisa, koji su se nadahnjivali upravo na molitvenom slušanju Božje Riječi. Poznati uvod u jednu od Ambrozijevih kateheza dobro pokazuje kako je ovaj sveti biskup Stari zavjet primjenjivao na kršćanski život: “Dok su se čitala izvješća o Praocima i misli iz Mudrih izreka, svakoga smo dana raspravljali o moralu – kaže milanski biskup svojim katekumenima i novokrštenicima – da se, njima oblikovani i poučeni, naviknete stupati stazama Praotaca i slijediti put poslušnosti božanskim zapovijedima” (I misteri 1,1). Drugim riječima, novokrštenici i katekumeni, po biskupovu mišljenju, naučivši kako dobro živjeti, mogli su se već smatrati pripravljenima za velika otajstva Krista. Tako Ambrozijevo propovijedanje – koje predstavlja srž njegova ogromna pisana djela – počinje od čitanja svetih knjiga (“Praoci” kod njega predstavljaju Povijesne knjige, a “Izreke” Mudrosne knjige), koje potiču na život u skladu s božanskom Objavom.
Očito je da osobno svjedočanstvo propovjednikovo i uzoran život kršćanske zajednice uvjetuju učinkovitost propovijedi. S te točke gledišta značajan je jedan odlomak Augustinovih Ispovijesti. Augustin je došao u Milano kao profesor retorike. Nije bio kršćanin, nego skeptik. Tražio je, ali nije uspijevao doista naći kršćansku istinu. Ono što je pokrenulo srce mladoga retora iz Afrike, skeptika i očajnika, i što ga je potaklo na konačno obraćenje, nisu bile lijepe Ambrozijeve propovijedi (premda ih je držao na visokoj cijeni). Bilo je to, međutim, svjedočanstvo toga biskupa i milanske Crkve, koja je molila i pjevala, jedinstvena kao jedno tijelo. Crkva koja se može suprotstaviti drskosti cara i njegove majke, koji su se početkom 386. godine vratili kako bi tražili da preuzmu jednu bogomolju za arijevske obrede. U zdanju koje je trebalo biti oduzeto – pripovijeda Augustin – “pobožni je narod bdio, spreman i umrijeti uz svoga biskupa.” Ovo svjedočanstvo iz Ispovijesti osobito je dragocjeno, jer pokazuje da se nešto počelo mijenjati u Augustinovoj nutrini. On tako nastavlja: “I mi, iako još uvijek duhovno mlaki, sudjelovali smo u uzbuđenosti svega naroda” (Ispovijesti 9,7).
Iz života i primjera biskupa Ambrozija, Augustin je naučio vjerovati i propovijedati. Možemo ovdje podsjetiti na poznatu propovijed ovoga afričkoga biskupa, koja je zaslužila da se mnogo stoljeća kasnije nađe citiranom u koncilskoj konstituciji Dei Verbum: “Stoga svi klerici – upozorava tako Dei Verbum u broju 25 – i ostali koji kao katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane – i ovdje počinje navođenje Augustinovih riječi – “jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra”. Upravo je od Ambrozija naučio ovo “slušanje iznutra”, ovu ustrajnost u čitanju Svetoga pisma u molitvenom stavu, tako da se može doista primiti u svoje srce i usvojiti Riječ Božja.
Draga braćo i sestre, htio bih vam predložiti za razmišljanje još jednu svojevrsnu “patrističku ikonu” koja, protumačena u svjetlu rečenoga, dobro oslikava “srce” Ambrozijeva nauka. U šestoj knjizi svojih Ispovijesti, Augustin pripovijeda o svome susretu s Ambrozijem, susretu od zasigurno velike važnosti za povijest Crkve. On doslovno piše da je, odlazeći milanskome biskupu, obično nalazio Ambrozija zauzeta s gomilama osoba punih problema i zbog čijih se potreba često žrtvovao. Uvijek je ondje bio dugi red ljudi koji su čekali na razgovor s njime, nadajući se da će im on pružiti utjehu i nadu. Kad Ambrozije nije bio s njima, s narodom (a takva su razdoblja bila vrlo kratka), ili je krijepio tijelo potrebnom hranom ili je hranio duh čitanjem. Ovdje se Augustin čudi, jer je Ambrozije čitao Pisma zatvorenih usta, samo očima (usp. Ispovijesti 6,3). Zapravo je u prvim stoljećima kršćanstva čitanje bilo shvaćeno isključivo u svrhu navještaja, a čitanje naglas olakšavalo je razumijevanje i samome čitatelju. Primjećujući da je Ambrozije mogao prelaziti stranice samo očima, Augustin izražava svoje divljenje jedinstvenoj sposobnosti čitanja i bliskosti Pismima. Dakle, u tom “čitanju vrškovima usana”, pri čemu srce nastoji postići razumijevanje Božje Riječi – evo “ikone” o kojoj govorimo – može se naslutiti metoda Ambrozijeve kateheze: samo Pismo, iznutra usvojeno, predlaže sadržaje navještaja koji će voditi do obraćenja srdaca.
Tako je, prema Ambrozijevu i Augustinovu nauku, kateheza neodvojiva od svjedočanstva životom. Može se odnositi i na katehista ono što sam napisao u Uvodu u kršćanstvo o teologu. Tko poučava u vjeri ne može riskirati da sliči nekakvo klaunu koji bio ponavljao nekakav tekst, shvaćajući to kao posao. Naprotiv – služeći se slikom koja je bila draga Origenu, piscu što ga je Ambrozije osobito cijenio – on mora biti poput ljubljenoga učenika koji je položio glavu na srce Učiteljevo i odande primio način razmišljanja, govora i djelovanja. Na koncu, pravi je učenik onaj koji naviješta Evanđelje na vjerodostojniji i učinkovit način.
Poput apostola Ivana, biskup Ambrozije – koji je uvijek neumorno ponavljao: “Omnia Christus est nobis!; Krist nam je sve!” istinski je svjedok Gospodinov. Samim njegovim riječima, punim ljubavi za Isusa, zaključujemo našu katehezu: “Omnia Christus est nobis! Želiš li izliječiti ranu, on je liječnik; ako si isušen vrućicom, on je izvor; tlači li te nepravda, on je pravda; ako ti je potrebna pomoć, on je snaga; straši li te smrt, on je život; žudiš li nebo, on je put; jesi li u tami, on je svjetlo… Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blažen čovjek koji se u njega uzda!” (De virginitate 16,99). Uzdajmo se i mi u Krista i bit ćemo blaženi i živjeti u miru.

Vjernici u svojoj ljubavi moraju biti otvoreni prema svim ljudima

Draga braćo i sestre,
jutros vas pozivam na razmišljanje o svetom Euzebiju iz Vercellija, prvom biskupu sjeverne Italije o kojem imamo sigurne podatke. Rodio se u Sardiniji početkom 4. stoljeća, no već u djetinjstvu preselio se sa svojom obitelji u Rim. Kasnije je postavljen za lektora, postavši tako dijelom rimskoga klera, u vrijeme kad je Crkva bila u teškim kušnjama zbog arijevskoga krivovjerja. Veliko poštovanje kojim je bio okružen objašnjava i zašto je 345. godine izabran za biskupa Vercellija. Kao novi biskup odmah je započeo snažno evangelizatorsko djelo na području koje je velikim dijelom još uvijek bilo pogansko, posebice u ruralnim predjelima. Nadahnjujući se na svetom Atanaziju – koji je bio napisao Život svetoga Antuna, začetnika istočnoga monaštva – utemeljio je u Vercelliju svećeničku zajednicu koja je sličila monaškoj. Ta je zajednica kleru sjeverne Italije dala značajan biljeg apostolske svetosti, a iz nje su došli likovi značajnih biskupa, kao što su Limenije i Honorat, nasljednici Euzebijevi, Gaudencije u Novari, Ezuperancije u Tortoni, Eustazije u Aosti, Eulogije u Ivreji, Masimo u Torinu, koji su svi časte kao sveci.

Čvrsto odgojen u nicejskoj vjeri, Euzebije je svim silama branio puno božanstvo Isusa Krista, za kojega Nicejsko vjerovanje kaže da je “istobitan” s Ocem. U tu se svrhu povezao s velikim ocima 4. stoljeća – posebno sa svetim Atanazijem, stjegonošom nicijeskoga pravovjerja – protiv filoarijevske politike cara. Caru se jednostavnija arijevska vjera činila politički korisnijom kao carska ideologija. Za njega nije bila važna istina, nego politički oportunizam: htio je upotrijebiti religiju kao vezu jedinstva carstva. No, ovi su veliki oci ustrajali u obrani istine protiv političke vlasti. Stoga je Euzebije bio osuđen na progonstvo kao i toliki drugi biskupi Istoka i Zapada: poput samoga Atanazija, poput Hilarija iz Poitiersa – o kojem smo govorili prošli put – poput Hozija Kordovskoga. U Skitopolu u Palestini, kamo je bio prognan između 355. i 360. godine, Euzebije je napisao prekrasno djelo o svome životu. I ondje je utemeljio zajednicu s malenom skupinom svojih učenika, a vodio je i prepisku sa svojim vjernicima u Pijemontu, što se ponajbolje očituje u drugom od triju Euzebijevih pisama za koja se drži da su autentična. Nakon toga, poslije 360. godine, prognan je u Kapadociju i u Tebaidu gdje je podnio i teška fizička zlostavljanja. 361. godine, po smrti cara Kostanca II., na carskom prijestolju naslijedio ga je Julijan, nazvan apostata, kojega nije zanimalo kršćanstvo kao religija carstva, nego je htio obnoviti poganstvo. On je priveo kraju progonstvo ovih biskupa te je dopustio i Euzebiju ponovno preuzimanje njegove biskupske stolice. Godine 362. pozvao ga je Anastazije da sudjeluje na Saboru u Aleksandriji, koji je odlučio da se oprosti arijevskim biskupima vrate li se u laički stalež. Euzebije je još desetak godina djelovao u biskupskoj službi, sve do svoje smrti, ostvarujući sa svojim gradom primjeran odnos, pri čemu je nadahnjivao i pastoralno služenje drugih biskupa sjeverne Italije, o kojima ćemo razmišljati u sljedećim katehezama. Ovamo pripadaju sveti Ambrozije iz Milana i sveti Maksim iz Torina.
Odnos između biskupa Vercellija i njegova grada oslikan je ponajprije u svjedočanstvu dvaju pisama. Prvo je svjedočanstvo ono iz već spomenutog pisma što ga je Euzebije uputio iz svoga izbjeglištva u Skitopolu “ljubljenoj braći i prezbiterima toliko dragima, kao i svetom narodu čvrstom u vjeri, u Vercelliju, Novari, Ivreji i Tortoni” (Ep. secunda, CCL 9, str. 104). Ovi uvodni izričaji, koji opisuju osjećaje dobroga pastira prema svome stadu, nalaze svoj par na kraju pisma, u osobito toplim očinskim pozdravima svima i svakome od njegovih sinova u Vercelliju, s izrazima koji bujaju privrženošću i ljubavlju. Valja ponajprije primijetiti izričito spomenuti odnos koji povezuje ovoga biskupa sa “svetim narodom” (sanctae plebes) ne samo Vercellija (Vercellae) – prve i, još koju godinu, jedine dijeceze u Pijemontu – nego i Novare (Novaria), Ivreje (Epredia) i Tortone (Dertona), to jest onih kršćanskih zajednica koje su, unutar iste biskupije, dostigle određenu konzistentnost i autonomiju. Drugi zanimljiv element vidljiv je u oproštaju kojim se zaključuje ovo pismo: Euzebije traži od svojih sinova i svojih kćeri da pozdrave “i one koji su izvan Crkve, a koji su se udostojali gajiti prema nama osjećaje ljubavi: etiam hos, qui foris sunt et nos dignantur diligere”. To je očiti znak da odnos ovoga biskupa sa svojim gradom nije bio ograničen na kršćansko stanovništvo, nego se širio i na one koji su mu, izvan Crkve, priznavali na neki način duhovni autoritet i voljeli ga kao uzorna čovjeka.
Drugo svjedočanstvo naročitoga odnosa biskupa Euzebija s njegovim gradom dolazi iz pisma što ga je sveti Ambrozije Milanski napisao Vercelijcima oko 394. godine, više od dvadeset godina nakon Euzebijeve smrti (Ep. extra collectionem 14: Maur. 63). Crkva u Vercelliju prolazila je tada kroz teške trenutke: bila je podijeljena i bez pastira. Ambrozije jasno izjavljuje da se ustručava u tim Vercelijcima prepoznati “nasljednike svetih otaca, koji su podržali Euzebija tek što su ga vidjeli, a da ga nisu ranije niti poznavali, zaboravljajući čak i vlastite sugrađane”. U istome pismu milanski biskup potvrđuje na najjasniji način svoje poštovanje prema Euzebiju: “Tako velik čovjek”, osobito je naglasio, “u potpunosti je zavrijedio da ga cijela Crkva izabere”. Ambrozijevo divljenje prema Euzebiju temeljilo se ponajviše na činjenici da je taj biskup Vercellija vodio svoju dijecezu svjedočanstvom vlastitoga života: “Strogoćom posta vodio je svoju Crkvu”. Doista i sam je Ambrozije bio privučen – kako to on sam priznaje – monastičkim idealom kontemplacije Boga, što ga je Euzebije provodio slijedeći stope proroka Ilije. Najprije je – navodi Ambrozije – ovaj biskup Vercellija okupio kler u zajednički život (vita communis) te ga poučio u “obdržavanju monastičkih pravila, premda su živjeli usred grada”. Biskup i njegov kler morali su dijeliti probleme svojih sugrađana i to su činili na vjerodostojan način upravo gajeći istovremeno drugačije građanstvo, ono nebesko (usp. Heb 13,14). Tako su doista izgradili istinsko građanstvo, istinsku međusobnu solidarnost građana Vercellija.
Tako je Euzebije, dok je prianjao uz probleme “svetog naroda” Vercellija, živio posred grada kao monah, otvarajući grad prema Bogu. Ta činjenica, dakle, ničim nije umanjila njegovu primjernu pastoralnu dinamičnost. Čini se, među ostalim, da je on u Vercelliju utemeljio župe kako bi se moglo vršiti redovito i stalno crkveno služenje, te da je promicao marijanska svetišta koja su trebala poslužiti obraćanju poganskoga seljačkoga stanovništva. Zapravo, ova “monaška crta” dala je posebnu dimenziju odnosu toga biskupa s njegovim gradom. Kao što je već bio slučaj i s apostolima, za koje je Isus na svojoj Posljednjoj večeri molio, pastiri i vjernici u Crkvi također su “u svijetu” (Iv 17,11), ali nisu “od svijeta.” Stoga pastiri – govorio je Euzebije – moraju poticati vjernike da ne drže gradove ovoga svijeta svojim trajnim prebivalištem, nego da traže onaj budući Grad, konačan nebeski Jeruzalem. Ovaj “eshatološki oprez” dozvoljava pastirima i vjernicima da sačuvaju pravu ljestvicu vrijednosti, bez prigibanja pred trenutnim modama i nepravednim zahtjevima trenutačne političke vlasti. Prava ljestvica vrijednosti – čini se da tako govori čitav Euzebijev život – ne dolazi od careva prošlosti i sadašnjosti, nego dolazi od Isusa Krista, savršena Čovjeka, jednakoga Ocu u božanstvu, pa ipak čovjeka poput nas. Pozivajući se na tu ljestvicu vrijednosti, Euzebije neumorno “toplo preporučuje” svojim vjernicima da “velikom brigom čuvaju vjeru, da zadrže slogu, da budu ustrajni u molitvi” (Ep. secunda, cit.).
Dragi prijatelji, i ja vam preporučujem od svega srca ove trajne vrijednosti, dok vas pozdravljam i blagoslivljam istim onim riječima kojima je sveti biskup Euzebije zaključio svoje drugo pismo: “Obraćam se svima vama, moja braćo i svete sestre, sinovi i kćeri, vjernici obaju spolova i svakoga uzrasta, da… prenesete naš pozdrav i onima koji su izvan Crkve, i koji su se udostojali prema nama gajiti osjećaje ljubavi” (ibid.).

Sv. Hilarije, ispovjedalac krsne vjere

Draga braćo i sestre,
danas bih htio progovoriti o jednom velikom zapadnom crkvenom ocu, o svetom Hilariju od Poitiersa, koji je bio jedan od velikih biskupa 4. stoljeća. U sukobu s arijevcima, koji su držali da je Božji Sin, Isus, tek stvorenje, po svemu izvrsno, ali ipak stvorenje, Hilarije je čitav svoj život posvetio obrani vjere u božanstvo Isusa Krista, Sina Božjega i Boga kao Oca koji ga je odvijeka rodio.
Nisu nam dostupni sigurni podaci o većem dijelu Hilarijeva života. Drevni izvori govore da se rodio u Poitiersu, vjerojatno oko 310. godine, u bogatoj obitelji, te je primio solidno obrazovanje, što se dobro vidi i u njegovim spisima. Čini se da nije odrastao u kršćanskom okruženju, budući da on sam govori o putu potrage za istinom, koji ga je postupno doveo do priznanja Boga stvoritelja i utjelovljena Boga, koji je umro da bi nama dao život vječni. Kršten oko 345. godine, izabran je za biskupa svoga rodnoga grada oko 353.-354. Kroz godine koje su slijedile Hilarije je napisao svoje prvo djelo, Tumačenje Matejeva evanđelja. Riječ je o najstarijem tumačenju ovoga evanđelja na latinskom jeziku koje se sačuvalo do danas. 356. godine Hilarije je kao biskup sudjelovao na sinodi u Béziersu, u južnoj Francuskoj. On sam naziva tu sinodu “sinodom lažnih apostola”, budući da su skupom dominirali biskupi skloni arijevcima, koji su negirali božanstvo Isusa Krista. Ovi “lažni apostoli” tražili su od cara Kostanca da osudi na progonstvo biskupa Poitiersa. Tako je Hilarije u ljeto 356. bio prisiljen napustiti Galiju.
Prognan u Frigiju, u današnjoj Turskoj, Hilarije se susreo s okruženjem kojim je u vjerskom smislu u potpunosti dominiralo arijanstvo. I ondje ga je njegova pastirska briga potakla da hrabro radi na ponovnoj uspostavi jedinstva Crkve na temelju prave vjere utvrđene na Nicejskom saboru. S tim ciljem započeo je pisati svoje najvažnije i najpoznatije dogmatsko djelo: De Trinitate (O Trojstvu). U njemu Hilarije izlaže svoj osobni put prema poznavanju Boga i nastoji pokazati da Sveto pismo jasno potvrđuje božanstvo Sina i njegovu jednakost s Ocem, ne samo u Novom zavjetu, nego i na mnogim stranicama Staroga zavjeta, u kojem se već pojavljuje otajstvo Krista. Nasuprot arijevcima, on je ustrajao na ispravnosti imena Oca i Sina, te razvija svoju trojstvenu teologiju počevši od krsnoga obrasca što nam ga je darovao sam Gospodin: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Otac i Sin iste su naravi. Premda neki odlomci Novoga zavjeta mogu navesti na misao da bi Sin bio podložan Ocu, Hilarije donosi jasna pravila za izbjegavanje tumačenja koja bi mogla odvesti na krivi put: neki tekstovi Pisma govore o Isusu kao Bogu, dok drugi naglašavaju njegovo čovještvo. Neki ga prikazuju u njegovoj predegzistenciji kod Oca; drugi ga motre u stanju poniženja (kenoza), u njegovom sniženju sve do smrti; drugi ga, konačno, promatraju u slavi uskrsnuća. Za godina svoga progonstva, Hilarije je napisao i Knjigu o sinodama, u kojoj donosi i tumači svojoj subraći biskupima u Galiji ispovijesti vjere i ostale isprave sinoda koje su se sastajale na Istoku oko polovice 4. stoljeća. Uvijek čvrst u protivljenju radikalnim arijevcima, sveti Hilarije pokazuje pomirljivost prema onima koji su prihvaćali ispovijest vjere po kojoj je Sin sličan Ocu u biti, nastojeći ih naravno dovesti do pune vjere, prema kojoj nije bila riječ samo o sličnosti, nego o istinskoj jednakosti Oca i Sina u božanstvu. I to mi se čini karakterističnim: duh pomirbe koji nastoji razumijeti one koji takvu vjeru još ne prihvaćaju, nastojeći ih, uz veliku teološku inteligenciju, dovesti do pune vjere u istinsko božanstvo Gospodina Isusa Krista.
360. ili 361. godine Hilarije se konačno mogao vratiti iz progonstva u domovinu nastavljajući odmah pastoralnu djelatnost u svojoj Crkvi, a utjecaj se njegova naučavanja proširio i daleko izvan tih granica. Sinoda koja se 360. ili 361. održala u Parizu prihvaća ponovno izričaje Nicejskoga sabora. Neki stari autori misle da ovaj veliki antiarijevski preokret među episkopatom Galije valja u dobroj mjeri zahvaliti snazi i dobroti biskupa Poitiersa. To je ustvari i bio njegov dar: povezivanje snage u vjeri i dobrote u međuljudskim odnosima. Posljednjih godina života sastavio je i Rasprave o Psalmima, komentar pedeset i osam Psalama, koji su protumačeni prema načelu iznijetom na početku djela: “Nema sumnje da se sve ono što kažu Psalmi mora shvatiti u skladu s evanđeoskim navještajem, tako da, kakav god bio glas kojim je proročki duh progovorio, sve bude stavljeno u odnos s dolaskom Gospodina našega Isusa Krista, utjelovljenjem, mukom i kraljevstvom, te sa slavom i moći našega uskrsnuća” (Instructio Psalmorom 5). U svim je Pslamima prepoznavao tu transparentnost otajstva Krista i njegova Tijela – Crkve. U različitim prilikama Hilarije se susretao sa svetim Martinom. Upravo u blizini Poitiersa budući biskup Toursa utemeljio je samostan koji postoji još i danas. Hilarije je umro 367. godine, a njegov liturgijski spomen slavi se 13. siječnja. 1851. godine blaženi Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem.
Sažimajući bitne točke njegova nauka, htio bih naglasiti da Hilarije polazište svoga teološkoga promišljanja nalazi u krsnoj vjeri. U djelu De Trinitate Hilarije piše: Isus “je zapovijedio krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19), to jest ispovijedajući Stvorca, Jedinorođenoga i Dar. Samo je jedan Stvoritelj svega, jer je samo jedan Bog Otac iz kojega sve izlazi. I samo je jedan Gospodin naš Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno (1Kor 8,6). I samo je jedan Duh (Ef 4,4), dar u svima… Nigdje se neće moći dokazati da nedostaje ova velika punina u kojoj se u Ocu, u Sinu i u Duhu Svetome stječu uzvišenost u Vječnome, objava u Slici, radost u Daru” (De Trinitate 2,1). Bog Otac, budući da je sama ljubav, sposoban je u punini predati svoje božanstvo Sinu. Osobito mi je lijepa ova Hilarijeva misao: “Bog ne zna biti ništa drugo doli ljubav, ne zna biti drugo doli Otac. A tko ljubi, nije zavidan; i tko je Otac, to je u potpunosti. To ime ne dozvoljava kompromise, kao da bi Bog bio otac sam pod nekim vidom, a pod drugim ne” (ivi 9,61).
Stoga je Sin u potpunosti Bog bez ikakva nedostatka ili umanjivanja: “Onaj koji dolazi od savršenoga savršen je, jer tko onaj koji sve ima dao mu je sve” (ivi 2,8). Samo u Kristu, u Sinu Božjem i Sinu čovječjemu, spasenje nalazi čovječanstvo. Uzimajući ljudsku narav, On je sebi pridružio svakoga čovjeka, “postao je tijelo sviju nas” (Tractatus in Psalmos 54,9); “uzeo je na sebe narav svakoga tijela, te je po njemu za nas postao istinski trs i u sebi ima korijen svake loze” (ivi 51,16). Upravo je stoga put prema Kristu otvoren svima – jer on je sve privukao u svome čovještvu – iako je uvijek potrebno i osobno obraćenje: “Po odnosu s njegovim tijelom, pristup Kristu otvoren je svima, čim sa sebe svuku staroga čovjeka (usp. Ef 4,22) i pribiju ga na križ (usp. Kol 2,14); čim napuste prijašnja djela te se obrate, da budu s njime suukopani u krštenju te zadobiju život (usp. Kol 1,12; Rim 6,4)” (ivi 91,9).
Vjernost Bogu dar je njegove milosti. Stoga sveti Hilarije moli, na kraju svoje rasprave o Trojstvu, da uvijek mogne ostati vjeran krsnoj vjeri. Značajka je to cijele te knjige: promišljanje se pretvara u molitvu, a molitva u promišljanje. Čitava knjiga razgovor je s Bogom. Htio bih današnju katehezu zaključiti jednom od tih molitava, koja neka tako postane i našom molitvom: “Daj, Gospodine – kaže nadahnuti Hilarije – da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovijedio u simbolu svoga novoga rođenja, kad sam bio kršten u Oca i u Sina i u Duha Svetoga. Da se klanjam tebi, naš Oče, i s tobom tvojemu Sinu; da zavrijedim tvoga Duha Svetoga koji izlazi od tebe po tvojem Jedinorođencu… Amen” (De Trinitate 12,57).