Uzašašće Gospodinovo – Spasovo 

Četrdeset dana od uskrsnuća Gospodinova slavi se blagdan njegova slavnog uznesenja. Tim blagdanom ne slavi se samo njegov povratak Ocu od kojega je došao, već se tim blagdanom slavi njegov povratak u tjelesnom obliku, to jest uzdignuće njegove ljudskosti u Božju slavu. On kao vječni Božji Sin uvijek je u potpunoj slavi Očevoj, te je s Ocem i Duhom Svetim jedan Bog. Ali kao utjelovljeni Bog on je sebi pridružio i ljudsku narav koja je primila ne samo milost jedinstva s osobom Božjega Sina, Božje Riječi, u vremenu, već je primila milost besmrtnosti i neraspadljivosti u vječnosti. Upravo to otajstvo ljudskosti obdarene besmrtnošću slavi se blagdanom Uzašašća Gospodinova. Ovo je otajstvo kao jedna neminovna posljedica njegova uskrsnuća koje je bilo temeljna proslava njegove ljudskosti koja je pobijedila smrt i propadljivost. Kao konačni čin proslave ljudskosti, a utemeljen na uskrsnuću, je uzašašće u nebesku slavu, to jest o desnu Očevu, kako se izrazi evanđelist sv. Marko u današnjem odlomku. 

Svojim slavnim uzašašćem Isus i nas poziva da svomu životu damo ispravan smisao i cilj. Taj smisao i cilj je život za Božju slavu i vječno nebesko proslavljenje ljudskosti. Naša ljudskost nije stvorena za zemlju, već za nebo. Naša ljudskost nije određena za propadljivost, već za nepropadljivost. Naša ljudskost nije određena za prolaznost, već za neprolaznost. Smisao naše ljudskosti nije ograničena ljudska slava, već ona neograničena nebeska. Zato bi i za nas vjernike svaka druga opcija življenja bila promašaj. Isplati se živjeti samo za slavu Božju, jer tada naša ljudskost dolazi do punine svoga ostvarenja, kao što je bio slučaj i s ljudskošću našega Gospodina. 

I kao što je Isus sjeo zdesna Bogu, tako i nama veli da smo pozvani naći se uz njega i sjesti zdesna Bogu u njegovoj slavi. To je ista slava kojom je Otac proslavio čovještvo svoga Sina. Dok tako govorimo svojim ljudskim jezikom trudeći se izraziti Božje otajstvo, ne mislimo da ćemo se naći na nekom prostoru zdesna Bogu, već da ćemo se naći u časti koju je Bog za nas odredio i kojom nas časti kao nagradu za vjernost njegovu Sinu. Sjesti zdesna Ocu znači primiti nagradu koju nam je Otac svojom milošću odredio. Kako bi se jednom i za nas dogodilo isto što se dogodilo s proslavljenom Kristovom ljudskošću, neophodno je sada živjeti na način da nam Bog uvijek bude pomoćnik u svim našim nastojanjima, da ga držimo sebi zdesna, to jest da smo uvijek svjesni njegove prisutnosti. Nakon toga će nas on nagraditi istinskom nagradom vječnoga života i proslave sebi zdesna. Za taj sveti, vječni, neponovljivi cilj doista se isplati živjeti revno i vjerno na zemlji, te nakon privremenog truda i napora steći vječnu proslavu u nebesima. 

6. vazmena nedjelja – B 

Isusov život nije bio samo teorija, već vrlo konkretan život u kojemu nije zanemarivao nijednu od bitnih sastavnica ljudskoga života. A jedna od najcjenjenijih vrijednosti za ljude kao društvena bića je prijateljstvo. Doista je nasušna potrebe družiti se i biti u prisnom i iskrenom zajedništvu sa svojim bližnjima. Tko se ne bi družio i tko ne bi uznastojao oko prijateljstva, pokazivao bi neprimjerene, ali i neodržive oblike ponašanja. Jer čovjek ne samo da ne može živjeti izolirano od drugih ljudi, već ne može živjeti bez onih u koje ima povjerenja, te s kojima ima životne vizije i planove, s kojima dijeli svoje ideje i nastojanja, s kojima se osjeća miran i bezbrižan, priznat i uvažen. Svakome je poželjno imati oko sebe osobe s kojima ne mora navlačiti i nositi maske i vježbati ‘glumačke’ vještine, već biti ono što jest u dubini svoga bića. U životu je važno imati pred kojima možemo ogoliti dušu i pronaći utjehu i pomoć u svakoj potrebi i nevolji. 

Na taj način je funkcionirao i došao među nas ljudi i Božji Sin koji se utjelovio, te nije propustio niti izgrađivati odnose prijateljstva s ljudima koje je susretao, pri čemu Evanđelja spominju neke od njih. Naravno, povlašteni u tom smislu bili su njegovi učenici, točnije dvanaestorica koje je izabrao za posebno važnu zadaću služenja. Upravo njima će objasniti koji je smisao njegova prijateljstva s njima, pri čemu ih je poticao da i oni međusobno izgrađuju istovjetne odnose koje su naučili od njega. A vrlo značajna stvar kojoj ih je učio bila je ispravan pogled na prijateljstvo. Pri tome nije bilo važno samo da im ukaže da ljudi ne mogu biti prijatelji jedni drugima ako se potiču na zlo. Oni mogu biti solidarni i zajedničkim snagama činiti zlo, ali takvo što se nipošto ne može smatrati prijateljstvom, već nekom vrstom suradnje i savezništva. No da bi se međusobni odnosi mogli definirati prijateljstvom, oni pretpostavljaju dobro i istinu kao temelj. Prava podloga prijateljstvu ne može biti zlo i zločin, nepravda i kriminal, već samo dobrota i požrtvovnost, pravednost i sebedarje. 

Ali i nakon toga, kada odbacimo zlo kao moguću pretpostavku i podlogu prijateljstva, još uvijek nisu ispunjeni uvjeti pravoga prijateljstva. Pravo prijateljstvo, naime, iziskuje još jedan korak, a to je da, ne samo da nije utemeljeno u zlu, već da je utemeljeno u Bogu. Zato će Isus reći da je svojim učenicima prenio sve što je čuo od Oca svoga. On im svjesno ne kaže da im je prenio sve što sam zna, već ono što je čuo od Oca svoga. To znači i u našim ljudskim razmjerima da pravo prijateljstvo nije ono u kojemu prijatelji izmjenjuju i prenose svoja ljudska iskustva i uvjerenja, već ukoliko prenose spoznaje koja im je povjerio Otac nebeski. Pravo prijateljstvo se odlikuje time da prijatelji jedan drugoga vode prema Bogu, a ne samo da jedan drugome povjeravaju ljudske tajne i informacije. 

Doista, nije svejedno koga izabiremo za prijatelja. Nije dostatno da izabiremo one s kojima pronađemo suglasje i zajednički jezik kad se treba ići u zabave i sudjelovati u prizemljenim inicijativama. Neophodno je izabirati za prijatelje one koju su kadri otvarati nam obzorja prema nebu i voditi nas Božjim putem. Za kvalitetu našega života, nije nebitno tko su nam i tko će nam biti prijatelji, kao što se i sami morao odgojiti da budemo prijatelji na ozbiljan i uzvišen način. Prijateljstvo treba postati stvarnost koja traje i nakon ovoga života, ono treba biti neprolazni ideal koji živimo u vremenu, ali nas usmjerava iza granice vremenitoga. Zato među prijateljima vrijedi pravilo koje je Gospodin izrekao apostolima: pravi su prijatelji tek ako jedni drugima prenose ono što su čuli od Oca nebeskoga. Za istinsko prijateljstvo nije dostatna ljudska iskrenost, već ga treba živjeti u božanskoj istini. Iskrenost i dobra volja je pretpostavka, ali pravi sadržaj na kojem se gradi prijateljstvo nije ljudski, već je božanski: Božja riječ, volja i istina je sadržaj koji prijatelji trebaju primati jedan od drugoga i jedan drugome povjeravati. Sve drugo bi, i uz najbolju volju, bilo nedostatno i prije ili poslije bi prošlo. Jedino ako se prijateljstvo gradi na Bogu i na njegovoj istini, onda ima čvrsti temelj na kojemu počiva i koji nitko ne može razoriti, ni u vremenu, ni u vječnosti. To je pravo prijateljstvo po mjeri čovjeka, dok je sve drugo manje od toga. 

Nadalje, Isus povjerava svojim učenicima ne neki privatni, tajni, skriveni nauk, već ono što je primio od Oca. Prijateljstvo, shodno tome, nije izgradnja zakulisnih igara i odnosa, već prenošenje Božjih otajstava. Prijateljstvo nije stoga tek neko ljudsko povjerenje, već povjeravanja otajstava života koja nam je Bog učinio dostupnima po svome Sinu. Isus se svojim uskrsnućem potpuno s nama solidarizirao i pokazao nam koliko nam je prijatelj, te nam je predao svoj život i sve svoje darove kao istinskim prijateljima svojim i Božjim, te očekuje da mi kao prijatelji živimo od povjerenog dara prijateljstva i od božanskog povjerenja koje nam je iskazao kao naš najbolji prijatelj. 

5. vazmena nedjelja – B 

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus tematizira motiv povezanosti vjernika s njime služeći se slikom mladice povezane s trsom. To je značajna tema koja se tiče biti ljudskoga postojanja i kršćanskoga života. Isus ne polazi od pretpostavke, već zna da je uzvišeni smisao ljudskoga života doseći razine vječnosti. Zato sve što što govori, govori s tom sviješću o smislu poziva ljudskog života. Taj smisao se tiče svih ljudi, jer je svaki ljudski život neprocjenjiv i usmjeren prema neprolaznoj vječnosti, to jest onoj plodnosti kojom ljude obdaruje sam Bog. Zato će Isus i reći da je pravi vinogradar Otac nebeski koji u svome božanskom planu mudrosti hoće da se svi ljudi ucijepe na božanski život i dođu do spasenja. To ucjepljenje započinje već na zemlji, i to upravo po njemu, Sinu Božjemu koji se utjelovljuje i uskrisava kako bi ljudima omogućio takvo životno ucjepljenje. Jer bez njegova utjelovljenja, bilo bi nemoguće da se čovjek združi s Bogom prisno i neposredno, na način na koji je mladica loze sjedinjena s trsom. 

No kad je riječ o plodnosti, onda je divljenja vrijedna Božja poniznost. Gospodin nije htio donositi plodove u svijetu bez nas, to jest po njegovu naumu mi postajemo plod koje on donosi. On po sebi već ima besmrtnost i prebiva u nedostupnu svjetlu, ali je htio i nas privući k sebi u život vječni i sjaj svoga svjetla. To je je njegova plodnost kada učini da i ljudi postanu dionicima njegova života. Na žalost, tragedija je kada mi ljudi to ne shvaćamo, te ne vidimo njegovu posvemašnju poniznost i ljubav, a s druge strane mi se ponašamo oholo i preuzetno uvjereni da mi možemo biti plodni bez njega. Umjesto da se divimo poniznosti onoga koji je bio tako ponizan da je svoju plodnost vezao uz nas, mi se bahatimo u svojoj siromašnoj i ispraznoj ljudskosti. Istina je, međutim, velika, kao što on ne želi biti plodan bez nas, tako mi ne možemo bez njega. Doista, nikako ne možemo biti plodni bez Boga, uvjereni kako je dovoljna naša ljudska snaga, znanje, volja, razum, dometi za plodnost ljudskoga života. 

Uzalud sve što posjedujemo ako ne crpimo na Božjoj mudrosti, na njegovu životu, na njegovoj ljubavi, tada ni plodovi koje donosimo ne mogu biti dugotrajni niti na razini društva. A posebno plodnost svoga života ne smijemo ni podrediti ni podcijeniti, ni zanemariti, jer bez obzira što mi vidjeli u društvu, plodnost osobnog života je daleko važnija od društvenih sustava i mehanizama. Zato bismo više vremena kao vjernici trebali skrbiti oko plodnosti osobnoga života, jer plodnost i bolje stanje u društvu donosimo samo time što sebi omogućujemo plodnost u Bogu. Naša životna plodnost ne ovisi o plodnosti sustava, o političkim strankama i društvenim uvjetima života, već isključivo o našoj ucijepljenosti na Krista. A donoseći duhovne plodove u Kristu, mijenjamo i stanju u društvu, a što ne ide obrnuto. Štoviše, kao vjernici nemamo pravo stati pasivni i čekati da nam netko treći stvori uvjete života kako bismo bili bolji ljudi, a napose ne bolji vjernici. Isključivo ucijepljenošću na Krista mi primamo pravi život. Ako odbijemo ucijepiti se na Krista, onda će nas društvo ‘cijepiti’ prema svojim kriterijima, to jest učinit će nas suobličenima mentalitetu ovoga svijeta, učinit će nas ljudima prema ljudskim standardima, umjesto da budemo kao vjernici izgrađeni prema Božjim mjerama. Istinska tragedija je ako smo kao kršćani tek formalno ucijepljeni na nj, a u biti ne dopuštamo njegovom neprolaznom životu da struji u našim venama.

U svome odnosu prema Bogu mnogi ljudi, a nije iznimka ni današnji čovjek, potkopavaju božanski temelj, to jest nasilno iskorijene božanski trs iz zemlje, nakon čega misle da mogu sami od sebe donijeti ploda. Boje se Boga kao da ih on ugrožava, a ne vide da tek s njime mogu biti plodni. A onda kada dođe vrijeme plodova, i kada počnu brati kiselo grožđe i postanu svjesni da nema pravoga vina, onoga koje simbolizira život vječni, onda se tješe nekim svojim ‘kemijama’, od kojih kasnije boli glava i truje se život. Jer do života vječnoga se ne može doći ljudskom kemijom, već samo Božjim darom. Ljudski život stoga, može biti plodan samo ako je ucijepljen u Boga, kao što nas jasno uči naš Gospodin, što se ne može na nijedan način drukčije ostvariti. Pitanje je samo što želimo od svoga života: želimo li donositi plodove za život vječni, ili se suobličiti zemaljskim vrijednostima i zadovoljiti zemaljskom plodnošću. No onome koji u srcu ćuti poziv vječnosti, te zna da je Krist do te mjere uzvisio čovjeka da mu je dao mogućnost i otvorio vrata spasenja, premalo je biti samo biće koje iz zemlje crpi svoju životnu snagu i smisao. Takav svim silama nastoji ucijepiti se na božanski trs koji je sišao s neba na zemlju za nas kako bi nam omogućio uzvišenu nebesku plodnost. 

Bez otezanja prihvatimo ne samo Kristovu riječ, već i njegov uskrsli život koji je za nas trs iz kojega crpimo svoju plodnost. Budimo i ostanimo u njemu dopuštajući da božanska milost struji iz njegova bića u naš život, te budimo plodni plodovima života vječnoga ovdje na zemlji, kako bi jednom naš zemaljski život bio prenesen i ubrojen među istinske plodove neba. 

4. vazmena nedjelja – B

Nedjelja Dobroga Pastira, kako zovemo 4. vazmenu nedjelju, stavlja pred nas izazov promišljanja Kristove pastirske službe, s posebnim osvrtom na službu pastira Crkve, kao i pozivom na molitvu za duhovna zvanja. A promišljati o službi današnjih pastira nema smisla promišljati apstraktno, već u konkretnom kontekstu današnjeg trenutka Crkve. A ovaj naše crkveni trenutak obilježen je osipanjem vjernika podari koronavirus krize koja je prouzročila koronavirus duhovnu krizu. Situacije ja takva da još nismo u stanju sagledati prave posljedice ove krize za vjernički život, jer ona još traje te je nemoguće podvući crtu i znati stvarno stanje stvari. Vidimo samo da se, dijelom zbog donesenih restriktivnih mjera o okupljanjima, a dijelom zbog mlakosti vjere i izgubljene svijesti, gotovo prepolovio broj vjernika u našim župama. Vjerojatno jednim dijelom utječe strah, no s druge strane ima podosta komoditeta i mlakosti u dušama vjernika, tako da je vrlo uočljivo opao broj onih koji se odlučuju ići redovito na misna slavlja. A pastiri za sada ne mogu poduzeti mnogo, jer im je sužen prostor pastoralnog djelovanja, prvenstveno glede katehizacije, okupljanja i misnih slavalja, te se onda njihova reakcija svodi više na konstataciju o smanjenom broju vjernika na misnim slavljima.

I dok se pastiri bave konstatacijama, s mnogih strana pljušte kritike na njihov račun, jer ih se

3. vazmena nedjelja

Jedno od popratnih iskustava Kristova uskrsnuća bila je zbunjenost i strah. Apostoli su, naime, bili u pravoj nevjerici glede svega što se dogodilo, a nisu imali jasnoga uvida, a još manje im je bilo moguće protumačiti događaj i pojavu koja je bila pred njihovim očima. Zato će i sveti Luka u svome Evanđelju izvijestiti o njihovu nesnalaženju upravo na sam dan uskrsnuća Gospodinova, o čemu čitamo i danas: “Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: ‘Mir vama!’ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha.” Njih je, dakle, zbunila i prestrašila Isusova pojava, jer nisu znali što se sve dogodilo, a dokazi o njegovu uskrsnuću činili su se nevjerojatnima. Odatle izvor nesigurnosti u njihovim stavovima i ponašanju, jer ih još nije do kraja zahvatila snaga Kristova uskrsnuća.

To što se događalo apostolima, događa se i svakom čovjeku u svakodnevnom životu. Svaki čovjek pokazuje nesigurnost i krhkost pred događajima koji ga nadilaze i koje ne uspijeva shvatiti i protumačiti. Štoviše, svoju ranjivost pokazuje i u događajima koji i nisu baš neprotumačivi, ali ga izbacuju iz svakodnevne kolotečine, te mu remete ustaljenu predodžbu koju ima o životu.

Oni koji se bave fotografijom
jako dobro znaju kako je
jedan od bitnih parametara
ISO osjetljivost na aparatima,
to jest osjetljivost na količinu svjetla.
Za napraviti dobru fotografiju
vrlo važno je imati ispravno
ugođenu osjetljivost na svjetlo,
da se ne dogodi da bude
ni pretamna ni presvijetla.

U duhovnom životu je neophodna
ispravna osjetljivost na Božje svjetlo.
Na žalost ima onih koji žive
ograničeni u tami svoje savjesti,
te ne dopuštaju u svoju dušu
ulazak Božjega svjetla.
Zbog toga ne mogu biti
dobre i vjerne slike Božje.
U nekim uvjetima funkcioniraju,
ali čim nestane idealnih uvjeta,
čim dođe malo sjene, tmine
ili sumraka, njihova duša ostaje
vrlo loš odraz Božjeg života.
Oni pak s istančanim osjećajem,
to jest osjetljivošću na Božje svjetlo,
i u lošim uvjetima primaju od Boga
dovoljno pomoći za jasan život
i odraz njegova lika u svojoj nutrini.
Krist je zato umro i uskrsnuo
da očisti našu savjest od mrtvih djela
i da nam podari istančanu osjetljivost
za Božje svjetlo koje je po njemu
ušlo u srce našega života,
te ni najtamnija noć svijeta
ne može dovesti u pitanje
odraz Božjeg lika u našoj duši.

2. vazmena

U središtu pozornosti današnjega čitanja je ukazanje Isusa uskrsloga učenicima koji se dogodio upravo 8 dana nakon njegova uskrsnuća, a vezan je s događajem uskrsnoga dana. Sveti Ivan nam je zapisao kako na sam dan uskrsnuća Toma nije bio s ostalim učenicima kad im se ukazao Isus. Istina je da su i svi ostali učenici bili vrlo zbunjeni, ali i to da im je prodiralo u svijest da je taj koji im se ukazao bio upravo Gospodin. Premda im nije bilo lako shvatiti i izreći to što su vidjeli i doživjeli, te su se u tom rasponu od osam dana neki i snebivali i kolebali glede Uskrsloga, ipak je prevladalo mišljenje i osjećaj da je to doista bio on, te su se i prisjećali da im je to za života prorekao. U tom razdoblju nekima je bilo lakše, nekima teže razumjeti i povjerovati što se dogodilo. Jedan od onih koji su se najduže opirali, te nisu prihvaćali svjedočanstvo drugih apostola koju su se u određenoj mjeri otvorili istini uskrsnuća bio je sveti Toma. Toliko je bio tvrdokoran da je postavio i svoje uvjete: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Htio je dakle, navodno, sve svojim očima i rukama provjeriti ne oslanjajući se na svjedočanstvo svojih prijatelja, jednako kao niti na svjedočanstvo Božje sadržano u Pismima koja su najavila da će Božji Pomazanik trpjeti i uskrsnuti.

Upravo zbog svoga otpora da povjeruje svjedočanstvu svojih prijatelja, sveti Toma je postao i do dan danas ostao simbol onih koji se opiru vjeri u uskrsnuće, to jest vjeri u života Gospodina, te je zato

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na ovaj posebni dan, dan Kristova uskrsnuća, pred praznim grobom, ali srca punog vjere, nastojim koliko nam je dano razumjeti ovo neizmjerno otajstvo. I moramo priznati da nam nije lako, jer je uskrsnuće Gospodinovo događaj koji nam izmiče i ne možemo ga lako, onako na prvu razumjeti. Doista je potreban trud vjere kako bismo barem malo odškrinuli vrata praznoga Kristova groba i primili dar spoznanja i milost koju nam to isto uskrsnuće daruje. No naša zbunjenost je sasvim normalna, kao što je bila zbunjenost i apostola i žena koje, jer je teško pojmiti događaj koji izmiče ljudskom iskustvu, o kojemu baš nitko nije imao saznanja. I to možemo sebi predočiti nekim usporedbama da nam bude jasno koliko je shvatljiva naša udaljenost od Kristova uskrsnuća i kako nam se može dogoditi da nam prazni grob i ostali svjedoci ne budu tako uvjerljivi i da nam se ne učine presudnima za naš doživljaj uskrsne poruke. Tako na primjer, tko ne vjeruje u Boga, ne može niti započeti razmišljati o uskrsnuću. Jednako tako, tko ne doživljava vlastite grešnosti, ne može osjetiti učinke Kristova ustajanja iz groba. Tko ne osjeća svoju odgovornost pred vječnim sudom i Bogom sucem, tko nema jasne vjere, njemu događaj Kristova uskrsnuća potpuno izmiče.

Doista, mnogo toga nam izmiče kad nemamo iskustva, a kad baš o nečemu ništa ne znamo, teško nam se to može predočiti i teško nas se može dojmiti. Kao što slijepoj osobi ne možemo dočarati ljepotu boja, tako i nevjerniku ne možemo dočarati ljepotu uskrsnuća.

Protutijela ili antitijela
u ljudskome organizmu
su veliki proteini u obliku Y
koje proizvodi plazma stanice,
a iskorištavaju imuni sustav
za otkrivanje i neutralizaciju
bolesnih stranih tijela u tijelu,
kao što su bakterije i virusi.
Takva protutijela postoje
i na duhovnoj razini jer je
sam Bog dao čovjeku
dar duhovnog imuniteta.
No grijehom se čovjek
odrekao te sposobnosti,
čime je bitno oslabio duhovni
imunitet i zaštitu cjelovitosti.
Zato je Bog morao poslati
svoga Sina da se utjelovi,
te da umre i slavno uskrsne,
kako bi nam svojim tijelom
priskrbio moćna antitijela
kojima pobjeđujemo zlo,
grijeh i smrt, slabost i napast,
potiskujući ih i istiskujući ih
iz svoga smrtnog tijela.
Primivši dar njegova Tijela,
proslavljenog uskrsnućem,
i sami oživljujemo svoja tijela
čineći ih sličnima
tijelu njegovu slavnome.

Vazmeno bdjenje

U ovoj svetoj uskrsnoj noći Božja riječ nas je vodila kroz povijest spasenja ističući nam nekoliko ključnih činjenica koje nam daju cjelovito sagledati ljepotu i značenje ove noći koja se nije dogodila slučajno, već je kao takva smisleni i ciljani vrhunac Božjega nauma. Iz svega što se čitalo moglo se zaključiti kako ljudski rod živi svoju povijest u više u noći, nego na svjetlu dana, redovito zato što se uzda u sebe samoga, umjesto da se u poniznosti služi svjetlom koje sam Bog pali u ljudskoj povijesti. Štoviše, upravo zbog toga se ljudska povijest i je svela na tamnu i bezizlaznu noć, bez obzira koliko on to htio priznati, umjesto da bude radosni hod u svjetlosti prema vječnosti. Pa i onda kada se događa kao i nama danas, da čovjek sama sebe zavarava hrpom izgovora, ipak primjećujemo jasno i nedvosmisleno: ljudskost je kao takva uronjena u tamu, te čovjek bez Boga samo tone u tami svoga postojanja. Od samoga početka stvaranja počela je duga i iscrpljujuća borba između Boga, stvoritelja i darovatelja života, i Sotone, promicatelja smrti i ljudske propasti. Sukob je to između Boga darovatelja slobode i sotone lukavog porobljivača i tiranina koji duše drži u zatočeništvu i ispunja ih strahom. Veliko je suprotstavljanje između Boga čija je riječ istina koja oslobađa i Sotone, oca laži koji laskavom riječju zavodi neupućene i odvodi u propast. Od pada prvih anđela i ljudi bije se boj između dobra Božjega koja izgrađuje i zla koje napada i razgrađuje ljudsku cjelovitost; između Ljubavi koja krijepi i liječi, te mržnje koja truje i propašću zadahnjuje ljude.