26. nedjelja kroz godinu – B
Današnji evanđeoski odlomak započinje spominjanjem neobične scene, to jest svojevrsnog sukoba koji su Gospodinovi učenici doživjeli i prepričali. Naime, susreli su jednog čovjeka koji je izgonio zloduhe u ime Isusovo, ali nije bio dio kruga bliskih sljedbenika Isusovih. Apostoli su tom čovjeku zabranjivali da to čini, jer su se više strašili da ne izgube povlašteni položaj, nego što su promatrali plodove djelovanja spomenutog čovjeka, te u njima vidjeli dobro koje činio. Razumljiva je stoga Gospodinova reakcija i pouka: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.
Premda su reagirali u dobroj namjeri, svjesni kako je prisno zajedništvo s Gospodinom jamstvo da se ne odluta i zastrani s pravoga puta, Gospodin ih ipak prekorava poradi njihova stava, te ih uvjerava kako se ne trebaju bojati takvog razvoja situacije. Apostoli tada doista nisu ni slutili koliko je njihov stav bio riskantan i neprimjeren biti Isusove poruke. Bio je neprimjeren jer je odisao duhom isključivosti i ideološkog odnosa, te bi njegov rezultat bio zatvaranje Crkve u svojevrsno geto ili sektu, a Isus upravo to nije htio.
Apostoli nisu gospodari Božje snage ni Božjega Duha koji puše gdje hoće, nego su povlašteni primatelji, što ne znači da se Božje djelovanje može i smije svesti i ograničiti na njihovu aktivnost. Oni su po Kristu doživjeli veću snagu i intenzitet Božje prisutnosti, što ne znači da Bog ne djeluje i ne zahvaća i druge ljude mimo redovnog djelovanja Crkve. Jer Bog želi svakoga spasiti, te sa svakim uspostavlja svojevrsnu komunikaciju, koja ne mora uvijek biti posredovana djelovanjem crkvenih službenika. Zato je prva Crkva u svemu onome što je bilo razumsku u društvu uočavala i prepoznavala prisutnost Božjeg Logosa koji je pripremao srca i um vjernika kako bi mogli prihvatiti njegov navještaj. Sva ljudska mudrost do koje su ljudi došli, svi vrijedni zaključci i dobra djela nisu u konačnici autonomni, nego su u svakom slučaju i plod Božjih nadahnuća i poticaja čovjeku. Crkva je stoga uvijek prihvaćala sve oblike razboritog i kreposnog života kao plod djelovanja Duha kojim je Duh pripravljao čovječanstvo da se u punini otvori njegovu djelovanju. Duh je Božji, kao i Božja Riječ – Logos, poticao svako razumsko ostvarenje među ljudima, te bi bilo neprimjereno da ljudi, pa taman kad je riječ o apostolima, sputavaju njegovo djelovanje.
Zato bi bio ideološki stav priječiti nekome da čini dobro, samo zato što nije dio moje zajednice ili kruga. Gospodin Isus je ostavio traga na mnogim ljudima, pa i na onima koji nisu bili njegovi sljedbenici u striktnom smislu riječi. Bio je nadahnuće i poticaj za dobro i onima koji ga nisu slijedili izbliza, ili pak koje on sam nije izabrao da ga nasljeduju poput apostola. No on nije bio isključiv, niti je apostolima dopustio isključivost, nego se veselio što je bio poticaj i drugim ljudima da se bore protiv zla i Zloga. Mnoštvo onih koji su ga slijedili bili su zahvaćeni u različitom opsegu i intenzitetu. U njemu su otkrivali snagu i nadahnuće za borbu protiv svega onog što nije bilo dostojno čovjeka.
Zato smo i mi danas pozvani biti na braniku vrijednosti, ne radi toga što bi ih predstavljali kao isključivo svojima, nego zato što ih držimo općeljudskim vrijednostima. U tom duhu treba ići i naš doprinos u društvu, jer ne postoji neko katoličko dobro ni neka katolička vrijednost, nego postoji dobro i vrijednosti koje smo upili s naukom Katoličke Crkve koja naviješta Božju istinu, ali to dobro i takve vrijednosti su dobri i vrijednosti za čovjeka kao takvoga. Doista, dobro koje se čini, ono je univerzalno dobri i uvijek dobro. Dobro koje bi bilo samo za neke ili pak samo u nekom trenutku, ne bi bilo istinsko dobro i trebalo bi ga se odreći.
Na žalost u vremenu i društvu u kojemu živimo pokušava se vrijednosti o kojima mi kršćani svjedočimo protumačiti kao privatne vrijednosti ili kao vrijednosti koje se temelje na isključivosti prema drugima, što nije točno. U tu zamku bi bili upali apostoli da ih Gospodin nije poučio. Vrijednosti koje mi svjedočimo u svijetu ne tiču se samo nas, niti mi preko njih tražimo ikakve povlastice, nego ih naviještamo kao radosno vijest kojom je Bog došao ususret svakom čovjeku. Upravo to je ljepota i snaga kršćanstva. Tako je za nas vrijedno sve što je dobro i pošteno, lijepo i plemenito, te to podržavamo svim silama, bez obzira tko iza toga stajao. Dobro, bez obzira tko ga činio, uvijek je dobro, te se ne bismo smjeli ustručavati to reći, pogotovo što smo i sami u našem hrvatskom društvu opterećeni ideološkim odnosom prema dobru i svom vrijednostima, što često osjetimo na svojoj koži upravo mi vjernici. Mi nismo za privatno dobro, pa niti da se prema vrijednostima koje živimo, branimo i naviještamo drugi odnose kao da se radi o privatnim vrijednostima i interesima za ograničenu skupinu ljudi. Mnogi krivo reagiraju, te kad čuju da mi vjernici nešto zastupamo, odmah se postavljaju kao da se to ne tiče dobra cijeloga društva i svih građana, što je sasvim krivo.
Danas je, na žalost, tendencija promatrati čovjeka lišena svih kategorija nacionalnoga, vjerskoga, spolnoga i drugih obilježja, kao da bi tako ‘ogoljeni’ čovjek bio onaj pravi, objektivni i univerzalni, te se u suvremenom društvu potiče upravo ovakve skupine koje odbacuju i zanemaruju spomenuta obilježja čovjeka, držeći ih čak štetnima i zaprekama pravog ostvarenja čovjeka. Takav ‘univerzalni’ čovjek bio bi prije svega neka vrsta recikliranog čovjeka ili ispranoga čovjeka, koji ne postoji u konkretnosti nego samo u apstrakciji. Takav čovjek ne bi bio nepristran i neutralan, kako se misli i čuje, nego neutraliziran u svojoj ljudskosti.
Takav čovjek dopušta da se danas zlo i grijeh proglasi ljudskim, u ime neutralnosti i ravnopravnosti ljudskih vrijednosti. A to ne može biti po zahtjevu samog razuma. Ne može se zlo, u ime jednakosti, objektivnosti i univerzalnosti, staviti na razinu dobra, kao što ni apostoli nisu smjeli zabraniti onom čovjeku da čini dobro, samo zato što ne ide s njima. Ako se čovjek liši svih kvaliteta, onda je to umjetni, bezlični čovjek. Ne može se stoga nekvalitete koje ga nagrđuju proglasiti jednakopravnim stvarnim i neprolaznim vrijednostima.
Potrudimo se stoga mi vjernici pokazati univerzalnost vrijednosti koje živimo, te potvrđujmo i potičimo sve što se čini dobra u našem društvu, jer, kako rečen Gospodin: Tko nije protiv nas, za nas je! A mi budimo na strani dobra i na strani svih koji čine dobro ljudima!