Korizmu zamišljamo, a često i nazivamo vremenom pustinje. Ona označava dio prostora i razdoblje vremena u kojem je čovjek spreman sjesti u prah i pepeo, sjesti onkraj života, na rub postojanja i razmišljati o svemu što mu prolazi pred očima. Jer i to što držimo rubnim sadržajima postojanja, također je dio naše stvarnosti. I to nezaobilazni.
A pustinja je dio našega života koji izbjegavamo, koji bismo htjeli odgurati od sebe. No lakše je odgurati kamen, nego se osloboditi pijeska prolaznosti i propadljivosti koji se uvlači i prožima nas do posljednje pore bitka. Možda se može taj pijesak naoko činiti zanemarivim, ali kad nas počne žuljati, teško ga se osloboditi. Tako pustinja postaje dio stvarnosti koja nam prije ili poslije postaje središte života.
Ali ima još jedan razlog zašto čovjek izbjegava pustinju. Pustinja se, naime, predstavlja kao beživotno prostranstvo, te je čovjek po naravi zaobilazi. Međutim, upravo kao nepristupačno i nepoželjno mjesto, prostor koji zahtjeva dobru orijentaciju, oskudnošću života koji pokazuje, ona je prostor samo za najbolje i najsnalažljivije.
Korizma je stoga, kao odlazak u pustinju, svjesno odricanje od života, ali ne da bi se umiralo, nego da bi se naučilo živjeti, ne da bi se predao smrti, nego da bi sačuvao žižak života koji se ne vidi u blještavilu umjetnih bljeskova koje držimo životom, a oni prolaze kao munja obzorjem, ne da bi se iscrpio i iznemogao, nego da bi se uvježbao i stekao snage za najveće napore.
U pustinji čovjek prolazi školu života upoznajući svoju ljudskost od praha zemaljskog načinjenu. U pustinji uči da se po tuđim tragovima može ravnati tek kratkotrajno, jer ih vjetar brzo zamete. U pustinji uči da ni sam ne ostavlja tragove koji ne će jednom biti zameteni. Zato ne pokušava u njoj niti graditi nastambu, jer bi bila na skliskome pijesku. A kad se orijentira, onda to čini prema nebu i zvijezdama, među koje nastoji smjestiti i svoje tragove.
Pustinja stoga, kao nenastanjen i nenastanjiv prostor, postaje prostor prolaska i putovanja, upozoravajući prolaznika da iz te optike sagleda i ovu stranu života kojeg je ona slika. Sjedajući onkraj života, na rubu vlastitog postojanja, u korizmenu pustinju, vjernik će shvatit da ga čeka prolazak na drugu stranu, gdje prestaje beživotnost. A to mogu samo mudri i odvažni ljudi kojima se svim srcem želi pridružiti.
