KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 28. OŽUJKA 2007.

Sveti Irenej iz Lyona
Apostolska predaja znak je istine prisutne u Crkvi

Draga braćo i sestre!
Biografski podaci o Ireneju dolaze nam iz njegova osobnog svjedočanstva, a prenio nam ih je Euzebije u petoj knjizi svoje “Crkvene povijesti.” Irenej se rodio najvjerojatnije u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) oko 135.-140. godine, gdje je još kao mladić bio učenik biskupa Polikarpa koji je, pak, bio učenik apostola Ivana. Ne znamo kad se preselio iz Male Azije u Galiju, no to je vjerojatno bilo povezano s prvim rastom kršćanske zajednicu u Lyonu, gdje 177. nalazimo Ireneja ubrojenog u zbor prezbitera. Upravo je te godine on poslan u Rim da bi ponio pismo lionske zajednice papi Eleuteriju. Rimsko poslanje spasilo je Ireneja progonstva u doba Marka Aurelija, kada je palo barem četrdeset i osam mučenika, među kojima i sam lionski biskup, devedesetogodišnji Potin, koji je podlegao lošim postupcima u zatvoru. Tako je, po svome povratku, Irenej izabran biskupom toga grada. Novi pastir sasvim se posvetio biskupskoj službi koja je zaključena 202.-203. godine, možda mučeništvom.
Irenej je ponajprije čovjek vjere i pastir. Od Dobrog pastira preuzeo je smisao za mjeru, bogatstvo nauka, misionarski žar. Kao pisac imao je dvostruki cilj: obraniti pravi nauk od napada krivovjeraca (osobito gnostika), te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima odgovaraju i dva njegova djela koja su nam sačuvana: “Prokazivanje i pobijanje lažne gnoze” (ili pet knjiga “Protiv krivovjerja”) i “Izlaganje apostolskoga propovijedanja” (koje bismo mogli nazvati i najstarijim katekizmom kršćanskoga nauka). Doista, Irenej je prvak u borbi protiv krivovjerja. Napast krivovjerja česta je pojava u povijesti Crkve. U 2. stoljeću pravovjerju čini se osobito prijete različite gnostičke sljedbe što ih prati karakterističan dualizam koji – na različite načine – počinje negirati vjeru u jedinoga Boga Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta.
Čvrsto se ukorjenjujući u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija dualizam i gnostički pesimizam koji su obezvređivali tjelesnu stvarnost, ističući izvornu svetost tijela, baš kao što je slučaj i s duhom. Ipak, njegovo djelo nadilazi obično pobijanje krivovjerja: može se doista reći da se on predstavlja kao prvi veliki teolog Crkve. U središtu njegova nauka nalazi se pitanje “pravila vjere” i njezina prenošenja. Za Ireneja “pravilo vjere” poklapa se zapravo s Vjerovanjem apostola, s Evanđeljem što su ga oni prenijeli biskupima, svojim nasljednicima. Ustvari, Evanđelje što ga Irenej propovijeda ono je koje je primio od Polikarpa, biskupa Smirne, a Polikarpovo Evanđelje seže do apostola Ivana čiji je Polikarp bio učenik. Pravi nauk onaj je što ga vrše biskupi koji mogu dokazati da su ga primili neprekinutom Tradicijom od apostola, budući da je taj nauk njima povjerio Krist. U toj Tradiciji valja na poseban način gledati nauk ugledne i drevne rimske Crkve, koja ima “više apostolstvo”, jer vuče svoje korijene od “stupova” apostolskoga zbora, Petra i Pavla: s njome se moraju uskladiti sve Crkve. S tim argumentima Irenej iz temelja pobija nakane krivovjeraca. Oni ponajprije ne posjeduju život, jer nisu apostolskoga podrijetla; potom, istina i spasenje nisu povlastica ili monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, a posebice rimskoga biskupa. Polemizirajući i dalje s “tajnim” karakterom gnostičke tradicije, Irenej osobito nastoji oslikati ispravnu ideju apostolske Predaje, koja se može sažeti u tri točke.
a) Apostolska je predaja “javna”, ne privatna ili tajna. Za Ireneja nema sumnje da je sadržaj vjere što ga prenosi Crkva upravo onaj što ga je primila od apostola i od Isusa. Nema drugog nauka uz ovaj. Stoga tko želi upoznati istiniti nauk, dovoljno mu je da upozna “Predaju koja dolazi od apostola i vjeru naviještenu ljudima”: predaju i vjeru koje su “do nas stigle po biskupskom nasljedstvu” (Adv. Haer. 3,3,3-4). Odatle značaj “apostolskog nasljedstva” prisutnoga u biskupima koji uživaju “sigurnu karizmu istine” (4,26,2).
b) Apostolska Predaja je “jedinstvena.” Dok je gnosticizam podijeljen na mnogovrsne sljedbe, Predaja Crkve jedinstvena je u svojim temeljnim sadržajima, koje – kao što smo vidjeli – Irenej naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili veritatis (istine): sadržaju koji je uvijek isti, bez obzira na različitost jezika i kultura. Ovako o tome piše lionski biskup u svojoj prvoj knjizi Protiv krivovjerja: “Crkva, premda posijana cijelim svijetom, brižno čuva (vjeru i apostolsku predaju), kao da živi u jednoj jedinoj kući; na isti način vjeruje u te istine, kao da ima samo jednu dušu i isto srce; proglašuje, naučava i prenosi ove istine sasvim složna, kao da ima samo jedna usta. Jezici u svijetu različiti su, no sila je predaje jedinstvena i uvijek ista: Crkve utemeljene u Germaniji nisu primile niti prenose neku drugačiju vjeru, ni one utemeljene u Španjolskoj ili među Keltima ili istočnim krajevima ili u Egiptu ili u Libiji ili u središtu svijeta” (1,10,1-2).
c) Konačno, apostolska je Predaja “pneumatska”, to jest vođena Duhom Svetim: na grčkom “duh” se kaže “pneuma.” Nije riječ doista o nekoj predaji koja bi bila povjerena sposobnostima više ili manje poučenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji od predaje čini božansku stvarnost. Tko je “život” Crkve, ono što Crkvu uvijek čini svježom i mladom, to jest plodnom raznovrsnim karizmama. Crkva i Duh za Ireneja su neodvojivi: “Ovu smo vjeru”, čitamo i dalje u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, “primili od Crkve i čuvamo je. Vjera, djelovanjem Duha Božjega, poput dragocjenog zaloga što se čuva u vrijednoj posudi neprestano se pomlađuje, a pomlađuje i posudu u kojoj je sadržana… Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva i svaka milost” (3,24,1).
Kao što se vidi, Irenej se ne ograničuje na to da odredi samo ideju Predaje, nego je i na vrlo živ način oslikava. Držeći se njegova nauka, vjera Crkve prenosi se tako da se vidi i kakva ona mora biti, to jest “javna”, “jedinstvena”, “pneumatska.” Polazeći od svake od ovih karakteristika može se provesti plodno promišljanje o autentičnom prenošenju vjere u Crkvi danas. Općenito, u Irenejevu nauku dostojanstvo čovjeka čvrsto je usidreno u božansko stvaranje, u sliku Krista i u trajno djelo Duha u posvećivanju. Ovaj je nauk glavni način kako se zajednički treba pojasniti svim osobama dobre volje cilj i granice dijaloga o vrijednostima, te dati uvijek novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 21. OŽUJKA 2007

Sveti Justin, učitelj kršćanske filozofije
Draga braćo i sestre,
sveti Justin, filozof i mučenik, najznačajniji je među apologetskim ocima drugog stoljeća. Riječ “apologeti” odnosi se na one drevne kršćanske pisce koji su željeli obraniti novu religiju od teških optužbi od strane pogana i Židova, te proširiti kršćanski nauk u obliku prilagođenu kulturi njihova vremena. Tako je među ovim apologetima prisutno dvostruko zanimanje: ono apologetsko, u punom smislu te riječi, jer žele obraniti kršćanstvo koje se rađa (apologia na grčkom znači upravo “obrana”); te ono pozitivno, “misionarsko”, jer žele izložiti sadržaje vjere rječnikom i misaonim kategorijama razumljivim onima kojima se obraćaju.
Justin, rođen oko 100. godine u blizini drevnog Šekema, u Samariji, dugo je tragao za istinom, mijenjajući različite škole grčke filozofske tradicije. Konačno – kao što to on sam pripovijeda u prvim poglavljima svoga Dijaloga s Trifonom – neki tajnoviti lik, časni starac što ga je susreo uz morsku obalu, zbunjuje ga pokazujući mu čovjekovu nesposobnost da svojim silama zadovolji čežnju za božanskim. Potom mu je označio drevne proroke kao osobe kojima se treba obratiti ne bi li našao put Božji i “istinsku filozofiju”. Otpuštajući ga, starac ga je potakao na molitvu, kako bi mu se otvorila vrata svjetla. Ova pripovijest naznačuje ključni trenutak Justinova života: na kraju dugoga filozofskog lutanja u potrazi za istinom, stigao je do kršćanske vjere. Utemeljio je školu u Rimu, gdje je bez naknade uvodio svoje učenike u novu religiju. Nakon što je zbog toga optužen, odrubljena mu je glava oko 165. godine, za vladavine Marka Aurelija, cara filozofa komu je Justin također uputio jednu svoju Apologiju.
Od njega su do nas stigle dvije Apologije i Dijalog s Trifonom, Židovom. U tim djelima Justin nastoji oslikati ponajprije božanski naum stvaranja i spasenja koji se ostvaruje u Isusu Kristu, Logosu, to jest Božjoj Riječi. Svaki čovjek, ukoliko razumno stvorenje, sudjeluje na Logosu, u sebi nosi njegovo “sjeme”, te može dohvatiti tračak istine. Tako sam Logos, koji se objavio Židovima kao u proročkoj slici u starom Zakonu, djelomično se pokazao, kao u “sjemenu istine”, i drevnim Grcima. Sada, zaključuje Justin, budući da je kršćanstvo povijesna i osobna objava Logosa u njegovoj punini, slijedi da “sve lijepo što je bilo tko bio izrekao, pripada nama kršćanima” (2 Apol. 13,4). Na taj način Justin, premda upozorava grčku filozofiju na njezine kontradikcije, odlučno usmjerava svaku filozofsku istinu prema Logosu, opravdavajući s razumskoga gledišta jedinstveno “polaganje prava” kršćanske religije na istinu i univerzalnost.
Ako je Stari zavjet upravljen prema Kristu kao što slika upravlja prema stvarnosti koju označuje, tako i grčka filozofija ukazuje na Krista i na Evanđelje, kao što se dio nastoji sjediniti s cjelinom. Eto zašto se grčka filozofija ne može suprotstaviti evanđeoskoj istini, a kršćani se s pouzdanjem mogu njome služiti kao vlastitim dobrom. Stoga je moj časni prethodnik papa Ivan Pavao II. opisao Justina kao “pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja”: on doista, “iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje do grčke filozofije, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao ‘jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju’ (Dial. 8,1)” (Fides et ratio, 38).
Općenito, Justinov lik i djelo označuju jasnu odluku drevne Crkve u korist filozofije, a ne u korist poganske religije. Prvi su kršćani, doista, oštro odbijali bilo kakav kompromis s poganskom religijom. Držali su je idolopoklonstvom, pa makar ih to dovodilo do optužbi za “bezbožnost” i “ateizam”. Sam je Justin, posebice u svojoj prvoj Apologiji, proveo nesmiljenu kritiku u odnosu na pogansku religiju i njezine mitove, koje je smatrao đavolskim “skretanjima” na putu istine. Filozofija je međutim predstavljala povlašteno područje susreta između poganstva, židovstva i kršćanstva upravo na polju kritike poganske religije i njezinih lažnih mitova. “Naša filozofija…”: tako je, na najotvoreniji način, novu religiju opisao jedan drugi apologet i Justinov suvremenik biskup Meliton Sardski (ap. Hist. Eccl. 4,26,7).
Doista, poganska religija nije išla putovima Logosa, nego je ustrajala na putovima mitova, premda je mit već grčka filozofija prepoznala kao nešto lišeno potvrde u istini. Stoga je zalazak poganske religije bio neizbježan: bila je to logična posljedica odvojenosti religije – svedene na umjetan skup ceremonija, dogovora i običaja – od istine života. Justin, a s njime i ostali apologeti, zapečatili su jasnu odluku kršćanske vjere za Boga filozofa protiv lažnih bogova poganske religije. Bila je to odluka za istinu života protiv mita običaja. Koje desetljeće nakon Justina, Tertulijan je opisao ovu kršćansku odluku sjajnom izrekom: “Dominus noster Christus veritatem se, non consuetudinem, cognominavit – Krist je potvrdio da je on istina, a ne običaj” (De virgin. vel. 1,1). Valja u tom smislu primijetiti da izraz consuetudo, što ga ovdje Tertulijan rabi u odnosu na pogansku religiju, u suvremenim jezicima može biti preveden izričajima “kulturna moda”, “moda vremena”.
U vremenu kao što je naše, označenom relativizmom u raspravama o vrijednostima i o religiji – kao i u međureligijskom dijalogu – ovo je pouka koju se ne smije zaboraviti. S tim ciljem navodim vam – i time zaključujem – posljednje riječi onoga tajanstvenog časnog starca što ga je filozof Justin susreo uz obalu mora: “Ti moli ponajprije da ti se otvore vrata svjetla, jer nitko ne može vidjeti i shvatiti, ako mu Bog i njegov Krist ne dozvole da razumije” (Dial. 7,3).

Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva

Draga braćo i sestre!

Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). “Iz Sirije”, piše on tako, “Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara” (koje on naziva “desetoricom leoparda” u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), “po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, te im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje”. Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Otputovavši iz Smirne”, nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, te jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije. Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima.

Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu”, te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za me, želim njega, koji je uskrsnuo za me… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6). U ovim izričajima koji izgaraju ljubavlju može se naslutiti jasan antiohijski kristološki “realizam”, koji je ovdje osobito pozoran na utjelovljenje Sina Božjega i na njegovo istinsko i stvarno čovještvo: Isus Krist, piše Ignacije Smirnjanima: “stvarno je iz roda Davidova”, “stvarno je rođen od djevice”, “stvarno je za nas bio razapet” (1,1).
Neodoljivo Ignacijevo nagnuće prema jedinstvu s Kristom utemeljuje istinsku “mistiku jedinstva”. On se sam opisuje kao “čovjeka kojem je povjeren zadatak jedinstva” (Filadelfljanima 8,1). Za Ignacija jedinstvo je ponajprije vlastitost Boga. Često on ponavlja da je Bog jedinstvo, i da se samo u Bogu jedinstvo nalazi u svom čistu i izvornu stanju. Jedinstvo što ga na ovoj zemlji imaju ostvariti kršćani, nije ništa drugo doli oponašanje, nasljedovanje, postizanje najveće moguće sličnosti božanskom uzoru. Na taj način Ignacije postavlja viđenje Crkve, koje vrlo podsjeća na pojedine izričaje Poslanice Korinćanima Klementa Rimskoga. “Dobro je”, piše naprimjer kršćanima u Efezu, “da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2). A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).
Općenito se u Ignacijevim poslanicama može primijetiti jadna vrst stalne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijskog ustroja crkvene zajednice, a s druge strane temeljnog jedinstva koje međusobno povezuje sve Kristove vjernike. U skladu s time, ove se uloge ne mogu staviti u suprotnost. Naprotiv, naglašavanje zajedništva vjernika jednih s drugima i s njihovim pastirima neprestano se izriče putem rječitih slika i analogija: citra, žice, intonacija, koncert. Vidljiva je naročita odgovornost biskupa, prezbitera i đakona u izgradnji zajednice. U prvom se redu na njih odnosi poziv na ljubav i jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Magnežanima, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna jedina prošnja, jedan jedini um, jedna jedina nada u ljubavi… Utecite se svi Isusu Kristu kao jedinom Božjem hramu, kao jedinom oltaru: on je jedan, a izlazeći od jedinoga Oca, ostao je s njime sjedinjen i njemu se vratio u jedinstvo” (7,1-2). Ignacije, prvi u kršćanskoj književnosti, pripisuje Crkvi pridjev “katolička”, to jest “sveopća”: “Gdje je Isus Krist”, izjavljuje on, “ondje je i katolička Crkva” (Smirnjanima 8,2). Upravo u služenju jedinstvu katoličke Crkve, kršćanska zajednica Rima ostvaruje neku vrst prvenstva u ljubavi: “U Rimu ona predsjeda dostojna Boga, časna, dostojna da je se naziva blaženom… Predsjeda u ljubavi, koja ima zakon Kristov i nosi ime Oca” (Rimljani, prolog).
Kao što je vidljivo, Ignacije je doista “naučitelj jedinstva”: jedinstva Boga i jedinstva Krista (usprkos raznim krivovjerjima koja su se počela širiti), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi, od kojih nema ničega uzvišenijega” (Smirnjanima, 6,1). U konačnici, Ignacijev “realizam” poziva vjernike prošlosti i današnjice na progresivno spajanje suobličavanja Kristu (jedinstvo s njime, život s njime) i posvećenja njegovoj Crkvi (jedinstvo s biskupom, velikodušno služenje zajednici i svijetu). Zaključno, valja ostvariti spajanje zajedništva i poslanje, sve dok preko jednoga od njih ne počne progovarati drugo, a vjernici ne počnu sve više “posjedovati onaj nepodijeljeni duh, koji je sam Isus Krist” (Magnežani, 15). Moleći Gospodina ovu “milost jedinstva”, i uvjeren da predsjedam ljubavi čitave Crkve (usp. Rimljanima, prolog), upućujem vam onu istu želju koja zaključuje Ignacijevu poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedan drugoga nepodijeljena srca. Moj se duh predaje u žrtvu za vas, ne samo sada, nego i kad bude stigao do Boga… U Kristu budite neokaljani” (13).

Sveti Klement, rimski biskup
Na navještaj spasenja odgovoriti velikodušnim i hrabrim obraćenjem

Draga braćo i sestre,
proteklih smo mjeseci razmišljali o likovima pojedinih apostola i prvim svjedocima kršćanske vjere, što ih spominju novozavjetni spisi. Sada ćemo posvetiti svoju pozornost apostolskim ocima, to jest prvom i drugom naraštaju Crkve nakon apostola. Tako ćemo moći vidjeti kako započinje hod Crkve u povijesti.

Sveti Klement, rimski biskup posljednjih godina prvog stoljeća, treći je nasljednik Petrov, nakon Line i Anakleta. Najznačajnije svjedočanstvo o njegovu životu dolazi nam od svetoga Ireneja, lionskoga biskupa do 202. godine. On svjedoči da je Klement “vidio apostole”, da se “susreo s njima”, te da mu je “još u ušima bilo njihovo propovijedanje, a pred očima njihova predaja” (Adv. haer. 3,3,3). Kasna svjedočanstva, iz razdoblja između četvrtoga i šestoga stoljeća, pripisuju Klementu naslov mučenika.
Takav je bio autoritet i ugled ovog biskupa Rima, da su mu bili pripisani razni spisi, no jedino zasigurno njegovo djelo svakako je Poslanica Korinćanima. Euzebije Cezarejski, veliki “arhivar” kršćanskih početaka, predstavlja je na ovaj način: “Predajom je stigla jedna Klementova poslanica priznata kao autentična, velika i divljenja vrijedna. Napisao ju je on, od strane rimske Crkve, Crkvi u Korintu… Znamo da je odavna, pa sve do našeg doba, javno čitana za skupova vjernika” (Hist. Eccl. 3,16). Ovoj je poslanici pripisan gotovo kanonski karakter. Na početku toga teksta – napisanog na grčkom – Klement žali što su mu “iznenadne protivštine, koje su došle jedna za drugom” (1,1), onemogućile da brže reagira. Ove “protivštine” valja poistovjetiti s Domicijanovim progonstvom. Stoga vrijeme pisanja Poslanice valja smjestiti neposredno nakon smrti toga cara i po okončanju progonstva, a to znači odmah nakon 96. godine.
Klementov zahvat – još uvijek je riječ o 1. stoljeću – bio je potaknut teškim problemima u kojima se nalazila Crkva u Korintu: prezbitere te zajednice svrgnuli su neki mladi pobunjenici. Taj bolan događaj spominje, opet, sveti Irenej kad piše: “Pod Klementom, nakon što se dogodio nemali sukob među braćom u Korintu, rimska Crkva poslala je Korinćanima vrlo značajnu poslanicu ne bi li ih primirila, obnovila njihovu vjeru i navijestila onu predaju koju je i sama prije malo vremena primila od apostola” (Adv. haer. 3,3,3). Mogli bismo, dakle, reći da ova poslanica predstavlja prvo vršenje službe rimskoga prvenstva nakon smrti svetoga Petra. Klementova poslanica preuzima teme drage svetome Pavlu, koji je napisao dvije velike poslanice Korinćanima, a posebice teološku dijalektiku, vječno aktualnu, između indikativa spasenja i imperativa nastojanja oko morala. Prije svega, tu je radostan navještaj spasonosne milosti. Gospodin nam dolazi ususret i daruje nam oproštenje, daruje nam svoju ljubav, milost da budemo kršćani, njegova braća i sestre. To je navještaj koji ispunjava naš život radošću, a naše djelovanje sigurnošću: Gospodin nam uvijek dolazi ususret svojom dobrotom, a dobrota Gospodnja uvijek je veća od svih naših grijeha. Potrebno je, međutim, da dosljedno koristimo taj primljeni dar te na navještaj spasenja odgovorimo velikodušnim i hrabrim hodom obraćenja. U odnosu na Pavlov uzor, novost je ovdje u tome što Klement, nakon doktrinalnog i praktičnog dijela, kakvi su činili sve Pavlove poslanice, dodaje “veliku molitvu” koja zapravo zaključuje poslanicu.
Neposredan povod poslanice otvara mogućnost rimskome biskupu za široku raspravu o identitetu Crkve i njezinu poslanju. Ako je u Korintu došlo do zloporaba, primjećuje Klement, uzrok tome valja tražiti u nedostatku ljubavi i ostalih neophodnih kršćanskih kreposti. Stoga poziva vjernike na poniznost i bratsku ljubav, dvije doista bitne kreposti crkvenoga života: “Mi smo sveta baština”, upozorava on, “stoga činimo sve što ta svetost zahtijeva” (30,1). Rimski biskup osobito podsjeća da je sam Gospodin “odredio gdje i od koga želi da budu vršene liturgijske službe, da bi sve, sveto izvršeno i njegovom dobrohotnošću, moglo biti njegovom voljom prihvaćeno… Vrhovnom svećeniku povjerenu su tako njemu vlastite liturgijske službe, svećenicima je predodređeno odgovarajuće im mjesto, na levite spadaju posebne službe. Čovjek laik pod odredbama je za laike” (40,1-5: valja primijetiti da se u ovom pismu s kraja prvog stoljeća po prvi puta u kršćanskoj književnosti pojavljuje grčki izraz laikos, što znači “član laosa”, to jest “Božjega naroda”).
Na taj način, podsjećajući na liturgiju staroga Izraela, Klement otkriva svoj ideal Crkve. Nju je okupio “jedini Duh milosti izliven nad nama”, koji puše u različitim udovima Tijela Kristova, u kojemu su svi, sjedinjeni bez ikakve razdvojenosti, “udovi jedni drugima” (46,6-7). Jasna razlika između “laika” i hijerarhije ne znači nipošto neku suprotnost, nego samo označuje tu organsku vezu jednoga tijela, jednoga organizma, s različitim funkcijama. Crkva doista nije mjesto meteža ili anarhije, gdje bi svatko mogao raditi ono što mu u datom trenutku padne na pamet: svatko u tom organizmu, u jasnom ustroju, vrši svoju službu prema primljenom pozivu. O crkvenim poglavarima Klement jasno izriče nauk o apostolskom nasljedstvu. Pravila koja to nasljedstvo uređuju proizlaze u konačnici od samoga Boga. Otac je poslao Isusa Krista koji je potom poslao Apostole. Oni su zatim poslali prve poglavare zajednica, te ustanovili da ih drugi dostojni muževi naslijede. Sve je dakle “uređeno Božjom voljom” (42). Tim riječima, tim rečenicama, sveti Klement ističe da Crkva ima sakramentalni ustroj, a ne politički. Djelovanje Boga koji nam dolazi ususret u liturgiji nadilazi naše odluke i naše zamisli. Crkva je ponajprije Božji dar, a ne naše stvorenje, pa stoga ova sakramentalna struktura ne jamči samo opće uređenje, nego i prvenstvo dara Božjega, koji nam je svima potreban.
Konačno, “velika molitva” daje dah kozmičkoga prethodnoj raspravi. Klement hvali i zahvaljuje Bogu zbog njegove čudesne ljubavlju ispunjene providnosti, koja je stvorila svijet i nastavlja ga spašavati i posvećivati. Osobiti naglasak dobiva zaziv za vladare. Nakon novozavjetnih tekstova, ovo je najstarija molitva za političke ustanove. Tako, neposredno nakon progona, znajući dobro da će se progoni nastaviti, kršćani ne prestaju moliti za one iste vlasti koje su ih nepravedno bile osudile. Razlog je ponajprije kristološki: valja moliti za progonitelje, kao što je to Isus učinio na križu. No, ova molitva sadrži i nauk koji kroz stoljeća određuje stav kršćana u odnosu na politiku i na državu. Moleći za vlasti, Klement priznaje legitimnost političkih ustanova u redu što ga je Bog ustanovio. Istodobno, on izražava brigu da vlasti budu poslušne Bogu i “pobožno vrše moć koju im je Bog dao u miru i blagosti” (61,2). Car nije sve. Pojavljuje se nova vlast čije izvorište i bit nisu s ovoga svijeta, nego “odozgo”: to je ona Istina, koja i pred državom zadržava pravo da je se sluša.
Tako Klementova poslanica obrađuje brojne trajno aktualne teme. Ona je toliko značajnija, ukoliko predstavlja, od prvog stoljeća, skrb rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim ostalim Crkvama. Istim Duhom i mi usvajamo zazive “velike molitve”, ondje gdje rimski biskup uime čitavoga svijeta kaže: “Da, Gospodine, rasvijetli nad nama svojim licem u dobru mira; zaštiti nas svojom silnom rukom… Mi ti zahvaljujemo, po Vrhovnom svećeniku i vođi naših duša, Isusu Kristu, po kojemu ti slava i hvala, sada, i od naraštaja do naraštaja, i u vijeke vjekova. Amen” (60-61).

Pavlova propovijed u sinagogi ostavila je snažan dojam na prisutne,ne samo na Židove nego i na bogobojazne pridošlice. Veselio se što su se sami preporučili njemu i Barnabi za daljnju pouku želeći do kraja primiti riječ istine. Radost mu je bila promatrati Božje djelovanje u srcima vjernika, te ih je sa svom gorljivošću poticao da ustraju u vjeri, dok je nestrpljivo iščekivao sljedeću subotu da nastavi započeto djelo.

Pred zidom tvrdokornosti 
Činilo se da će te subote uspjeh biti mnogo veći nego prvi put, jer se zgrnuo cijeli grad, i pogani i židovi, čuti riječ Gospodnju. Ali kako to redovito biva, Božja riječ izaziva i razdor. Ona razdjeljuje dobre od zlih, gorljive od polovičnih, iskrene od dvoličnih. Cijena je to njezine jasnoće i svjetla kojim se raspršuje tama zablude koja se opire svjetlu. Tko je taknut riječju Božjom ne može ostati na dvije stolice, nego se jasnije stavlja na pravu stranu. Međutim, ni bezbožnik ne voli ostati raskrinkan, ne želi da se vidi kako je na pogrešnoj strani, da živi u osrednjosti i površnosti u koju se Gospodin ne želi spustiti. Naprotiv, on voli loviti u mutnome, jer onda može manipulirati ljudima. A dok se snagom Duha bistre misli i voda života ,redovito to doživljava kao provokaciju na koju odgovara svim raspoloživim sredstvima, bez obzira koliko bila zakonita. Najčešće i je nezakonita, no pokrije se vješto odredbama zakona da ne bi morao odgovarati za svoja nedjela.
Doista se Pavao osjetio kao da stoji pred zidom tvrdokornosti kad je vidio kako se židovi, puni zavisti nakon što su vidjeli okupljeno mnoštvo, suprotstavljaju uz psovke svemu što je govorio. No nije se ustručavao smjelo ih ukoriti zbog tvrdokornosti, svjestan kako je svoju propovjedničku dužnost časno ispunio navješćujući riječ Božju najprije njima. Znao je da je i uskrsli Gospodin zapovjedio da njegovi apostoli najprije idu k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Ali ako te iste ovce odbace navještaj i ne smatraju sebe dostojnima života vječnoga, ne preostaje drugo nego uputiti se drugim ovcama koje nisu iz istog ovčinjaka, ali ih treba privesti jedinstvu, da bude jedno stado i jedan pastir. Tragičnije i bolnije djelovala je na Pavla spoznaja odbijanja navještaja, jer se židovima Gospodin davao kao na dlanu, a oni ga tako glatko i olako odbaciše, kao što su ga odbacivali tijekom cijele svoje povijesti.

Rušenje poganskog zida
Dok su židovi neumoljivo podizali veći zid da ne poslušaju riječ spasenja, s drugu pak stranu Gospodin je nastavio rušiti onaj drugi zid što je bio između židovstva i poganstva dajući poganima radost vjere. Prisjetio se Pavao da je davno Gospodin prorekao po proroku Izaiji: Postavih te za svjetlost poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje. Upravo tada, dok je izgovorio proročki tekst kao svjedočanstvo židovima, ta mu se rečenica duboko urezala u um kao da je njemu upućena, te je postala dio njegova apostolskog programa: do nakraj zemlje biti svjetlost poganim kao navjestitelj spasenja! Radovao se stoga i on slaveći Gospodina zajedno s obraćenicima koji su bili sretni što su mogli, vjerom rušeći okvire ovozemnog i vremenitog, primiti život vječni. Napose je zahvaljivao Bogu što su oni Božju riječ pronosili po cijeloj pokrajini, gdje je rastao broj učenika koji su se ispunjali radošću i Duhom Svetim.
Kako nijedna radost na zemlji nije dugotrajna, tako ni radost apostolskog uspjeha, Pavao je stoga morao pretrpjeti niska podla podmetanja svojih sunarodnjaka, koji pobuniše ugledne bogobojazne žene i gradske prvake, te ishodiše da protjeraju Pavla i Barnabu iz svoga kraja. Do kraja vjerni preporukama svoga Gospodina koje je zajednica Crkve prenosila usmenom predajom: A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na ulice njegove i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo Vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje! I oni učiniše tako otresavši prašinu s nogu za svjedočanstvo koje će jednom, u onaj dan, biti upisano na račun nevjere onih koji su ih odbacili.

Zlostavljanja u Ikoniju
Pavao nije bio kukavica niti je volio bježati, ali znao je da Božju riječ ne može prenijeti ni nametnuti silom. Morao je poštivati ritam ljudi, kao što je poštivao i onaj Božji, koji ga je nukao na žuran navještaj sa svom neustrašivošću, a opet pozivao na razumijevanje i strpljivost. Njegovo nije bilo suditi,nego ostaviti svjedočanstvo riječi i znak prašine njima i Sucu vjekova, pa se zato, sukladno razboritoj procjeni, povlačio kad se nalazio pred zidom koji se na nj obrušavao, i polazio tamo gdje mu je Gospodin otvarao prolaze i pukotine u zidovima u kojima ih nije mislio naći. Već je počeo u dnu duše slutiti da je neshvaćeni propovjednik Božje istine uvijek jedna vrsta izbjeglice koji ne može pronaći mira, dok ne dođe do vječne domovine. A do tada mu je skupljati zbjeg onih koji se neće okameniti u svojim kamenim srcima, već dopustiti da im Gospodin podari srce od mesa.
S takvim osjećajima je došao u drevni grad Ikonij. Postupak je za sada uvijek bio isti, dok je rezultat bio neizvjestan. Opet su otišli u sinagogu propovijedati židovima i opet mu nije nedostajalo zanosa i vatre u glasu, tako da je povjerovalo veće mnoštvo, ne samo židova već i Grka. Ali nije mirovao ni onaj stari Zavidnik koji je ponovno pokrenuo nepokorne židove da razdraže i podjare pogane protiv blagovjesnika i njihovih pomoćnika. Pavao se, međutim, nije bojao rasprava, nego je, zajedno s Barnabom, smjelo u Gospodinu pobijao predrasude i zablude onih koji ustajahu na njih. Kad već nisu imali potrebnu potporu ni razumijevanje kod ljudi, Gospodin im je dao svoju utjehu svjedočeći prisutnost iznimnom snagom kojom su se po njihovim rukama događala znamenja i čudesa.
Opet je došlo do razdora i podvojenosti među onima koji su ih slušali. Dok jedni bijahu za njih, drugi bijahu protiv. Kako sile zla traže uvijek i pokriću i ljudske sile, koje se prve protive radosnoj vijesti koja oslobađa čovjeka, takva se sprega dogodila i u Ikoniju. Ovaj put to učiniše preko židovskih i poganskih glavara koji navališe da zlostave i kamenuju apostole. Ali, kao i Antiohiji Pizidijskoj, apostoli izmakoše progonu i kamenju pribjegavši u likaonske gradove Listru i Derbu u kojima također, uključujući i okolicu, smjelo navijestiše evanđelje.

Uzevši riječ Pavao se osjetio vrlo posebno, nekako svečano i gotovo uzvišeno, što opet nije utjecalo na njegov osjećaj malenosti i neznatnosti pred otajstvom koje je trebao navijestiti. Nije to bilo uzbuđenje, a ni trema pred nastup, premda je svaki put kad bi progovorio osjećao određenu mješavinu jednog i drugog. Za njega propovijedati nije značilo pokazivati svoje znanje, nego naviještati pravoga Boga, njegovu istinu i ljubav, te u isto vrijeme doći do srca ljudi nudeći im riječi utjehe, kako su i sami tražili.

Povijest spasenja
Već je više puta propovijedao, i svaki put iznova pitao se što reći. Nije htio biti automat što izbacuje riječi, nego svjedok koji prodire u bit stvari. Zato je i ovaj put, u sinagogi Antiohije pizidijske, odlučio progovoriti na isti način, ne prijevarnom taktikom nego jasnoćom i otvorenošću srca. Govorio je im je stoga o Bogu kojega je i sam doživio, Bogu koji je bio i njihov Bog, Bog Izraelov. Bog Izraelov – naslov koji je Bog sebi uzeo, nije bio njegov počasni naslov, kao da bi oni njemu iskazali čast što su ga uzeli za svoga Boga, kao da bi ga oni, dajući mu ime svoga Boga mogli onda uzeti za svoju svojinu. Nego, u prvom redu, on je njih počastio što je uze takvo ime, jer on je njih i njihove oce izabrao za svoj narod, za predragu svojinu.  Oni su, dakle, bili njegova svojina, da bi on mogao postati njihova dok slušaju njegovu riječ, volju i zapovijedi. To je bio razlog da im je Pavao odlučio progovoriti o njihovoj povijesti jer su oni bili narod sjećanja protegnut budućoj nadi. Živjeli su obnavljajući događaje iz povijesti, da bi onda, razmišljajući o Božjim čudesima, hranili nadu budućnosti. A duga i bolna je bila njihova povijest, puna neostvarenih iščekivanja, te su, čitajući Pisma, u sadašnjem trenutku imali stotine nedoumica i pitanja, pa čak i prigovora samome Bogu, na koje je trebalo odgovoriti.
Pavao je zanosno počeo s one pozitivne strane, govoreći o tome kako je Bog počastio židovski narod, jer ga je izabrao da bi se spustio među ljude, jer se utkao u njihovu povijest, na što je i on, Pavao, kao pravi Židov, bio vrlo ponosan. Ali bio je ponosan ne na narod kao takav, na djela ljudi, svećenika i starješina narodnih, nago na djela koja je Bog izveo, bilo izravno, bilo preko izabranih ljudi. Jer ljudska su djela grešna i slaba, što je i on sam svojim životom i djelovanjem mogao potvrditi,napose dok je progonio Crkvu Božju. I, što je još važnije, ljudska djela ne mogu priskrbiti spasenja, niti pojedincu, a kamoli onog općeg svakom čovjeku i čovječanstvu. I dok im je prizivao u pamet događaje iz njihove povijesti, upozoravao ih je na to da se radi ne o običnoj povijesti, nego o povijesti spasenja u kojoj je glavni djelatni čimbenik bio sam Bog, o povijesti koja nije bila slavna ni posebna po slavnim ljudima i djelima ljudi, nego po Božjim čudesnim zahvatima u životu izraelskog naroda.

Bog spasitelj
Sam Bog je izabrao praoce i oce, on je izveo narod iz zemlje egipatske rukom ispruženom, on ga je četrdeset godina na rukama nosio u pustinji, te ga ubaštinio u zemlji kanaanskoj. Ustroj i uređenje koje je postojalo među njima, nije bilo njihovo. On im je davao suce da sude po pravdi narodu, da bi im u doba Samuela proroka, na njihovo traženje, dao i kralja Šaula. I naposljetku, nakon Šaula, Bog im je podigao Davida za kralja. A da ne bi njegov govor djelovao neutemeljen i isprazno i jeftino poigravanje riječima, Pavao je slušateljima dozivao u pamet i svetopisamske tekstove iz kojih se jasno razaznaje Božja djelotvorna djelatnost među njima. Podsjetio ih je i na to kako je u Pismu zapisano da je Bog našao Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve njegove želje. I opet, svaki od njih je poznavao i Davidovu povijest. Znao je da David nije bio idealan, nego grešnik kao i drugi ljudi. Svaki od njih je znao da David nije ispunio sve Božje želje, nego da je nakon njega ostalo mnogo toga nedorečenoga i neostvarenoga. Zato stvarna Davidova veličina nije bila u kraljevskim uspjesima i kraljevskoj veličini, u zauzimanju Jeruzalema ili pripremi za gradnju Hrama, nego u tome što ga je Bog izabrao da iz njegove loze podigne Spasitelja svome narodu i cijelome ljudskom rodu.
Kao ljudi nade i iščekivanja spasenja Židovi su po svojim zajednicama bili upoznati i s najnovijim događanjima. Svježe su im bile u ušima priče o Ivanu Krstitelju kojega su mnogi od njih, hodočasteći u Jeruzalem, imali prigodu vidjeti i čuti, ili u najmanju ruku o njemu imati neku predodžbu po pričama koje su se pričale o njemu. Mnogi su ga smatrali poslanikom i pomazanikom Božjim, što se pronijelo po cijeloj židovskoj dijaspori. Ne umanjujući Ivanovu važnost i veličinu, Pavao je i njega stavio u kontekst Božjeg djelovanja i dolaska. Ivan je bio iskren, znajući da nije obećani Mesija, nego je jasno najavljivao da će iza njega doći Mesija, onaj kome on nije dostojan odriješiti remenje na nogama. Krstitelj je i sam pripadao povijesti spasenja, i to kao završni starozavjetni događaj, ali s Onim koji je imao doći nakon njega nastupila je prava sadašnjost spasenja.

Događaj Isusa Krista
Ivan Krstitelj stoga nije mogao niti je zasjenio dolazak Isusov. Štoviše, Ivan je padao, da bi on mogao rasti, Ivan je odlazio u prošlost, da bi on mogao biti sadašnjost. Ivan ga je osvijetlio, jer je pripremao narod na obraćenje pozivajući na pokoru i krštenje obraćenja, da bi očišćena srca mogao prepoznati Onoga koji dolazi u ime Božje. Taj Isus iz potomstva Davidova bio je doista središte i vrhunac Božjeg djelovanja. I nije to bilo nenajavljeno, nego sukladno Božjem obećanju još iz najdavnijih vremena. Doista, kad Pismo veli da je Bog pronašao Davida, čovjeka po svom srcu koji će ispuniti sve njegove želje, ne misli na samog Davida, nego na Isusa Sina Davidova, Davidova potomka po tijelu, istinskog kralja koji će u potpunoj vjernosti Bogu ispuniti što je Bog očekivao. Opet je Bog koji u njemu i po njemu ispunjava što je obećao. Taj neponovljivi Bog koji sve čini za čovjeka u Isusu je posadašnjio spasenje ljudi.
Zato je Pavao naviještao Božji plan koji je bio gotovo nevjerojatan, ljudskom umu nepojmljiv, a to je da je u Isusu sam Bog odlučio sići među ljude i spasiti ih svojim božanskim zahvatom, kad oni to već sami ne mogoše po svojim djelima poradi vlastite grešnosti. Odlučio je biti Bog s njima, Bog trajne prisutnosti i trajna sadašnjost njihova spasenja.

Rodio se vođa
Kao što je upravitelju bila sretna okolnost što je upoznao Savla, tako je s drugu stranu i Savlu bila sretna okolnost da je jedan rimski uglednik zaželio primiti navještaj spasenja. Bila je sretna okolnost i to što je Taržanin bio rimski građanin pa je mogao vlastitim primjerom pokazati da život i sadržaj mudrosti koju naviješta nije tlapnja, nego je snaga Božja sposobna preobraziti život i dati smisao ljudskim koracima. Kao rimski građanin i čovjek iz imućne obitelji mogao je govoriti upravitelju kao sebi jednakom u društvenom pogledu, a opet s tolikom uvjerljivošću i žarom vjere koju je mogao imati samo iskreni uvjereni Židov, svjestan da je član naroda u kojem je Bog objavio svoje lice, čiju ljepotu on sad tako zanosno naviješta. Svojim oštrim nastupom protiv Elima spontano je stekao status vođe male apostolske skupine što se prije ravnala uglavnom prema Barnabinu nadahnuću. Savao do tada o vodstvu nije nikad razmišljao, nego je ponizno vršio svoju dužnost i davao svoj doprinos za stvar Gospodnju, no sada je bila presudna odlučnost i snaga što su izbijali iz njega, te je i ne misleći preuzeti takvu odgovornost, ipak morao preuzeti mjesto za kormilom.
Nakon obraćenja Sergija Pavla, kako će njegovo djelovanje sve više zahvaćati helenističko okruženje, odlučio se onda ubuduće koristiti samo svoje latinsko ime Paulus – Pavao. Ono je u njemu budilo sjećanje na tog prvog poganina kojeg je obratio na vjeru u Isusa Krista, koji je uz to nosio i isto ime. No, ime Pavao je uz to imalo i određeno značenje. Značilo je maleni, neznatni, kao što se on i osjećao. Držao je sebi najmanjim od svih apostola, ne samo što je bio posljednji koji je izabran na to mjesto, nego i radi toga što je u duši trajno osjećao žalac boli zbog progona kojima je svojedobno pustošio Crkvu Božju. Zato mu se učinilo prihvatljivijim i znakovitijim od tog trenutka rabiti samo svoje građansko ime, koje je u poganskome svijetu prepoznatljivije od židovskoga Savao.

Prvo razmimoilaženje
Pošto je preuzeo vodstvo, te posavjetovavši se s onima što bijahu s njim, odluči otići s Cipra i u druge krajeve koji još nisu čuli njihovo evanđelje. Zato se otisnuše od Pafa i odjedriše prema Maloj Aziji, točnije dođoše u Pergu Pamfilijsku. Upravo tu će se pokazati da apostolska djelatnost nije bila bez izazova i poteškoća, to jest da mogu postojati i drukčija mišljenja i pristupi čak među prijateljima koji dijele isto poslanje, ma koliko to bilo bolno prihvatiti. Naime, dok je Pavao s oduševljenjem pričao o planovima prelaska preko planine i dok je nestrpljivo iščekivao da u svim većim gradovima donese Božju riječ, Barnabin rođak Marko ga je gledao s dosta uzdržljivosti, vjerojatno misleći o opasnostima koje su se krile na nepristupačnom i brdovitom Tauru. Tako obeshrabren Marko nije želio nastaviti sa skupinom navjestitelja, nego se radije odlučio vratiti u Jeruzalem brodom. Učinilo mu se suludim i fanatičnim što Pavao tako tvrdoglavo ustrajava na ideji da dođe do galicijskih područja kad su im se na putu ispriječile tolike prepreke, i prirodne u vidu nepreglednih planina i ljudske u vidu razbojnika i pljačkaša.
Rascjepom s Markom koji nije mogao slijediti ritam apostolske skupine Pavao je pak bio jako pogođen, jer je znao da uspjeh njihove zadaće ovisi i o snazi zajedništva kojem je to bio ne mali udarac. No radi toga nije želio mijenjati svoje planove. U sebi je osjećao takvu snagu i sigurnost pa nije mogao zamisliti da bi moguće izvanjske poteškoće mogle odvratiti Božjeg poslanika od temeljnog poslanja naviještanja događaja spasenja koje mu je povjerio Duh Sveti. Apostol Isusa Krista je trebao biti neustrašiv, nošen sviješću da za riječ Božju treba i trpjeti, jer mu nije bilo provoditi svoj plan, nego spasenjski plan koji mu dolazi od Boga. A s druge strane pred očima su mu bili toliki ljudi koji su živjeli u neznanju, od vlastitih sunarodnjaka i sljedbenika Zakona Mojsijeva do onih pogana koji su stvarno bili kao ovce bez pastira. Nije mogao ne učiniti sve da i jednima i drugima navijesti da su se Božja obećanja ispunila, te da nitko više ne bi smio lutati na svome putu prema Bogu. Nije se mogao mirno vratiti u Antiohiju ili u Jeruzalem dok tolike osobe žive u bespućima nepoznavanja prave istine. Nije mogao sebi dopustiti da im ta istina eventualno odnekud zaluta, nego je znao da je i sam odgovoran za prenošenje te istine do svih onih koji su je gladni. U tako delikatnim uvjetima najmanje što je smio sebi dopustiti je da kalkulira s Božjom porukom.

U Antiohijskoj sinagogi
Nakon višednevnog putovanja uz tok rijeke Kestra i penjanja preko planinskih prijevoja, došli su na pizidijsku visoravan gdje je glavno upravno središte bio grad Antiohija. I u ovom gradu, kao i tolikim drugim diljem Azije, bila je značajna židovska kolonija, nastala zahvaljujući povlasticama koje su Židovi imali kao trgovci diljem Carstva. A  ovdje su mogli razviti trgovinu kožom.
Pavlova skupina je po svom običaju u dan subotnji otišla u sinagogu, slušati riječ Gospodnju iz Zakona i Proroka, što im je ujedno bila prigoda da uspostave kontakt s bogobojaznim Židovima, te da ih upute u otajstva kraljevstva koja je Bog po Kristu obznanio. No ovdje je glas o njima već bio došao do ušiju odgovornih nadstojnika sinagoge, koji nakon čitanja Svetoga pisma poslaše k njima poslužitelje sa zamolbom: Braćo, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite! Bila je to ne samo zamolba već i vapaj pobožnog Izraelca koji je poput tolikih drugih Izraelaca iščekivao Utjehu Izraelovu, govor o onom koji je jedini mogao biti istinska utjeha u patnjama, bolima i iščekivanjima vjernog naroda. Zato je bilo vrlo logično da je ustao Pavao, te zaustio da progovori, dok su željne uši slušale njegove riječi i upijale ih kao suha zemlja blagorodnu kišu.

Vjerom protiv magije

Nakon što ih je Duh Sveti izabrao za posebno djelo naviještanja, Barnaba i Savao su se osjećali poput dvanaestorice apostola ili pak one sedamdesetdvojice učenika koje je Gospodin slao ispred sebe u svaki grad i mjesto kako je kanio doći. Išli su po dvojica svjedočeći o zajedništvu koje je Gospodin ostvario u svijetu, da bi onda na iskazu dvojice svjedoka počivalo svjedočanstvo vjere kojim su u srcima ljudi poravnavali staze Gospodnje.

U sinagogama na Cipru
Upravo Duh Sveti ih je uputio da se iz Antiohije zapute u Seleuciju, te da potom odjedre na Cipar, Barnabinu domovinu. Dok su oni razapinjali jedra svoga bića dahu Duha, osjećajući laganu tremu zbog iznimnosti povjerenog poslanja, njihova lađa je hvatala pravac Salamine, najvećeg ciparskog središta. Bilo im je razvidno da je njihovo misijsko poslanje i djelovanje dio poslanja Zajednice koju je Krist utemeljio svojom krvlju i povjerio je vodstvu Duha Svetoga. Po dolasku nisu gubili dragocjeno vrijeme nego su se dali na naviještanje kršćanske novosti. Na raspolaganje im se stavio i Barnabin rođak Ivan zvani Marko, koji im se pridruži kao poslužitelj. Riječ Božju su naviještali u židovskim sinagogama jer su židovi, naslovnici Božje objave i aktivni sudionici povijesti spasenja imali preduvjete razumijevanja njihovog navještaja koji je bacao novo svjetlo na tumačenje svetopisamskih sadržaja. Središnja poruka bila je ona o puninu objave koja se dogodila po Kristu i u Kristu, kao i o ostvarenju povijesti spasenja po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Premda je neizostavan bio i poziv na obraćenje, ipak se iz njihovih riječi razaznavao ponos kojim su govorili o svom narodu koji je, jer je Krist bio njegov član, bio prihvatilište Božjeg milosnog zahvata. Održavajući živom, poput svih ostalih Židova, svijest i potrebu Mesijina dolaska, mogli su dobro razumjeti poruku koju su im navijestili Barnaba i Savao, subraća po nacionalnoj pripadnosti. Isto tako, oni koji su bili dionici i istog kulturnog ozračja, koji nisu doživljavali helenističku kulturu sasvim neprijateljskom i štetnom, za razliku od palestinskih Židova, imali su više osjetljivosti za govor o Kristovom mesijanskom poslanju kao o duhovnom, a ne političkom poslanju. Krist nije trebao biti protivnik helenističke kulture ni osloboditelj od podređenosti Rimskom carstvu, nego protivnik grijeha i zla, Sotone i smrti.

Namjesnik traži vjeru
Prošavši cijelim otokom od Salamine do Pafa, zanosno su naviještali osloboditeljsku poruku Isusa Krista, koji je oslobađao čovjeka od svih spona koje su bile posljedica grješnog stanja, a sputavale su ga na putu prema nebu. Neopisiva je bila snaga kojom su propovijedali o Bogu Ocu koji je u svojoj dobroti poslao samog svog Sina da otvori ljudima riznice mudrosti i neposrednog susreta s njime. Ma koliko tajanstven i tajnovit bio, Bog nije skrivena, a ponajmanje mračna stvarnost do koje čovjek ne može doprijeti ili bi je se trebao bojati, kao što se boji svega strašnog i mračnog. Naprotiv, Bog je svjetlo koje želi svakom čovjeku zasvijetliti u dušu oslobađajući ga svih spona koje su ga udaljavale od Boga.
Takvoga Boga, prosvjetitelja, može i treba susresti svaki čovjek dobre volje, kako je naviještao i Gospodin Isus, a što je prihvatila bez zadrške antiohijska zajednica iz koje su Barnaba i Savao pošli navješćivati. Jedan od takvih bogobojaznih ljudi tražitelja Boga, kojeg je privukao njihov govor, bio je i rimski namjesnik na Cipru Sergije Pavao. Kao razborit čovjek tražio je istinu života, kao i put susreta s Bogom. Čuvši za riječ koju navješćivahu ova dvojica Božjih poslanika, dozva ih ištući i sam čuti riječ Božju. Premda nije bio Židov, ipak nije bio bez s o Bogu židovske vjere. Uz sva saznanja ostajalo je uvijek mnoštvo nedoumica i pitanja na koja je tražio odgovore. Osjetio je da bi ova dva učena čovjeka, mogla reći nešto više i dublje od onog što je do tada znao, jer nije bilo nikoga da ga uvede u pravu spoznaju i bit vjere u Boga Izraelova. Imao je, doduše, uza se i jednog Židova, Barjesa, koji je imao i ime Elim – Vračar, a predstavljao se i prorokom. On mu je davao odgovore do neke mjere, a s druge strane ga je držao u potpunom neznanju i mraku, imajući uvijek ‘valjane’ izgovore. Elim mu nikad svoje proroštvo nije pokazivao na način da ga svojim darom prosvijetli, nego da na nj ostavi dojam, da ga opčini i podčini svojim magijskim znanjem i moćima. Tako upravitelj nikako nije uspijevao doći do pune jasnoće i istine, a put Gospodnji, koji mu je bio zacrtan u srcu, nije se nikako mogao trasirati na ispravan način, zbog Elimove zloće i zlobnosti, zbog krivina koje je svjesno postavljao i stranputica na kojima ga je držao. Tako je bio tek jedan siguran klijenta njegovih obmana, koji je uz to bio dobra ‘koka nesilica’ njegovim interesima.

Sukob s Elimom
Barnabu i Savla je iznenadila, povrijedila i razljutila bezočnost kojom im se usprotivio Elim nastojeći namjesnika odvratiti od vjere koju su mu izlagali. Htio je omesti njihov navještaj vjere i prekriti mračnom koprenom svjetlo kojim su obasjavali namjesnikovu dušu. U trenu su shvatili da je Elim bio sramota za židovski narod i vjeru u Boga Izraelova, jer ju je sveo na magiju, vračanje i mračnjaštvo, od trenutka kad ju je koristio da bi manipulirao ljudima, zadivljujući ih čudesnim moćima, koje su u konačnici dolazile od Sotone, oca svake zavisti i zavođenja, umjesto da ih oslobađa. Umjesto da uvodi u istinu poučavajući Božjem znanju one koji su je tražili, iskorištavao je njihovo neznanje držeći ih u mraku podčinjenosti. Svjestan da je Isus zato i došao da iskorijeni magijsko idolopoklonstvo, da vračarima otme vlasta nad narodom koji im je u svojoj neupućenosti robovao skrenut s puta božanske istine, Savao je, pun Duha Svetoga žestoko reagirao, znajući kako u namjesnikovim očima može biti presudan i njegov društveni status i autoritet rimskog građanina. Planuvši pravednim gnjevom, te ošinuvši Elima prodornim pogledom, Savao ga je raskrinkao udarivši ga ujedno i kaznom Božjom: Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljivati ravne putove Gospodnje? Evo stoga sada ruka Gospodnja na tebi: oslijepljet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca! I oslijepi Elim obuzet mrakom i tamom on koji je htio druge držati u tami svojim mračnjaštvom, a namjesnik povjerova nauku Gospodnjem.

Spreman za poslanje

Buka velegrada nije zagušila jeku Božje riječi koja je zahvaljujući Savlovu i Barnabinu djelovanju sve snažnije odjekivala ulicama Antiohije i antiohijskom okolicom. Uz Jeruzalem rodilo se tako novo središte iz kojeg se širio navještaj spasenja i izljev ljubavi Božje na sve koji povjerovaše u Gospodina Isusa.

Kvasac Božje riječi
Božja riječ je doista bila poput kvasca koji je uskvasao tijesto čovječanstva zamiješano božanskim djelovanjem dosežući svoj vrhunac u utjelovljenju Riječi. Antiohijska je Crkva rasla u otvorenosti Duhu Božjemu, ali da bi se iz nekog središta mogla širiti radosna vijest, ono najprije mora biti stjecište u koje dotječe milosni dotok te iste radosti koji se poslije obilno razlijeva na žedna srca. Antiohijski vjernici – kršćani znali su čarobnu formulu primanja i dijeljenja milosti. Znali su u kojem omjeru trebaju zamiješati božanski kvasac s ljudskom spremnošću da bi tijesto nabujalo i da bi dobili kvalitetan kruh, pečen plamenom Duha. Bijahu otvoreni takvom dotoku koji je ispunjao njene spremnike, bilo po odgovornim vođama zajednice koji djelovahu, poučeni snagom Duha Božjega, kao istinski učitelji čija su usta kazivala božansku mudrost, bilo po onim navjestiteljima koje su zvali starozavjetnim imenom proroci. Tako se Crkva u Antiohiji ispunjala radošću Božjom zahvaljujući zauzetom radu svojih učitelja i proroka među kojima su uz Barnabu i Savla bili još Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac i Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika.
U ovoj zajednici Savao je stekao nova duhovna iskustva, ali je u isto vrijeme i sam davao doprinos učvršćujući vjeru u srcima učenika. Osjećao je da je pronašao stvarnost koju je od samoga početka tražio i slutio. Kršćani su nadišli okvire Zakona. Vjernici bijahu otvoreni za Božju riječ ne postavljajući joj zapreke, nego, štoviše, stavljajući se na raspolaganje božanskoj sili i njezinoj prodornosti. Sad je jedino bilo pitanje do koje se mjere ovaj kvasac kršćanskog života treba ukvasati, do koje mjere će njega obvezati da se otvori Božjem djelovanju i izvrši svoje poslanje u svijetu.

Otvoreni Duhu
I dok su jednom obavljali službu Božju i postili, Duh Božji je dao naznačiti da je došlo vrijeme da se kvasac Božje riječi, koji je učinio da Crkva Božja nabuja u Siriji do svoje zrelosti, prenese i na druga područja, te da Crkva započne izrazitije djelovati i među drugima koji željno iščekivahu navještaj spasenja. Zato je Duh Sveti jano očitovao što želi: De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Zajednica je sa strahopoštovanjem primila ovaj zahtjev. Postili su, molili se, položili na njih ruke sa željom da Bog blagoslovi njihovo djelovanje, te su ih otpustili. A oni otvoreni djelovanju Duha, znali su da kad Bog poziva, on u isto vrijeme i daje poslanje, jer ih je izdvojio, ne da bi zauzeli počasno mjesto u zajednici, nego da bi imali iznimno teško, ali najčasnije poslanje naviještanja Božje riječi. Od ovog trenutka Gospodin će privesti ostvarenju najavljeni nagovještaj koji je Savlu odjeknuo u ušima već prilikom objave kod Damaščanskih vrata, kad mu je rekao da će biti poslan daleko pred narode i kraljeve i kako će mnogo trpjeti za ime njegovo.
Od trenutka kad je susreo Isusa na putu prema Damasku i nakon što ga je Ananija krstio nakon trodnevne sljepoće i boravka u Ravnoj ulici, Savao je izravnao sve neravnine i ispunio sve udubine pripremajući staze Gospodinu u svome srcu. Za njega je to ujedno značilo ispuniti se Duhom Svetim, te ne poduzimati više nijedan korak bez njegova djelovanja i poticaja. Nije imao svojih planova ni želja čekajući trenutak za koji je predodređen. Sav njegov život je bio osmišljen raspoloživosti i otvorenosti Duhu Božjemu. Tako je bilo i ovog puta, kao što je bilo i proteklih godina koje je strpljivo proživio u Arabiji i u Tarzu radeći svoj posao i naviještajući u granicama svojih mogućnosti. S razlikom što je sad znao da je došao milosni trenutak koji je predosjećao već otkako ga je Barnaba pozvao u Antiohiju, te je zato gorljivo surađivao s Duhom moleći, posteći, te u spoznaji Gospodnjoj. Odgovarao je na svaki božanski poticaj, svjestan kako će mu, kada dođe vrijeme odluke, trebati i posljednji atom snage i umješnosti, sva prokušana vjernost Duhu koji djeluje na srca ljudska. Put na koji kreće, nakon što je u svom srcu u potpunosti izravnao staze Gospodinu, ne će biti nimalo ravan ni jednostavna, ali je dobro predosjećao da drugog puta nema, te da je pozvan i u srcima drugih ljudi diljem svijeta poravnavati staze Gospodinu i otvarati ih Duhu kojega je i sam primio i od čije je punine živio.

Biti poslanik
I do tada je Savao dosta proputovao naviještajući radosnu vijest i svjedočeći iskustvom vlastitog obraćenja kako je Isus živ i uskrsnuo, ali ovo izabranje je bilo nešto sasvim posebno. Inicijativa nije bila njegova, niti se radilo o privatnom nastojanju da vrati na pravi put one s kojima je prije lutao, napose one za čije je lutanje možda i sam bio kriv svojim radikalnim stavovima, nego se radilo o zadaći koju je Barnabi i njemu povjerio Duh Sveti, u čemu ih je poduprla antiohijska Crkva. Razlika se mogla činiti neznatnom i nevidljivim, ali on koji je imao iskustvo Božje prisutnosti i djelovanja Duha znao je da je razlika između privatnog navještaja i crkvenog poslanja ogromna. Jer on nije imao samo neko osobno iskustvo s uskrslim Gospodinom, nego je osobno iskustvo pridružio i sjedinio s iskustvom vjere prve Crkve, bez koje ne bi bio doživio radost izmirenja niti bi zadobio vid i jasnoću. A da nije bilo one prve zajednice koja je molila za svoje progonitelje, da nije bilo Stjepana koji je tražio oproštenje za svoje kamenovatelje, upitno je bilo bi li on, Savao, zadobio milost.
Njegov i Barnabin odlazak u misije nije bio plod privatnog promišljanja i nastojanja, nego odredba koju vodi Duh Božji. Diljem svijeta nisu htjeli nositi svoju poruku, nego poruku uskrsnuća i Uskrslog Gospodina koji je poslao svoje učenike da idu po svem svijetu propovijedajući evanđelje svemu stvorenju. Ako njih dvojica i nisu bili prisutni u trenutku kad je Učitelj podijelio poslanje dvanaestorici, ipak su i oni bili dio iste crkvene stvarnosti unutar koje nitko ne može plodnosno djelovati izvan zajedništva, niti sebi uzeti za pravo navještaja za koji jedino Gospodin može ovlastiti učenike. Zato njihovo vjerovjesničko putovanje nije bilo njihovo putovanje, nego putovanje Duha koji je preko njih želio svjetlom istine obasjati narode.