6. vazmena nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus svojim učenicima pokazuje ispravan put života na kojemu ostati i ostvariti sami sebe u svjetlu uskrsnih darova koji dolaze od njega. Jedan od tih darova koji su potvrđeni i zapečaćeni njegovim slavnim uskrsnućem, jest njegova sveta ljubav kojom je ljubio svoje učenike do predanja za njih. Upravo ljubeći ih do kraja predao je sebe i svoju ljubav njima, te je htio da je iskuse u potpunosti i da ih ona prožme i obilježi svom snagom koja od njega dolazi. Jer Isus je poznavao svu ljudsku krhkost i nedostatnost kada je u pitanju ljubav, pa je zato imao potrebu upravo nju osnažiti i pročistiti. Ljudi doista, ljube počesto svojom egoističkom ljubavlju koju ne izgrade i kojoj ne daju božanski okvir. Takva ljubav je puna sebeljublja i potraživanja, umjesto da bude ljubav poput njegove otvorena darivanju.
Doista, njegove riječi i njegovo otkupiteljsko djelo dani su nam da se dobro preispitamo i zamislimo nad vlastitom krhkom ljudskošću koja nije u stanju biti postojana, te trajno steći ono oko čega nastoji. Slučaj je to i s ljubavlju koju mi ljudi ostvarujemo kao privremeno zapaljivo sredstvo, kao hrpu emocija u kojima nema ništa drugo osim nas. Napose kad je riječ o ljubavi prema Bogu, puni smo površnosti i formalizma, puni smo prijetvornosti i iluzija, te se zavaravamo u svojoj sljepoći i opravdavamo svoju ograničenu i površnu ljubav. Počesto smo kao ljudi i sputani tolikim sponama slabosti i unutarnjeg duševnog nereda i nemira, da ne dopuštamo Bogu pristup u vlastitu nutrinu. Nije rijetkost da potonemo u svome mraku u ponor beznađa ili besmisla, a često zbog nedostatka autentičnog iskustva ljubavi čiju smo kiselost i gorčinu toliko puta kušali, a opet se navraćamo na to misleći da će s vremenom postati ukusnija i slađa. No činjenica je da ono ljudsko i zemaljsko uvijek ostaje nezrelo, gorko i kiselo, te nam srca ispunja tom gorčinom i kiselošću.
Upravo zato Gospodin inzistira na dvije stvari. Prva je da primimo njegovu ljubav i da je postanemo svjesni, a druga je da ostanemo u njoj. Zato i reče: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.“ Mjera svake ljubavi je ona božanska, to jest Očeva ljubav kojom Otac izlazi iz sebe i ljubi svoga Sina dajući mu sve što ima u svome božanskom srcu i biću. Upravo takvom ljubavlju Isus ljubi njih kao svoje učenike očekujući da oni osjete snagu njegove otajstvene ljubavi. To je najveći oblik ljubavi u kojoj nema mjesta ljudskoj dvoličnosti ni različitim kriterijima koje ljudi uspostavljaju u ljubavi, te svatko onda ljubi svojim vlastitim snagama onoliko koliko zna, može i hoće, a ne trudi se uzeti Boga kao mjeru i model vlastite ljubavi.
Druga važna dimenzija ili učinak trebala bi biti trajnost, te je stoga Isus naglasio da njegovi učenici trebaju ostati u njegovoj ljubavi. Jer obilježje uskrsnoga dara je takvo da je on neopoziv i nepovratan. No treba ga tako neopozivo primiti i nepovratno usvojiti i integrirati u vlastitu nutrinu, za razliku od svega što mi ljudi na površan ili privremen način u životu tražimo i usvajamo. Na žalost zbog vlastite slabosti ljudsko iskustvo ljubavi je necjelovito, ograničeno i vrlo neautentično. Česti se ljubav istopi ili potroši, te je nestane kao da je nije ni bilo, ili se pak pretvori u surogate ili pak u mržnju. I to je sve zbog tvrdoće našega srca, pogotovo ako ne dopustimo da nas ono božansko iskustvo prožme potpuno i zahvati do kraja. Zato je Isus inzistirao govoreći: ostanite u mojoj ljubavi. To jest, na drukčiji način: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Poručuje im da ono što su primili kao njegov dar, jer ljubav može biti samo njegov dar, da čuvaju i njeguju međusobno, te je prihvate u trajnosti toga dara, jer njegovi darovi nisu privremeni već trajni. Zato ih je zapečatio svojim slavnim uskrsnućem po kojem su svi Boži darovi postali stvarnost, a ne samo pobožna želja. Oni su kao takvi neopozivi, jer je Bog u svome uskrsnom Sinu izgovorio neopozivo da čovjeku kojega je obnovi svojim milosnim darom ljubavi. Istinski Isusov učenik ne može imati drukčije viđenje života niti može stvarati drukčiji model i profil ljubavi od ovog koji je zadao sam Gospodin predanjem svoga života.
U tom duhu nas Gospodin ove nedjelje poziva na ustrajnost u darovima koje nam je priskrbio svojim uskrsnućem, među kojima je na poseban način dar ljubavi i prijateljstva. Kao što ovi darovi imaju smisla samo ako postanu naša trajna stečevina, tako on očekuje da ih čuvamo i živimo u međusobnom zajedništvu Crkve, jer nam oni jamče preobrazbu života i životnih odnosa. Primajući Isusovu ljubav kojom je njega ljubio Otac, a on nas, i mi sami ljubimo jedni druge takvom božanskom nenadmašnom ljubavlju po kojoj najbolje imamo udjela u uskrsnoj preobrazbi kojom nas zahvaća naš Gospodin.