Odgovorni za promet
u civiliziranome društvu,
svjesni ali i osvjedočeni
kako je pojedinac
često nepromišljen i sebičan,
te ne misli na opće dobro,
već samo na sebe
i svoju komotnost,
te mu onda doskaču
odredbama i uredbama,
s ciljem da omoguće da
zajednički život funkcionira.
Zato uređuju ulice i nogostupe,
postavljajući rubnjake,
kao fizičke prepreke
da razdvoje različite
prometne površine
od prilaznih putova,
nogostupa i pješačkih zona.
Na sličan način Bog ljudima
postavlja duhovne rubnjake
u vidu svojih zakona i odredbi.
Ne čini to kako bi nas ograničio,
već kako bi nam omogućio
uredan i uređen život.
Pomaže nam otkriti
kuda je zajamčeni prostor
za sigurno hodanje,
a gdje je za mirnu vožnju.
Upućuje nas da znamo
preko koje nam granice
nije uputno ići.
No počesto, na žalost,
čovjek želi preko ruba,
ne misleći da time ugrožava
sebe i druge ljude.
U ime te nerazborite želje
čak je spreman optužiti Boga
što je, ne pitajući njih,
postavio rubove i rubnjake
kao granice u životu.
Predbacuju mu kao da je to
napravio sa zlom namjerom
i s ciljem da čovjeka ograniči
i sebi ropski podredi.
No oni Božje odredbe tumače
ne iz onoga što one jesu
i što je njegov zakon u sebi,
već iz pokvarenosti svoje duše.
Umjesto da se pospu pepelom,
njemu predbacuju, što sami čine,
te odvode mnoge u propast
brišući granice – rubnjake
između dobra i zla, istine i laži.

 

 

 

Share: