Druga božićna nedjelja – B
Ljudski odnos prema Bogu sigurno je svojevrsna tajna koja se provlači kroz cijelu ljudsku povijest. Ivan to opisuje u svome Prologu sljedećim riječima: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. Cijela povijest Božje objave obilježena je ljudskim odbijanjem, koje je onda došlo do vrhunca u odnosu prema Isusu, Sinu Božjemu. Čovjek lakše prihvaća religije koje ga očituju kao biće u traženju Boga ili nekog božanstva, božanskog počela ili modela, nego što prihvaća da ne treba ništa drugo činiti nego iščekivati Božji dolazak, jer Bog, uostalom, čini sve što treba da dođe k čovjeku. I nije Bog to oduzeo čovjeku s ciljem da mu oduzme mogućnost hvastanja do kojih je dometa došao, nego radi toga što čovjek ne može nikad tako dobro Boga spoznati svojim nastojanjem, koliko može Bog učiniti da ga čovjek upozna svojim silaženjem u svijet ljudi, koje utjelovljenjem zadobiva puninu.
Ali kao što je ponašanje čovjeka prema Bogu svojevrsna tajna, isto tako je i Božje ponašanje prema čovjeku tajna. Štoviše, još veća od one ljudske. To je Bog koji svojom upornošću ne odustaje i ne daje se zbuniti stavljanjem u zapećak i ponižavanjem koja mu priskrbljuje čovjek. Nije se utjelovio i rodio da bi se dao ustrašiti, premda prebiva u krhkom ljudskom tijelu poput svih drugih ljudi. To je Bog koji se utjelovljenjem tako ukorijenio među ljudima, da se ne da iskorijeniti iz ljudskog okruženja. On je tako ljubio čovjeka da je na sve bio spreman, te se ne daje tek tako lako razvlastiti niti razdružiti od ljudske naravi koju je uzeo.
Opisujući Boga koji ne može dopustiti da ga čovjek iseli iz svijeta, sveti Ivan u današnjem Evanđelju: Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I nije se obazirao što ga njegovi ne primiše, već i pod cijenu progona i života, ostao je među svojima. I kad su ga protjerivali i izbacivali iz svijeta živih, on nije mogao ne posvjedočiti da među ljudima uživa stanarsko pravo kojeg se ne će odreći ni po koju cijenu. Sam Bog je na razne načine nastanjen u čovjeku, podlažući se onda ljudskoj volji ili samovolji da ga čak i iseli iz sebe, to jest da mu zapriječi dolazak u svoje biće, no tražio je Čovjeka po kojem će njegova prisutnost biti trajna i nedokinuta u svijetu. Nije se Bog zadovoljio da je prisutan u svijetu kao Stvoritelj i Uzdržavatelj svega, nego je htio da ga i njegova slobodna bića prime u svoju sredinu kao središte svoga života, kao onoga tko bi imao posebne povlastice i stanarska prava. I kad se već pomislilo da mu ne će poći za rukom, umjesto da osudi čovječanstvo, dodatno se ponizio šaljući svoga Sina na svijet, da bi onda u njemu, pravom Čovjeku, Bog mogao biti trajno i nepovratno nastanjen među ljudima, na način da se više ne može niti dokinuti njegova prisutnost u njihovoj sredini. I premda i za nj vrijedi da ga njegovi ne primiše, ali nisu ga više mogli udaljiti iz svijeta u kojem će on uvijek naći i onih koji će ga primiti da bi postali djeca Božja.
Zato nas ovaj evanđeoski odlomak koji se čita i na sam dan Božića potiče da promatramo Kristovo utjelovljenje i božićni događaj ne samo kao jedan trenutak povijesti, nego kao nepovratni događaj Božje nazočnosti u svijetu koju čovjek više ne može spriječiti. Božić onda nosi snažnu poruku po kojoj nije samo događaj kratkoročnog Božjeg nastanjenja od prije 2000 godina, nego upravo po tom događaju Božje prisutnosti s punopravnim i trajnim stanarskim pravom u čovječanstvu. Isus, ma kako se morao mučiti i toliko trpjeti zbog toga, ovim događajem dokazuje da nije nikakav podstanar niti prosjak kojega može bilo tko otjerati s kućnoga praga, nego pravi kućedomaćin koji je svoju nastambu postavio među ljudima. Jer on nije samo došao nastaniti se u ljudsko tijelo, nego je Riječ postala tijelo. Od tada on ima svoje vlastito tijelo i trajni dom prebivanja u čovječanstvu, bez obzira na ono vjekovno opiranje svih onih koji ne žele prihvatiti da je došao među svoje.
Zato se mi, koji ga primamo, ne strašimo prihvatiti ga kao svoga i po njemu primiti darove njegove punine, koje nam je svojim rođenjem, kao onaj tko je pun milosti i istine, donio i udijelio. Ne oprimo mu se, jer ne samo da od toga nemamo koristi budući da ga ne možemo izbaciti, nego imamo izravnu štetu kad ga odbijamo. On se trajno nastanio među nama, da bismo se mi nastanili kod njega u nebu. Uzeo je naše stanarsko pravo, da bismo mi primili ono nebesko. Stoga, njega koji se među nama nastanio primimo i u svoj dom i u svoje srce! Dopustimo mu i u svome životu puno stanarsko pravo, da događaj Božića ne bude samo kratkotrajni događaj liturgijske crkvene godine, nego da nam bude trajnost života koji se iz dana u dan napaja na njegovoj punini, dok ne prispijemo u blaženu vječnost, gdje ćemo ga uzvišena, u njegovu vječnom domu, slaviti po sve vijeke vjekova. Amen