19. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o događaju koji se zbio na Genezaretskome jezeru neposredno nakon što je Gospodin umnožio kruhove i nahranio nekoliko tisuća ljudi. Isus je svoje učenike poslao lađom da idu prijeko na drugu stranu, a sam je ostao na gori pomoliti se u osami, da bi potom pošao po moru hodeći prema lađi s učenicima koji su se borili s nevremenom i valovima. Nakon što im se predstavio, ohrabrio ih i odagnao im strah, jer uz nemirno more njegova ih je pojava dodatno bila prestrašila, reagirao je potom Petar, učenik uvijek odvažan i spreman za nove izazove. Vidjevši kako Isus hodi po vodi, htio se i sam okušati u tome što čovjeku inače nije dano po prirodnim zakonitostima, te je zato i rekao Isusu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Petar je znao da sam od sebe ne može izvesti nešto takvoga, ali da bi mogao po njegovu daru i odredbi, te je zato i izgovorio tu rečenicu. Zato je na Isusov nalog i pošao prema Isusu po moru, kušajući se u iskustvu koje nije vlastito čovjeku.
No neprijatelj svakog našeg dodatnog napora i iskoraka prema Bogu i njegovu planu za nas, kao i prema izazovu koji nam pruža njegova riječ, je strah. Strah čovjeka okameni, materijalizira ga i sputa do mjere da ne može iskoristiti svoje ljudske potencijale u hodu prema Bogu, već ih pogubi i prokocka zemaljskim brigama i težinom koja ga proguta kao valovi mora ljude koji se u njima nađu. Strah je utjecao i na Petra da, unatoč početnom rezultatu i dobrom iskustvu, posumnja ne samo u svoje sposobnosti u koje se nije ni pouzdavao za takvo što, već da posumnja u Isusovu moć koja ga je držala na površini vode omogućujući mu da po njoj hodi. Strahom i nepovjerenjem u Gospodina Petar je pokvario ono početno iskustvo, što ga je umalo moglo koštati života, jer je mogao potonuti u valovlju uzburkanoga jezera.
U Petrovoj želji da hoda po vodi vidimo potrebu čovjeka da kuša nova iskustva, da ne bude krut i ukočen u jednoličnom načinu života, već da se potrudi stjecati nova iskustva. No ta iskustva trebaju biti iskustva vjere koja čovjeka vodi da ide uzvišenim putem iznad ljudskih mogućnosti i granica, snagom Božjom, jer samo Bog može čovjeku ponuditi autentično iskustvo uzvišena života i uzdignuća koje nas neće nikada potopiti u ovom valovlju ljudskom i morskom.
Dok danas slavimo blagdan Gospodinova preobraženja čitamo izviješće svetoga Mateja o samom događaju koji se zbio na visokoj gori koju je Isus izabrao za mjesto očitovanja svoje uzvišene slave trojici učenika. Ovu visoku goru sveti će Petar kasnije u svojoj Poslanici nazvati Svetom gorom, jer je na toj gori vidio sjaj svetosti svoga Gospodina i Učitelja. Odlazeći na goru, Isus bira trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana, jednako kao što bira osamu kao najprikladnije ozračje za otajstveno očitovanje za koje se spremao. No nakon što je prošao sam događaj preobraženja pred njihovim očima, i kada su se već vraćali s gore, Isus im je dao vrlo neobične upute kako se ponašati nakon ovog jedinstvenog iskustva. Štoviše, čak im je zapovjedio kako se trebaju ponašati: „Nikomu ne kazujte viđenja dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Dakle, Isus je htio da oni steknu duhovno iskustvo njegove slave, ali im je zabranio da drugima prenose to iskustvu sve dok on ne uskrsne od mrtvih. Očito je imao dobar razlog kada je samo njih trojicu izabrao za to iskustvo, a još veći razlog kada je i njima trojici zabranio da o tome govore dok ne dođe prikladno vrijeme.
U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.
U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo nekoliko Gospodinovih prispodoba o kraljevstvu nebeskome. No važno je reći da u ovim prispodobama Gospodin ne predočava ono konačno stanje kraljevstva nebeskoga koje će biti u vječnosti, već nam predočava stanje kraljevstva nebeskoga koje se ostvaruje u svom zemaljskom hodu. Jer na nebu će biti onaj konačni ostvareni oblik kraljevstva, dok se ovdje na zemlji radi o kraljevstvu nebeskome koje prolazi kroz sve zemaljske i ljudske poteškoće i izazove. Riječ je o kraljevstvu nebeskome koje se provlači i probija kroz nevolje ovoga svijeta, ili u najmanju ruku kroz procese rasta i sazrijevanja kao što posijano zrno prolazi kroz različita razdoblja od sijanja, pa do umiranja i novoga rađanja.
Jednom zgodom Isus je vrlo zanimljivom prispodobom o sijaču i sijanju zrnja pokušao objasniti Božja nastojanja da objavi sebe i kraljevstvo nebesko, počevši još od starozavjetne objave, pa sve do vrhunca kada je Bog progovorio po njemu, svome utjelovljenom Sinu. U istoj toj prispodobi protumačio je i dinamiku odbijanja Božje riječi upravljene čovjeku, a koju mnogi od onih kojima je upravljena, zbog ovih ili onih razloga ne uzimaju ozbiljno i duboko, to jest ne prihvaćaju je na onaj način na koji im je upravljena s puno brižnosti i ljubavi. No kako se Božja riječ nikad ‘ne vraća bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega je poslana’, tako je i Isus prispodobom potvrdio da uvijek ima onih koji joj pripreme plodno tlo te ona u njima donosi obilat rod. No u svemu tome ostaje ipak zagonetno Isusovo obrazloženje o govoru u prispodobama. Kad su ga apostoli pitali zašto govori u prispodobama, rekao im je sljedeće: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima, dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“
Naš Gospodin je bio svjestan do koje mjere ljudi mogu sebi zakomplicirati život koji može biti tako jednostavan, ili pak do koje mjere mogu sebi otežati život koji može biti tako lagan za živjeti. Promatrajući život ljudi oko sebe, ali i dijeleći njihove brige i poteškoće, a vjerojatno slušajući i njihove uzdahe i jadanja, nastojao je dati im pravu pouku i pomoći im u životu savjetom i usmjerenjem. A nadasve, izgrađivao ih je svojim primjerom, jer nije samo govorio i teoretski upućivao određenim smjerom i putem, već ih je poticao prenoseći im sadržaje iz vlastitoga iskustva. Sve što je sam živio, to je i drugima prenosio kao neupitnu istinu života. Upravo tako odjekuju njegove riječi: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ On ne govori svojim učenicima da od njega uče samo teoriju, već očekuje da uče iz njegova primjera. Jer kao što je on uzeo svoj jaram na sebe, tako i njima govori da čine, da ne uzimaju drugoga jarma, već njegova. Jer da ga on sam nije nosio, ne bi im rekao da uče od njega jer je krotka i ponizna srca. Doista, kao Božji Sin došao je među nas i u poniznosti i krotkosti ponio jaram spasenje našega. Zato je rekao da se uče od njega jer je krotka i ponizna srca, to jest sam je nosio jaram i iz iskustva im rekao da trebaju i sami uzeti taj jaram jer je bitan za spasenje.
Riječi koje Isus izgovara u današnjem Evanđelju mogle bi s jedne strane djelovati nezrelo i posesivno, kao neka vrsta nedopustivoga potraživanja koje ugrožava druge uvjetujući ih u njihovoj slobodi i izborima. Doista, moglo bi se učiniti da je riječ o nezrelom narcisoidnom adolescentu koji ne dopušta nekom svom prijatelji da poštuje i ljubi ikoga voli više od njega. Nezrela ljubav se onda realizira kroz prizmu posesivnog privlačenja ljubljene osobe kojoj se ne dopušta niti da samostalno diše, misli ili živi. Osim što je neodrživa, oni koji uđu u takvu u takav odnos kasnije se poprilično namuče da se oslobode jedno drugoga, to jest da se oslobode spona, grča i pritiska u koji nastaje uslijed posesivnosti. Na žalost, dogodi se da bude i tragedija do kojih se ljudi dovedu takvom nezrelom ljubavlju.