Svaki čovjek po sili naravi
poradi umora teži k tromosti.
Podložan mrtvilu i lijenosti,
rado bi izbjegao napor i rad.
I dok ga golica ideja
da bi mu lakše bilo
kad rada ne bi bilo,
ipak ne bježi od istine
kako je u biti neminovno
ali i vrlo korisno raditi.
S tom sviješću svaku večer
stavlja pored uzglavlja
malu napravu zvanu budilica.
Kako nije imun na njezin zvuk,
često bi je najradije ušutkao
ili kaznio za prodorni zvuk
koji ga budi iz dubokog sna
i poziva da ustane iz tople postelje.
Ali ipak zna da ona nije kriva,
nego da radi isključivo
za njegovo dobro.
Prema njoj se odobrovolji,
a bude joj čak zahvalan,
kad nakon ustajanja
udahne svježi zrak
i osjeti miris novog jutra
što ga ispunja radošću.

Poput tjelesnog postoji
i duhovno mrtvilo i tromost,
kao što i ljudski duh pozna
razdoblja svjetla i tame.
Ponekad danima i tjednima
živimo sa zaspalom sviješću
i umrtvljenom savješću.
A kako ne bismo ostali
bez živosti za Boga
i lišili se njegove svježine
što natapa željnu dušu
kao miris jutra i svježina rose,
on nam je dao kao budilicu
svoju riječ što odzvanja:
Vrijeme je već da se oda sna prenemo
jer nam je sada spasenje bliže
nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame
i zodjenimo se oružjem svjetlosti.
Kao po danu pristojno hodimo,
ne u pijankama i pijančevanjima,
ne u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Ako je svetom Augustinu
baš ova riječ bila budilica,
dobro bi bilo da i nas prodrma.

29. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje spor koji se dogodio među apostolima pri pokušaju dvojica od njih, sinova Zebedejevih da si priskrbe bolja mjesta u Isusovu kraljevstvu. Stvar je došla do usijanja tako da je sam Isus morao smirivati situaciju, te ih dozvati k sebi i poučiti kako se trebaju ponašati. Poučio ih je da se ne trebaju odnositi jedan prema drugome kao zemaljski vladari i velikaši koji gospoduju nad svojim narodima i svoje podanike drže pod vlašću u velikoj pokornosti: Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude svima sluga.

Tako je Isus svoje učenike poučio jednoj novoj viziji života i odnosa koji se razlikuje od odnosa koji su postojali u ondašnjem u svijetu, a koji su se mogli izreći i onom narodnom: Tko jači taj kvači. Danas kad živimo u bitno drukčijem društvu nego naš Gospodin prije 2000 godina, upitati nam se je li još uvijek vrijedi pravilo da tko je jači u svojoj ruci ima moć nad drugim, bilo da se radi o pojedincu ili o narodima. Pitamo se jesmo li u suvremenom društvu, zahvaljujući demokratskim strujanjima i razvojem pravne države napokon riješili problem podređenosti jednih drugima. Jesu li ove Isusove riječi za nas danas zaludu izgovorene jer u našim društvima više ne postoje iznad nas gospodari i velikaši da odlučuju o našoj sudbini, nego to sada činimo mi sami odlučujući o onima koji će nas predstavljati i voditi u državi? Imamo se pravo i zapitati je li se možda ostvarili društvo o kojemu Isus govori, jer vidimo da živimo u uređenim društvima gdje  sami biramo svoje zastupnike, koje se potom obvezuju služiti narodu, a ne više gospodovati.

No držim da bismo doista bili naivni kad bismo pomislili da nam služe oni koji su na vlasti u našim društvima. Pogotovo kad promatramo stvari iz globalne perspektive, teško za povjerovati da bi veliki gospodari kapitala i moći dopustili da im interes i zarada izmaknu iz ruku. Jer pokazali su da su u ime toga spremni čak i cijele narode, države i krajeve izvrći nemilim pogibeljima, što se i u naše vrijeme vrlo jasno vidi. Stoga je privid da danas oni koji su na vlasti ne vladaju, nego služe, a još veći privid da je dopušteno svakom pojedincu da slobodno bira vlastite vrijednosti i način života, te narodu da odlučuje o svojoj sudbini i tijekovima povijesti. Teško bismo se prevarili ako bismo pomislili da su moćnici ovoga svijeta odlučili odustati od moći i dati je u ruke naroda, te, štoviše, da se sami posvete tome te žrtvuju i izlože da narod što bolje živi.

Upravo zato Isusova riječ i pouka, kako apostolima nekad tako i danas nama, ostaje vrlo snažna i korisna jer nam Isus pruža i poziva nas na drukčiju viziju odnosa. Ako pak ne slušamo njega, nego živimo prema ljudskom nahođenju i željama, uvijek ćemo ostati s istim problemima u društvu, te će svaki pomak biti vrlo spor i samo strukturalan, dok će se za ona stvarne pomake uljuđenja društva trebati čekati da se svi zajedno upustimo u evanđeoski život. Doista, možemo izokrenuti ili izabrati načine upravljanja u društvu, ali ne možemo stvoriti bolje odnose ako ne slušamo Krista Gospodina i ne upijamo evanđeoski duh. Možemo promijeniti način upravljanja u društvu, ali ako se mi ne promijenimo kao ljudi i ako ne dopustimo Gospodinu da nas ne oblikuje, u našem društvu neće biti pomaka i neće se dogoditi da kao zreli i odgovorni ljudi vladamo u svome društvu bez tutora i izrabljivača. Htjeli bismo savršeno društvo, besprijekornu upravu od državne do lokalne, poštene političare i javne ustanove, a ne primjećujemo da su oni odraz unutarnjih želja koje vladaju nama. Tješimo se da mi izabiremo i oblikujemo vlast, ali koja korist kad mi prije toga nismo sebe dali Bogom oblikovati. Htjeli bismo vlasti visokih ideala, dopuštamo da tvorci javnog mnijenja i mentaliteta ovoga svijeta u nama raspale niske strasti i želje, te je onda i logično da izabiremo one koji su spremni ispunjavati nam ih. Tako u konačnici, umjesto da izabiremo ljude koji će nam služiti, izabiremo one koji će ispunjavati naše želje, koje su prethodno u nama potakli i oblikovali, ali takve želje preko kojih nas s lakoćom mogu držati u pokornosti i nad nama gospodovati.

Stoga, ako želimo društvo u kojem ćemo sami odlučivati o svojoj sudbini, onda ne bismo smjeli slijediti modne trendove ovoga svijeta koji nas vrlo vješto putem medija oblikuju i pustoše, nego bismo trebali slušati glas svoga Gospodina koji nas odgaja za ponizno služenje i nesebičnu žrtvu. Jer, doista, ljudskost se oblikuje poniznošću srca i poslušnošću Isusovu glasu. Onaj tko odbija slušati Isusa, redovito ne zna izabrati vrijednosti, ne zna što hoće, što traži i što treba ostvariti u društvu, te je sam kao takav podložan manipulacijama kojima upravljaju moćnici i bezakonici ovoga svijeta. Dok na ispravan način obnaša vlast samo onaj tko dopusti da mu Isus promijeni srce. Takav zna točno što želi za sebe i za druge, te uspijeva smoći snage i izložiti se za javno dobro.

Dopustimo stoga Gospodinu da nas promijeni iznutra, jer istinski vladamo kada živimo u srcima drugih, kad ih svojim primjerom i nesebičnošću upravljamo na dobro. Mijenjajmo se iznutra mi prvi, te ćemo onda na vlast dovesti one koji sliče našoj nutrini i odgovaraju svim njezinim zahtjevima, umjesto da dopustimo grabežljivcima i bezbošcima da manipuliraju sudbinom i nas samih i cijeloga naroda. Izgrađujmo slobodan duh kojim ne mogu ovladati moćnici i velikaši, te pomažimo drugima da izgrađuju takav duh, pa ćemo doći do prave vlasti koju nam nitko neće moći oduzeti, te ćemo snagom nje znati biti vladari što služe i sluge što vladaju. Držimo se Isusova primjera, jer on je došao ne samo da služi, nego i da i vlada u srcima svojih vjernika dajući svoj život kao otkupninu za mnoge, kako bi im omogućio da ih Otac obdari vlašću, to jest mjestom u kraljevstvu nebeskom.

Radi se o suvremenom izumu
i jednoj od kvalitetnijih načina zaštite
poslovnih i stambenih objekata
od mogućih provalnika i pljačkaša.
Putem postavljenih kamera
iznutra se prati i snima
sve što se događa u okolini,
pa time i svaki sumnjivi pokret.
Tako je domaćinima ili čuvarima
lakše sačuvati povjerenu imovinu
od nepoželjnog ugrožavanja.

Ugradivši u nas svoje svjetlo
i svoj božanski pogled
Gospodin nas je obdario
osobitim video nadzorom
– evanđeoskom vizijom života.
Po svjetlu božanske istine
imamo izuzetan pregled
nad svime što je u nama
i svime što se događa oko nas.
Toliko je pouzdan i kvalitetan
da može otkriti i pokrete
onog nevidljivog neprijatelja
koji vreba na zdanje našeg bića
kako bi provalio i opustošio ga.
Ne smijemo stoga zanemarivati
ovaj duhovni video nadzor
kojim se stavljamo izravno
pod božansku zaštitu.
Čuvajmo ga kao oči u glavi,
jer o njemu umnogome ovisi
sigurnost sadašnjeg života
i pouzdan hod prema vječnome.

28. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da bi baštinio život vječni. Iz razgovora koji se vodi među njima vidimo da Isus naznačuje kao put života onaj koji ne zaobilazi Božje zapovijedi, nego ih ozbiljno uzima u obzir. Ali uz važnost ćudorednog života i poštivanja Božjih zapovijedi, Isus je ujedno izrazio i njegovu nedostatno za ozbiljan duhovni život. Doista pravi duhovni život nije samo u životu zapovijedi, nego u Isusovu vjernom nasljedovanju, što je sam Gospodin naznačio spomenutom čovjeku kad mu je rekao da mu jedno nedostaje, a to je da proda sve što ima i razdijeli siromasima, te da dođe i nastavi ići za njim. Ovakvu ponudu dotični nije prihvatio, jer nije bio spreman poradi nebeskoga blaga žrtvovati zemaljsko, to jest nije bio spreman zemaljsko uložiti da dođe do nebeskoga na način na koji mu je to Isus savjetovao. Tako je ovaj čovjek odbacio to ‘jedno’ koje mu je Isus ponudio, ali koje nije bilo baš tako nevažno, nego je bilo značajnije od svega onog drugog čime se htio pohvaliti Isusu.

Kao i ovom čovjeku iz evanđeoskog odlomka i nama danas u ovome svijetu nedostaje počesto ono ‘jedno’ u životu koje se pokazuje kao ono bitno. A ono je doista nezamjenjivo, jer ga nijedna zemaljska stvarnost ni ostvarenje ne mogu nadomjestiti. To ‘jedno’ koje nam nedostaje je želja da potpuno pripadamo Bogu, da ga otkrijemo na nov način i da mu se potpuno posvetimo. Pa i onda kad u nama tinja potreba da se držimo ćudorednih normi, počesto nam nedostaje želja da ostvarimo živi i neposredni odnos s Bogom, a ne samo onaj izvanjski i formalni. I dok se trudimo oko bitnih sastavnica ćudorednoga života, na što smo vezani i savješću, o čemu svjedoče i oni koji ne vjeruju u Boga, mi vjernici se ne bismo time smjeli zadovoljiti, nego bismo trebali tražiti još nešto više. Tako ni ovaj čovjek nije ništa osobito činio time što je čuvao zapovijedi Božje, nego je činio samo ono što bi trebao svaki pošten i savjestan čovjek. Štoviše, našao je shodnim hvaliti se kao da je osobito zaslužno djelo pred Bogom slušati minimum Zakona, a nije imao snage za istinski korak vjere u živoga Boga, nije imao snage za onaj presudni korak koji bi ga doveo u život vječni koji je tražio. Zato je njegov život koji se sastojao u vršenju ćudorednih normi još uvijek bio daleko od Boga i od zasluga za život vječni. Jer da je imao pravi odnos s Bogom i pravu svijest o blagu koje je trebao steći na nebu, ne bi mu bilo teško sve ostaviti i slijediti onoga za kim je jedino mogao doći u život vječni.

Ovaj čovjek koji je izišao pred Isusa sve je u životu dobro činio živeći sukladno Zakonu, ali mu je nedostajalo još nešto kako bi bio savršen. Nedostajalo mu je ono ‘jedno’ koje čini cjelinu života, ono ‘jedno’ koje daje smisao ostatku života, te je stoga to jedno što mu je nedostajalo bilo jednako važno i vrijedno kao sve drugo što je činio.  I sam je toga postao svjestan, te je zato otišao smrknut i žalostan. Teško mu se bilo odvojiti od onoga što je posjedovao i zato je se opredijelio za taj zemaljski ostatak svega što je imao, umjesto da prione uz ovo ‘jedno’ koje je bilo vrijednije, jer bi njegovu ćudorednom životu dalo novi smisao i novu vrijednost. Jer u samom ćudorednom životu ne može se imati pravoga zadovoljstva kao onda kad se slijedi Isusa. Kad se pođe za Isusom, onda ćudoređe postaje temelj s kojeg se može nastaviti nasljedovati i ići u daljnje duhovne visine, a ukoliko se odbije nasljedovati Isusa, onda ćudoredni život postaje svrhom samome sebi, te kao takav nije dobar kapital za lakše nasljedovanje Isusa, nego hrana vlastite oholosti.

No da se opredijelio ići za Isusom, onda bi osjetio radost koju mu kasnije nije mogao pružiti veliki imetak, jer istinska radost izvire iz pravoga zajedništva s Bogom. Da je pronašao to zajedništvo i tu radost, tada bi shvatio da zemaljska dobra služe da uveća i tuđu radost time što ih dijeli s drugima, a ne slaže na hrpu kako bi više imao. Da je otkrio pravo zajedništvo s Bogom, otkrio bi i pravo zajedništvo s braćom, te bi sigurno pronašao mnogo radosti u životu. Da je to tako potvrđuje se i u današnje vrijeme u kojemu vidimo da ima mnogo onih koji velik imetak i nemaju prave životne radosti, kao što ima onih koji nemaju velik imetak, ali imaju vedrinu lica i radost jer žive evanđeoskim životom koji Isus od njih očekuje i kako im savjetuje

Stoga nam se potruditi priskrbiti sebi upravo to jedno koje nam nedostaje jer se po tome prepoznaje koliko istinski živo idemo za Isusom. Tek kad otkrijemo koliko je to važno, onda ćemo imati snagu nasljedovanje Isusa staviti u prvi plan, a sve drugo osmisliti kao pomoć a ne smetnja da ga nasljedujemo vjerno i vjerodostojno. Jer ako istinski žeđamo za životom vječnim, to jest ako nam je istinski stalo do onog blaga na nebu, nećemo zanemarivati ono ‘jedno’ vrlo bitno u životu, a to je vjerovati Isusu, slušati njegov glas i vjerno ići za njim. Uzmimo ozbiljno ovu Isusovu pouku i već danas napravimo prvi korak.

Razni liječnici i znanstvenici
od davnina bili su u potrazi
za eliksirom vječne mladosti.
A ni danas čovjek ne prestaje
sanjati o takvom napitku ili lijeku
kojim će zaštiti vlastiti organizam
od starenja i od umiranja.

Djeluju smiješno ove sanje i nadanja,
kao i potjera za čarobnim napitkom,
jer nitko od nas nije sebi dao život
niti ga može obdariti vječnošću.
No isto tako je tragično i žalosno
ako ga, zbog lijenosti ili oholosti,
odbijamo i zanemarujemo
primiti iz ruke Gospodara života.
Po želji koja je utkana u nas,
ćutimo da smo obdareni
mogućnošću i pozivom na vječnost.
Ali od mogućnosti do ostvarenja
put je koji vodi kroz Božji život.
A Bog nam nije samo usadio želju,
nego nam je dao i dar besmrtnosti.
Presvetim Tijelom i Krvlju svoga Sina
on je prenio u vrijeme i prostor
svoj neumrli božanski život
kako bi nas učinio dionicima istoga.
Bio bi stoga krupan previd protiv sebe
i svojih najvažnijih želja i mogućnosti
ostati ravnodušnima prema ovom
čudesnom eliksiru vječne mladosti.
Jer on nam je stavljen nadohvat ruke
kao hrana, zalog i popudbina
do konačnog i potpunog ostvarenja
u neizmjernoj nebeskoj slavi.

27. nedjelja kroz godinu – B

Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ljudi koji su u mnogočemu bili čistunci, koji su se natezali oko beznačajnih stvari i stavki Zakona, imaju hrabrosti i drskosti formulirati jedno ovakvo pitanje ne uočavajući kako je bezočno tako olako govoriti o sudbinama ljudi i njihovim temeljnim vrijednostima. Njima je to bilo pitanje za natezanje i rasprave, za iskušavanja i hvatanja u riječi, dok su im životi i sudbine ljudi bili u drugom planu. Jer sva njihova natezanja i tumačenja završavala su tako da su u svemu tražili svoju korist i probitak, pa tako i u ovoj situaciji. Upravo zato im je bilo moguće da jedan ovakav upit razriješe u korist svoga okorjelog srca, te da nikad ne sagledaju stranu koja je bila žrtva te okorjelosti.

I danas se postavlja isto pitanje, te su i danas na kušnji mnogi muškarci i žene, mnogi parovi i obitelji glede problema (ne)razrješivosti braka. Ovo je pitanje koje se postavlja vrlo intenzivno i Crkvi našega vremena kao pitanje kušnje u današnjem svijetu u kojem se prave napadi i pritisci na crkveni nauk kao da je on ljudska izmišljotina, a ne božanska istina. Stoga postoje i danas pritisci na Crkvu, pritisci slični onima pred kojima je Mojsije, poradi okorjelosti njihova srca, ipak dopustio i ozakonio rastavu. Radi se o pritiscima sličnima onima pred kojima je civilno zakonodavstvo davno već ozakonilo rastave koje su toliko česte da se već smatraju nečim uobičajenim, svakodnevnim, pa nerijetko i normalnim. Tako je stanje natjeralo zakonodavca ne da formulira što je dobro, nego da ozakoni ono što se čini. Osim toga, u današnje vrijeme se to događa pod izlikom napretka, razvoja ljudske svijest i slobode, na način da se bračnu vjernost među supružnicima smatra zaostalom, staromodnom, srednjovjekovnom i neprikladnom za suvremenoga čovjeka. A samo zato jer mu ograničava slobodu da živi razvratno, raskalašeno, da bračnog druga pretvori u partnera, a ne u osobu neponovljive vrijednosti koja je dio njegova bića i s kojom ostvaruje neizrecivo zajedništvo u Bogu. Zato danas živimo u društvu u kojemu pojedine skupine zlorabe pravnu državu kako bi u zakone unijela i zakonima omogućila njima pravo na nered, neodgovornost i nećudoredan život.

Isus nije podlegao takvim pritiscima. Čak se nije ustuknuo niti pred činjenicom da je Mojsije dopustio muškarcima da otpuste žene, jer mu je bilo previše jasno što je život i koja je vrijednost međuosobnoga zajedništva, tako da je znao odgovoriti ispravljajući njihove krive pozicije. Oni su ga htjeli po svoj prilici prikliještiti činjenicama rastava, kao i time da se to radi čak prema Zakonu, no kod njega to nije prošlo. Tako i danas ima onih koji drže da bi se rastava i u Crkvi trebala dopustiti, jer je mnoštvo takvih slučajeva i situacija u kojima je bračna zajednica uništena i u nemogućnosti da se vrati u prvobitno stanje. Pogotovo kad su oni koji su se rastali jedni od drugih ušli u neku novu civilnu zajednicu. Ima i onih koji bi mu prigovorili da idealizira, kao što se i danas Crkvi prigovara, no on je svejedno istaknuo onaj iskonski nauk koji nije nedostižni ideal, nego dostupna stvarnost svima koji poštuju Božje odredbe. Pa i onda kada zna da se cjelovito i vjerodostojno bračno zajedništvo ne događa po ljudskim snagama, nego je Božji dar prema kojem se supružnici trebaju ravnati i usmjeravati, Isus ih ništa manje ne potiče da ga prihvate i ostvare. Samo tako mogu od stvarnosti koju im Bog nudi, i ugraditi vrijednosti u svoj život i izgrađivati ga prema svim mjerilima Božjega dara.

Ključ koji daje Isus kad se poziva na onoj prvotni Božji plan za čovjeka je u tome da očekuje od bračnih drugova da ne žive brak kao ljudsku stvarnost, nego kao Božji milosni dar. Nadalje potiče supružnike da ne dopuste da im srce postane okorjelo, nego da ga uvijek čuvaju natopljenim Božjom ljubavlju koja onda hrani njihov život, ispravno ih motivira i pomaže da nadvladaju svaku poteškoću ukoliko naiđe.  Na temelju njegove riječi i Crkva uči i potiče one koji ulaze u brak, da ne ulaze u brak s okorjelim srcem, to jest neispravnih nakana. Uostalom, može biti valjan brak jedino onaj sklopljen s ispravnim nakanama, to jest srca puna ljubavi, u punoj slobodi i spremnosti na cjelovito darivanje. A danas oni koji se pozivaju na nove uvide u ljudski život prema kojima brak ne bi trebao biti nerazrješiv, u biti brane pravo na svoje okorjelo srce i pravo da se ne pokaju za svoje pogrješke i grijehe koje su počinili protiv braka i obitelji. A Isus, upravo jer osjeća odgovornost za ljudske živote i sudbine, ne nudi nevaljala rješenja, nego samo ona koja odražavaju iskonski Božji plan, jer samo takva rješenja mogu čovjeku zajamčiti sreću i mir, kako ovog tako i drugog života.

Nama je ipak više slušati glas našeg Gospodina i evanđeoski nauk koji promiče i potiče na cjelovitu ljubav koja se odlikuje vjernošću, odgovornošću i trajnošću. Supružnici ne trebaju nikad smetnuti s uma obveze koje su se preuzele i obećanja koja su dali pred Bogom i Crkvom, te niti prestati ići putem kojim nadilaze svoje ljudske slabosti i ograničenosti kako bi hodili putem Božjih ostvarenja. Trebaju bježati od jeftinih izgovora poput onih kako se ljubav istrošila, a da se ne pitaju jesu li što učinili da se to ne dogodi, da ne preispitaju svoju odgovornost pred tim. Jer činjenica jest da ćemo Gospodinu jednom polagati račun za to s kolikom smo ozbiljnošću prihvaćali milost koju nam je davao i jesmo li se trudili odbacivati tvrdoću srca, a ne Božji plan, jer okorjelost srca dovodi u pitanje ljudsku dobrobit.

Otkako su dopustili da ih u ishrani
industrijalizacija zavede i odvede
putem lakšega i oku primamljivijega,
a nepcu slađeg i ugodnijeg jela,
danas se ljudi sve više vraćaju
onom što znaju da je zdravije.
Tako sve više traže cjeloviti,
stručno rečeno integralni kruh,
a ne samo onaj od bijeloga brašna
iz kojeg su izbačeni mnogi korisni sastojci.
To je kruh cjelovitih žitarica
kako su ga nekad i stari pripremali.

Počesto uslijed nemara i neznanja
čovjek iz svoje cjelovite prehrane
isključi onaj duhovni nebeski kruh.
Zaboravlja tako da je Bog predvidio
da mu kruh života vječnoga
bude dio svakodnevnog obroka
za koji iz dana u dan svesrdno vapi
ponavljajući riječi molitve Gospodnje:
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Zaboravom kruha koji je s neba sišao
nanosi nesagledivu duhovnu štetu
sebi i svome vječnom spasenju.
Nasušna je stoga potreba
ispravne ljudske prehrane
da blaguje pravi cjeloviti kruh
iz kojega nije izbacio sastojke
kojima ocjelovljuje i jača
svoju duhovnu sastavnicu.
Upravo njime priskrbljuje
neophodnu snagu i krepčinu
za valjan i smislen život na zemlji,
ali i nezamjenjivu popodbinu
za dolazak do željene vječnosti.

26. nedjelja kroz godinu – B

Danas nam se iz Evanđelja nudi još jedna tema koja govori o odnosima i o duhu koji je vladao među Isusovim učenicima, to jest o njihovu pristupu prema drugima koji nisu bili iz njihova apostolskog kruga. Opisana scena pokazuje da je u njima ostalo još uvijek mnogo onog ljudskoga, te da je to uvjetovalo njihov pristup i prema nauku koji je donio Isus, ali i prema drugima. Ne samo da se među učenicima pojavljivala međusobna netrpeljivost kad su se pitali tko je od njih najveći, nego su oni htjeli i pred drugima sačuvati svoj povlašteni status koji su imali kao dvanaestorica posebno izabranih učenika i najbližih Isusovih suradnika. A jer su bili svjesni tog statusa koji su imali kod Isusa, u njima se pojavio duh isključivosti prema drugima, umjesto da se razvije pravi apostolski i misionarski duh koji potiče da se čini što je moguće više dobra u Isusovo ime.

A poznato je da u nama ljudima postoji, što je pokazao i apostol Ivan svojom reakcijom, ona ljudska želja za istaknutijim mjestom i povlaštenijim statusom. Doista, nitko sam po sebi nije lišen ljudske želje da se istaknemo u odnosu na druge, koja čak zna prijeći u to da želimo da drugi ne napreduju ili da im se dogodi nešto zla onda kad vidimo da bi nas u nečemu mogli nadmašiti ili da bi im nešto moglo poći za rukom bolje nego nama. Takav je strah obuzimao i Isusove učenike, strah da ne izgube vlastiti primat i povlastice, strah da ih netko ne nadmaši i ne pretekne, što se često i tijekom povijesti prenosilo na ljude Crkve, te su i mnoge podjele nastale zbog netrpeljivosti i sitnodušja. Jer kao ljudi ne samo da se želimo pokazali dobrim i vrijednima, nego želimo onda biti i ispred drugih, kad smo već uložili određeni napor i trud u školovanje. U nama počesto nije samo želja da radimo vlastiti posao, nego je prisutna i želja da drugima ne dopustimo da nam se približe, kao da nas je strah da ne ugroze naše mjesto. Počesto zavidimo drugima da ne bi postali poznatiji i važniji od nas, da ne bi javnosti njihov rad i nastojanje više cijenila od našega.

Kao što je to među učenicima u nekom razredu ili školi, tako je bilo i među Isusovim učenicima. Kao što se počesto oni bolji učenici žele pokazati ne samo dobro time što su savladali gradivo, nego se žele pokazati i boljima od drugih do mjere da im nije stalo do toga da se vesele i napretku i znanju drugih, samo zato jer se oni žele pokazati boljima i za to dobiti priznanje, tako je i apostol Ivan pokazao strah od drugih jer je htio da se sve zasluge koje se tiču Isusa pripišu njemu i onom uskom krugu učenika koji je izbliza slijedio Isusa. Kao što učenik koji ide u školu kako bi se natjecao s drugima, a ne kako bi stjecao znanje te pomagao i drugima da ga što više steknu, pokazuje takvim duhom da uopće nije shvatio bit školovanja i bit znanja, tako je u istu zamku upao i Ivan i drugi učenici. Oni su zabranjivali čovjeku kojega su vidjeli da izgoni zloduhe u Isusovo ime da to više ne čini, kao da je činio zlo, a ne dobro drugima. A tako su se postavili jer su htjeli da sve zasluge budu pripisane njima, a ne drugima koji nisu dio njihova uskog kruga. Isus im stoga jednom rečenicom skreće pozornost da se nisu dobro postavili, to jest time što nisu dobro razumjeli svoju zadaću, pokazuju da nisu dobro razumjeli ni njegovo poslanje.

A on svoje učenike nije nikad učio da se natječu s drugima kako bi sebi pripisivali zasluge, nego ih je poticao da služe dobrobiti ljudi. Stoga je bilo logično da potiču svakoga da čini dobro u Isusovo ime, jer je bolje da netko čini dobro, nego da ne čini ništa. Zato je bilo čudno da nisu imali snage potaknuti čovjeka koji je izgonio zloduhe da i dalje nastavi pomagati ljudima, umjesto što su mu branili. Nije ih Isus poučavao s ciljem da se oni s nekim natječu, a još manje da se oholo nadimlju, nego ih je poučavao da na druge prenose svoje znanje, puninu istine i povjerenu moć. Ako su smatrali da spomenuti čovjek nešto krivo čini ili da ima krivu nakanu, mogli su ga poučiti da to popravi. No oni su imali krivi pristup, te su ga zbog toga htjeli onemogućiti u tome što je činio, kao da su htjeli ograničiti Isusovu snagu koja se prenijela i na druge koji su ga upoznali. A svaki onaj koji je činio dobro u Isusovo ime, nije mogao biti njihov protivnik, osim ako nije imao neki svoj skriveni cilj i namjeru time što je činio. Zato ih je Isus poučio da je za njih svako onaj tko nije protiv njih, te se ne trebaju bojati ljudi koji čine dobro u Isusovo ime. Time ih je učio da ne pripisuju sebi zasluge za dobro koje čine i da ne budu isključivi prema drugima, nego da se usredotoče na smisao i bit Isusova poslanja među ljudima. Potaknuo ih je da ne čine nešto kako bi primili priznanje i nagrade dajući do znanja kako su oni prvi i najbliži suradnici, kako su oni učinili više dobro od drugih, nego da se vesele svakome dobru, svakoj čaši vode koja napoji žednoga u Isusovo ime.

I danas bismo trebali svi mi Kristovi vjernici odražavati isti duh koji je Isus prenio apostolima, koji ne bi smio biti loš natjecateljski duh koji vodi zavisti i isključivosti, nego koji potiče da činimo dobro u Isusovo ime, to jest kojim se međusobno potičemo da učinimo što više dobra svima onima koji su potrebni oslobođenja i spasenja. Ako budemo slušali Isusa bit ćemo međusobno složniji i vjerodostojniji, a nećemo trošiti snagu na to da se glođemo i trvemo s drugima osporavajući im dobro koje su učinili. Budimo stoga poticaj i današnjem svijetu da se što više dobra učini u Isusovo ime koje čovječanstvu donosi blagodat spasenja i čuvajmo se lošeg natjecateljskog duha koji ne potiče druge da budu bolji i da više dobra čine poradi imena Isusova, nego se pretvara u duh isključivosti koji razjedinjuje ljude i slabi Isusovo djelo i poslanje u svijetu.

Tijekom ljetnih vrućina
postajemo svjesniji nego ikada
prisutnosti i jačine
moćnoga sunčeva sjaja.
On nam je tako očit
po osobitoj dužini dana
i oku nevidljivome svjetlu
po kojem ipak sve vidimo.
A ništa manje ga ne osjetimo
i po izuzetnoj toplini
nošenoj vrelim zrakama,
a koja ispunjava zrak
našeg zemaljskog plašta.
Nešto slično se događa
i sa svjetlom Božjega bitka
iz kojeg se isijavaju zrake
njegove bezgranične ljubavi.
Ne bježeći od činjenice da su
tjelesnim osjetilima neuhvatljive,
one nas ipak toplinom dotiču
i do dna bića prožimaju.
Pa i kad znamo da su
tjelesnom oku nevidljive,
jedino njima imamo zahvaliti
za sve što duhom vidimo
kao jasnu nadosjetilnu istinu.
Doista, samo po toplini i sjaju
neizrecive Božje ljubavi
u duši nastaje plodno ljeto
zrelog duhovnog života,
čiji plodovi dozrijevaju
za puninu života vječnoga.

25. nedjelja kroz godinu – B

Već prošle nedjelje smo imali priliku čitati evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisuje kako je Isus poučavao svoje učenike, a današnji potvrđuje da to nije bila iznimna situacija, nego da je Isus doista ozbiljno shvatio svoju ulogu kao učitelja koji tumači otajstva Božja i uvodi svoje učenike u spoznaju. Isto tako je bilo vidljivo kako bi odlika učenika trebala biti poučljivost, jer bez toga ih ne bi ničemu mogao poučiti. U današnjem Evanđelju vidimo da bi uz poučljivost učenici trebali razvijati i druge kvalitete. U prvom redu trebali bi na ispravan način pobijediti strah od svoga neznanja, koji potom na njih utječe na način da se boje pitati onda kad nešto nisu razumjeli. Upravo to opisuje Evanđelist kad veli: Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga. Dakle u njima postoji strah da priznaju da nisu razumjeli. Mogli su pomisliti da će ih se on odreći kao učenika zbog takve slabe sposobnosti shvaćanja onoga što im je govorio. U svakom slučaju nitko od učenika nije htio pred drugima ispasti neznalica i upitati naglas, jer uostalom bili su svjesni lekcije koju je Isus očitao Petru, kad Petar u svojoj preuzetnosti nije htio pitati pojašnjenje, nego je htio učiti Učitelja.

Držim da osjećaj pred pitanjem onoga što nismo razumjeli nije neobičan nikome od nas, bilo da su mnogi od nas u svojim školskim danima osjetili takav strah i nelagodu od pitanja i potpitanja, bilo da su to osjetili u drugim životnim situacijama. U trenutku kad bismo trebali zatražiti pojašnjenje nerijetko pomislimo i sami sebe pitamo: Što će o meni misliti drugi? Što će misliti učitelj? Hoće li misliti da sam spora shvaćanja? Hoće li me ismijati zbog neznanja? Osim toga može nas biti strah da nećemo razumjeti ni po drugi put, pa onda radije odšutimo i pravimo se da smo razumjeli, nego da se pred drugima očitujemo i sami sebe raskrinkamo. U sebi računamo da ćemo kasnije samostalno domisliti i prodrijeti u ono što nismo spoznali kad je bilo protumačeno. Doista, mnoštvo je razloga i motiva koji nastaju u našoj svijesti svaki put kad se ustručavamo postaviti pitanje i doći do jasnoće i mira u duši. Pogotovo ako se takva pitanja i odgovori tiču spoznaje Boga i njegova otajstvenog plana spasenja, kao što je bio slučaj s apostolima.

Isus međutim nije htio da njegovi učenici u sebi zadržavaju strah od pitanja, jer ih njihovi ljudski odgovori ne bi doveli do spoznaja koje im je on htio posredovati. Do spoznaje Božjega otajstva mogao ih dovesti samo on koji je poznavao otajstva Božjeg života, kao i Božji plan spasenja. Zato kad mu je postalo jasno da oni nisu razumjeli što im je govorio, odlučio je izravno suočiti ih s njihovim neznanjem i sa strahom od pitanja, te im dati dodatnu pouku o istinskom putu života. Jer oni, kako nisu razumjeli što im je govorio, prešli su vrlo brzo na teme drage njihovim ušima i svijesti. Umjesto da ga pitaju o otajstvu Mesije i otkupljenja, bavili su se pitanjem tko je od njih najveći, još jednom pokazujući kako nisu slušali njega jer su imali svoje prioritete u glavi i u svijesti. Išli su za njim ne slijedeći njega, nego slijedeći želju da se na neki način okoriste njegovom blizinom.

Zato ih Isus nije samo poučio svojoj poniznosti kad je rekao da ima trpjeti i biti ubijen, nego ih je izravno potakao da oni budu ponizni i da budu jednostavni kao djeca neopterećeni svojim interesima. Samo uz djetinju jednostavnost oni mogu razumjeti i njegov mesijanski plan, te iskreno prionuti uz njega čista srca i duše ne tražeći ostvariti vlastitu veličinu, nego veličinu pronaći u tome da služe Božjem planu i ljudskom spasenju. I ako su oni imali problem kako ga pitati kad nešto nisu razumjeli, u tome opet mogu biti primjer djeca. Djeca koja još nisu opterećena strahom od toga da se pred nekim moraju pokazati pametnima, vrlo su jednostavna i nemaju strah od pitanje. Naprotiv, neposredna su i znaju postaviti zanimljiva i duboka pitanja. Zato bi apostolima bilo bolje da su i u svom odnosu prema Učitelju bili manje zakočeni ljudskim obzirima, a više se dali voditi jednostavnošću kojom ih je poučavao. Pogotovo što im je pokazao da on kao Učitelj nije kompliciran ni udaljen, nego da im je potpuno na raspolaganju za svaku nejasnoću.

I u našem vjerničkom življenju bilo bi poželjno da razvijemo ovakav stav iskrenog tražitelja koji se ne boji pitati, nego trajno kuca na vrata svoga Učitelja, to jest učitelja koje mu je Bog stavio na put u svojoj Crkvi. Budimo stoga jednostavni poput djece i ne ustručavajmo se pitati ono što ne znamo, jer je najgore od svega ako tko ne pita i ne raste u spoznaju Božjeg otajstva, nego vjeru doživljava samo kao formalnost, ili, što je gore, mjesto gdje pronalazi i ostvaruje neki svoj ljudski interes. Radije budimo pozorni i marljivi učenici kako bismo svojom spoznajom i iskustvom vjere mogli biti poslužitelji svojoj braći.