Protutijela ili antitijela
u ljudskome organizmu
su veliki proteini u obliku Y
koje proizvodi plazma stanice,
a iskorištavaju imuni sustav
za otkrivanje i neutralizaciju
bolesnih stranih tijela u tijelu,
kao što su bakterije i virusi.
Takva protutijela postoje
i na duhovnoj razini jer je
sam Bog dao čovjeku
dar duhovnog imuniteta.
No grijehom se čovjek
odrekao te sposobnosti,
čime je bitno oslabio duhovni
imunitet i zaštitu cjelovitosti.
Zato je Bog morao poslati
svoga Sina da se utjelovi,
te da umre i slavno uskrsne,
kako bi nam svojim tijelom
priskrbio moćna antitijela
kojima pobjeđujemo zlo,
grijeh i smrt, slabost i napast,
potiskujući ih i istiskujući ih
iz svoga smrtnog tijela.
Primivši dar njegova Tijela,
proslavljenog uskrsnućem,
i sami oživljujemo svoja tijela
čineći ih sličnima
tijelu njegovu slavnome.

Ne samo u svakodnevnom životu,
već i u Svetome pismu,
postoji pojam zamke lovačke,
a ponekad i zamke ptičarske
pri usporedbi duše s pticom.
Doista, zamke Zloga i zlih ljudi
koji vrebaju nevine duše
uspoređene su s tim slikama
lovačkog života i vrebanja žrtava.
Takvu zamku su postavili
i našem Gospodinu, želeći ga
pogubiti i odvesti u propast.
Postavili su smrtonosnu zamku
njegovoj ljudskosti s ciljem
da ga uklone s lica zemlje.
Uhvaćen u Maslinskom vrtu
u tu smrtonosnu zamku,
djelovao je lakim plijenom
zubima zlobnih ‘lovaca’.
Podnio je smrtnu borbu
u kojoj je Zli mislio da ga je
konačno porazio smrću
– svojim najboljim saveznikom.
Nisu ni slutili da je umro
u nadi i svijesti da su se
proročanstva iz psalama
odnosila na njega, te je
božanskom snagom
raskinuo zamku
i zajamčio spasenje svima
koji u nj vjeruju i ljube ga,
te mu zahvalno pjevaju:

Blagoslovljen Gospodin
koji nas ne dade za plijen
zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovačke:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!
Pomoć je naša
u imenu Gospodina
koji stvori nebo i zemlju. (Ps 124)

Posebne gimnastičke dvorane
opremljene napravama za tjelovježbu,
odnosno za ciljano jačanje,
nadogradnju ili održanje mišićnog
sustava zovu se teretanama.
No kršćanin umjesto da pazi
na izgradnju i očuvanje
svoga tijela i snage mišića,
trebao bi radije sebi priskrbiti
vježbalište duhovnoga života.
Mnogo važnija je duhovna snaga
od tjelesne, te ispravno izgrađeni
mišići kreposnoga života
od tjelesne mišićne mase.
A korizma je idealno vrijeme
za vježbanje svih mišića duha,
te cjelovitu izgradnju duhovnog
obrambenog sustava od zla,
grijeha i svakojake napasti.
Ona je najkvalitetnija teretana
koja nudi najbolju pripremu
za veliki duhovni boj sa smrću,
koji je neminovan u hodu
prema vječnosti i uskrsnuću.
Nezaobilazna je kao vježbalište
jer je naprave za vježbanje duha
u njoj postavio sam Gospodin
koji ih je prije isprobao
i svojim korištenjem ozakonio
kao povlaštena sredstva
duhovne izgradnje i spasenja.

Dron je bespilotna letjelica
koja se počela koristiti
najprije u vojne svrhe,
ali je sada vrlo popularna
kao naprava koja se koristi
za izradu fotografija i snimki.
Fotografi se služe njime
za pravljenje snimki iz zraka,
te tako iz ptičje perspektive
snime iz visoka izvrsne snimke
koje ne bi mogli snimiti sa zemlje.

Nešto slično je i s nama ljudima.
Ne možemo dobro snimiti
stanje života samo sa zemlje.
Potreban nam je nebeski pogled,
jer mnogo bolje i ljepše možemo
promatrati život iz visoka,
iz nebeske, Božje perspektive.
Zato nam je Gospodin dao
dar vjere da njime poput drona
sagledavamo zemaljski život,
njegovu ljepotu i uzvišenost,
na putu prema vječnoj domovini.

U područjima oskudica kiše,
potrebna je pribaviti vodu
za plodnost zemlje,
te ljudi izgrade sustav
kanala za navodnjavanje,
tako da dovedu vodu s izvora
ili rijeke na željeno područje.
To se zove melioracija
– poboljšavanje svojstava tla.
Ona se na isti način provodi
i na poplavnim područjima
gdje voda može doći u
nekontroliranim količinama
i tako napraviti jednaku štetu.

Slično je i s čovjekom,
koji riskira biti duhovna pustara
ukoliko ne dovede vode
s Božjega izvora kojom će
natapati vlastitu dušu.
Bez Boga mi ljudi smo
duhovno zapušteni,
no on nas nikada ne napušta,
već u svom milosrđu,
tijekom povijesti spasenja
za nas pripremao kanale
kojima će nas natapati
svojom ljubavlju i milošću.
Njegova nam ljubav dotječe
kanalima njegove riječi
i svetih sakramenata
na artikuliran način,
te možemo dušu natapati
milosnom plodnošću kojom
bujamo dobrim djelima
za spasenje i život vječni.

Gradeći ili obnavljajući kuće,
ljudi znaju da nije dovoljno
za dobru i lijepu kuću imati
lijepo uređenu fasadu.
Kvaliteta kuće ovisi
o dobrim temeljima
i kvalitetnom materijalu
koji se ugrađuje u zdanje.
Fasada je samo završni korak
koji je točka na ‘i’ svega
drugoga što je napravljeno.
Ako je napravljeno kvalitetno
stručno i ispravno,
onda je fasada ures zdanja,
a ako je napravljeno loše,
onda je fasada tek maska
za prekrivanje nedostaka.
No takva podmetnuta maska
prije ili poslije zakaže,
te se pokažu svi nedostaci
loše izrade na građevini.
Slično je i u duhovnom životu.
Ako vjernik nije postavio
dobre temelje kreposna života
i vršenja Božjega zakona,
sve ostalo što bude gradio
samo je fasada koja ne može
otkloniti temeljne nedostatke.
Onima koji nemaju ili zanemare
kreposni ćudoredni temelj
krštenje je samo fasada,
umjesto da bude kruna
i smisao života, te polazište
za čvršće zajedništvo s Gospodinom.

Šišmiši ili pučki slijepi miševi
pripadaju redu sisavaca,
a jedini su sisavci koji mogu letjeti.
Inače su noćne životinje koje
danju spavaju u skrovištu,
te pri tome vise obješeni
s glavom prema dolje.
Za orijentaciju i za letove i lov
vrlo dobro koriste ultrazvuk:
ustima i nosom ispuštaju ultrazvukove,
a ušima hvataju povrat istih.
Jednako tako imaju dobar vid
i njuh za noćni život kojim žive.
Poput slijepih miševa su određeni ljudi,
jer se mnogi najbolje snalaze
u noćnom životu i lovu.
Imaju dobro razvijene senzore
za hvatanje žrtvi, te uživaju
u svome mračnom okruženju
i naglavice okrenutom životu.
Na žalost ne žele živjeti na svjetlu
koje od Boga dolazi i koje im on daje,
niti se žele osoviti na vlastite noge
i živjeti uspravno, sukladno ispravno
postavljenim vrijednostima.
Zato su slijepi za dan i svjetlo,
za Božje darove i ljubav,
a svoj mrak nazivaju sasvim dobrim
i prikladnim ambijentom
i jedinom ispravnom perspektivom.

Štala je skromni seoski objekt
koji služi za smještaj životinja.
Ljudi zaziru od njezinih mirisa
ili je preziru jer je u nju čovjek
‘nastanio’ niži oblik života
– nerazumne životinje,
ali onaj neznani betlehemski seljak
je znao koliko mu je dragocjena.
Zato je pomno vodio brigu
o svojem blagu, kako se to
na selu zove, jer je baš blago
posjedovati životinje koje ti
služe u radu i u preživljavanju.
Oko njih se trudio, čistio i hranio ih,
kako bi jednom od njih imao
blagodat i blagoslov u većoj mjeri.
No jedne prosinačke večeri
kada je po svom običaju za laku noć
pozdravio svoga vola i magarčića,
osjećao je poseban ugođaj u zraku.
I dok je išao na počinak
kopkao ga je neobičan osjećaj
koji mu je ispunio dušu.
Probudivši se usred noći
čuo je svetu pjesmu i glasove,
otajstveno tihe, ali glasne u duši.
Požurio je do svoje štale,
jer je svijetlila neobičnim sjajem.
Vidjevši Majku koja drži Dijete
nije mogao doći k sebi od udivljenja,
jednako kao ni zbor anđela
i skupina pastira što se
smjerno klanjahu Novorođenčetu.
Njegovoj sreći nije bilo kraja
zato što je novorođeni Kralj
koji silazi na zemlju izabrao radije
njegovu štalu nego svratište.
Ubogi je Dječak blagoslovio
njegovu skromnost i jednostavnost,
postavši mu neizmjernim bogatstvom,
jer je bila milost da je njegova štala
postala prvi dom i prvi hram
utjelovljenoga Sina Božjega.

Trublja ili truba je
limeno puhačko glazbalo,
poznato još u starini.
No nekada je imala primjenu
ne samo u glazbi i zabavi,
već i u drugim važnim
životnim trenutcima.
Tako su se trubom koristili
glasnici koji su imali zadaću
u ime svojih gospodara
pronijeti važne vijesti
za život društva i građana.
Trubom se davao signal
za okupljanje građana,
nakon čega je glasnik
prenosio poruku.
Ona je nadomještala jačinu,
to jest slabost njegova glasa,
no nije bila u stanju
prenijeti riječi poruke.
Čula se bolje i dalje
od glasnikova glasa,
ali njezin zvuk nije sadržavao
artikulirane riječi i govor,
pa su ljudi znali, kad je čuju,
da se trebaju okupiti
kako bi čuli poruku koju
šalje mjerodavni autoritet.
Tako je i Ivan Krstitelj
bio trublja Gospodnja,
jer je okupljao narod
kako bi mogli čuti riječ Božju,
pa čak je bio i glas koji
prenosi poruku Božju,
ali poruka nije bila njegova,
već Onoga koji ga posla.
On je bio trublja i glas,
ali sadržaj glasa je bila
vječna i neizreciva
Očeva Riječ koja se
utiskivala u pameti i srca
onih koji su slušali navještaj.