4. korizmena nedjelja – C

Jedna od važnih stvari u životu je samosvijest. To je izrazito ljudska kvaliteta bez koje nema punine osobnoga života. Ukoliko čovjeku nedostaje samosvijest, to jest svijest o tome tko je i što je, jednostavno mu nedostaje bitna sastavnica za cjelovit ljudski život. A svijest o samome sebi čovjek stječe kako raste od samoga rođenja i posjeduje je sve do smrti. No može se dogoditi da netko ostane bez svijesti o sebi, bilo da je od početka zbog nekog prirodnog poremećaja rođen ili ostao bez nje, bilo da je poslije u tijeku svog života izgubi, ovisno o čimbenicima koji na nj djeluju. Tako na samosvijest mogu djelovati mnogi društveni čimbenici, to jest odgoj i život u određenom okruženju. Određene životne navike ili ponašanje mogu čovjeka dovesti da izgubi svijest o sebi, te bude uvjeren da je netko drugi. Jednako kao što se može dogoditi da ima i iskrivljenu sliku društva i ljudi oko sebe na temelju vlastite loše samosvijesti. Osim toga važno je reći da je suvremeni čovjek napravio određene pomake u promicanju samosvijesti, premda je takvih iskustava bilo i prije, što ljudi danas baš i ne znaju. Čovjek našega vremena se voli dokazivati kao svjestan i samosvjestan, te gradi samostalnost tako što promiče viziju pojedinačne svijesti kao presudne za život, te u ime toga čak žrtvuje zdrave ljudske odnose. Tako u ime vlastite samosvijesti dovodi u pitanje sve one pozitivne odnose koji mu pomažu da stekne pravu svijest o sebi, ali ne tek kao o izoliranoj jedinki, već o osobi koja ima višestruku svjesnost i odgovornost.

No, suvremeni čovjek zanemaruje još jedan važan čimbenik samosvijesti. Taj čimbenik je odnos prema Bogu, to jest nedostatak takvog odnosa koji čovjeka gurne u duhovnu zapuštenost i grijeh. Ili rečeno drugim riječima, nedostatan odnos s Bogom, duhovna zapuštenost i grijeh onemogućuju čovjeka da izgradi samosvijest u iskonskom opsegu i veličini. Na žalost, današnje čovjek u svojoj samosvijesti ne samo da polaže pravo na slobodu od Boga i od zajedništva s njime, već ističe i određene grešne elemente kao dio svoje samosvijesti, pa se čak trude što više dokazivati koliko su samosvjesni time što se hvale svojim grešnim navikama i odlukama. U tom smislu možemo sagledati i današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus priča prispodobu o milosrdnom Ocu i dvojici njegovih sinova. No povod ovoj prispodobi bila je reakcija farizeja i pismoznanaca na činjenicu da su se oko Isusa okupljali carinici i grešnica da ga slušaju.