Nekada su ljudi običavali
utisnuti žig u svoje vlasništvo,
u robu ili životinje iz stada
označavajući time njihovu pripadnost.
Stvarajući čovjeka za sebe,
za besmrtni život u punini,
Bog ga je obilježio svojim žigom,
ali ne na tijelu kao robu,
već utiskujući mu u dušu
dah svoga svetoga Duha
čineći ga sebi sličnim.
Narušavajući odnose
čovjek je u svojoj naivnosti
odbacio dar sličnosti,
odlučan živjeti bez Boga.
No to nije više bio život,
već je upravo tim činom
sebe odveo ravno u smrt.
No Bog usprkos svega
nije mogao dopustiti
da ode u vječnu propast
pa je poslao svoga Sina
da ga privede u život
za nj predviđen odvijeka.
Hoteći Boga odvratiti
od spasenjskog plana,
Sina je Božjega prikovao na križ
osporavajući mu pravo na svoj život.
Ali jedino nije predvidio
da će uskrsnuti i ostati obilježen
ranama kao trajnim biljezima
čineći neobično proturječje:
umjesto da utiskuje žig u čovjeka,
dao se obilježiti ranama
koje su postale zrcalo ljubavi.
Noseći trajne biljega čavala
na svome svetom uskrslom tijelu
Krist u ljudima razbuđuje svijest
da pripadaju neizmjernoj ljubavi
kojoj su rane najljepša iskaznica
i najdragocjenije svjedočanstvo.

 

 

Share: