a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću
b) Judeokršćani i etnokršćani
c) Ebioniti
d) Ostale judeokršćanske hereze

a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću

Opće je mišljenje da kršćani prvih stoljeća nisu dobro poznavali židovstvo svoga vremena, kao ni židovi kršćanstvo. Mnoge od židovskih nauka i predaja nisu uopće bile zapisane, tako da su kršćani poznavali samo jedan dio vrela iz kojih se stječe spoznaja, a to je Stari zavjet. I kršćanstvo je u početku bio samo navještaj (Isus, apostoli i kršćani propovijedaju). Ono što se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo.  Tek kasnije su zapisali ono što su propovijedali, te tako nastaju npr. Evanđelja kao kolekcije zapisa o Isusovu životu (nauk i djela).

No osim Staroga zavjeta, postojali su mnogobrojni apokrifi Staroga zavjeta koji si vrelo dragocjenih spoznaja o židovstvu onoga vremena.

Druga važna vrela su Filon Aleksandrijski (mnoga egzegetska i filozofska djela) i Josip Flavije (De bello Iudaico, Antiquitates Iudaicae, Contra Apionem, Autobiografija).

  • Targum: Židovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su Židovi Isusovog doba govorili aramejskim. Sveti tekst je bio čitan na hebrejskom, a potom ga je metarguman prevodio. Takvi prijevodi s pojašnjenjima se nazivaju targumim. Često je kroz prijevod i popunjavao, pojašnjavao ili parafrazirao, iz čega se iščitavaju mnoge religiozna poimanja onoga vremena.
  • Midrash: označava skup usmenih zakona i njihov studij. Farizeji su opsluživali dva zakona: Torah i usmenu predaju (613 odredbi, od kojih 365 pozitivnog tipa). Midrash se dijeli u dvije skupine: A) halakah (halak = hodati) je zakonodavni dio koji obuhvaća moral, ritualne odredbe, civilne zakone, ne polazeći od biblijskog teksta već od pravorijeka velikih učitelja; najviše je bilo zakona o čistoći koji su regulirali odnos prema sudjelovanju u kultu. B) haggadah (hîggid = navijestiti) je jedna vrsta narativne teologije.
  • Mishnah (sastavljena 210.; zbirka rabinskih kazusa): Farizejska sljedba je prenijela usmenim putem predaje do 210. godine kad su se zapisale. Generacija rabina koja je prenijela nauk do kodifikacije zove se tanaim (ponavljači). Mishnah je zbirka tanaimskih odluka/kazusa, te nije samo kolekcija usmenog zakona, nego je uskoro smatrana sliužbenim i kanonskim kodeksom židovskog života, te je još uvijek temelj židovstva.
  • Ghemara (dopuna): je komentar učitelja između 3. i 5. stoljeća. Znali su iz nekog teksta izvući maksimum značenja. Argumenti su bili različiti, ne vodeći računa o redoslijedu i logičkom nastavljanju (kazistika, filozofija, moral, botanika…). U njima su izražena sva mišljenja, pa često i suprotstavljena.
  • Talmud (= pouka): Talmud je Mishnah + Ghemara, to jest koncizni zapisnik, tek malo dorađen, akademskih rasprava (donosi čak imena sudionika). Postoje dva: Palestinski i Babilonski talmud.

Nakon rušenja Jeruzalemskog hrama 70. godine nastaju velike promjene u židovstvu. Sva jeruzalemska duhovna moć je prenesena u grad Jamniju. Prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali, jer su bili levitska struja bitno vezana za održavanje vjerskog života hramskog kulta (vršili su bogoslužje). Kao nagradu za suradnju s Rimljanima, farizejima je dopušteno osnovati centar u Jamniji gdje su nastavili izučavati i poučavati Toru. Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju Židovske vjere od koje je nastala Mishnah (razni rabinski kazusi), a tijekom vremena Mishnah je bila popunjavana i nekim drugim elementima i tako je nastao Talmud. Vjerski odnos se potpuno promijenio, te židovstvo postaje nomocentrično. Središte kulta više nije hram i žrtve, nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaženje Boga u Zakonu i Pismu. Tek u tom trenutku, da bi sačuvali židovski identitet, definiraju kanon starozavjetnih knjiga, iz kojeg onda isključuju knjige koje nisu bile napisane hebrejskim jezikom, koje su do tada bile u uporabi i priznate. No kako je Crkva prihvatila Septuagintu, onda je trebalo koncem 1. stoljeća napraviti jasnu razdiobu između židovstva i kršćanstva.             Premda im niti nakon pobune 70. godine Rimsko carstvo zakonodavstvo nije bilo nesklono, ipak zbog iznimnog ponosa i religioznih uvjerenja, podizali su ponovno pobune, kojima je kruna i konac bio veliki ustanak između 132. i 135. pod vodstvom Bar Khobe. Kao rezultat, osim što je srušena tvrđava Masada, te godine je židovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagrađen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. Zabrana pristupa Jeruzalemu ostala je na snazi slijedeća 2 stoljeća.

b) Judeokršćani i etnokršćani 

Nakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isusovo djelo shodno onome što im je Krist naredio da idu i da propovijedaju evanđelje o Kraljevstvu Božjem svakom stvorenju. Kao što je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je došao najprije „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno među pripadnicima izabranog Božjeg naroda, iz kojeg su i bili prvi obraćenici na kršćanstvo.

Premda prihvativši krštenje i vjeru u Krista, nastavili su prakticirati i dalje svoje običaje i obrede: pohađali su hram, molili se u određeno vrijeme i na svoj ustaljeni način, opsluživali su Zakon. Takve koji su iz židovstva pristupili Crkvi, a nastavili su obrezivati djecu i opsluživati Mojsijev zakon, bez da su ga smatrali ili ne prijeko potrebnim za spasenje, zovu se jednim imenom judeokršćani (Pavao je bio židov i kršćanin, ali nije bio judeokršćanin).

Međutim, već novozavjetni spisi nam svjedoče o nemalim problemima koji su se događali unutar kršćanske zajednice zbog međusobnih različitosti koju nastajale različitih naglasaka i teoloških usmjerenja koje su slijedili. Jer židovstvo onoga vremena, iz kojeg su dolazili obraćenici na kršćanstvo, ili bolje rečeno oni koji su prihvatili kršćanstvo kao autentični izraz vjere u pravoga Boga, nije bilo monolitno. Postojalo je mnoštvo oblika i predaja, bilo vjerskih bilo kulturoloških, koje su sa sobom nosili, bilo pojedinci bilo skupine, i unosili u kršćanstvo.

Takve razlike su razvidne i među članovima apostolskog zbora, kao i iz novozavjetnih spisa koji svjedoče o različitom pristupu i različitom naglascima i ciljevima među autorima (Sinoptici, Ivan, Pavao). Ono što među njima ostaje okosnica i poveznica, temelj i okvir navještaja je uskrsnuće Gospodinovo s kojim je i započela kršćanska revolucija.

 

Unutar pravovjerja mogu se razlikovati četiri temeljna usmjerenja:

o        Jakov (‘brat Isusov’) predstavlja umjereno judeokršćanstvo. Predstavljen u nekim odlomcima Matejeva evanđelja; Međutim njemu su se približavale radikalne tendencije koje su progonile Pavla;

o        Petar, predstavljen u Markovu evanđelju, nastoji zadržati ravnotežu. Nema neku svoju vlastitu liniju;

o        Pavao, čija misao je sabrana u Corpus paulinum i kod Luke, predstavlja kršćanstvo otvoreno poganima;

o        Ivan je još otvoreniji od pavlovske linije; udaljava se od židovstva insistiranjem na Isusovu božanstvu (po moralno-ritualnoj praksi baš i ne).

 

Jakov i Ivan su na ekstremnim pozicijama. Upravo pored ove dvije skupine su se razvile neke ekstremne struje koje su izišle iz pravovjernih okvira. Ebioniti su istupili prekoračivši Jakovljevu liniju, a doceti i gnostici Ivanovu (gnosticizam redovito ispovijeda određeni docetizam, dok svaki docetizam nije gnosticizam).

 

Nije trebalo mnogo da se među njima jave prvi nesporazumi i žestoke raspre i to u prvom redu glede pogana koji su se obraćali na kršćanstvo (etnokršćani). Nije bilo sporno treba li ih prihvatiti, nego je bilo pitanje načina na koji ih treba uključiti u Crkvu. Dok je postojalo spontano mišljenje da bi se svi obraćenici iz poganstva trebali obrezati, Pavao je bio protiv toga držeći dovoljnim krštenje, u čemu mu je sabor u Jeruzalemu dao za pravo.

Protiv njega ustaju takozvani judaizanti, skupina židova obraćenih na kršćanstvo koja je htjela staviti veći naglasak na vrijednost Mojsijeva zakona unutar kršćanstva. Imali su dva cilja: tražiti od etnokršćana da prihvate određene mojsijevske odredbe i oduprijeti se Pavlovu i Barnabinu misionarskom žaru, dovodeći u pitanja njihove rezultate.

 

Različitost i raznolikost unutar judeokršćnstva najjasnije se očitovala u stavu prema Isusu, jer je iz dobrog poznavanja njegove osobe mogao biti riješen gornji problem, to jest stvorio se zbog nepoznavanja. Razlike, premda ne bitne, postojale su i između četiri struje unutar pravovjerja:JudaPetar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan. Međutim, svima njima je ipak zajedničko da Isusa priznaju Bogom, na manje ili više izričit način. U prve tri tradicije nema teološke definicije da je Isus druga božanska osoba. Tek Ivan, govoreći o utjelovljenom Logosu, najjasnije definira Isusa kao Sina Božjga u smislu božanske osobe. Judina struja je najviše čuvala židovsku predaju vjere otaca. Petar, Marko i Matej su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao (i Luka) suprotstavljen židovskoj predaji, te je napravio i korak dalje od njih. Apostol Ivan ide korak dalje od Pavla dokazujući Isusovo božanstvo.
Doista, novozavjetni spisi za Isusa koriste mnoge naslove: Krist (Pomazanik), Mesija, Sin Božji, Sin Čovječji, Prorok… Međutim, nigdje ne stoji izričito da je on Bog. Premda svi ovi naslovi upućuju na njegovo božanstvo, ipak je postojala mogućnost da ih se tumači isključivo na ljudskoj razini, u okvirima rigidnog židovskog monoteizma. Većina prvih kršćana su bili Židovi, pa su se držali tradicionalnog židovstva, te zbog toga im nije bilo lako shvatljivo što znači za Isusa reći da je Božji. Takav atribut se mogao pripisati Isusu na vrlo uopćen način, kao što se za Izraelce govorilo da su sinovi Božji, ali mogao je biti i vrlo vlastit i specifičan atribut kojim se Isusa prihvaća jednakim s Bogom. Židovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krštenja zadržali osjećaj za monoteizam, uslijed čega im nije bilo jednostavno razumjeti da je Isus druga božanska osoba i božanske naravi kad se još nije u tim terminima niti vodila rasprava. Reći za Isusa da je Pomazanik nije sa sobom povlačilo njegovu istobitnost s Ocem, nego samo značajnu ulogu i ispunjenju poslanja koje mu je Bog povjerio.
Isto vrijedi i za druge nazive kao što je prorok (Isus za sebe govori da je jedan od proroka), ili  Sin Božji, Mesija, Sin čovječji, učitelj. U prilog tome ide također činjenica da je rođen (od djevice), mučen i umro, dok se uskrsnuće, kao temeljni događaj, moglo tumačiti kao Božji zahvatom u njegov život, a ne uskrsnuće vlastitom snagom. Svi ovi nazivi govore o njegovoj uzvišenosti, čime novozavjetni autori žele pokazati da je on Bog, dok heterodoksni nude svoja tumačenje shodno pretpostavkama svoje religioznosti, a ne sukladno propovijedanim činjenicama o Isusu iz Nazareta.
U nekim judeokršanskim krugovima postojala je upravo takva tendencija da, umjesto da ga prihvate za Boga, jer im je ispovijed njegova božanstva parala uši, radije su ga zamišljali kao običnog čovjeka s posebnim božanskim ovlastima, povlasticama i milošću. Tako su nastale judeokršćanske heterodoksne struje.

c) Ebioniti

Ebioniti su najznačajnija judeokršćanska heterodoksnih struja koja je istupila iz kršćanstva zauzevši kompromisni stav između židovstva i kršćanstva. S jedne strane zastupali su nužnost Zakona i zakonskih odredbi (obrezanje, subota…), a s druge su prihvatili Krista kao Božjeg izabranika i Pomazanika, ali samo kao čovjeka (nudus homo) i odbacivali su Pavlov nauk.

U prvom razdoblju judeokršćanstva (u vrijeme oblikovanja Novog zavjeta) Isusa se drži prorokom kojeg je nagovijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 15) koji je rođen od Djevice, propovijedao je uskrsnuće, a i sam je uskrsnuo. Premda religioznom praksom vezani na židovske izričaje, naukom još uvijek ostaju u granicama ispravnog poimanja.

U drugom razdoblju govore da je najsigurniji učitelj, najveći pravednik, sin čovječji kojega je Bog posvojio u trenutku krštenja na Jordanu. U Isusa je ušao Krist u trenutku krštenja, tako da uza sve počasti, on je za njih ipak samo običan čovjek. Krist je najveći od arhanđela, jedan od dva najviša bića koja je Bog stvorio (drugo je Đavao) između kojih je Bog podijelio vlast nad svijetom: Đavlu je dao vlast nad sadašnjim svijetom, a Kristu nad budućim.

Premda Isuso pridaju naslove Krist, Mesija, Prorok, Učitelj i Sin Božji (isključivali su samo naziv Sin Davidov), ne drže ga više rođenim od Djevice već od Marije i Josipa kao običan čovjek, niti vjeruju da je nepogrešiv i uskrsnuo. Od uzvišenih naziva pridaju mu naslov anđela, čak najvećim od arhanđela, ali ne i Boga, protiv čega polemizira Poslanica Hebrejima (usp. 1. i 2. poglavlje gdje se govori da je Sin uzvišeniji od anđela). no ne vjeruju u njegovu preegzistenciju, to jest da je rođen od Oca prije svih vjekova.

Vjerojatno je zaoštravanje stavova i bistrenje pojmova došlo i pod utjecajem Pavlovog djelovanja i propovijedanja, jer on propovijeda poganima, a ne traži da vrše zakonske odredbe poput židova. On naviješta da je Isus Krist Sin Božji, onaj koji spašava čovjeka svojom milošću, te time dokazuje suvišnost i nemoć Zakona. Kao takav Pavao je protivan obrezanju pogana, što je nepojmljivo za ekstremne judeokršćane (ebionite) koji doslovno tumače i prihvaćaju starozavjetne odredbe. Pavao (helenistička struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), što je prijevod hebrejske riječi Adonai, koju su Židovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od heterodoksnog judeokršćanstva po kojemu je Isus čovjek, za Pavla Isus je Bog (premda ga ne zove theos) i Gospodin. Na istoj liniji je i Ivan koji za Isusa kaže da je Božja Riječ – Logos, to jest Bog (usp. Iv 1, 1sl.). U Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv kršćani, a ne više židovi.
Judeokršćani su željeli izopćiti Pavla iz kršćanstva zbog njegovog propovijedanja, ali Pavao im je dokazivao (osim što je Židov od Židova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentičan način razumio Isusa kao ispunjenje Izraelovih nada.Ebioniti drže da su Evanđelja Isusova tumačenja Staroga zavjeta, ali nisu nepogrešiva, te da je Mojsijev zakon valjan, te da obraćenje prema Isusu uključuje i održavanje Zakona. Također prihvaćaju Kristove riječi (logia) kao autentično tumačenje Zakona. Sinaj i Golgota su dva mjesta istog saveza. U Isusu, novom Mojsiju i novom Adamu, prisutna je Božja slava (shekinah), ali on nije Bog. Protivni su hramu i hramskim žrtvama (proturječje neospornoj važnosti Petoknjižja!). Tumače da Torah dolazi od Mojsija, ali da je pretrpjela kultnih interpolacija tijekom vremena. Zato drže da je treba spiritualizirati kao što je učinio Isus, koji je izložio njezin duhovni smisao Petru, a on judeokršćanima (neka ezoterijska predaja). Držali su da postoje dobri i manje dobri dijelovi Staroga zavjeta, te da nisu svi proroci nadahnuti.
Postoji «muška» linija tumačenja (Adam, Abel, Izak, Jakov, Mojsije, Isus, Petar), koja je pozitivna, a «ženska» (Eva, Kajin, Jišmael, Ezav, Aron, Ivan Krstitelj, Pavao) koja je negativna i najvećim dijelom lažna. Krštenje je nužno, ali kao zamjena za židovske hramske žrtve (u judeokršćanstvu trajno odbacivanje prolijevanja krvi). Ono oslobađa od požude i daje Duha. Prakticiraju svakodnevno ritualno krštenje, ali imaju i inicijacijsko. Prakticiraju i obrezanje i to uvijek subotom, a ne osmi dan od rođenja. Zbog predrasuda o krvi, euharistiju slave beskvasnim kruhom i vodom, tako da je krštenje središte bogoštovlja, a ne euharistija. Bila bi za njih blasfemija reći da piju Kristovu krv. Zadržali su strogo određeni židovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U središtu obreda nisu izgovarali Kristove riječi (Ovo je moja krv).
Po uzoru na kršćane bili su misionarski usmjereni, te drže da treba propovijedati i poganima, jer su židovi odbacili Krista, ali njihovo obraćenje se događa preko židovstva. Govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vršenja Zakona.
Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera, zaređeni za biskupe nakon 6 godina i razdoblja kušnje.Bili su vegetarijanci, te su prakticirali siromaštvo stavljajući dobra na zajedničko raspolaganje. Najveći grijeh je bila čežnja za bogatstvom. Podržavali su monogamiju, ali su dopuštali do sedam rastava, jer je po Mojsijevu zakonu bilo dopušteno otpustiti ženu. U eshatologiji su naučavali milenarizam.
Najznačajniji plod njihove literarne djelatnosti je Simahov prijevod Staroga zavjeta na grčki, te Ebionitsko evanđelje koje je heterodoksna prerada aramejskog Evanđelja Nazareja.

d) Ostale judeokršćanske hereze 

→ Elkesaiti. Potječu od židovskih stanovnika graničnog područja na kojem se vodio rimsko-partski rat koncem Trajanove vladavine (oko 116.). U tom razdoblju je napisana knjiga s objavama u kojoj se traži obraćenje jer predstoji sud. Objave su donijeli, tvrdi knjiga, dva važna anđela. Istraživači drže da ova sekta nema naziv, kako se tradicionalno držalo, po čovjeku imenom Elxai, nego da dolazi od hebrejskog naziva za (Knjiga) «Skrivene moći». Premda se objave nisu ispunile, ova je knjiga uživala velik ugled zbog sadržaja. Sekta se brzo proširila i oko 220. godine autor Elenchosa tvrdi kako je neki Alcibijad iz Apamee došao u Rim u vrijeme biskupa Kalista.
Mnogo je sličnosti između njih i ebionita, ali izgleda da su neka vrsta mješavine židovstva s kršćanskim elementima. Sinkretistički i apokaliptički su pokret. Prakticiraju određene židovske odredbe (obrezanje, subota…), a odbacuju Pavla. Štuju Boga okrećući se u molitvi prema Jeruzalemu. Krista časte kao proroka, držeći ga čovjekom, ali rođenim od djevice. Vjeruju u Kristovu reinkarnaciju, od koje je Adam bio prva. Propovijedaju drugo krštenje za oproštenje grijeha, pogotovo za one koji zaniječu vjeru u vrijeme progona. Prakticiraju pranja kao terapijska sredstva liječenja (slično esenima). Manija je također, s 4. godine, otac (i sam juedokršćanin) doveo da živi s elkesaitima.

→ Cerint i učeniciEpistula Apostolorum (početak 2. st.) drži da su Cerint i Šimun Čarobnjak bili pseudoapostoli. Isto tako po staroj predaju, apostol Ivan je u Efezu pobjegao iz javnih kupatila kad je čuo da je unutra Cerint, držeći da bi mogao pasti krov radi prisutnosti tog neprijatelja istine (inimicus veritatis – Adv. Haer. 3,3,4). Očito su ga držali prepredenim krivovjercem koji se trudio omesti apostolsko djelovanje. Po Epifaniju on je odgovoran za nevolje koje je imao Pavao sa židovima i judeokršćanima. Obraćenik iz sekte zelota. Irenej daje neke informacije o njegovoj kristologiji (usp. Adv. Haer. 1, 26, 1-2): Naučavao je da Bog nije stvorio svijet, nego je stvaranje djelo nekog Demijurga (po tom se razlikuje od ebionita).

Odbacuje da se Krist rodio od Djevice, nego se po njemu rodio od Marije i Josipa kao svaki čovjek, premda je bio veći od svih po dobroti i pravednosti. Iz toga proizlazi adopcionistička kristologija: nakon krštenja na Jordanu Kristova božanska narav je, poslana od Oca, sišla na Isusa, te mi stoga pripada prvenstvo. Na križu je trpio čovjek-Isus, dok Krist nije mogao trpjeti (impassibilis).

Naknadna svjedočanstva (Hipolit i Pseudo Tertulijan) tvrde da je Cerint sa svojim učenicima bio milenarist. Moguće da su ovo pripisali Cerintu jer se u 2. st. držalo u nekim krugovima da je Cerint bio autor Otkrivenja, a kako je Otkrivenje ostavljalo neke milenarističke naznake, tako je ostao pripisan i Cerintu takav nauk. Kasnije i Euzebije, Epifanije, Filastrije i Augustin prenose predaju da je bio judeokršćanin. Premda Euzebije pretpostavlja da bi njegov milenarizam bio zemaljski mesijanizam, to jest dolazak kraljevstva Božjega u zemaljskom obliku (chiliasmus crassus), bio odraz njegovih neostvarenih zelotskih težnja.

→ Nikolaiti. Iz Dj 2, 6.14.16.20 se ne može identificirati sekta niti odrediti njezine početke. Vjerojatno se radi o jednom pokretu doktrinarne i etičke naravi. Do njihove nauke se dolazi analizirajući ponašanje. Nisu imali skrupula prisustvovati na svetim poganskim gozbama (usp. Dj 2, 14-15), koji su često bili povezani s nemoralnim praksama. Prauzor takvog ponašanje je Bileam (usp. Br 31, 16sl.) koji je, po rabinskoj egzegezi, savjetovao moabskog kralja Balaka da dadne Izraelcima moabkinje da ih navedu da griješe protiv monoteizma i da upadnu u idolopoklonstvo, dajući im da jedu meso nečistih životinja. Drugi model nikolaitizma je Izabela (aluzija na kraljicu Izabelu i Ahaba) koja se pravi proročicom, te oko sebe okuplja određeni broj vjernika koje zavodi.Naznake iz knjige Otkrivenja navode na neku vrstu predgnostika  koji u ime nekog «višeg znanja» vjeruju i prakticiraju određeni teorijski i praktični laksizam dovodeći do ekstremnih posljedica Pavlov nauk o kršćanskoj slobodi (usp. 1 Kor 8; Rim 14).
Posljedice bi bile sudjelovanje na poganskim gozbama jer idol je ništa, a isto tako i određeno pristajanje uz carski kult, jer u liku cara nije bila štovana osoba, već samo njezin zaštitnički genij. I 2 Pt 2, 15 govori o nekima što drže nauk Bileama, kao i Judina poslanica. A kako je Bileam za to vrijeme bio predšasnik maga i otac dualizma, tu bi se moglo raditi o grupi ljudi koji osuđuju Boga Staroga zavjeta, tj. onima koji zastupaju temeljni stav kasnijeg gnosticizma. Osim što postoji identitet imena, ne postoje dokazi da bi utemeljitelj ovog pokreta bio đakon Nikola (usp. Dj 6, 5).
U Srednjem vijeku nikolaitima su se nazivali oni koji su kršili svećenički celibat.

→ Nazoreji. Samo ime je problematično jer su u prvoj Crkvi svi kršćani bili nazivani «nazarencima» ili «nazorejima». Po prvi put ih spominje Epifanije, a s njime i Jeronim tvrdi da njihovi članovi u Beroeji. Epifanije je držao da bijahu potomci kršćana koji su 70. pobjegli iz Jeruzalema u Pellu. Govorili su aramejskim jezikom i imali svoje evanđelje napisano aramejskim, koje je vjerojatno bilo poznato Jeronimu (usp. Ep. 112, 13).

Po Epifaniju mogu se smatrati pravovjernima, premda ne zna jesu li prihvaćali Kristovo djevičansko rođenje, ali su vjerovali u Krista i uskrsnuće mrtvih. Držali su se Tore i obrezivali su se.

→ Simahijanci. Simahijanci bi bili judeokršćanska sekta koju spominju samo latinski kršćanski pisci. Proizišli bi iz farizejske sljedbe i prakticirali bi Toru (Ambrozijaster). Ime dolazi od Simaha, prevoditelja Starog zavjeta na grčki jezik, za kojega se u 4. st. tvrdilo da je bio judeokršćanin sklon ebionizmu. Međutim to je ostalo nedokazano jer oni koji govore o Simahu, ne spominju njegove učenike, a oni koji govore o simahijancima ne smatraju Simaha ebionitom.
Mario Viktorin je zapisao da su tvrdili da je Isus Adam i opća duša (anima generalis).

Share: