Spreman za poslanje

Buka velegrada nije zagušila jeku Božje riječi koja je zahvaljujući Savlovu i Barnabinu djelovanju sve snažnije odjekivala ulicama Antiohije i antiohijskom okolicom. Uz Jeruzalem rodilo se tako novo središte iz kojeg se širio navještaj spasenja i izljev ljubavi Božje na sve koji povjerovaše u Gospodina Isusa.

Kvasac Božje riječi
Božja riječ je doista bila poput kvasca koji je uskvasao tijesto čovječanstva zamiješano božanskim djelovanjem dosežući svoj vrhunac u utjelovljenju Riječi. Antiohijska je Crkva rasla u otvorenosti Duhu Božjemu, ali da bi se iz nekog središta mogla širiti radosna vijest, ono najprije mora biti stjecište u koje dotječe milosni dotok te iste radosti koji se poslije obilno razlijeva na žedna srca. Antiohijski vjernici – kršćani znali su čarobnu formulu primanja i dijeljenja milosti. Znali su u kojem omjeru trebaju zamiješati božanski kvasac s ljudskom spremnošću da bi tijesto nabujalo i da bi dobili kvalitetan kruh, pečen plamenom Duha. Bijahu otvoreni takvom dotoku koji je ispunjao njene spremnike, bilo po odgovornim vođama zajednice koji djelovahu, poučeni snagom Duha Božjega, kao istinski učitelji čija su usta kazivala božansku mudrost, bilo po onim navjestiteljima koje su zvali starozavjetnim imenom proroci. Tako se Crkva u Antiohiji ispunjala radošću Božjom zahvaljujući zauzetom radu svojih učitelja i proroka među kojima su uz Barnabu i Savla bili još Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac i Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika.
U ovoj zajednici Savao je stekao nova duhovna iskustva, ali je u isto vrijeme i sam davao doprinos učvršćujući vjeru u srcima učenika. Osjećao je da je pronašao stvarnost koju je od samoga početka tražio i slutio. Kršćani su nadišli okvire Zakona. Vjernici bijahu otvoreni za Božju riječ ne postavljajući joj zapreke, nego, štoviše, stavljajući se na raspolaganje božanskoj sili i njezinoj prodornosti. Sad je jedino bilo pitanje do koje se mjere ovaj kvasac kršćanskog života treba ukvasati, do koje mjere će njega obvezati da se otvori Božjem djelovanju i izvrši svoje poslanje u svijetu.

Otvoreni Duhu
I dok su jednom obavljali službu Božju i postili, Duh Božji je dao naznačiti da je došlo vrijeme da se kvasac Božje riječi, koji je učinio da Crkva Božja nabuja u Siriji do svoje zrelosti, prenese i na druga područja, te da Crkva započne izrazitije djelovati i među drugima koji željno iščekivahu navještaj spasenja. Zato je Duh Sveti jano očitovao što želi: De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Zajednica je sa strahopoštovanjem primila ovaj zahtjev. Postili su, molili se, položili na njih ruke sa željom da Bog blagoslovi njihovo djelovanje, te su ih otpustili. A oni otvoreni djelovanju Duha, znali su da kad Bog poziva, on u isto vrijeme i daje poslanje, jer ih je izdvojio, ne da bi zauzeli počasno mjesto u zajednici, nego da bi imali iznimno teško, ali najčasnije poslanje naviještanja Božje riječi. Od ovog trenutka Gospodin će privesti ostvarenju najavljeni nagovještaj koji je Savlu odjeknuo u ušima već prilikom objave kod Damaščanskih vrata, kad mu je rekao da će biti poslan daleko pred narode i kraljeve i kako će mnogo trpjeti za ime njegovo.
Od trenutka kad je susreo Isusa na putu prema Damasku i nakon što ga je Ananija krstio nakon trodnevne sljepoće i boravka u Ravnoj ulici, Savao je izravnao sve neravnine i ispunio sve udubine pripremajući staze Gospodinu u svome srcu. Za njega je to ujedno značilo ispuniti se Duhom Svetim, te ne poduzimati više nijedan korak bez njegova djelovanja i poticaja. Nije imao svojih planova ni želja čekajući trenutak za koji je predodređen. Sav njegov život je bio osmišljen raspoloživosti i otvorenosti Duhu Božjemu. Tako je bilo i ovog puta, kao što je bilo i proteklih godina koje je strpljivo proživio u Arabiji i u Tarzu radeći svoj posao i naviještajući u granicama svojih mogućnosti. S razlikom što je sad znao da je došao milosni trenutak koji je predosjećao već otkako ga je Barnaba pozvao u Antiohiju, te je zato gorljivo surađivao s Duhom moleći, posteći, te u spoznaji Gospodnjoj. Odgovarao je na svaki božanski poticaj, svjestan kako će mu, kada dođe vrijeme odluke, trebati i posljednji atom snage i umješnosti, sva prokušana vjernost Duhu koji djeluje na srca ljudska. Put na koji kreće, nakon što je u svom srcu u potpunosti izravnao staze Gospodinu, ne će biti nimalo ravan ni jednostavna, ali je dobro predosjećao da drugog puta nema, te da je pozvan i u srcima drugih ljudi diljem svijeta poravnavati staze Gospodinu i otvarati ih Duhu kojega je i sam primio i od čije je punine živio.

Biti poslanik
I do tada je Savao dosta proputovao naviještajući radosnu vijest i svjedočeći iskustvom vlastitog obraćenja kako je Isus živ i uskrsnuo, ali ovo izabranje je bilo nešto sasvim posebno. Inicijativa nije bila njegova, niti se radilo o privatnom nastojanju da vrati na pravi put one s kojima je prije lutao, napose one za čije je lutanje možda i sam bio kriv svojim radikalnim stavovima, nego se radilo o zadaći koju je Barnabi i njemu povjerio Duh Sveti, u čemu ih je poduprla antiohijska Crkva. Razlika se mogla činiti neznatnom i nevidljivim, ali on koji je imao iskustvo Božje prisutnosti i djelovanja Duha znao je da je razlika između privatnog navještaja i crkvenog poslanja ogromna. Jer on nije imao samo neko osobno iskustvo s uskrslim Gospodinom, nego je osobno iskustvo pridružio i sjedinio s iskustvom vjere prve Crkve, bez koje ne bi bio doživio radost izmirenja niti bi zadobio vid i jasnoću. A da nije bilo one prve zajednice koja je molila za svoje progonitelje, da nije bilo Stjepana koji je tražio oproštenje za svoje kamenovatelje, upitno je bilo bi li on, Savao, zadobio milost.
Njegov i Barnabin odlazak u misije nije bio plod privatnog promišljanja i nastojanja, nego odredba koju vodi Duh Božji. Diljem svijeta nisu htjeli nositi svoju poruku, nego poruku uskrsnuća i Uskrslog Gospodina koji je poslao svoje učenike da idu po svem svijetu propovijedajući evanđelje svemu stvorenju. Ako njih dvojica i nisu bili prisutni u trenutku kad je Učitelj podijelio poslanje dvanaestorici, ipak su i oni bili dio iste crkvene stvarnosti unutar koje nitko ne može plodnosno djelovati izvan zajedništva, niti sebi uzeti za pravo navještaja za koji jedino Gospodin može ovlastiti učenike. Zato njihovo vjerovjesničko putovanje nije bilo njihovo putovanje, nego putovanje Duha koji je preko njih želio svjetlom istine obasjati narode.

Blagovjesnik u Antiohiji

Tražeći se još uvijek između uspjeha i neuspjeha, u iščekivanju da postane oruđe odabrano prema Isusovoj riječi, Savao je pokušavao u osobnim susretima i kontaktima po Tarzu i Ciliciji djelovati uvjeravajući svoje sunarodnjake u ispravnost svoga tumačenja Pisma i u istinitost objave kod Damaska. Sve svoje sile i vrijeme upotrebljavao je da sa sunarodnjacima podijeli svoje otkriće, no išlo je dosta teško, bez osobitih rezultata, ali je znao da ne može ne govoriti o milosnom daru koji mu je Gospodin podario, jer bi u protivnom kamenje progovorilo.

Antiohijska događanja
I nakon što se moglo učiniti da mu je trud bio uzaludan, a rezultat neznatan, silno se obradova onog dana kad mu je došao u posjete prijatelja Barnaba, kojega nije vidio već nekoliko godina, od onog dana kad je bio prisiljen napustiti Jeruzalem. Barnaba mu je, zajedno s drugim učenicima, svesrdno pomogao, jer su Židovi tražili njegovu glavu. Ovaj put je Cipranin, tek pristigavši iz Antiohije, došao tražeći pomoć. Oduševljen pričao mu je kako se u Antiohiji mijesio novi kvasac, kako je milost Božja bila na djelu i među poganima koji također prigrliše vjeru. U tom velikom gradu, punom bezboštva i kojekakvog nemorala, bilo je i bogobojaznih osoba koje nisu dopustile da im se u dnu bića ugasi plamen iskonske čežnje za Bogom. Oni su već prije mnogo toga naučili o židovstvu i od židovstva glede spoznaje i štovanja jednoga Boga, prihvaćajući neporočno življenje koje im je bilo propovijedano. Približili su se židovstvu koliko je bilo u njihovoj moći, no uvijek je postojala granica koju im Židovi nisu dopuštali prijeći, osim ukoliko se netko ne bi odlučio potpuno požidoviti.
Pa kad se nakon progona u Jeruzalemu, kad je Stjepan podnio mučeništvo, učenici raspršiše po okolnim pokrajinama, doprijevši sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, navješćivahu Riječ samo Židovima. Međutim, neki od Ciprana i Cirenaca, kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima, navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ta je vijest zbunjujuće djelovala na prvake jeruzalemske Crkve koja se do tada susrela samo s pojedinačnim slučajevima krštenja pogana, ali ne i sa sustavnim propovijedanjem kojem je naslovnik bilo poganstvo. Svima je bio poznat slučaj rimskog satnika Kornelija kojega je Petar krstio, no tom je zgodom Duh Božji posredovao posebnom objavom, te je Petar imao dobro pokriće i opravdanje, koje je i njemu pomoglo da shvati kako Bog nije pristran, što ipak nije postala redovna praksa.
Antiohijski učenici međutim nikome nisu branili pristup vjeri, nego, dapače, radovahu se kad su vidjeli kako pobožni Grci odbacuju pogansko neznaboštva, te traže spasenja iz sveprisutnog nemorala koji je zadirao u sve pore društvenoga života. Jeruzalemska pak zajednica nije bila sigurno što misliti o takvom djelovanju Božje milosti među poganima, pa su poslali Barnabu kao povjerenika da ispita što se događa u Antiohiji. Otvoren djelovanju Duha Barnaba je ustanovio da je u antiohijskoj Crkvi na djelu milost Božja, pa nije trebalo drugo nego da on svojim autoritetom učenike potakne na ustrajnost i vjernost Gospodinu u odlučnosti srca.

Jeka Božjeg glasa
Savao se silno radova tim vijestima iz prve ruke o kojima je nešto bio načuo. A tek kad mu je prijatelj Cipranin saopćio da je došao po njega jer je procijenio da je toj mladoj zajednici, punoj zanosa i žara, potreban i čovjek njegovih sposobnosti i duhovnog iskustva, dobio je novi polet. Zahvaljivao je Gospodinu što je Barnaba procijenio da će njegovo iskustvo, poznavanje Pisma i umijeće uvjeravanja i dokazivanja dobro doći učenicima u Antiohiji gdje se okupio lijep broj osoba koje su prigrlile vjeru u Gospodina. Dok je u tišini srca zahvaljivao, Duh mu je šaptao da je došao trenutak poslanja koji mu je bio nagoviješten kod prvog susreta s Gospodinom, te potvrđen u viđenju u Hramu. 
S trepetom je toliko puta morao ustanovit kako je njegov narod bio narod neobrezanih ušiju, tvrde šije i neposlušan glasu Gospodnjem. Dok je s Barnabom išao put Antiohije, slaveći Boga za silna djela, razmišljao je o tome kako je se Bog, poradi tvrdokornosti svoga naroda poslužio jekom, kad već oni nisu htjeli prihvatiti njegova glasa. Budući da su postali tvrdovrati poput zida, Gospodin je učinio da se njegov glas odbije od njih i dođe u uši onima kojima je bio iznenadni dar i melem na ranu u kockanju ljudskom u kojem nisu imali čvrstog oslonca. Kao što je jeka neuhvatljiva, tako od trenutka kad je Isus umro za sve ljude, nitko nije imao pravo prisvojiti i privatizirati Božju riječ, položiti isključivo pravo na nju. Zato ni Židovi nisu mogli spriječiti pogane da je čuju. Ako je se Bog poslužio jekom, učinio je da se jeka njegove Riječi odbije od zida nevjere i neprihvaćanja, da bi došla u uši onih koji će je čuti i prihvatiti po svoj zemlji. Prisjeti se i proročkih riječi Psalmiste: Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi sve do na kraj svijeta sežu.

Kršćani
Njegov narod, ustanovljavao je Savao sa zebnjom kao da dotiče ogromnu ranu na duši, bio je gluh na Božju riječ, te je bilo samo pitanje trenutka kad će se dogoditi ovakav rasplet da Božji glas dođe u uši poganima. Uostalom, Bog je Bog svakog čovjeka, te i ne želi drugo nego da svi upoznaju njegov glas i volju. Ako je govorio ljudskim jezikom i objavio se jednom narodu, učinio je to da bi ga oni navijestili drugima do na kraj svijeta, a ne da bi ga držali kao svojinu kojom raspolažu po nahođenju. 
U tom duhu i tom snagom pridružio se Savao braći u Crkvi u Antiohiji navješćujući velikim žarom evanđelje – Isusa Krista, gdje je poveće mnoštvo vjernika bilo sastavljeno dakle i od pogana, koji po vjeri zadobiše pristup obećanjima Izraelovim. Sazrijevala je svijest da je nastao novi narod, sukladno svetopisamskom naviještaju kako će Bog dovesti na mesijansku gozbu sve narode. Ovaj novi narod utemeljen oko Ostatka Izraelova, Božjeg Pravednika koji je srušio pregrade među narodima, nije više Nemila i Ne-narod-moj, nego sad postaje pravi narod, koji ima i novo uređenje i novo ime, po onom koji je njegov temelj i začetnik. Antiohijska zajednica prva stječe svijest da nije samo jedna struja židovstva, već sasvim nova Božja stvarnost, zajednica sastavljena od dva naroda koja Isusa ispovijeda Mesijom, Pomazanikom – Kristom, te s pravom nose ime kojim svjedoče o pripadnosti njemu: kršćani!

Na tragu proročkog djelovanja

Tamo gdje je Marija, Žena i roditeljka, bila Majka svima, svi su se zvali braćom, pri čemu je ime bilo odraz stvarnosti. Tako se i on, Savao, među njima osjećao. Imao je prigodu doživjeti ono što je i prije obraćenja čuo u jeruzalemskim kuloarima. Živjeli su u slozi i miru razmišljajući o riječima i djelima Gospodinovim prema svjedočanstvu apostola, odlazili su u Hram na molitve, u kućama lomili kruh, sva dobra su međusobno dijelili, hvaleći i slaveći Boga. Nije čudo stoga što su uživali veliku naklonost u narodu. Tako je, pridružujući se jeruzalemskoj zajednici, postigao prvi i prvotni cilj svoga dolaska, ucijepiti se u srce zajednice Isusovih učenika, da ne bude kao odsječena grana sa stabla, niti vuk samotnjak.

U sili Ilijinoj

Međutim on ne bi bio zadovoljan da je njegov nemirni duh prihvatio takvu idiličnu sliku i stvarnost kakva mu se pružala u zajednici, da nije pokušao ostvariti i drugi cilj radi kojeg je došao u Jeruzalem. Bilo je providonosno što je susreo Barnabu, poznanika iz studentskih dana, koji ga je uveo u zajednicu apostolskog zajedništva, ali nije želio propustiti prigodu susresti se s i onima s kojima se prije natjecao progoniti Crkvu. Stvarna zapreka navještaju su bili oni, koji su smatrani ocima i učiteljima naroda, te je njegova želja bila posvjedočiti upravo njima kako su u velikoj zabludi i neznanju glede ostvarenje Božjeg plana u Isusu. Bio je uvjeren da su upućene njemu riječi proroka Malahije što mu odzvanjahu u ušima kao poziv: Ići pred Gospodinom u sili Ilijinoj, te obratiti srca otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih spremajući Gospodinu narod pripravan.
Već njegova prisutnost bila je kao pljuska ‘ocima’ s kojima je nekad zajedno kovao planove o progonima, čije je prizemljene niske motive i neutemeljenost stavova dobro poznavao i sada ih mogao najbolje raskrinkati. Zato nije trebalo niti petnaestak dana da ponovno dođe do oštre reakcije protiv njega čijoj gorljivosti nije bilo usporedbe, čijem znanju nije bilo premca, a uvjerljivosti tumačenja nije bilo zamjerke. Silinu žalca kojim je progonio Crkvu, nosio je još uvijek u svome tijelu kao žal zbog nedjela, da bi ga sada prometnuo u prodorni navještaj koji je Židovima postao kao trn u oku. Otvoreno i vatreno je raspravljao sa židovima grčkog jezika, pa i oni, poput damaščanskih židova, snovahu pogubiti ga.

Bijeg iz Jeruzalema

Zbog njihove tvrdokornosti i nerazumnosti našao se kao pred zidom. Tražio je u molitvi snagu i nadahnuće, pogotovo što se ponovno iznad njega nadvila smrtna opasnost. Braća stoga nisu držala da je pametno tako otvoreno izazivati i navlačiti na sebe bijes protivnika, te su mislili da je bolje da se udalji iz Jeruzalema. On se u sebi dvoumio. Nije se bojao smrti, jer je imao snagu života koju je naviještao, ali opet nije želio niti srljati u smrt bez razloga. Isto tako nije mu bila želja ni cilj izazivati heleniste, nego jednostavno nije mogao ne govoriti o svom obraćenju i poslanju koje je time primio. Prije svega želio je naviještati i svjedočiti, a ne izazivati. U raspravi je mogla vrijediti snaga argumenta, a ne sila batine i jačina prijetnje. Prisjetio se ponovno i Stjepana, kojemu nisu omogućili ni suđenje niti su uvažili snagu dokaza, osjećajući da je dužan i njegovoj prolivenoj krvi ne mariti za svoju, nego samo za navještaj istine.
U nedoumicama i dvoumljenju Bog kojem se tako usrdno povjeravao nije ga ostavio bez odgovora. Dok se tako jednom zgodom u Hramu žarko molio, dok je u zanosu bio ponesen u treće nebo i u raj, te slušao neizrecive riječi, čuo je jasno kako mu Gospodin veli u viđenju: Pohiti, žurno iziđi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni. I dok se nećkao, misleći kako mora prije iskupiti svoj život i proganjanje vjernika, što je imalo svoj vrhunac u Stjepanovoj smrti, koju je i sam odobrio i skrivio, Gospodin mu ponovi još izričitije: Pođi jer ću te poslati daleko k poganima! Tada dopusti braći da ga, zbog sigurnosti, odvedu u Cezareju, nakon čega se odlučio vratiti u Tarz.

Prorok u zavičaju 

Nakon bijega iz Jeruzalema ostao mu je gorak okus u ustima, ali u njemu je bujala snaga Božja da bi se on tek tako lako predao. Nastavio je obznanjivati u rodnom gradu i u sirijskim i cilicijskim krajevima sadržaj objave koju mu je Gospodin povjerio. U životu je sve drugo mogao dovoditi u pitanje, ali ne i činjenicu da je Isus živ, jer ga je susreo pred damaščanskim vratima, jer ga je vidio u svjetlu, s njim razgovarao, njegov glas i upute slušao. Rodbini, prijateljima i znancima mogao je djelovati čudakom, ali nije mogao ne govoriti o ispunjenju Božjih obećanja narodu Izraelovu u osobi Isusa Nazarećanina.
Kad je nailazio na nerazumijevanja poput onih jeruzalemskih, tješio se jer je i sam Gospodin, nakon što je bio odbijen u svome kraju, rekao da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. I ne radi se samo o Tarzu ili Ciliciji, nego ga je boljelo što njegov narod u svojoj cjelini, proročki navještaj i svjedočanstvo o Isusu, prihvaća s toliko zadrške. Žalosno je bilo da je Gospodin svojima došao, a njegovi ga nisu primili, što se ponavlja i u njegovu slučaju, dok im je pokušavao otvoriti uši i srca za razumijevanje proročanstava o Isusu.
Ali je isto tako Bogu zahvaljivao za svaku otvorenu dušu koja ga je htjela saslušati i prihvatiti poruku njegova evanđelja koje je zdušno propovijedao. Toliki navjestiteljski trud u kojem je sve više pronalazio sebe nije mogao proći bez odjeka, tako da se je po Crkvama u Judeji, koje su zbog toga slavile Boga, pronio glas: Nekadašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio. A on se osjećao ispunjenim dok je ovcama doma Izraelova, koje su stajale u nekoj vrsti predvorja, otvarao Vrata Božjeg ovčinjaka u koji napokon nije ulazio kao razbojnik i najamnik, već kao istinski pastir. Zato je iz dna duše pjevao zahvalne psalme i himne Bogu. Napose mu sviđao Psalam 68. koji pjeva o slavnom putu Jahvinu od Egipta do Siona, a koji se ostvario Isusovom pobjedom na Sionu, poradi koje vjerni Izrael, okupljen oko apostola, u svečanim zborovima slavi Boga. Sebe je, naprotiv, tražio u melodioznim riječima:Predvodi ih najmlađi, Benjamin, koji ide pred njima.

U školi Duha

Polaganjem Ananijinih ruku pale su mu ljuske s očiju, a dok mu se krsna voda slijevala niz lice osjetio se preporođenim poput novorođenčeta i rasterećenim od silnog tereta preteškog za njegova ljudska leđa. Pao mu je kamen sa srca koji ga je tako teško pritiskao, izbjegavši u posljednji čas da se ne razbije o taj Kamen, odvaljen od brijega bez ruke ljudske. Štoviše uspio ga je uklopiti u zdanje svoga života kao kamen zaglavni, premda mu je vrlo  malo nedostajalo da ga taj kamen Božji zdrobi, jer se drznuo praćakati protiv ostana, oholo podižući ruku na samoga Boga. Taj kamen je bio Isus Nazarećani, ispunjenje Pisma, Zakona i proroka, obećani Mesija i Pravednik Božji koji mu se objavio kao nedonoščetu. S ovim kamenom napokon je bilo postavljeno cijelo zdanje, osmišljen svaki potezić i kvačica Zakona koji je on tako vjerno vršio. Ma koliko je mislio da posjeduje cjelinu i pregled židovskog nauka, te da je upućen u istinu, shvatio je da mu nedostaje upravo zaglavni kamen koji sve drži i svemu daje smisao. Upoznavši istinu koja ga je zahvatila, uočio je relativnost svoga znanja i oholost zvanja.

Novi život
Usplamtio je od želje saopćiti svima ovu radosnu vijest, ovu novost koja mu je mlazom krsne vode prosvijetlila dušu. Za nj više nije bilo dvojbe da je istina ono što su svjedočili svi učenici Isusovi, a to je da je Isus živ i da živi u slavi Očevoj kao Sin Božji. Mesija iz Nazareta nije samo usputni izabranik kojega Bog bira između ljudi da ispuni određeno poslanje, kao što su bili toliki koje je poznavao iz povijesti svoga naroda, nego je kao Izabranik i Poslanik bio vječni Očev Sin kojega je Otac poslao na svijet da izvrši djelo spasenja. Nije gubio časa ni prigode da podijeli sa sunarodnjacima u židovskim sinagogama Damaska ovu svoju radosno spoznaju kojom ga je Bog obdario, a ticala se cijelog izabranog  naroda kojem je Mesija pripadao po tijelu. Bio je kao odapeta strijela koja je naglo i nenadano promijenila smjer, te je svojom prodornošću i ubojitošću prijetila onima koji su je ispustili. No on nije imao više namjeru ubijati strijelama smrti, nego strijelama ljubavi Božje davati život, uvelike zbunjujući Židove da on, progonitelj Imena, sada naviješta da je Isus Sin Božji i obećani Mesija.

U Arapskoj pustinji
I premda mu je od onog događaja pred Damskom sve bilo jasno, ipak je imao potrebu povući se u pustinju, dok se u javnosti ne slegne podignuta prašina strasti, a u njemu dojmovi, snažni osjećaji i uzburkani duhovi. Strah ga bilo da zbog njegove naglosti Crkva ne doživi nove napade i pustošenja kao što je bilo u do prije nešto malo vremena kad ju je on tako nemilosrdno progonio. Kao što se to događalo mnogim vođama u povijesti izabranoga naroda, dopustio je Duhu da ga odvede u pustinju, da mu u srce šapne riječi neizrecive, da ga uvede u puninu istine i priveže k sebi konopcima ljubavi.
Život uvijek ostaje velika nepoznanica, otajstvo koje se može samo dijelom poniknuti. Ne samo od tuđeg, nego i od vlastitog života nas dijeli ponorska dubina srca koju nijedan smrtnik ne može do kraja istražiti. Samo Duh Božji vidi i poznaje srce čovječje, kao što vidi i dubine Božje, te daje i samom čovjeku da u nekom trenutku sagleda cjelinu života, i prošlost i sadašnjost, te da se onda, nakon što dođe do spasonosnih zaključaka, otisne u budućnost prodorno kao porinut brod u moru.
U pustinji je napokon imao prigodu shvatiti smisao cijelog životnog puta, svih onih velikih stvari, naoko besmislenih, i truda i napora, i odgoja i molitava, i okolnosti u kojima je rastao, da u svemu tome uoči prst Božji, štoviše ruku Božju koja ga je, na vrlo neobičan način vodila tom značajnom trenutku spoznaje. U tom trenutku je shvatio da je ne samo ruka Boga bila s njime, nego da je čak od utrobe majčine bio odvojen za djelo spasenja za koje ga je Svevišnji odredio, povjeravajući mu poslanje među braćom. A pustinjska samoća mu je pomagala da se oboružan snagom Duha spremi za izazove koji će nakon toga uslijediti.
Pustinja je bila prigoda da iskuša svoju „matematičku“ sposobnost, ponirući u dubine i točnost formule u koju se osvjedočio prihvativši ovaj novi Put kojim je pošao. Do tada je vjerovao da je nauk koji su širili neuki ribari bila samo jeftina smicalica. Svakom Židovu je, držao je do tada, bilo jasno da je Bog jedan, te da je 1+1=2. Navještaj koji je čuo o Isusu Mesiji, Pravedniku i Sinu Božjemu, po njemu, kosio se bio s tom računicom. Oni koji su ga uvjeravali u suprotno, zastupali su tešku nelogičnost tvrdeći kako je 1+1=1, jer kako drugačije razumjeti da je Bog jedan, što ljubomorno ispovijeda narod Izraelov otkako mu se sam Bog objavio kao jedan i jedini, ako ima i Sina koji je također Bog. I to nije bilo dosta, nego je sada morao pridružiti i Duha Svetoga, te konačni račun, izražen u brojkama izgleda ovako: 1+1+1=1. I dok je prije bio zauzet da izmiri račune i računicu s otpadničkom sektom koja nije poznavala „matematiku“, sada se on u pustinji dao na studij Božje matematike, logike i Božjeg Pisma, koji ipak nije sličio onom ljudskom. Snagom primljene vjere počeo je otkrivati otajstvo skriveno od vijeka, otajstvo da je obećani Mesija trebao biti Božji Sin, te da je Bog Izraelov trojstvena ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti.

Vuk protiv JanjetaŽivot u pustinji u kojoj se posvetio radu da bi preživio i promišljanju vlastitog života tražio je da shvati i prihvati svoje pogreške i previde. Pred očima mu je još lebdio Stjepanov lik koji je u njemu izazivao Kajinovski osjećaj. Milosrđu Božjem može zahvaliti što od njega nije tražena krv za bratovu krv, nego je Bog milosrdno htio snagom Stjepanove krvi i opraštanja njemu, Savlu, udijeliti milost. A tragedija njegova života nije bila samo u bratoubojstvu, nego i u bogoubojstvu. U ime Boga i Zakona progonio je Boga, te se nije mogao načuditi svojoj sljepoći.
Razmišljao je i o svome suplemenjaku Šaulu, prvom Izraelovu kralju, koji je bezrazložno progonio Božjeg izabranika Davida. Sjetio se što je praotac Jakov rekao za svog sina Benjamina: Benjamin je vuk grabežljivi, lovinu on jutrom jede, a navečer plijen dijeli. Odnosilo se to i na njega, Savla, s time da nije znao kako, progoneći Isusove sljedbenike kao nevine i bespomoćne janjce, diže ruku na samog Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. U sljepoći goroj od Šaulove nije vidio da je Jaganjac Božji, Korijen Davidov, ujedno nepobjedivi Lav iz plemena Judina kojemu vuk ne može nauditi.

Kristom obasjan

Susret pred Damaskom
Na putu kojim se povorka gorljivih Židova sa Savlom na čelu kretala iz Jeruzalema prema Damsku, Savao se zanio u vlastite misli: Nisam htio da moja gorljivost u progonjenju tog Puta bude privatna borba bez pokrića kao neko suparništvo među mnogobrojnim frakcijama židovstva, pa sam radi toga tražio punomoć velikog svećenika kojom se dokazuje da sam ja pravovjeran, na strani židovstva, dok progonjenici nisu ništa drugo nego krivovjerci i otpadnici od vjere otaca. Imajući pisma punomoći, imao sam potvrdu onih koji su bili čuvari vjere, dakle ovlasti koje mi je pružao i Božji Zakon, te nikog ne progonim u svoje ime, nego u ime svoga naroda i u ime Božje, budući da su se podigli kao prava opasnost jedinome i pravome Bogu. Mogu biti ponosan na sebe što sam oruđe izabrano da se već jednom dokrajči ovaj sukob i razdor koji vlada u narodu. Za svoga školovanja do Gamalielovih nogu nisam imao prigodu susresti tog Krista koji je povod svim ovim događanjima, koji je na ovakav način uzbudio duhove i napravio pravu revoluciju u židovstvu ispunjavajući Jeruzalem svojim naukom tako suprotnim otačkim predajama. Prava je šteta što nisam ostao koju godinu duže da i sam susretnem tog neobičnog rabija, te da ga prikliještim svojim pitanjima i da se s njim dokazujem na temelju svetih spisa. Šteta što nisam uspio susresti ovoga čovjeka koji je tako zaludio i zaslijepio ove ljude da su spremni umirati za njegove ideje.
I dok je tako prebirao misli i kovao planove kako će, nakon što je obavio posao u Jeruzalemu, osloboditi i Damask prisutnosti ovih sektaša koji su tražeći utočište došli u velikom broju ovamo, sijevnula je neka svjetlost kao munja iz vedra neba, zaslijepila njega i njegove pratioce oborivši ih na zemlju. Posljednje što je vidio bio je čovječji lik u sjajnom oblaku, puna božanske snage, koji ga je razgovijetnim glasom upitao: Savle, Savle, zašto me progoniš? Smogao je toliko snage priupitati tko je, da bi na svoje zaprepaštenje čuo odgovor: Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.

Zaslijepljen
Tek tada mu ništa više nije bilo jasno, ali kako od tog trenutka nije više ništa vidio, nije mu preostalo  nego slijediti upute koje mu je dao glas tog čovjeka iz viđenja koji se predstavio kao Isus. Dok su ga slijepa za ruku vodili u grad navalila je bujica misli i upita na koje nije imao jasnog odgovora:  Kako je to mogao biti Isus Nazarećanin, ako su ga ubili razapevši ga na križ, što su mi posvjedočili i veliki svećenici i starješine? A ako je to bio Isus, zašto me optužuje da ja njega progonim, kad ga tek prvi put susrećem ovdje pred Damaskom? Progonio sam neke od onih koji su tvrdili da je on živ, a njega nisam ni mogao progoniti ako je bio mrtav. Da se nije bio maskirao u nekoga od njih a da nisam o tome imao pojma? Kako on može biti mrtav i živ u isto vrijeme? Kako i nakon smrti na križu može biti živ? Kako može biti u nekome drugom? Ako je on samo običan čovjek, odakle mu tolika moć da s neba siđe u svjetlu što zasljepljuje i obara na zemlju? Zašto mi je taj glas rekao da se praćakam protiv ostana?
Upiti su navirali kao bujica u dušu žednu odgovora, ali odgovor nije moglo dati pitanje, već ga je trebalo primiti. Odgovoriti mu je vjerojatno mogao onaj nepoznati glas koji mu je rekao da će mu se dati što mu je činiti, te mu nije preostalo nego čekati. No ulog je bio prevelik da bi čekato tek tako skrštenih ruku. U pitanju je bio cijeli život i djelovanje, stavovi i uvjerenja, razum i vjera, shvaćanje Boga i čovjeka. Pred Damaskom se srušio cijeli svijet koji je do tada tako pomno gradio, vodeći računa i o najsitnijem detalju, ne ugrađujući u zdanje života ništa što Zakon nije nalagao.

Oslobođen sljepoće
Sad je morao razjasniti sebi što se ovo dogodilo. A to nije mogao sam. Morao se pouzdati u Onoga radi koga je sve ovo poduzimao, a koji ga je,evo, bacio na koljena sa svim dotadašnjim poimanjima i spoznajama. Ma koliko sve skupa bilo bolno, ipak je samo Svevišnji jedini put da pronađe odgovor. Zato je čvrsto odlučio čekati od Boga odgovor i daljnje upute, a da bi pospješio Božji odgovor odlučio se na strogi post. Tri dana je odbijao hranu i piće dajući se na molitvu u koju je uključio sav svoj život. Iz molitve je počeo crpiti neobičnu snagu, dok su mu slike nebeskog viđenja pred Damaskom ispunjale dušu.
Iz vjere je znao je da je Bog svjetlo koje osvjetljuje ljudske pute, a sada se našao oslijepljen tim svjetlom. Božje svjetlo je tama grešnicima, a pravednicima svjetlo, iz čega proizlazi nedvosmisleni zaključak da je on obični grešnik koji je lutao u mrkloj tami i živio u dubokom mraku. Morao je ostati slijep pod sjajem Božjeg svjetla, da bi uočio svoju sljepoću i dao se iscijeliti. Samo očišćena čovjeka Božje svjetlo može obasjavati, prosvjetljivati i usmjeravati,u protivnom ga obavija kao tama. Zato se čovjek mora osloboditi svakog ljudskog sjaja i svjetla, jer je to sve tama u odnosu na božansko svjetlo. Priznanje vlastitog mraka jedini je put na kojem može dopustiti Bogu da ga prosvijetli. Boga se može gledati samo čistim pogledom, umom i srcem, a njegov je bio uprljan krvlju i mržnjom.
Zato je morao dopustiti Ananiji, sljedbeniku Puta, da ga polaganjem ruku po Gospodnjoj naredbi oslobodi sljepoće i oholosti. Njega umišljenog Savla i velikog poznavatelja Pisma morao je uputiti u središnje otajstvo koje mu je izmaklo dok se bavio sitničavim ispunjavanjem zakonskih odredbi. Previdio je da Izrael nije živio od svoje pravednosti nego od svetosti Božje, da nije živio od vršenja Zakona, nego od obećanja Božjih i njihovih ispunjenja. A središnje obećanje ticalo se dolaska Božjeg Pravednika kojeg je osobno progonio, umjesto da bude njegovim svjedokom i navjestiteljem, za što je sada došlo vrijeme po naumu Boga otaca. Nije mi preostalo drugo nego pokajanjem i krštenjem isprati grijehe, te prizvati ono blagoslovljeno Ime koje je do tada mrzio i prezirao. Sav Zakon i proroci sastoje se u spoznaji volje Božje, što mu je napokon milost Božja podarila po onom glasu koji je čuo iz oblaka svjetla koji mu je zasjao pred Damaskom. Darom božanske milosti je progledao, oprao dušu i okrijepio se za sve ono što slijedi, dok mu je Ananija od samog početka dao spoznati da ga Gospodin želi u svojoj službi, da ga je izabrao za oruđe izabrano da pronese njegovo ime pred narode i kraljeve i sinove Izraelove.

Progonitelj Crkve

Stjepanovo mučeništvo

Da je taj Stjepan pravi i iskreni vjernik, zar bi onda svoje vođe i starješine, tumače Božje riječi i Zakona, optužio da su tvrdovrati i neobrezanih srdaca, da su ubojice svojih proroka, ljudi koji se opiru uvijek Duhu Svetome? Da je on pravi Židov, zar bi mogao nazvati izdajicama i ubojicama one na kojima je počivao najveći teret odgovornosti za cijeli narod? Predbacuje njima da se ne drže Zakona koji je primljen po anđeoskim uredbama, a kako ga se drži on koji ga jednostavno potkopava?, umovao je Savao dok je slušao Stjepanov govor i sam se uključujući u raspravu žučljivim pitanjima, ogorčen na tog čovjeka koji je s toliko mira u duši i gorljivosti u glasu izlagao svoj nauk. Otkud mu pravo tvrditi da vidi nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu?
Ali ako on može imati toliko gorljivosti za svoje teorije, zar je zamjeriti pravovjernim Židovima što su tako radikalni i što ga s još više gorljivosti pobijaju? Zar je zamjeriti što pripadnike takve sljedbe mrze iz dna duše? Zar je loše što su bili spremni zatrpati kamenjem njegovu nebesku viziju ‘otvorenih nebesa i Isusa Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu’, da nikome drugom ne padne na pamet izjaviti nešto slično. I premda zbog svoje mladosti nije imao pravo i sam bacati kamenje na Stjepana, njemu Savlu bila je čast da je mogao čuvati odjeću onih koji su to činili, i da je mogao utjecati na takvu osudu svojim žarom i znanjem, sposobnošću i utjecajem. Odobravajući taj čin, nestrpljivo je stoga čekao da napuni 25 godina života, da ubuduće može i sam podići ruku ili baciti kamen na svakoga tko spomene Isusovo ime, dajući još veći obol obrani istinske Izraelove vjere protiv ovih podlih i mrskih krivovjeraca, protiv njihovih stavova i ideja.

Odluka o progonu
I što su progonjeni pripadnici tog Puta imali više ponosa i odvažnosti svjedočiti za Ime tog Isusa koji se proglasio Kristom, to je Savla obuzimao veći bijes zbog nerazumne logike kojom su se ravnali i koja mu nije išla u glavu. Taj čovjek Stjepan, kojeg su zvali đakonom, poslužiteljem, čiju krv zemlja još nije upila, dopustio si je stvarno previše, umovao je Taržanin, te se širenju takvih nauka moralo stati na kraj. Uostalom, kamenovatelji ne bi sami sebe ovlastili takvo što učiniti, da im naređenje nije došlo od Boga. Ako je Bog, zakonodavac i sudac, Zakonom odredio da hulitelje treba kamenovati, onda se svaki vjerni Izraelac morao pokoriti njegovoj volji, ma koliko to moglo djelovati strogo i okrutno. Nije li on sam zapovjedio po sluzi svome Mojsiju da se svakog bezbožnika iskorijeni iz naroda? Stoga je mladi rabin čvrsto odlučio da ga u gorljivosti za Božju stvar ne nadmaši nitko od vršnjaka i sunarodnjaka.

Uz sva razumska i zakonska opravdanja koja je pronalazio, u duši mu je ipak ostajao nemir koji ga je dodatno dovodio do bijesa. Žestinom i bjesomučnim progonima htio je potisnuti sliku kamenovanja koja mu je lebdjela pred očima i jeku glasa što mu je odzvanjala u ušima. Taj čovjek zasut kamenjem umro je tako mirno, bez grča na  licu i bolne grimase, umro je kao da sniva u najljepšem snu. A u glasu ni zaklinjanja ni proklinjanja, nego samo molitva i praštanje i ona čudna snaga na spomen imena tog Isusa koji je bio povod i uzrok svemu ovom što se događalo u Jeruzalemu. Nije mogao zaboraviti ni bljesak neopisivog svjetla iz Stjepanova pogleda uprta u nebo, da bi potom ošinuo njime kao munjom upravo njega, Savla, prije nego je ispustio duh. Ili mu se to samo pričinilo da je svrnuo pogled upravo na njega? Kako bilo da bilo, svaki put kad bi mu u sjećanje došla ta slika, gubio bi prisebnost zbog nastalog nemira, zatvarajući oči kao da bježi od sjećanja, koja onda, kad se sklope vjeđe, naviru još jače neopterećene izvanjskim slikama. Nije znao što učiniti da protjera iz svijesti nagomilane slike, kako zatisnuti uši da ne čuje Ime Isusovo, kao i ostale glasove, sjećanja… Jedino rješenje je bilo dati se svim silama „na posao“, uvjeren kako će slike same od sebe izblijediti, glasovi utihnuti, a viđenja prestati.

Nastavak progona
Hvatati ljude kao životinje, bio je nezahvalan i naporan posao. Pogotovo kad progoniš pripadnike vlastitoga naroda. Ali postojalo je dobro opravdanje, s uporištem u Zakonu. Oni koje je on progonio jednostavno su bili izrodi i izdajice. Osim toga veliki svećenik i sve starješinstvo je bilo sporazumno s progonima. Štoviše, poticalo ih je i podržavalo svesrdno. Osjećao je da je donekle pretvoren u oruđe kojim su oni htjeli obaviti prljavi dio posla a da se sami ne uprljaju, no to je bio minimum koji je mogao učiniti za svoga Boga i svoj narod. Netko je morao podmjestiti leđa, pa i kad se radi o ovako nezahvalnim stvarima, no priznanja i nagrade su mu govorili da je na pravome putu kao progonitelj Puta i Imena Isusova. U ovoj stvari nije mogao poslušati ni svoga nekadašnjeg učitelja, mudrog Gamalijela, koji je smatrao da bi bilo vrlo razborito pustiti na miru sve one koji zastupaju taj nauk. No očito se i stari rabi preračunao, jer ova je sljedba uhvatila toliko maha da je poput korova, te ju se ne može drukčije iskorijeniti nego čupajući ih s lica zemlje, to jest progoneći ih svim raspoloživim sredstvima.
Stoga su jednog kamenovali, druge bičevali, tukli, stavljali u okove i zatvarali. Ali usprkos svega oni se opet ne boje govoriti o tom Isusu kao spasitelju koji je u vrijeme Pilatova upravljanja Palestinom bio smaknut na drvetu križa. Ako njihovu fanatizmu nema mjere, zar je trebalo biti mjere njegovoj želji i nastojanju da ih ukloni s lica zemlje? Ako su oni bili korov koji prijeti da zarazi njivu naroda Božjega, onda je njemu bila dužnost da ih na smrt progoni, da ih iskorjenjuje hvatajući ih po kućama i na ulicama, stavljajući u okove i predajući u sinagogalne tamnice, bez ikakve samilosti niti prema ženama. U Jeruzalemu više nisu imali sigurnosti, a to što su se raspršili po okolnim mjestima samo im je davalo lažnu sigurnosti: Zar misle da ima ikakvo mjestu na kugli zemaljskoj gdje se mogu skloniti pred njegovim bijesom?
Jer onima koji su sebe držali posebnim Putom u židovstvu, doista ne će biti puta koji će ih moći odvesti u sigurnost, dok ih do posljednjeg ne progutaju palestinska bespuća, tvrdo je u sebi odlučio mladi Savao.

Susret s kršćanima

Povratak u Jeruzalem

Premda je dolazio iz znamenitog cilicijskog grada Tarza, povratak u sveti grad Jeruzalem uvijek je u Savlu budio posebne osjećaje i bio izniman događaj. Osim što je ovom gradu, u sjeni Hrama, proveo svoje najljepše mladenačke godine rastući u dobi i revnosti prema Zakonu, od čega je prošlo već nekoliko godina, taj grad, simbol stradanja, bio je središte Izraelovih nadanja. Nekoliko godina izbivanja bilo je i malo i mnogo. Bilo je mnogo jer je u njemu ostala duboka čežnja koju je gajio prema ovom gradu, a premalo da bi se ipak mogla dogoditi neka radikalnija promjena, mislio je u sebi, jer u međuvremenu nije čuo da se u ičemu društveno-političko stanje promijenilo. Kuće, ulice, trgovi, pa i sveti Hram je ostao isti, sjajan kao i uvijek. Puk i građani, domaći i hodočasnici, živjeli su svoju svakodnevnicu pod budnim okom mrskih Rimljana. No ispod takve naoko mirne fasade, krilo se mnogo nemira koji se dogodio u posljednje vrijeme.
Za to malo vremena što je izbivao dogodilo se je mnogo toga, o čemu je tek čuo iz usputnih priča i rasprava koje su kružile po židovskim zajednicama u dijaspori, no ovdje se mogao u to osvjedočiti na licu mjesta. Osjetio je da u gradu pušu neki drugi religiozni vjetrovi, da se događa svojevrsno vrenje i previranje. Pojavile su se neke nove nauke koje propovijedaju i šire neuki galilejski ribari i njihovi sljedbenici. Koliko je mogao povezati, stvari su se počele događati godinu-dvije nakon što je završio rabinske studije u Gamalijelovoj školi i vratio se u rodni grad. U to vrijeme se u Palestini pojavio rabin imenom Isus koji je tri godine naučavao po sinagogama, a naročito u jeruzalemskom hramu. Oko sebe je imao šačicu istomišljenika, neukih ribara, žena i priprostog puka. Okosnica njegova nauka ticala se same biti židovske religije. On je za sebe tvrdio da je obećani Mesija – Krist, da je Sin Čovječji, ali što je, bilo najskandaloznije, da je i Sin Božji. Takva tvrdnja ne samo da je graničila s hulom na Boga, nego je doista bila najveća hula koju je čovjek mogao izgovoriti, iz čega se dade zaključiti da su veliki svećenici i starješine dobro postupili što su tražili od rimskog namjesnika Pilata da ga razapne.
Postoje važne stvari s kojima se ne može igrati ni šaliti, pa je razumljivo da je i taj Nazaretski rabi izgubio glavu na križu jer se poigravao svetinjama s kojima se nijedan Židov ne poigrava. Ali što je najzanimljivije, smrt toga rabija nije bila kraj, nego početak tih previranja. Najljepše je nastupilo nakon što su njegovi učenici ustvrdili da je uskrsnuo, što graniči s nemogućim. Doista, stvar je kristalno jasna i većina učitelja i narodnih starješina se slaže sa zaključkom: Sljedbenike tog Isusa koji se drznuo proglasiti Kristom i Božjim Sinom doista treba progoniti i spriječiti da ne odvrate cjelinu naroda od vjere otaca, te protiv njih, koji su da sada imali prilično uspjeha, treba poduzeti sve moguće mjere, budući da dosadašnje, bičevanja, rasprave i prijetnje, nisu donijele ploda. Pogotovo jer je, kao i kroz cijelu povijest, o vjernosti Božjoj riječi ovisila budućnost naroda.

Susret sa Stjepanom i kamenovanje
Ali ako već Svevišnji nije htio da se susretne s tim rabijem Nazarećaninom, ipak mu je bilo dano da vrlo brzo upozna jednog od njegovih učenika – Stjepana. Tom Stjepanu nije se mogla zanijekati hrabrost na jeziku,  međutim ima uvijek hrabriji od hrabrijega. Ako se on nije bojao iznositi istine protivne predaji koju su čuvali svećenici i pismoznanci, ako se nije bojao tumačiti na svoj način stare proročanske navještaje, trebalo je pokazati da ima onih, mladih i gorljivih, koji će takvim drznicima istom odvažnošću zatvarati usta, iskorjenjivati ih kao korov iz obećane zemlje Božjeg naroda.
Slušajući Stjepana Savao je imao prigodu čuti mnogo toga staroga i tradicionalnoga. Nije mu bilo nepoznat sadržaj koji je Stjepan iznosio, a ticalo se povijesti židovskoga naroda i Božjeg djelovanja. No imao je i nešto novoga i neobičnoga, nešto što nije imao prigode čuti prije. Taj čovjek je govorio s takvim optimizmom i radošću, neka je silina izbijala iz njega kao da je bio fanatik. U raspravi je bio tako vješt da mu nisu mogli stati na kraj toliki rabini iz sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca i Aleksandrinaca, ali niti oni iz Cilicije i Azije. No i za takve ima lijeka, mislio je u sebi Savao. Fanatike poput njega je, bez daljnjega, trebalo spriječiti da ne idu dalje, da ne šire svoje krivovjerje i da ne zaluđuju narod.

Rođenje i odgoj: između Tarza i Jeruzalema

Rođenje i ime

„Što će biti od ovog dječaka?“, pitali su se mnogi Zaharijini rođaci i znanci u trenutku kad mu se rodio sin Ivan, kasnije nazvan Krstiteljem, jer je njegovo poslanje pred Bogom i narodom bilo krštavati Izraele krštenjem obraćenja i pokore. No to pitanje se nije postavilo samo prigodom njegova rođenja, nego je svako novorođenče tolika nepoznanica da potiče ljudski duh da postavlja to pitanje promatrajući novi život u kolijevci, pitajući se koje će biti njegovo poslanje pred Bogom i ljudima.
Tako se vjerojatno dogodilo i nekoliko godina Krstiteljeva rođenja (oko 5-10. godine), ali ne u Palestini nego u maloazijskom gradu Tarzu, u obitelji pobožnih Židova iz plemena Benjaminova, kad im se rodio dječak kojem su odlučili dati ime Savao (Saulus/Šaul), ali također i Pavao (Paulus) kao drugo ime, kao što je bio običaj kod Židova dijaspore da židovskom imenu pridodaju još neko grčko ili rimsko. Ako je vjerovati rimskoj izreci da je ime u isto vrijeme i znamen (nomen est omen), onda je i dječaku Savlu to ime, dano prigodom obrezanja osmi dan po rođenju, bilo ime znamen koji podsjeća na prvog židovskog kralja Šaula. Savao znači željeni, isprošeni, a imenom prvog židovskog kralja dobio je najljepšu želju od svojih roditelja da prihvati svojevrsnu predvodničku ulogu za dobrobit svoga naroda. Jer u isto vrijeme dok su se pitali što će biti od njihova sina, nisu mogli zanemariti ni drugo pitanje: Što će biti od izabranog naroda?, budući da je sudbina svakog Izraelca nedjeljivo vezana sa sudbinom cijeloga naroda.

Obiteljski odgoj

Ako i nisu znali siguran odgovor na ova pitanja, znali su barem da im se truditi, u okviru svoje mogućnosti, da dadnu što je moguće veći doprinos Božjem planu kao odgovor na postavljena pitanja. Odgovor se trebao pretočiti u konkretni praktični religiozni život njih kao vjernika, a doći do izražaja napose u odgoju djece. Sudbina Božjeg naroda bila je uvijek vezana uz sudbinu odvažnih pojedinaca, a odvažne pojedince je trebalo podići odgajajući ih u strahu Božjemu.
Premda stjecajem okolnosti udaljeni sa svoje rodne zemlje, njihovo je srce ipak bilo usmjereno prema Jeruzalemu. Kao imućni trgovci skrasili su se u Tarzu, središtu pokrajine Cilicije, ali nikad nisu prestali biti Židovi koji dišu za svoj narod. Štoviše i u Tarzu su živjeli kao dio značajne židovske kolonije. Kao iskusni i razboriti židovi, obdareni i dozom pronicljivosti i lukavstva, nisu htjeli svoga sina Savla, a ni kćer koju su imali, uskratiti ni za onu socijalnu dimenziju i životne potrebe. Želeći izvući najviše od svega što je život nudio, priskrbili su sebi rimsko građansko pravo, čime su se izjednačili u pravima i dužnostima sa svim ostalim građanima Rima, za razliku od robova i barbara i mnogih drugih koji nisu imali takva prava, jer se do njih teško dolazilo i trebalo je dobro platiti.
No, s druge strane, kao pravi Židovi, nisu se mogli zadovoljiti samo socijalnim statusom, nego su svom djetetu htjeli usaditi u srce vjernost otačkim predajama upućujući ga u religioznost svojega naroda koji je štovao jednoga Boga, Jahvu Svevišnjega. Religiozni odgoj koji Savao prima je onaj farizejske sljedbe. Središte obiteljskog odgoja bio je odgoj u vjeri u jednoga Boga koju su židovi usađivali u svojim obiteljima. Premda je majka čuvarica obiteljskog ognjišta i darovateljica topline, kojoj je bez daljnjega bio povjeravan odgoj djeteta, ipak odgoj nije mogao proći bez očeve odgovornosti i izravne brige. U židovstvu je bila temeljna odgovornost oca, na što ga je obvezivalo i Pismo, da tumači svome djetetu obrede vjere, da mu prepričava povijest spasenja, da u njemu podržava nadu u konačni Božji zahvat u povijesti izraelskog naroda čime će biti konačno oslobođeni od podložništva drugim narodima i vraćeni u svoju zemlju.

Mladi rabin

Osim obiteljskog židovskog odgoja, kad dječak dolazi u dob za pohađanje škole, šalju ga u rabinsku školu u Tarzu, gdje su dječaci učili čitati i pisati, a temeljni tekst koji su rabini rabili bilo je hebrejsko Sveto pismo, premda se hebrejski nije govorilo. U sljedećem razdoblju života, u ranoj mladosti, vjerojatno oko 15.  godine života, odlazi na daljnje školovanje u Jeruzalem, gdje do nogu poznatog rabina Gamaliela produbljuje svoje spoznaje. Uči tumačiti svetopisamske tekstove, te savladavajući potrebne govorničke i egzegetske metode i sam postaje rabin koji se nakon završenih studija vraća u rodni grad vršiti svoje poslanje. Premda je njegov materinji jezik kao Židova iz dijaspore grčki, on je ipak zahvaljujući bliskom kontaktu i sinagogalnom odgoju upoznao hebrejski, sveti jezik na kojem su nastali svetopisamski tekstovi,  a poznavao je i aramejski kojim se govorilo u Palestini onoga vremena.

Gradsko dijete
Uvjeti u kojima se odvija njegovo odrastanje oblikovat će njegovu osobnost. Radi se o djetetu odraslom u gradskoj sredini Tarza i onoj Jeruzalema, što će utjecati na njegov kulturni profil. No unatoč svih izazova i opasnosti koje nosi, napose poganska sredina, Savao je uspijevao zadržati neporočnim svoje ponašanje, što je bilo uočljivo i poznato njegovim sunarodnjacima i sugrađanima. Tarz je bio pretežno trgovački grad od 300 tisuća stanovnika, na razmeđima istoka i zapada, i kao takav stjecište ljudi različitih profila, poprište raznih religioznih strujanja, a nije mu nedostajalo niti učitelja govorništva niti filozofskih škola, napose onih stoičkog usmjerenja. Uz sve informacije i znanje koje stječe, Pavlu ostaje imperativ ostati vjeran Bogu otaca, a uz to upiti i dozu superiornosti u odnosu na pogansko mnogoboštvo, što je za jednog Židova bilo bezboštvo i neznaboštvo.

Zanatlija
Premda iz imućne obitelji, nije živio na lovorikama očeva uspjeha, nego je, dosljedno rabinskim pravilima po kojima je svaki rabin trebao izučiti neki zanat da bi se mogao uzdržavati radom svojih ruku, Savao također imao zanat šatorara, vrlo čestog zanimanja u pokrajini Ciliciji koja je bila poznata po proizvodnji šatora od kozje dlake. Ostalo je doista otvoreno pitanje o tome što će biti od ovog nadobudnog mladića koji se nakon povratka iz Jeruzalema, uz svakodnevni rad, posvetio i obraćanju pogana na židovstvo, a isticao se, osim urođenom židovskom pronicljivošću, i revnošću prema Zakonu i gorljivošću za Božju stvar. Ostala je otvorena dvojba nije li i on od majčine utrobe odvojen za neko posebno navjestiteljsko i spasenjsko poslanje u svom narodu poput Jeremije, Izaije i drugih starozavjetnih proroka.

Objavljeno u Glasu koncala od 29. lipnja 2008.