Jednostavnost i brzina kupovanja
danas je omogućena
čitačima crtičnoga koda,
koji postoji na svakom proizvodu.
Sastavljen od tamnih i svijetlih crta
kod sadržava podatke o proizvodu,
a prodavačima na blagajnama
čitači olakšavaju posao
jer s lakoćom čitaju informacije
koje su običnom oku nevidljive.
To što su našem oku obične crtice,
čitač prepoznaje kao jasnu poruku
i očitava o kojem je proizvodu riječ
i kolika je njegova cijena.
Slika čitača i crtičnog koda
pomaže nam bolje razumjeti
stvarnost vjere koju nam je
Uskrsli dao kao čitač
kojim dublje i jasnije
čitamo stvarnost uskrsnuća.
Što je običnom oku nevidljivo,
oko puno vjere s lakoćom pročita.
O tome svjedoči Evanđelist
kad opisuje prazni grob
na dan Kristova uskrsnuća.
Dok je obično vidjelo samo
prazni grob i nekoliko povoja,
onaj koji je povjerovao,
vidio je slavu Uskrsloga
potičući i nas da čitačem vjere
promatramo istinsku poruku
praznoga Kristova groba.

Ovih dana nemogućnosti okupljanja zajednice vjernika i slavljenja svetih sakramenata moglo se vidjeti više kreativnih inicijativa u različitim sredinama. Mnogi župnici su pokušavali na različite načine doprijeti do svojih vjernika i s njima održavati kontakt. Htjeli su im se pokazati živi i djelatni na različite načine, te pokazati svoju blizinu i solidarnost, ali isto tako i bol što ne mogu na redoviti način okupiti zajednicu i s njome slaviti otajstva. No bilo je i onih koji nisu ništa takvoga napravili, koji u svojim sredinama nisu imali na raspolaganju tehnologiju ili jednostavno nisu vični društvenim mrežama na kojima danas mlađi svećenici s lakoćom funkcioniraju. I sada se postavlja pitanje jesu li župnici/svećenici dovoljno bili angažirani? Jesu li mogli napraviti i više u ovim kriznim vremenima? Što su točno trebali raditi? Jesu li bili dovoljno viđeni? Dovoljno solidarni? Jesu li doprili do svojih vjernika s kojima su trebali uspostaviti kontakt, bez obzira na sve?

U krizi epidemije koronavirusa
često se spominje i mutacija,
kao i sposobnost virusa
da utječu na promjene
genetskog materijala stanica.
Naime, kad organizam osjeti napad,
odmah uzvraća i blokira
strana virusna tijela.
No ni virusi ne odustaju, već se
prilagođavaju novonastalim situacijama:
oni mutiraju nastojeći se tako
prikriveno i neopaženo i bez otpora
obrane ubaciti u organizam.
Srećom i ljudski organizam se
prilagođava na mutacije
stvarajući imunitet na nove napade.
Takav jedan mutirani virus
koji nikad ne odustaje od napada
na ljudsku cjelovitost
jest virus grijeha koji
traži uvijek nove prigode
duhovne ugroze čovjeka.
Grijeh bi htio izvršiti
mutaciju ljudske naravi
odvajajući je od Boga
i potrebe zajedništva s njim.
Ali Gospodinova prisutnost
u čovjeku podiže uvijek
nove snage i nove načine
da se obrani od zla
i njegovih mutacija i krinki.
Tako uz pomoć milosti Božje
zadržavamo cjelovitost
i istovjetnost svoje naravi
protiv svih pokušaja grijehe
da je izopači, iskvari i upropasti.

Mnogi su posljednjih tjedana postavljali ovo pitanje: Je li epidemija koronavirusa i potres u Zagrebu Božja kazna za naše grijehe? Odgovor na ovo pitanje djeluje nimalo lagan, jer još uvijek se o njemu vode rasprave na društvenim mrežama i u medijima. Pa čak i među svećenicima i teolozima. Ima onih koji pojave poput potresa i bolesti smatraju izravnim Božjim zahvatom i kaznom za grijehe. Onima koji su preživjeli služi kao opomena da zaokrenu smjer svoga života. Nekima, koji sebe smatraju pravednima i do kraja obraćenima, ovi znakovi dobro dođu kako bi gotovo na huškački način govorili o Bogu i ukazivali na (tuđe!) grijehe. Drugi pak ih minimaliziraju i uopće u njima ne vide Božji znak i Božji govor. Što onda reći i koju stranu zauzeti?

U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju. 

Prigoda je prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode ili nije postao suvišan, pogotovo ne nama vjernicima koji poštujemo obitelj

Ovo je jedna od riječi koja se
češće čuje posljednjih dana.
Dolazi od talijanskoga quarantina
što znači četrdesetak,
a označava privremenu
preventivnu izolaciju bolesnika
ili potencijalnih bolesnika,
bilo osoba, životinja ili biljaka,
s ciljem sprječavanja zaraze.
No prije nego su ljudi izmislili
karantenu za zemaljsko zdravlje,
Gospodin je domislio karantenu
za duhovno dobro svoga naroda.
Osigurao nam je vrijeme izolacije,
a on sam je došao skrbiti o nama
svjesno ostajući u izolaciji s nama.
Upravo zato jer smo svi mi ljudi
zaraženi virusom grijeha,
pozvano nas je da idemo
u duhovnu izolaciju korizme.
Jer i riječ korizma znači
četrdesetnica ili četrdesetodnevna
duhovna priprava za Uskrs,
tijekom koje se čistimo od grijeha,
samo što dolazi od latinske riječi.
Tako je Gospodin ustanovio
za nas i za naše vječno dobro
na našem životnom putu
prema nebeskoj domovini
duhovnu karantenu čišćenja
kako bismo jednom u punini
uživali život pripravljen za nas
u radosti njegova uskrsnuća.

U naše moderno doba,
kada se i kod nas poboljšavaju
uvjeti pastoralnog djelovanja,
može se vidjeti prizore koji su
na Zapadu sasvim uobičajeni.
U sklopu liturgijskog prostora
postoje posebne prostorije
odvojene za roditelje s djecom
iz kojih mogu pratiti svetu misu.
Dobro su izolirane i zvučno opremljene
tako da ukoliko djeca plaču
ne ometaju zajednicu u slavljenju,
pa su takve sobe i nazvana
sobama za plakanje.
Bilo bi izuzetno korisno
kad bi takve sobe plača,
barem tijekom korizme,
postojale i za nas odrasle.
Kako bi bilo dobro kad bismo
sasvim iskreno i ozbiljno,
bez obzira i formalnosti,
pred Gospodinom ali u Crkvi,
oplakivali sebe i svoje grijehe,
svoj jad i čemer, život u tami
i duhovno nesnalaženje.
Nakon suza pokajanja
pročistio bi nam se pogled duha
i u velikoj radosti bismo dočekali
dar Gospodinova uskrsnuća.

Premda sama riječ karneval
označava razdoblje kad nastupa
uzdržavanje od mesa,
danas se pod tom riječi pretpostavlja
manifestacije maskiranja.
Još su se nekada maškare okupljale
pod okriljem narodnih običaja,
kojima se iskazivala svijest
da je karneval ovisio o nastupajućem
liturgijskom vremenu korizme.
Danas međutim, prevladavaju
prilično vulgarne poganizirajuće
i vrelo neukusne manifestacije
koja svoje pokriće traže u izgovoru
da je potreba da se čovjek
odrekne vlastitog identiteta
i skrije ispod maske barem
nekoliko dana u godini.
A sve se čini pod krinkom
iznimnog kulturnog događaja
i čuvanja starih običaja!
Ali kako se čovjek može ili treba
dodatno skrivati iza maske,
kad to i tako čini svakodnevno
površnim i grešnim življenjem?
Grijeh je takvo maskiranje naravi
koje izobliči osobnost do granice
prepoznatljivosti i opstojnosti.
Kao da smo malo namaškarni,
i to tijekom cijele godine,
pa nam trebaju i pokladne maškare!
Kao da je malo razuzdanosti,
pa treba tražiti i još koju prigodu
da se ljudi bez mjere raspuste,
umjesto da ponizno dođu do mesopusta
– svetog uzdržavanja od mesa.
A koliko smo namaškarani,
malo nam je i korizma da skinemo
sve neljudske naslage zlih namaza
s vlastite ljudskosti i savjesti
i vratimo joj autentičan izgled
određen voljom Božjom.