7. nedjelja kroz godinu – B
Kad se oko nas nešto događa, pozvani smo kritički rasuđivati i vrednovati svaki pojedini događaj i čin. No prilikom vrednovanja čina i događaja, ne držimo se svi istih kriterija. Netko je sklon više prosuđivati ono izvanjsko, netko unutarnje, netko vrednuje ponajviše ono što smatra da je veliko, zabacujući i ne primjećujući ono što smatra malenim, netko promatra uglavnom cjelinu zanemarujući detalje, dok netko drugi budno prati i sitne detalja jer je sposoban i iz detalja procjenjivati cjelinu. Tako se razlikujemo u prosuđivanju događaja i osoba, jer promatramo i procjenjujemo ono što držimo važnim prema vlastitim kriterijima. Često nam se zna dogoditi da vidimo u drugome ono što mi hoćemo ili što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što u stvari jest. Zato se dogodi da često vidimo ono što smo mi sami u sebi i u svojoj duši, a ne ono što je onaj kojega promatramo.
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo prigodu vidjeti Isusa koji pokazuje da promatra ono bitno u čovjeku, te je sposoban prosuđivati određene detalje koje je držao značajnima, a koje drugi nisu lako zamjecivali. Upravo po detaljima imamo pristup u unutarnji svijet koji ostaje oku skriven, jer nitko, tko god je svjestan ljepote i veličine onoga što nosi u sebi, ne izlaže to kao na tržnici, već iznosi na vidjelo malo po malo, diskretno po svojim djelima.
U činu četvorice ljudi koji nose jednog uzetog želeći ga donijeti pred Gospodina, možda su neki vidjeli dosadne gnjavatore, kojima, usprkos tako plemenite nakane, nisu omogućili pristup pred Učitelja. Netko je možda promislio da se radi o nepromišljenim ljudima koji ugrožavaju i svoju i tuđu sigurnost, a eventualno i nanose štetu domaćinu koju je ponudo Isusu gostoprimstvo. Isus, naprotiv, iz njihove požrtvovnosti čita nešto mnogo dublje, a to je njihova vjera, te na temelju toga i reagira obraćajući se uzetome. No u tom trenutku i on čini nešto neobično, mnogo neobičnije od njihove intervencije spuštanja bolesnika s krova. On ne ozdravlja dotičnog bolesnika, kako su odmah svi pomislili da će na praviti, već mu veli: Otpuštaju ti se grijesi.
Pismoznanci koji stajahu okolo, počeše mudrovati u sebi pitajući se što to on govori. Oni su vrlo dobro znali da grijehe može otpuštati jedino Bog.Njihova prisutnost u ovom trenutku govori da je i nekada bilo oko Gospodina onih koji bi zauzimali svoja mjesta, ali ne dobronamjerno, već da bi u sebi mudrovali protiv njega i njegova djelovanja, da bi prosuđivali i osuđivali, da bi pokazivali kako su sposobni izreći o svemu svoje mišljenje, ali nisu tu bili iz uvjerenja. Oni ne čitaju u dubinu ljudsku. Oni su zapreka da k Isusu dođu oni koji ga stvarno trebaju i žele. Četvrica koja su nosila bolesnika pokazali su da su sposobni nadići takvu zapreku i pronaći rješenje donoseći svoga prijatelja preko krova pred Gospodina.
Upravo radi njihove domišljatosti Isus je s jedne strane držao providonosnim njihov dar sposobnost da budu na usluzi ovom bolesniku, te mu je zato najprije otpustio grijehe, što je držao mnogo primarnijim od iscjeliteljskog zahvata. Isus je tim činom pokazao da gleda u dušu, da gleda stvarne ljudske potrebe koje se ne mjere izvanjskim uslugama ni dobročinstvima, već onim cjelovitim ljudskim, potrebama koje u prvi trenutak nitko ne zamjećuje. On čita u dušu i daje najprije ozdravljenje duši otpuštajući grijehe, da bi pokazao da čovjeka treba čitati u dušu, te potom učiniti i drugo što treba. Isus međutim nije poput farizeja koji čitaju u dušu da bi iz nečije duše izvlačili prljave detalje, s time se rugali i podcjenjivali, već on čita dušu da bi je izloiječio i očistio. On ne promatra u čovjeku bolest da bi osuđivao govoreći kako je nešto sagriješio kad je tako kažnjen, nego čita ljudsku bolest kao providonsnu prigodu da ga njegovi prijatelji dovedu k njemu da ga ozdravi i na duši i na tijelu.
Riječi koje Isus izgovara o oproštenju grijeha, detalji su iz kojih pismoznanci ne znaju i ne žele čitati da je Isus Mesija, već ih koriste da tumačeći ih prema svojim predrasudama. Možda su i oni imali o ovom bolesnom čovjeku svoj stav, te su držali da ga je Bog kaznio zbog nekog grijeha. Možda su mislili da je samo zato i bolestan, ali nisu čitali detalj koji je Isus želio istaknuti kad je upušivao na sebe kao onoga koji može opraštati grijehe, a ne samo iscjelljivati. Pismoznanci ne čitaju iz Isusovih riječi ono bitno, ne žele razumjeti da je on Mesija, da ima božansku moć, već samo čitaju i vide što sami žele vidjeti sukladno svojim okvirima. Tako pokazuju da ne znaju pravo čitati ni čovjeka ni Boga, da ne znaju prepoznati u čovjeku ono bitno, a to je ono stvoreno na sliku Božju koje je bilo grijehom zaraženo, te ga je trebalo osloboditi te bolesti, zaraze i nemoći.
U konačnici, Isus u drugome vidi sebe, te sve čini da čovjeka uzdigne do te vizije, da ga uzdigne da prepozna u sebi bogolikost, a u Isusu onoga koji je savršena slika Očeva, onoga kojemu mora sve više sličiti kao starijem bratu. I kao što Isus ne osuđuje, nego najprije ozdravlja ono što treba sličiti Bogu, tako i nas poziva da se ne sablažnjavamo poput pismoznanaca zbog njegova spasiteljskog djelovanja kojm oprašta grijehe, te da ne budemo zapreka onima koji Boga stvarno trebaju, nego da radije budemo nesebični poput one četvorice koja donesoše ovog bolesnika. Dopustimo Kristu da nas prve potpuno izliječi od naše nemoći, predrasuda i pogrešnog gledanja, da bismo radosno služili spasenju i oproštenju grijeha braći s kojima živimo. Amen.
