5. nedjelja kroz godinu – A
Slušajući Gospodinove riječi o soli, svjetlu i dobrim djelima iz današnjeg evanđeoskog odlomka, možda nam se čine samorazumljivima. Poradi toga olako prelazimo preko njih uvjereni kako ih već vršimo, te kako se ne trebamo posebno zadržavati na njihovu značenju. Kršćani koji sebi nemaju predbaciti nekih teških prijestupa ili otvorenih grijeha, drže kako samim time dovoljno svijetle, te kako ne trebaju nekih drugih djela kojima bi slavili Oca nebeskoga. Tumačeći ovaj tekst iz ‘zdrave pameti’, velika većina kršćana zaključuje: Ne varam, ne kradem, ne činim preljub, nisam ubio, dakle ja sam dobar kršćanin što slavi Boga svojim djelima. I svi oni koji vide takva djela, imaju prigodu vidjeti moje svjedočanstvo, te i sami iskazati slavu Bogu.
Takvo pojednostavljeno tumačenje samo je na prvi pogled ispravno tumačenje ovoga teksta. Upitno je, doista, zašto bi uopće Isus tražio od svojih da dobrim djelima slave Oca koji je na nebesima, ako je to tako samorazumljivo, te i tako svi to čine ne čineći zlo. Isus je, međutim, bio svjestan kako i nevjernik može ne činiti zlo, ali se vjernik nikada ne bi smio zadovoljiti tom razinom djelovanja. Njegova najveća djela ne mogu biti usmjerena samo prema odmaku od zla, jer čak i građanski zakoni prisiljavaju ljude na takav odmak. Prava djela kojima se slavi Oca moraju biti djela vjere, koja se razlikuju od svega onoga što bi mogao učiniti nevjernik, što nadilazi domete kojima se ravna čovjek snagom naravi i svoga razuma. Zato je Gospodinov nauk bio nauk koji nadilazi ovakav način razmišljanja, u protivnom nije ga trebao niti iznositi kao svoju posebnost.
Stoga se nameće zaključak kako je Isus mislio na neku sasvim drugu vrstu djela, na djela koja nadilaze naravne ljudske čine, te razlikuju vjernika od nevjernika. Djela na koja on poziva svoje učenike pretpostavljaju drukčiji pristup životu, uzvišeniji od života zadanog dobrom koje je upisano u ljudsku narav. Zato djela na koja Isus poziva, a po kojima vjernici trebaju biti sol zemlje i svjetlo svijeta, te se ujedno ne mogu skriti posudama ljudskih ispraznosti, sasvim su druga. Radi se o djelima bogoljubnosti i izravnog štovanja Boga, koja iz nas izviru kad dopustimo Bogu da prožme cijelu našu ljudsku narav i naš karakter. Isus poziva svoje učenike da čine djela posvemašnje upućenosti na Oca, to jest na djela koja izviru iz potpunog predanja njegovoj volji i riječi. Djela koja svijetle pred ljudima, djela su što proistječu iz iskrenog zajedništva s Bogom, iz veće ljubavi i boljeg upoznavanja njegova lica. Samo onaj čiji je život Bog preobrazio iznutra obraćenjem, a ispunio vjerom, može osjetiti što je Isus htio reći. Samo onaj tko je bio zahvaćen Božjom blizinom i u srcu osjetio prisutnost živoga Boga, zna što znači svijetliti kao svijeća na svijećnjaku i biti grad što leži na gori i biti sol što daje ukus tuđem životu.
Na takva nas djela poziva naš Gospodin Isus, to jest na iskustvo života potpuno ispunjeno Božjom prisutnošću i podložno njegovim poticajima. Iz stava posvemašnje otvorenosti pred Bogom mogu onda proizići i ona izvanjska djela što nadilaze ljudski prirodni instinkt prema dobru i bježanje od zla. Djela kojima se slavi Oca nebeskoga, djela su koja proizlaze iz vjere i iz osobnog zajedništva s njime. Tek ako u svakom našem djelu drugi vide vjeru u Oca koji nam je nadahnuo takva djela, ako vide u našim ljudskim činima djela nadahnuta nebeskim vrijednostima, onda mogu slaviti Oca nebeskoga kao poticatelja takvih djela, te ih i sami prigrliti.
Današnje Evanđelje je stoga poziv da mi kršćani premislimo svoje djelovanje u svijetu, jer i naše djelovanje u današnjem svijetu često je poput svjetovnog djelovanja bilo kojeg drugog čovjeka, pa i onih koji u Boga ne vjeruju. Štoviše, mnogo puta djelovanje pojedinih kršćana ne zadovoljava niti minimalne norme moralnosti, a kamoli da budu djela kojima se slavi Oca nebeskoga. Isus nam je povjerio zadaću soli i svjetla, te ako ovaj svijet tone u tamu, preispitati nam je vlastito djelovanje, jer samo djelima po Bogu učinjenima možemo proslaviti Oca nebeskoga i izvući svijet iz tame. Prihvatimo stoga upućenu pouku kao i njegov sveti primjer, kako bismo mogli činit djela koja je on činio otkrivajući svijetu lice Oca nebeskoga. Vršimo zdušno povjereno nam poslanje, jer nas je izabrao da činimo djela spasenja i otkupljenja ljudskog roda, kao što je i sam činio. Budimo stoga, u najizvrsnijem smislu riječi, sol zemlje i svjetlo svijeta, da ljudi vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima.