a) Arnobije Stariji  

Radi se o kršćanskom piscu iz afričkog kruga pisaca, rođenom između 255. i 260., a zove se Stariji za razliku od Arnobija monaha koji je živio za vrijeme pape Leona Velikog. Bio je učitelj retorike u rodnom gradu Sikka Veneria u Numidiji, a među njegovim učenicima je bio i Laktancije. Dobrim dijelom svoga života i sam je bio protivnik kršćanstva, da bi se obratio u zreloj dobi, te je početkom 4. stoljeća, vjerojatno za vrijeme Dioklecijanovih progona Crkve, napisao jedno apologetsko djelo u sedam knjiga Protiv pogana (Adversus nationes). Jeronim navodi da je ovaj spis nastao na poticaj Arnobijeva biskupa koji je htio neki dokaz o iskrenosti njegova obraćenja. Umro je vjerojatno 327. godine.
Arnobije u prvoj knjizi pobija optužbe da su za svaku nesreću koja zadesi svijet krivi kršćani, te u isto vrijeme odgovornost za klevete pripisuje poganskim svećenicima, koji izmišljaju optužbe jer im je pala dobit. U isto vrijeme dokazuje da su mnoge nevolje i nepogode pogađale Carstvo i prije širenja kršćanske vjere, koja ih u stvari umanjuje. Potom odbacuje kritiku da se kršćani klanjaju čovjeku i to pribijenom na križ, jer Krist je čudesima i naukom dokazao da njegova božanska narav nije pretrpjela nikakvu štetu, a širenje kršćanske vjere samo učvršćuje ovo svjedočanstvo.
U drugoj knjizi Arnobije govori o Kristu i o skandalu utjelovljenja, ali se vidi i velik utjecaj filozofije na njegove stavove. Svjedoči o protivljenju pogana protiv imena Isusova, što tumači činjenicom da je Gospodin učinio da nestane poganski kult sa zemlje. Ali je zauzvrat donio ljudima pravu vjeru, koju pogani u svojoj ludosti odbacuju. Dok ismijavaju njegov nauk morali bi se prisjetiti da se također u spisima njihovih filozofa pronalazi također jedan dio njegova nauka, kao što je istina o besmrtnosti duše u Platona. Premda ukazujući na vrijednost ovog platonističkog nauka, Arnobije ipak nadugo pobija platonsko poimanje besmrtnosti duše.
U trećoj knjizi  hvata se u najprije u koštac sa svojim protivnicima, prozivajući njihovo antropomorfno poimanje božanstva. Pogani pripisuju bogovima svaku vrst niskih strasti, napose onih seksualnih, te time upadaju u proturječje sa samim pojmom Boga. u četvrtoj knjizi ismijava pogansku maniju da pobožanstvenjuju apstraktne ideje, svoja odurna božanstva, i njihove gadljive legende o Jupiterovim ljubavima, potvrđene u književnosti. U petoj knjizi kritizira mitove o Numi i Atisu, kao i onaj o Velikoj Majci. Napada obrede i bajke koje se tiču misterijskog kulta, te odbacuje svako alegorijsko tumačenje ovih priča. Šesta knjiga je polemika protiv poganskih hramova i idola, a sedma protiv njihovih žrtava. Arnobije drži da su sva ova praznovjerja posljedica poganskog krivog poimanja božanstva, te im suprotstavlja kršćansku ideju. 

– Teološki nauk
Poimanje Boga: Počevši već od Jeronima, mnogi autori predbacuju Arnobiju nejasnoću ideja i neusklađen raspored materije. Kršćanstvo poznaje površno, ne onakvo kako je u stvarnosti, nego kako si ga on predstavlja, više kao neki spiritualizam. Kršćanski Bog je jedini Bog, svevišnji Bog kojem se klanjaju, a poganski bogovi, ukoliko postoje (u tom slučaju se radi o deominima),  primaju svoju opstojnost od kršćanskog boga.
Arnobije posjeduje uzvišenu ideju Boga, koja je ipak daleko od toga da bude jasna i precizna. Pravi Bog je samo Otac, dok je Krist Bog nižeg reda. Drži da je čovjeku urođena ideja postojanja prvog principa i temelja svih stvari, te zamišlja božanstvo bez kontakta sa stvorenjima, izolirano u svojoj veličini, lišeno osjećaja, ne brine se za ono što se događa u svijetu. Ova ideja „udaljenosti“ Božje je prisutna u cijelom njegovi djelu, te je hermeneutski ključ poimanja Boga i svijeta.
Nadalje, Arnobije tvrdi da se Bog ne osvećuje, jer Bog ne može biti podložan promjenama ni ljudskim afektivnim stanjima. Drži da je ljutnja nepomirljiva s božanskom naravi, a sve što je podložno emocijama, slabo je i krhko, podložno patnji, i dakle nužnu smrtno, te se takvo što ne može Bogu pripisati. Tako Arnobije odbacuje i starozavjetno židovsko poimanje Boga, a vrela kojima se služi u svojoj argumentaciji o božanskoj ravnodušnosti jesu epikurejska filozofija i stoička nauka o afektima (passiones).

Antropologija: Uvjeren da je duše slaba, nepostojana i izopačena, Arnobije najprije ne vjeruje da je Bog stvorio dušu. Drži da je izmišljena priča ideja da bi duše mogle biti božanskog podrijetla, to jest da bi proizlazile iz vrhovne moći. S tog naslova, pozivajući se navodno na Kristov nauk, drži da su djelo nekog nižeg bića, izričito odbacujući biblijsku ideju stvaranja, a usvaja kao da se radi o Kristovu nauku mit o Platonovu Timeju.
Drži da je duša kao takva podložna propadljivosti, te da ju je Bog učinio besmrtnom nagrađujući njezine zasluge u ovom životu, a nije, kako kažu određene filozofske struje, sišla s neba. Arnobije naglašava i skromnost njezine biti, koja, po njemu, nije božanskog podrijetla, kako su tvrdili mnogi ondašnji filozofi, već je u stanju posrednika između Boga i materije. Jedina pozitivni element nauka o duši, jest tvrdnja da duša ima određenu srednju, to jest posredničku ulogu (medietas). Ona stoji u sredini između smrtnosti i besmrtnosti. Iz te srednje dimenzije, ako ne prispiju do spoznaje Boga, može propasti, to jest vratiti se u smrt. Dakle, po svojoj prirodi nije besmrtna, nego tek spoznajom Boga postiže besmrtnost (nešto slično su tvrdili Justin i Teofil). Vjerojatno u tome leži, kako se nazire iz nekih tekstova, razlog njegova obraćenja: strah od vječne smrti i želja za besmrtnošću.
Uvjerenje kako je ljudska duša smrtna služi Arnobiju da napadne neke „nove ljude“, po svoj prilici ili Porfirijeve sljedbenike, jer je ovaj platonist nekoliko godina prije napisao poznato djelo Protiv kršćana ili sljedbenike jedne hermetičke sekte ili pak pogansku kulturu svoga vremena u kojoj su nalazile mjesto sve takve filozofske i religiozne ideje.

b) Laktancije

       Život 
Laktancije je rođen oko 260. u Sjevernoj Africi, gdje je bio Arnobijev učenik u govorničkoj školi, te je i sam postigao govorničku slavu. Laganim i tečnim stilom jezika podsjeća na Cicerona, pa su ga i prozvali u starini „kršćanskim Ciceronom“. Ostavio je rodnu provinciju Afriku kad ga je car Dioklecijan pozvao da u Nikomediji drži školu latinskog govorništva, zajedno s učiteljem gramatike Flavijem. U međuvremenu se obratio na kršćanstvo (oko 300.). Gotovo je sigurno da je u Nikomediji upoznao Konstantina, budućeg cara, a tada prisilnog gosta na Dioklecijanovu dvoru. Budući da nije bilo velikog zanimanja za takve studije, dao se na pisanje. Do 303. godine je ipak bio na katedri, dok nije počeo progon, pa se je morao povući radi toga što je bio kršćanin, a za vrijeme progonstva živio je vrlo oskudno. Između 305. i 306., u jeku progona, napušta Bitiniju, a nakon što je kršćanstvo već dobilo slobodu, car Konstantin poziva starog govornika da bude učitelj prvorođenom mu sinu Krispu u Trijeru (vjerojatno oko 317.). Iz Konstantinovih zakona, pisama i dekreta razvidno je da je bio i više od učitelja carevu sinu, to jest bio je prijatelj i savjetnik samome caru. Pretpostavlja se da je umro u Trijeru, u Galiji, oko 330.

 Djela
Napisao je više djela od kojih su sačuvana samo neka: De opificio Dei, Divinae institutiones u 7 knjiga, Epitome, De ira Dei, De mortibus persecutorum, a pripisuje mu se i poema od 85 elegijskih dvostihova De Ave Phoenice.

Institutiones divinae (Božanske ustanove): Najbolje Laktancijevo djelo u sedam knjiga. Apologija kršćanske nauke i najstariji pokušaj na Zapadu, da se kršćanstvo prikaže u zaokruženoj cjelini. Nedostaje mu teološke argumentacije i metafizičke dubine, a Bibliju poznaje površno.  Iz Institucija pisac je sastavio izvadak Epitome.

De ira Dei (O Božjoj srdžbi): Radi se o obrani Svetog pisma u kojem se često govori o gnjevu Božjem. Bog kažnjava zlo, a nagrađuje dobro. Djelo je upereno protiv epikurejaca i stoika koji zastupaju da je Bog netrpljiv (impassibilis).

De mortibus persecutorum (O smrti progonitelja): Djelo sadrži povijest progonstava Crkve i apologiju njezine nauke. Od Nerona do Dioklecijana opisuje sudbinu progonitelja na kojima se pokazala pravednost Božja. Nastalo je nakon 316. jer opisuje smrt Maksimina Daje (umro 313.) i Dioklecijana (umro 316.), a prije 321. jer spominje Licinija zajedno s Konstantinom kao zaštitnika vjere, dakle prije nego će nastupiti protiv Crkve.
Spis, stilom živahan i pun vedrine, od iznimnog je značaja kao povijesno vrelo, posebno za Dioklecijanov progon, napisan pod dojmom događaja koji su potpuno izmijenili položaj kršćanske Crkve u Rimskom carstvu.

De opificio Dei (O djelu Božjem). Prvi Laktancijev traktat koji je sačuvan. Opisuje čovjeka kao djelo Božje, nastao koncem 303. ili početkom 304., što se zna iz aluzija na Dioklecijanov progon. Ukazuje najprije na ljepotu i svrhovitost njegova organizma, kojem autor ne može biti nego neizmjerno Savršenstvo, što pretpostavlja posebnu skrb božanska Providnost. Potom govori o prednosti čovječjega razuma po kojem se razlikuje od životinja. Ne unosi nikakvih kršćanskih ideja, a osnovna su mu vrela Ciceron i Varon. U pitanju nastanka ljudske duše zastupa kreacionizam.

De ave Phoenice (O ptici Feniksu): U 85 dvostihova pripovijeda legendu o čudesnoj ptici feniksu (ovaj su motiv obrađivali već Herodot, Tacit, Klementova poslanica, a pojavljuje se i kod Tertulijana). Na dalekom Istoku, naime, postoji sretna zemlja, gdje se otvaraju velika vrata neba, a sunce baca svoje proljetne zrake. Diže se nad najveće planine, pokrivene uvijek zelenom šumom. Nijedna bolest ne može se tu uvući, niti tu postoji starost, strah od smrti, bojazan od zločina, strah i grižnja. U sredini je izvor koji se zove „živo vrelo“, te je uokolo šuma u kojoj živi jedna jedina ptica, feniks, koja je uz to i vječna. Ona svakih tisuću godina osjeti želju da se ponovno rodi, te napušta svoju zemlju i dolazi u naš svijet gdje vlada smrt, točnije u Siriju – Feniciju i tu ugiba na palmi (phoiniks). Tijelo se samo od sebe upali i izgori, da bi se potom iz pepela razvio crv, iz crva novi feniks sličan leptiru. On nosi ostatak kostiju u hram boga sunca u Heliopolis (Egipat), i daje da ga promatraju zadivljeni gledatelji. Nakon toga se vraća na Istok.
Premda u pozadini ovog spjeva se nalazi stari mit, ipak postoje brojni elementi koji daju naslutiti da je njegov izvor kršćanski. Cijeli njegov simbolizam se odnosi na Krista. On dolazi s Istoka, to jest iz Raja, i stiže u zemlju u kojoj vlada smrt. Tu umire, ali se vraća u svoju domovinu nakon uskrsnuća. Feniks je dakle simboli uskrslog i proslavljenog Spasitelja. Smrt, shvaćena kao novo rođenje i početak novog života, je ideja vrlo česta u kršćanstvu prvih vremena. 

– Doktrinalne značajke 

Poimanje Boga: Što se tiče teoloških sadržaja, poput Arnobija, nije u svemu dobar poznavatelj. Tako ne pozna Duha Svetog različitog od Sina Božjega. Oni proizlaze iz Oca kao učinak dviju simultanih božanskih radnji, a u stvari su kao jedna osoba: ukoliko se radi o nadisanju je Duh, a ukoliko o razumijevanju je Riječ. Poistovjećujući rađanje Riječi s božanskim „nadisanjem“ (spiratio), poistovjećuje Duha Svetoga s Riječju, prvorođenim duhom Očevim. Kao za Tertulijana i apologete Sin nije vječan. Naime, Bog je od početka stvorio još jednog, ali je ovaj iz zavisti prema Sinu pogriješio i od tada se zove đavao. U ovakvoj postavci se nazire antropološki i kozmološki dualizam u koji se slijevaju elementi judeo-kršćanske, ali i pitagorejsko-platonističke predaje. Međutim Laktancije nije išao dotle da bi formulirao ontološki ili teološki dualizam, što se vidi po jasnom zastupanju teološkog monizma: prvi uzrok svemirskog sukoba svjetla i tame, života i smrti, dobra i zla, je stvarateljska volja Božja koja je htjela stvoriti dva suprotstavljena duha, jednog kao princip dobra, a drugog kao princip zla.
Laktancije, opisujući ljepotu i funkcionalnost ljudskoga tijela protiv epikurejaca dokazuje postojanje božanske Providnosti,to jest Boga koji je savršen, razuman i upravlja svijetom svojom providnošću (usp. De opificio Dei). Isto tako je mišljenja, opet protiv epikurejaca, da božanstvo nije ravnodušno u odnosu na moralnost i nemoral, a protiv stoika tvrdi da Bog nije samo dobrohotan, već je Bog dobrohotan prema pravednima, a srdi se na grješnike (De ira Dei). Stoga u svom glavnom apologetskom djelu Divinae institutiones Laktancije se trudi dokazati vrijednost kršćanske vjere kao religije spasenja, odgovarajući ne na optužbe puka, već na one koje su upućivali državni činovnici (suci) i poganski intelektualci po kojima bi kršćanstvo bilo bezbožna i štetna religija. Kršćanstvo je naprotiv, po njemu, religija objave, poput hermetizma i teozofije proročanstava, štoviše kršćanstvo je na višem stupnju od spomenutih oblika religioznosti. Slično drugim apologetima, Laktancije se služi svim tipičnim motivima antiidolatrijske polemike, te je poput njih uvjerenja kako su židovska Pisma starija od sve mudrosti kojom se hvale Grci, čime također drži da je grčka mudrost crpila iz istih. To ga onda potiče da usmjeri pozornost na kronologiju.

Milenarizam: U duhu kronoloških istraživanja Laktancije je također zastupnik milenarističkih ideja, uvjeren kako je bilo preostalo još oko 200 godina do ispunjenja 6 tisuća godina postojanja svijeta. Tada će, nakon kratkotrajne Antikristove vladavine, biti početak blaženstva tisućgodišnjeg kraljevstva, u kojem će vladati, s Kristom, također i pravednici koji uskrsnu, što je opisano slikama hedonističkog življenja. Na koncu tih tisuću godina opet će se dići bezbožnici i posljednji sud će donijeti konačnu podjelu između neba i pakla.

Usprkos svih teoloških nedostataka, Laktancije je značajan za zapadnu kulturu i književnost jer je prvi zapadni pisac koji je sebi stavio u zadatak sustavno izložiti kršćanski nauk obraćajući se učenoj klasi rimskoga svijeta, uslijed čega je prihvaćao s iskrenim uvjerenjem kulturnu i književnu tradiciju, ali također i društvenu i političku, nastojeći ih stopiti s kršćanskom moralnom i religioznom porukom. S povijesno-književnog stajališta bio je prvi kršćanski pisac latinskog jezika koji je sebi dao zadatak osvijetlili kršćanski nauk, koji je držao pravom filozofijom i pravom mudrošću, sjajem govorništva i klasične kulture, te je prvi svjesno formulirao potrebu da se stvori kršćanska kultura uslijed čega je promatrao autore koji su mu prethodili isključivo s književnog stajališta. 

c) Firmicus Maternus

O ovom autoru imamo samo tek nekoliko podataka iz dva spisa, vrlo različitog sadržaja, iz 4. st.: Matheseos libri VIII (nastao između 334. i 337.) i De errore profanarum religionum (343-347.). Autor je rođen na Siciliji i živio je u Sirakuzi. Rodom iz senatorske obitelji, primio je solidan retoričko-filozofski odgoj. Još kao poganin napisao je Mathesis, jednu vrstu priručnika za astrologiju. Bez daljnjega u njoj je zapisao mnoge sadržaje služeći se grčkim i latinskim izvorima, te nas tako izvještava o vjerovanjima i astrološkim praksama onoga vremena.
U svom drugom djelu De errore profanarum religionum (O zabludi poganskih religija), napisanom nakon obraćenja na kršćanstvo, pobija poganstvo, napose ono koje se bavilo obožavanjem elemenata i misterijsko. Nakon što pokazuje, na vrlo agresivan način, besmislenost i nemoralnost poganskih mitova i kultova, zaključuje pozivajući čitatelje na obraćenje, te podsjećajući careve (Konstanca i Konstancija) na ozbiljnu obvezu da unište pogansku religiju. Ovakav netolerantni stav se dijelom tumači držanjem obraćenika koji je nakon obraćenja gorljivo širio kršćansku stvar kad je kršćanstvo već postalo pobjednikom (causa victrix), zaštićeno već od samih careva. Naravno, ne misli on samo odbaciti poganske zablude, nego također voditi vjernike prema obraćenju. Premda je spis upućen uglavnom poganima, dokazivanje temelji na svetopisamskim tekstovima, koje duguje isključivo Ciprijanovim zbirkama citata (Testimonia).

Share: