Kad se nađete u tuđemu svijetu,
a niste do kraja vični njihovu jeziku,
dobro vam dođe pomoć prevoditelja
koji vam pomogne prevoditi,
a i snalaziti se u svakodnevnici.
Jer u govornom jeziku nije dovoljno
samo teoretsko znanje,
već treba i živa komunikacija
kojom se dođe do željenih rezultata.
I u duhovnom životu vrijede
slična ‘prevoditeljska’ pravila.
Mnogi ljudi poznaju samo
duhovnu teoriju i principe,
ali to ne znaju prevesti
u praksu za vlastiti život.
Za tuđi bi ponekada i mogli,
ali najteže je primijenit na sebi
na vrlo konkretan način.
Zato nam je i došao Gospodin,
jer smo mi ljudi skloni živjeti
kao da ne razumijemo Božji jezik.
On pravi Bog i pravi čovjek
govorio je savršeno tečno
i našim ljudskim jezikom,
te je uspijevao prevesti
u konkretnost ljudskoga života
svu ljubav zapisanu u Božjemu srcu.
Tako je na naš ljudski jezik
preveo savršeno jasno
i Božje odredbe i Božju volju,
tako da više nemamo izgovora
kako nismo razumjeli
što je Bog uopće htio reći
ili eventualno što se odnosi na nas.
Uz njegovu pomoć možemo
dobro razumjeti što nam Bog govori,
a ujedno smo mogli poboljšati
vlastito znanje Božjega jezika.

Kada krene vrijeme godišnjih odmora,
onda mnogi iskoriste prigodu
provozati se u većoj ili manjoj
lađi ili brodici od luke do luke
upoznajući obalu i mjesta
kroz koja se prođe i obiđe.

Poput takve plovidbe je
i život u kojemu idemo
od jednog do drugog mjesta,
od jedne do druge luke.
A jer more zna biti i nemirno,
onda je vrlo bitno imati
prikladnu lađu za te poduhvate.
Život je takvo putovanje
u kojem je prijeći nemirno more
i doći do luke i obale vječnosti.
Ali nijedan čovjek nema lađu
kojom može ostvariti
takav pothvat i doći do cilja.
Samo Krist mu svojim križem
priprema pouzdanu lađu
koja mu uvijek omogućuje
sigurnu plovidbu do luke spasenja.

Ljudi iz našega podneblja
vrijeme godišnjih odmora
koristi kako bi otišli na more,
pri čemu je jedna od
neizostavnih obveza
dobro se osunčati.
Liječnici ističu mnoge
koristi od sunčanje,
kao što je stvaranje
zaliha vitamina D,
no s druge pak strane
zagovaraju i oprez jer
sunčanje može izazvati
i negativne posljedice.
I dok se ljudi izlažu
sunčevim zrakama
kako bi im tijela pocrnila,
dotle se vjernici izlažu
Kristu – pravom Suncu
kako bi upili njegov sjaj
i toplinu ljubavi kojom
ih svesrdno obasjava.
Zato vjernici ne bi smjeli
propuštati dnevnu terapiju
i dozu duhovnog sunčanja
u molitvi i klanjanju
pred ovim Suncem
koje nikad ne zalazi,
a vjerničku dušu
čini potpuno bijelom

ne škodeći joj ni na koji način.

Ljudski život sliči
prostranome polju na kojemu
posijano sjemenje
donosi svoj urod.
Ali od ploda na polju
do jestivoga zrna
od kojega nastaje kruh,
proces je još uvijek dug.
Konačno razabiranje
i odvajanje dobroga zrnja
od natruha pljeve
događa se na gumnu,
kroz vršaj i vijanja.
Zato je ljudsko srce
svojevrsno gumno
na kojem se vrši odvajanje
dobroga, jestivog ploda
od svih štetnih natruha
koje onečišćuju život
i čine ga nejestivim.
A željno neprolaznog života
i vječnoga spasenja,
srce će onda protresti
i dobro provijati
svaku misao i riječ,
želju i nakanu,
da ostane samo
dobro i jestivo zrnje
koje život hrani i izgrađuje.

Pravopis je naziv pravila
koja određuju način pisanja
nekog jezika.
Postoje pravila koja
određuju interpunkciju,
druga pak velika i mala slova,
treća rastavljeno i sastavljeno
pisanje pojedinih riječi,
a četvrta su o izgovaranju glasova.
Sve uskladiti nije lako,
ali je prijeko potrebno
za svaki jezik koji bez pravila
ne može biti na razini
na kojoj je potrebno.

Slično tome postoji i
Pravopis Božjega jezika.
U njemu je interpunkcija
ne prekid i završetak govora,
već kruna života.
Stupanj pak poniznosti
određuje gdje će biti malo
a gdje veliko slovo.
Snaga zajedništva s njima
pravilo je po kojemu se riječi
pišu rastavljeno ili sastavljeno,
a i ispravno izgovoreni glas
je onaj koji odgovara
njegovoj Riječi i Istini.
A njegov Pravopis je
do te mjere ispravan
da postaje okosnica pravila
svakog ljudskog jezika,
koji je toliko ljudski
koliko slijedi pravila
neizrecivog jezika
koji nam je objavila
njegova sveta i vječna,
pravedna i istinska Riječ.

Usmjerivač – hrvatska je riječ
za napravu koju svi poznamo
pod engleskim nazivom router,
a koja prosljeđuje ili usmjerava
pakete podataka u mreži.
Bilo da je riječ o lokalnim
ili rasprostranjenim mrežama,
usmjernici se postavljaju tamo
gdje se spajaju dvije ili veći broj mreža
omogućujući prijenos podataka
koji bi bez njih bio neizvediv.
Takav jedan usmjerivač
bio je neophodan kao spoj
nebeske i zemaljske,
Božje i ljudske mreže.
A to je utjelovljeni Gospodin
koji je prihvatilište na zemlji
svih Božjih nebeskih blaga.
Ali ih ne zadržava za sebe,
već ih velikodušno dijeli s nama
s kojima ime istovjetnu ljudsku narav.
Zahvaljujući njegovu daru
i mi smo dionici velike
božanske mreže ljubavi.

Kad nalijevamo gorivo u auta
i druga motorna vozila
pazimo koju vrstu motora imamo
kako bismo ulili ispravo gorivo.
U dizalaše na ulijevamo super,
niti u benzinca dizel gorivo.
A i kad nalijevamo ispravnu vrstu
poželjno je uliti što je moguće
kvalitetnije i čistije gorivo.
U protivnom bi se dogodilo
da motor zaštopa i ošteti se
zbog neopreznosti
ili želje da prođemo jeftinije.

Ista stvar je s našim srcem.
Ono je motor svega života.
Stvoritelj je zamislio
da mu pokretačko gorivo
bude njegova sveta ljubav.
No ne pazimo uvijek na to
i nalijevamo mu u spremnike
i štetna ‘goriva’ koja ga
oštećuju i uništavaju.
Ili pak ona zakonita,
od Boga nam preporučena,
ali s primjesama nečistoća
i drugih ljudskih ‘kemija’.
Trudimo se ipak zdušno
ispunjavati ga čistom
i svetom Božjom ljubavlju,
jer ona je jedino jamstvo
njegove dugovječnosti
i našega dolska na cilj.

U razdoblju tehnološke ere
koja gotovo ne pozna
klasična školska pomagala
poput ploča i spužvi u učionicama,
jer sve zamijenjeno digitalnima,
ljudi određene dobi
još uvijek se s rado sjećaju
spužvi za brisanje ploče.
Netko od učenika iz razreda
imao je tjedno zaduženje
održavati školsku ploče,
te ju je morao čistiti
nakon što bi je nastavnici
ispisao kredom na satu.
A ako nije želio podići prašinu
skidajući kredu s ploče,
morao ju je natopiti vodom,
te niti je podizala prašinu,
niti je iza nje ostajalo
traga krede na ploči.
Nerijetko i mi ljudi imamo
ulogu spužve u životu drugih.
Trebamo s njih skinuti
kojekakve naslage prljavštine,
namaze slabosti i grijeha,
no to ne možemo učiniti
ako mi sami nismo
natopljeni Božjom milošću.
Jer nam nije cilj podići prašinu
oko tuđih nečistoća,
niti polovično obaviti posao,
već dotičnome pomoći
da očisti dušu za Boga
da zablista u punome sjaju.

Ljudski život je poput bačve,
u koju Bog nalijeva vino
svoje milosti i ljubavi.
Poradi toga ona mora biti
natopljena u krsnoj vodi
i obručeva dobro stegnutih
kako bi mogla sigurno držati
povjereni božanski sadržaj.

U trenutku kad ljudi
odbace krsnu milost,
ona se suši i počne gubiti
božanski sadržaj.
A ako potom nastave,
kako bi je sanirali,
natapati je zemaljskim obiljem,
ona se tek tada brže suši
i neminovno raspada.
Jer život se ne može održati
snagom zemaljskog obilja,
već jedino Božja milost
može biti pravi sadržaj
koji natapa njegove stjenke
da se ne rasuše potpuno,
nakon čega može primiti
otajstvo Božjega života.