Na svojim računalima i mobitelima,
te navigacijskim uređajima imamo
mogućnost upamtiti određena mjesta
ili lokacije koje često posjećujemo.
Redovito ih obilježavamo oznakom
‘omiljeno odredište’, te tako
sastavljamo popis mjesta na koje se
kasnije rado i s lakoćom vratimo.
Tako smo danas označili
mnogo omiljenih odredišta,
bilo da je riječ o restoranima
i turističkim odredištima,
trgovinama i parkovima,
zabavištima i drugim atrakcijama.
No postavlja se veliko pitanje,
što je s omiljenim odredištima
na kojima hranimo dušu,
kao što je crkva i susret
s euharistijskim Gospodinom.
Jesmo li ih pronašli i stavili
na listu najvažnijih odredišta
koja nezaobilazno posjećujemo?
A mjesta susreta s Gospodinom
trebala bi biti najvažnija odredišta
koja svaki dan posjećujemo.
Jer posjećujući ta mjesta kao
omiljena odredište na zemlji
iz dana u dan približavamo se
onom konačnom nebeskom
koje nam doista mora biti
najomiljenije odredište života.
Potrebno je onda na uređajima
svoga duhovnog traženja
pomno ih i precizno upisati,
postojano ih i vjerno tražiti,
te prema njima neumorno hoditi.

22. nedjelja kroz godinu – C

Svi mi kao ljudi vrednujemo sami sebe i na temelju toga se stavljamo u odnos s drugima. Prema vlastitom vrednovanju tražimo svoje mjesto u životu drugih, ali u javnosti i društvu. Javni događaji su prigoda ljudima da pokazuju svoju samosvijest pred drugima, te da traže mjesto koje im pripada i za koje smatraju da su i drugi dužni prepoznati i priznati da je njihovo na temelju sposobnosti i zasluga, umijeća i važnosti. Zato u društvu postoje mnoga nadmetanja i borbe za vlast, jer nositelja stavlja u bolju poziciju pred drugima. Počesto ljudi sebe vrednuju isključivo samo na temelju službi koje obnašaju ili titula koje posjeduju, ali nipošto na temelju ljudskosti. A još manje prema kreposti i daru vjere koji bi trebali imati.

Znati vrednovati sebe na ispravan način

Sličnu situaciju doživio je i naš Gospodin jednom zgodom kad je došao na objed kod jednog farizeje, kako opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju: “Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskoga na objed. A oni ga vrebahu. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu.” Isusu je, dakle, uočio da su uzvanici počeli birati bolja mjesta, a to su činili najvjerojatnije na temelju uvjerenja koja su imali o sebi.

U danima sunčane žege i vrućina,
kada mnogi odlaze na more ili se
na drugim mjestima izlažu suncu,
neophodna im je zaštita od sunčanih zraka.
Jer jako sunce može nenaviklu kožu
oštetiti i dovesti do opekotina.
Premda svi znaju koju dobrobit
donosi sunce, zbog čega mu
i izlažu svoje tijelo da mu upijaju
zrake i svu ljekovitost, ipak znaju da
treba biti vrlo pozorni pri tome.
Mnogi onda koriste zaštitne kreme
i druge prikladne preparate kojima se
nenavikla koža štiti od sunčane snage,
kako bi se potom mogla izložiti
i uživati blagodati izlaganja suncu.
Oni pak koji se neoprezno izlože,
dobiju opekotine i bolno iskustvo
bez ikakve koristi od sunčanja.
Slično je i u duhovnom životu,
jer Bog je sunce duše i ona se
na njegovim zrakama grije i sunča.
Ali nije svaka duša prikladno
pripremljena da može primati
njegove zrake i njegovu toplinu.
Duše koje se ne pripremaju čišćenjem
od grijeha i na vlastitu kožu ne
nanose namaz njegove milosti,
ne mogu izdržati njegov žar,
te stajući pred njega nespremne
samo sebi čine duhovnu štetu.
A oni koji se pravilno zaštite
čišćenjem od grijeha i poroka,
te natapanjem njegovom milošću,
oni mogu bezbrižno uživati pa i u
neposrednom doticaju s njime.

21. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku nakon što netko od slušatelja upravi Isusu upit o broju onih koji se spašavaju, on odgovara na vrlo zanimljiv način, gotovo izbjegavajući izravni odgovor na to pitanje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: `Gospodine, otvori nam!`, on će vam odgovoriti: `Ne znam vas odakle ste!` Tada ćete početi govoriti: `Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!` A on će vam reći: `Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!`” Kako vidimo, Isus tvrdi da nije dovoljno da se netko s njime družio za stolom, jeo i pio, ili da ga je tek negdje slušao po trgovima gradova i sela kuda je prolazio. Zanimljivo je upitati se zašto, jer on ovdje ne govori ni o kriminalcima ni o razbojnicima kojima će biti uskraćen ulazak u kraljevstvo nebesko, već govori o onim običnim, prosječnim ljudima koji su ga na svoj način prihvaćali te ujedno smatrali da nemaju neke velike zapreke za ulazak u život vječni, kakvih je i danas mnogo oko nas.

No Isus je očito drukčijeg mišljenja. Jer u takvome stavu on iščitava vrlo površan odnos prema vjeri, to jest gotovo nikakvu odgovornost i ozbiljnost stava prema životu vječnomu. U tom smislu izraz „po našim si trgovima poučavao“ može značiti mnogo, ali može ne značiti ništa. Može značiti sljedeće: naše društvo je bilo otvoreno i tebi i mi smo te prihvaćali. Ali prihvaćati Isusa kao društvenu pojavu, kao kulturološku datost, kao nekoga tko se druži i u javnosti slobodno iznosi svoje stavove, još uvijek ne znači da ga se prihvaća osobno i prisno, svom dušom i srcem. Tek tko ga prihvaća osobno kao svoga Učitelja,

Svetkovina Velike Gospe

Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.

20. nedjelja kroz godinu – C

Isus u današnjem Evanđelju govori o svojoj zadaći, to jest o cilju s kojim je došao na zemlju. Taj cilj je bio da ognjem zapali zemlju, te napominje da je spomenuti oganj već planuo. No time što je njegov oganj planuo, ne znači da je se iscrpila njegova misija i poslanje. Ta iskra koje je već planula tek je početak, no tu iskru treba znati održati i dati joj da se potpuno uhvati i da cijelu zemlju zahvati taj božanski plamen o kojemu govori Gospodin. No osim što je rekao da je ta iskra već planula, Isus ističe da to nije sve, jer ostaje još mnogo posla koji treba napraviti kako bi se ispunio njegov sveti plan. Zato i veli: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Dakle, on nije samo za iskru, već se zanima kako će proći cijeli njegov plan koji se tiče ‘paljenja vatre’ u svijetu. On ne želi da se ta vatra ugasi, ali isto tako ne želi da nekontrolirano gori i da učini više štete nego koristi. A da bi njegova vatra mogla gorjeti onako kako je on zamislio, potreban je veliki napor s njegove strane da stvari ne izmaknu kontroli. On je morao podnijeti istinsku muku, dok nije zapalio plamen na željeni način i željenim intenzitetom. Taj krst kojim se morao krstiti bio je krst njegove svete muke i križa.

Ovim riječima je naznačio da nije bilo dovoljno ono Ivanovo krštenje kojem se podložio, već da je on trebao donijeti na svijet pravo krštenje koje je bilo krštenje mukom i krvlju. To je krštenje koje su i prvi kršćani prakticirali spremno dajući život za svoga Gospodina, jasno tumačeći da je krštenje vodom samo početak cjelovite spremnosti Bogu se potpuno posvetiti i dati život za njega i njegovu riječ. Upravo kao što je svjedočio i Isus koji je ukazao na to da je neophodan istinski napor, to jest podnijeti pravu muku da bi se ispunilo ono što je planirao izvršiti.

Zato možemo reći da Isus ističe kako nije dovoljno da je on zapalio plamen na zemlji, već mu je stalo da taj plamen donese koristi svakom čovjeku, to jest da dođe do srca svih ljudi. Jer mu je stalo do spasenja svakoga čovjeka, on tako reagira i zna da mora uložiti i dodatni napor da ta vatra ne prođe neopažena, ili pak da se ne dogodi da je ljudi odbiju. A može se dogoditi da srca onih koji dođu u doticaj s njegovom božanskom vatrom nisu spremna za njegovu iskru. I ako nisu spremna gorjeti i plamtjeti njegovom ljubavlju, može biti uzaludan svaki trud da se njih zapali i učini da gore. Upravo u tome on vidi da je neophodna muka da bi se sve to dogodilo. Jer počesto takva srca koja su hladna i kruta, premazana slojevima grijeha i zla ne dopuštaju da ih božanska vatra zapali svojim žarom. Kao da su vlažna i neprikladna za vatru koja širi božansko ozračje topline i sjaja.

Ljudska srca valja očistiti i pripremiti za njegovu vatru, da je mogu primiti i da mogu njome vedro gorjeti. Jer kao što postoje tvari koje onemogućuju da nastane vatra i da gori, tako postoje tvari koje omogućuju da se vatra brže uhvati i da se biće razgori. Isus je znao da je njegova ljubav smjesa koja srca čini tako žarkima i gorljivima da mogu veselo davati toplinu i sjaj cijelome svijetu. No da bi postigao njihovu gorljivost, on je morao podnijeti muku, to jest biti kršten krštenjem muke koje je ta srca obrađivalo i pročišćavalo da mogu prihvatiti njegov sveti oganj. Zato je i svoje učenike morao pročistiti tim svojim krštenjem kojim ih je očistio od natruha ovoga svijeta i učinio potpuno čistim prinosom ljubavi koji gori na Božjem otaru i daruje se za spasenje svih ljudi.

U tom smislu je i pred svakim krštenikom ista sveta zadaća koja je bila pred Gospodinom, a i pred njegovim apostolima. Nakon što je pročišćen krsnom vodom, njegovo poslanje i zadaća tu ne staju, već započinju. Krštenje je samo početak, to jest čišćenje kako bi biće moglo gorjeti plamenom Božjim i vatrom Duha Svetoga koji nam dolazi po Gospodinovoj žrtvi ljubavi. On je zato podnio žrtvu da nas i očisti i obdari tim plamenom bez kojega u svijetu nema topline i žara. Zato nam on i daruje svoju ljubav da možemo vršiti njegovo poslanje u svijetu, te doživjeti da je sveto krštenje izazov da se i sami krstimo krstom muke i predanja, a ne da krštenje bude trenutak kada raskrstimo sa svojim krsnim odgovornostima. Jer i mi bismo trebali osjećati istu muku kao i Gospodin dok se god njegovo poslanje ne izvrši u svijetu. Molimo ga stoga da nam srca natopi svojom milošću i zapali ljubavlju da budu gorljiva za vršenje svoga poslanja u svijetu. Ne dopustimo da nam nepovoljni vjetrovi i okolnosti umanje žar gorljivost i vjernosti krsnom savezu, a težimo uvijek više prema većoj čistoći bića kako bismo bolje plamtjeli Kristovim žarom i bili sposobni dati svoj doprinos izvršenju njegova spasenjskog nauma. Sa svom ozbiljnošću uložimo trud kako bi krštenje u nama bilo i krštenje muke kojim potvrđujemo ozbiljnost preuzetih obveza pred Gospodinom i koje je odraz naše gorljivosti za spasenjem duše svoje i svojih bližnjih. I neka u nama vlada sveti nemir kao u Gospodinu dok se sve to ne izvrši u svijetu.

19. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus daje vrlo važne pouke glede svakodnevnog života, jer je uočio određenu bojazan i strah svojih učenika pred onim što je on govorio s obzirom na posjedovanje materijalnih dobara. Tako u prvom dijelu Gospodinove izjave zvuče prilično radikalne i gotovo nepomirljive s ikakvim posjedovanjem: “Prodajete što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.” Dakle, Gospodin poziva da se njegovi učenici odreknu zemaljskoga bogatstva, i to na način da ga pretvore u nebesko. Očito je, prema njemu, nespojivo posjedovanje zemaljskoga s dobitkom nebeskoga. U tom smislu odjekuje i njegova vrlo upečatljiva opomena: “Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.” Kao da za Gospodina nema srednjega puta: Čovjek se može opredijeliti ili za zemaljsko ili za nebesko, jer mu srce ne može biti na dva mjesta. Ono će težiti ili za jednim ili za drugim. No kad je riječ o tome, onda se postavlja pitanje je li najbolje takva dobra odbaciti i zanemariti, jer su ne samo beskorisna, već i štetna.

S druge pak strane u nastavku Evanđelja, Isus za primjer učenicima postavlja upravitelja iz prispodobe. Čak ga naziva vjernim i razumnim upraviteljem kojega će gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok. No već sama prispodoba, kao i opis ovoga sluge, govore o tome da se prema zemaljskim dobrima ne možemo odnositi baš tako bezbrižno kao da nam nije stalo do ničega.

18. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi nam jednu zgodu iz Gospodinova živote, te nakon te zgode jednu njegovu prispodobu kojom je htio poučiti svoje slušatelje ispravnim stavovima u životu. Evanđelist sveti Luka nam je opisao kako ga je jedan čovjek u nekoj prigodi ‘zaskočio’ pitanjem, to jest zahtjevom: “Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu!” Ovaj čovjek je tražio pomoć da dođe do određene pravde između sebe i brata, barem kako je on zamišljao, jer je očito bio uvjeren da je zakinut od vlastitoga brata, te se tako i osjećao. A zakinut je bio za zemaljska dobra, točnije za baštinu, pri čemu je vjerojatno njegov brat uzeo bolji dio, to jest gotovo sve, dok njemu nije ostalo ništa. Zato želeći i sam sebi osigurati dovoljno za život, kao što bi svatko od nas očekivao i tražio, ovaj čovjek traži od Isusa pomoć da dođe do kolike tolike pravde. No osim što mu Isus ne pomaže, kako je ovaj očekivao, Isus priča i prispodobu kojom upozorava svoje slušatelje da paze da ih ne obuzme požuda za zemaljskim dobrima: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: Kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.”

Isusove riječi su vrlo jasne, ali s druge strane i ovaj čovjek koji traži dio baštine ima svoje opravdanje. Jednako kao i čovjek iz prispodobe koji ima svoje razloge za ponašanje koje je opisano. I jedan i drugi mogli bi reći da se ponašaju na svojstven način jer vode brigu o životu.  Upravo zato što su vodili brigu o životu, htjeli su se osigurati zemaljskim dobrima, da si priskrbe miran život. Uvjereni su bili da zemaljskim dobrima osiguravaju dobar život, što je sukladno i Božjem planu, budući da je svaki čovjek pozvan voditi brigu o svom životu. Zanemarili su, međutim,

Tračnice su oblikovani čelični komadi
koji se spajaju u željezničku prugu
spojnicama ili varenjem, ali su
povezane i oslonjene na paralelne prečke.
Tračnice služe u željezničkom prometu
kao voditelj po kojima prometuju
željeznička vozila do svoga cilja.
A za tračnice potrebno je prije
napraviti trasu od polazišta
pa sve do željenoga odredišta.
Duhovni život sliči vožnji
vlakom na tračnicama
na putu kojim je Gospodin
prošao prije nas, te je uredio
cijelu trasu da možemo njome
doći do cilja sa sigurnošću.
Tako nam je omogućio da
ne moramo lutati i biti izloženi
opasnostima neprohodna puta.
Pogotovo što je našu trasu
ucrtao svojim križem
da možemo puni pouzdanja
po njoj doći bez zapreke do
vječnog nebeskog odredišta.

17. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem čitanju imamo jednu vrlo neobičnu situaciju. Sveti Luka evanđelist opisuje kako je Isus na jednom mjestu molio, a znamo i iz drugih mjesta iz Evanđelja da je znao često i dugo moliti. No ono što je neobično i vrlo zanimljivo, on nije svoje učenike učio da mole, premda se nije ustručavao pokazati im da moli. Ova činjenica je tim zanimljivija kad znamo da su mnogi rabini i duhovni ljudi učili druge molitvi, kao što svjedoči današnje evanđeoski tekst: “Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Ivan Krstitelj je, dakle, učio svoje učenike da mole, a vjerojatno ih je naučio i pokoji molitveni obrazac. Isto tako i farizeji i drugi rabini i učitelji u narodu su sigurno učili moliti svoje sljedbenike, kao što su ih učili postiti i održavati druge obveze iz Zakona. A kad se to sve zbroji, onda je tim zanimljivija činjenica da Isus nije svojim učenicima ponudio nikakav molitveni obrazac, nikakvu formulu da izgovaraju dok mole, pa su oni bili prisiljeni zatražiti da ih nečemu poučio. Jer ako je tolike sate provodio u molitvi, pretpostavljali su da on ima takvih, dužih ili kraćih, molitvenih obrazaca i formula koje je ponavljao dok je molio. U konačnici, njegovi učenici nisu htjeli trpjeti kompleks pred drugima, već su htjeli biti pravi učenici poput Ivanovih i tolikih drugih učenika koji su slijedili svoje duhovne učitelje nasljedujući i njihov način molitve.

Isus prihvaća njihov zahtjev i njihov izazov te ih uči moliti molitvu koju zovemo najljepšom molitvom ili Gospodnjom molitvom. A kad vidimo koliko je ova molitva lijepa i sadržajna, kada u njoj prepoznamo bit stava prema Bogu i odnosa s njima, tim više se pitamo zašto Isus nije svoje učenike učio ovu molitvu i prije nego su ga oni tražili da ih nauči moliti.