a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

b) Opće značajke

c) Najstarija Acta i Passiones

 a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

Postoje tri vrste spisa o mučenicima: Acta, Passiones i Legende.

— Opisi mučeništva opisuju mučenike kao atlete, među kojima je mnogo žena i djece, što je bilo nepojmljivo u grčko-rimskom svijetu koji je se divio junacima snagatorima, od čega su ove dvije kategorije bile izuzete.
— Mučenici su prikazani kao stvarna žrtva, po uzoru na euharistijsku žrtvu. Već sv. Ignacije pravi usporedbu euharistije i mučeništva.

b) Opće značajke

— Acta
Radi se o zapisnicima sa sudskih procesa (pitanja osobe koji predstavlja vlast i odgovori mučenika). Kršćani su potom tražili da im se dadne kopija iz službenih arhiva.
Kao protokoli sudskih postupaka pred prokonzulima, ali sadrže i nekih dotjerivanja sa strane kršćana. Traži se od kršćana da upute molbu (supplicatio) caru, što će reći, da se vrate rimskoj religiji predaka. Mučenici odbiju povratak na poganski kult, usprkos uvjeravanja prokonzula. Potom se čita smrtna presuda ex tabella, što će reći, unaprijed pripremljena.

Najvažnija Acta su ono o mučeništvu sv. Justina i šestoro njegovih prijatelja, iz 165. godine.

Druga Acta:

  • Acta ss. Martyrum Scillitanorum (17-VIII-180), na crkvenom latinskom, iz Sjeverne Afrike.
  • Acta proconsularia s. Cipriani, iz 258. godine: sudski postupak i smrt (14.09.258.).

Postoje i neka poganska Acta mučenika, ali se ne mogu uspoređivati s kršćanskim. Radi se o procesima koji su se odvili u Aleksandriji, a sudilo se onima koji su se protivili rimskoj vlasti. Ne radi se o mučenicima za vjeru.

Passiones ili martyria
Radi se o opisu starokršćanskih mučenika koji su napisani od svjedoka očevidaca ili od suvremenika.
Crkveni pisci dok opisuju nečije mučeništvo, to jest posljednje dane i smrt, redovito daju teološko tumačenje događaja.  Izlažu okolnosti u zatvoru, muke kojima su izloženi, čuda koja su se dogodila, itd. K tome se dodaje teološko i duhovno promišljanje, a cilj je izgradnja vjernika.

Primjeri:

  • Martyrium Policarpi (iz 156.).
  • Passio Perpetuae et Felicitatis (7.3.202.) u Kartagi. Jedan dio je napisala sama Perpetua.
  • Acta s. Apollonii (180-185). Radi se o apologiji koju je Apolonije, filozof, iznio pred sudom.
  • Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije  (177).

— Legende o mučenicima
U ovo kategoriju spadaju spisi kasnijih vremena. Male su povijesne važnosti. Napisano su s odgojnim ciljem. Na primjer tu su legende o sv. Lovri, sv. Ceciliji, sv. Sebastijanu, itd.
Pa i onda kad imaju određeni povijesni nukleus, sadrže mnogo fantastičnih elemenata. Predstavljaju početke hagiografske literature, a nastaju od četvrtog stoljeća. U ovim spisima nije neophodno imati u vidu ni jezik ni autora.

c) Najstarija Acta i Passiones

Acta s. Iustini et sociorum
S Justinom je bilo zatvoreno 5 drugih muškaraca i jedna žena koja se, bez sumnje, ubrajala među njegove učenike. Iznenađuje da se spominje rimske «nepravedne zakone», premda prije Decija nema vijesti o spomenutim zakonima. Rimski prefekt postavlja pitanja kojima se želi utvrditi krivnja optuženika. Justin stalno odgovara potvrđujući svoju nevinost. Posljednje pitanje koje mu se postavilo je: Jesi ti kršćanin? Nakon potvrdnog odgovora svih optuženih čita se presuda koja se ne temelji na njihovoj pripadnosti kršćanstvu (nomen Christianum), nego na odbijanju da žrtvuju kako je propisano zakonima.
Postoje tri redakcije, od kojih je «A» najkraća.

— Acta ss. Martyrum Scillitanorum
Acta scilitanskih mučenika je najstariji dokument na latinskom jeziku koji se sačuvao. Spominje također jedan latinski prijevod Biblije. Scili je bio grad u Numidiji (Sjeverna Afrika). Postoji točan nadnevak: 17. srpnja 180. Suđenje je održano u Kartagi «in secreto», a sudac je bio prokonzul Saturnin. Ispitivano je šest kršćana, tri muškarca i tri žene, i svi su osuđeni da im se odsječe glava. Prokonzul drži da je kršćanstvo ludost i zlo uvjerenje, te želi navesti kršćane da promijene mišljenje, ali se ne upušta s njima u raspravu o kršćanstvu. Nakon osude, osuđenici zahvaljuju Bogu i «bijaše im odmah odrubljena glava poradi imena Kristova».

— Martyrium Policarpi
Najstariji opis mučeništva. Sastavili očevici u epistolarnom obliku nedugo nakon njegove smrti u veljači 155. (neki tvrde da je to bilo 22. veljače 156. ili 23. veljače 167.). Crkva u Smirni šalje pismo o Polikarpovom mučeništvu Crkvu u Filomeliumu, s molbom da se proslijedi i dalje. To je prvi hagiografski dokument (život sveca) koji se sačuvao.
Autor (Marcion) je očevidac iz koji želi detaljno izvijestiti o svemu što se zbilo s Polikarpom, koji je kao predstojnik zajednice bio uhvaćen, nakon što je njegovo sklonište odao jedan rob, te se od njega tražilo da se odrekne vjere. No on je ostao vjera i bi osuđen na lomaču. Kad ga vatra nije odmah spalila, poslan je confector da ga probode, ali se od krvi vatra pogasila, da bi mu potom tijelo ponovno palili. Kršćani su sabrali ostatke kostiju, sahranili ih na doličnu mjestu kamo će dolaziti da slave njegove obljetnice.
Polikarpovo mučeništvo svjedoči da su kršćani iskazivali štovanje mučenicima, a važno je i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Krista. Kršćani se Kristu klanjanju, a mučenicima iskazuju čast kao njegovim učenicima i nasljedovateljima. U ovom djelu se po prvi put rabi pojam mučenik (martys) da označi kršćanina koji je umro za vjeru.

— Acta s. Apollonii
Apolonije je bio učeni filozof. Kako izvještava Euzebije, prijavio ga je njegov rob. Osuđen je i ubijen u Rimu za vrijeme cara Komoda, a suđenje je vodio pretorijanski prefekt Perennis (g. 183/185.).
Govori koje Apolonije izgovara u obranu vjere po argumentaciji sliče apologetskim djelima. Harnack je ocjenjuje kao najodličnijom apologijom kršćanstva.

— Acta proconsularia s. Cypriani 
Sadržava sudske zapisnike o saslušavanju kartaškog biskupa Ciprijana pred prokonzulom Paternom (257.), te o saslušavanju i osudi na smrt pred prokonzulom Galerijem Maksimom, zajedno s opisom mučeništva (258.). To je bilo za vladanja Valerijana i Galijena.
Na prvom saslušanju Ciprijan je bio prognan u Curubis, a na drugom je osuđen da mu se odsiječe glava.  

Share: