32. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem Evanđelju čitamo kako su saduceji postavili Gospodinu pomalo neobično pitanje o životu vječnome navodeći neku moguću, premda ne stvarnu situaciju o ženi koja je mogla pripadati sedmorici muževa. Pitanje je bilo: Kome bi ta žena trebala pripadati u vječnosti od te sedmorice. No ovo pitanje je moglo izgledati kao čisto teorijsko pitanje od trenutka kada nije odražavalo stvarnu, već samo zamišljenu situaciju. No saduceji su na temelju takvih i sličnih argumenata koji su se temeljili i na odredbama Mojsijeva zakona dokazivali da nema života vječnoga. I kao što je njihovo pitanje bilo na dvije razine, teko je i Isusov odgovor na dvije razine. Kao prvo poučio ih je o sadržaju i smislu života vječnoga koji je sasvim drugačiji od zemaljskog života. A onda ih je potom poučio o istini uskrsnuća od mrtvih stavljajući im pred oči istinu o Bogu kao onome koji je Bog živih i kojemu svi žive. U protivnom ne bi ga Mojsije zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, da nije to Bog živi od kojega dolazi sav život.
Kao što je očito na primjeru saduceja, za neke ljude važna životna pitanja su doista svedena na čista teorijska pitanja, na naklapanja i natezanja bez smisla i zaključka. Takvi ljudi se ne žele susresti sami sa sobom i svojim ponašanjem, pa se onda ne žele susresti s istinom o Bogu, a niti s važnim činjenicama života. Zato, umjesto da zaokrenu vlastiti život, izokreću svaki ozbiljan razgovor pretvarajući ga u isprazne jezične zamke i smicalice. Jer nemaju nimalo snage ni volje postaviti vlastiti život na ozbiljne temelje, premda osjećaju da žive neuredno i bez pravoga temelja, zbog toga omalovažavaju, prozivaju i pokušavaju uhvatiti u raskoraku svakoga onoga tko im ide ozbiljno govoriti o ljudskom životu na zemlji koji treba imati svoju ozbiljnost, jer mu to omogućuje vječnu trajnost u radosti i punini.
Tako se događa i danas u društvu, ljudi su prezauzeti zemaljskim probitcima da se nemaju kada baviti važnim životnim pitanjima, kao što je spasenja i život u Bogu uopće ne iznose na površinu i od njih se ne polazi niti ih se spominje. Zato takva pitanja odbacuju od sebe kroz različite jezične smicalice, kao da njima žele pitanje vječnoga života, suda i spasenja u sebi zatomiti i potisnuti. Tome im na ruku ide i stanje u društvu, jer za sve i svašta se pronađe vremena i prostora, samo za ozbiljan govor o Bogu koji pretpostavlja promatranje i ozbiljenje vlastitog života, nitko nema volje ni želje. Kao da će time što prešute ili od sebe odgurnu vječna pitanja moći zaobići ili izbjeći Božji sud pred koji je jednom stati. A u sebi svatko dobro osjeća da će jednom o životu, kada dođemo do posljednjeg izdisaja, biti izgovorena neopoziva istina o smislu i besmislu, o propasti i spasenju. A ta istina ovisi o svijesti i priznavanju Boga kao živoga, onoga o kojemu ovisi kako naš sadašnji život, tako i onaj vječni.
Time se potvrđuje da zbiljan govor o Bogu nije teorija, već istina na kojoj se bazira život. S druge pak strane saduceji su teoretirzirali i sve svodili na razinu hipoteza i proizvoljnih postavki, umjesto da je svako zaključivanje i prava teologija dolazila iz razmatranja Boga. To je bila razlika između njih i Isusa. Oni si čitali Stari zavjet i izvodili različite teorije, a Isus je razmatrao lice Očevo i pokazivao im je da je Stari zavjet svjedočio o njegovu licu, te da nije bio obična ljudska teorija o nevidljivome Bogu, niti je u sebi sadržavao zahtjevnu teoriju moralnoga života. Njihove isprazna teorije i krive taktike slijedi i suvremeni čovjek koji izbjegava stati pred Boga živoga, te od njega poći dalje u život i izbor vlastitih vrednota. Naprotiv, služi se čak činjenicom što postoje mnoge religije kako bi sebe uvjerio da nijedna nije prava, te da onda ne postoji niti jedan živi i pravi Bog kojemu dugujemo život i spasenje. Na taj način saducejski nastavlja živjeti po starim navadama, po ćudorednim obrascima koje je sam sebi propisao i proglasio, postavljajući sebe kao mjeru ponašanja, jer ta mjera ne može biti Bog koji nije na živ način prisutan među ljudima.
No činjenica Božje opstojnosti, a k tome i život i nauk našega Gospodina, vrlo jasno nam govore o onome što i sami slutimo: Bog je jedan i naš život od njega izvire i prema njemu je okrenut. Svi mi za njega i u njemu i njemu živimo i to osjećamo kao veliku istinu života koju ničim ne možemo potisnuti niti zatomiti. Ona će uvijek isplivati na površinu, dokle god se čovjek pita o samome sebi i svemu što slijedi nakon smrti. Jer ako ljudski život nije utemeljen na Istini koja je Bog, onda je i praktičan život doveden u pitanje. U tom slučaju ljudski život staje bez svoga temelja, ne zato što nema dobre teorije, već zato što mu u temelju nije Božja Istina. To je ono na što se Isus vraća u svome govoru, svjestan da mnogi ljudi mogu imati izvrsne teorije o životu, ali istina je samo jedna i ona ovisi o Bogu živomu. Stoga, ne samo da je Bog pretpostavka našeg mišljenja, već je on stvarnost na kojoj počiva život. A onda je i Istina u svjetlu koje mi možemo spoznati i izgovarati istinu o životu, a ne razasipati oko sebe samo teorije kojima zavaravamo sami sebe i druge. U tom duhu riječi Isusove pouke nas potiču da sa svom ozbiljnošću Boga doživljavamo kao Boga živih, te da pred njega iz dana u dan stajemo kao pred živoga Boga koji će nas jednom nagraditi vječnim životom ako smo na zemlji živjeli kao djeca njegova i djeca uskrsnuća, te ukoliko nam njegova prisutnost nije bila teorija, već najvažnija zbilja života po kojoj su primili u zalog i baštinu života vječnoga.