Ja nisam samo kameno zdanje,
niti su moje godine mjerive kronologijom povijesti,
a moj smisao zemaljskim sjajem.
U moje je kamenje utkana neizmjernost stradanja i nadanja, sakupljeni su vapaji potlačenih,
želje i iščekivanja pravednih,
ushit pobožnih hodočasnika.
Nebrojeni su pogledi odavde uprti u nebo,
a upitnici i uzdasi zapisani u moje zidove radi razočaranja tolikih «mi se nadasmo».
Gazile su me i rušile vojske, no ostajao je ponos.
Pa ipak teško sam učio lekciju da me ne štite visoke zidine ni čvrsti zasuni,
već snaga Svevišnjega.
Srcem usplamtjelim od žudnje za samostalnošću,
umjesto slobode, izabirah uvijek nove gospodare da me podjarmljuju.
Zato nosim neprolazne ožiljke svoje dvolične slobodoumnosti. Žeđ za slobodom gašena je krvlju pobunjenika i nedužnoga puka. A Gospod kao da je šutio bez odgovora.
Mislili smo da nas je zaboravio,
no on se nijem od boli čudio mojim izborima tek prijekorno šapćući: «Jeruzaleme, Jeruzaleme, što učinih tebi?»
Tako je bilo o onoga dana,
kada je s križa potekao potok krvi i vode iz jednog otvorenog boka.
Kao voda živo vapno, tako je gasio u mojoj nutrini nagomilanu stoljetnu žudnju i nevjernost, podvojenost i zloću.
Jeka njegova glasa dugo je i sablasno odjekivala mojim ulicama: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?»
Izdahom tog osuđenika kao da je iz mene izišao i posljednji djelić duše.
Trudio sam se živjeti kao da se ništa nije dogodilo,
ali praznina koja me ispunjavala bila je poput zatišja pred oluju. Sve do onog dana kada me neopisivom snagom ispunio šum s neba.
Moje je kamenje gorjelo živom vatrom i oživješe kosti satrvene uzidane u moja stremljenja.
A onaj koji vidje, zapisa što učini Sila odozgo:
„I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.“
