Svetkovina Svih svetih
Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.
Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.
Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.
Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.
I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevnice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.
Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.