Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Teodoru Stiditu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. svibnja 2009.

 

Teodor Studit

 

Draga braćo i sestre! Svetac s kojim ćemo se danas susresti, sveti Teodor Studit, vodi nas u samo središte bizantskog Srednjeg vijeka, u razdoblje koje je s vjerskog i političkog gledišta dosta turbulentno. Sveti Teodor se rodio 759. u plemićkoj i pobožnoj obitelji: njegova majka, Teoctista, i ujak, Platon, opat samostana Sakkudion u Bitiniji, časte se kao sveci. Upravo ga je ujak usmjerio prema monaškom životu, koji je ovaj prigrlio u 22. godini života. Za svećenika ga je zaredio patrijarh Tarasije, ali je kasnije prekinuo zajedništvo s njim zbog slabosti koju je ovaj pokazao u slučaju preljubničke ženidbe cara Konstantina VI. Zbog toga ga je car 796. prognao u Solun. Do pomirenja sa carskom vlašću došlo je iduće godine pod caricom Irenom, čija je blagonaklonost navela Teodora i Platona da, zajedno s velikim dijelom zajednice redovnika iz samostana Sakkudion, prijeđu u samostan Studios u gradu kako bi se sklonili pred provalama Saracena. Započela je tako važna “studitska reforma”.

Teodorov osobni život, ipak, nastavio je biti buran. Svojom velikom energijom prednjačio je u otporu protiv ikonoklazma Leona V. Armenca, koji se ponovno usprotivio postojanju slika i ikona u Crkvi. Procesija s ikonama koju su organizirali monasi iz Studiosa izazvala je reakciju policije. Između 815. i 821. Teodor je bio bičevan, bacan u tamnicu i prognan u različita mjesta Male Azije. Na kraju se mogao vratiti u Carigrad, ali ne u svoj samostan. On se tada doselio svojim monasima s druge strane Bospora. Umro je, koliko se zna, u Prinkipu, 11. studenoga 826. i na taj ga se dan spominje u istočnom kalendaru. Teodor se u povijesti Crkve ističe kako jedan od velikih obnovitelja redovničkog života i kao branitelj svetih slika tijekom drugog razdoblja ikonoklazma, zajedno s carigradskim patrijarhom, svetim Niceforom. Teodor je shvatio da je pitanje čašćenja slika povezano sa samom istinom o utjelovljenju. U svoje tri knjige Antirretikoi (Pobijanja), Teodor povlači paralelu između vječnih odnosa u Presvetom Trojstvu, gdje postojanje svake božanske osobe ne dokida jedinstvo, i odnosa između dviju naravi u Kristu, koje, u Njemu, ne ugrožavaju jednu Osobu Logosa. A zatim kaže: dokinuti čašćenje Kristove slike značilo bi izbrisati njegovo djelo otkupljenja, jer se nevidljivi vječni Logos, preuzevši ljudsku narav, pojavio u vidljivom ljudskom tijelu i na taj način posvetio sav vidljivi svemir. Slike, posvećene liturgijskim blagoslovom i molitvama vjernika, ujedinjuju nas s Kristovom osobom, s njegovim svecima i, po njima, s nebeskim Ocem te svjedoče ulazak božanske stvarnosti u naš vidljivi i materijalni svijet.

Teodor i njegovi monasi, svjedoci odvažnosti u vremenu ikonoklastičkih progona, neraskidivo su vezani uz reformu cenobitskog života u bizantskom svijetu. Njihova se važnost nameće već zbog jedne izvanjske okolnosti – njihova broja. Naime, dok samostani toga doba nisu brojali više od trideset-četrdeset redovnika, iz djela Teodorov život doznajemo da je postojalo ukupno više od tisuću studitskih redovnika. Sam nas Teodor izvještava da je u njegovu samostanu živjelo tristotinjak monaha. Ipak, više no broj, utjecajnim se pokazao novi duh koji je utemeljitelj udahnuo u cenobitski život. U svojim je spisima insistirao na urgentnosti svjesnog povratka učenju otaca, prije svega svetom Baziliju, prvom zakonodavcu redovničkog života i Doroteju iz Gaze, glasovitom duhovnom ocu iz palestinske pustinje. Karakteristični Teodorov doprinos sastoji su u insistiranju na nužnosti da se monasi drže reda i žive u podložnosti svojim poglavarima. Tijekom progona, naime, ovi su se raspršili, naviknuvši živjeti svaki prema vlastitom nahođenju. Sada kada je bilo moguće obnoviti zajednički život, trebalo se snažno potruditi oko toga da samostan ponovno postane prava živa zajednica, prava obitelj ili, kako on kaže, pravo “tijelo Kristovo”. U toj se zajednici na konkretan način ostvaruje stvarnost Crkve u njezinoj cjelini.

Drugo duboko Teodorovo uvjerenje bilo je sljedeće: redovnici moraju preuzeti obavezu živjeti kršćanske dužnosti s većom strogošću i intenzitetom od vjernika koji žive u svijetu. Zato su izgovarali posebnu ispovijest, koja pripada hagiasmati (posvećenju), riječ je gotovo o “novom krštenju”, čiji je simbol oblačenje. Za redovnike je, za razliku od onih koji žive u svijetu, karakteristično zauzimanje za siromaštvo, čistoću i poslušnost. U svojem obraćanju njima, Teodor govori na konkretan, katkad slikovit način o siromaštvu, ali ono u nasljedovanju Krista je od samih početaka bitni sastavni dio redovništva i pokazuje također put kojim nam je svima ići. Odricanje od privatnog vlasništva, ona sloboda od materijalnih stvari, kao i umjerenost i jednostavnog vrijede na radikalan način samo za redovnike, ali duh toga odricanja je jednak za sve. Naime, ne smijemo ovisiti o materijalnom vlasništvu, već, naprotiv, moramo se naučiti odricanju, jednostavnosti, skromnosti i umjerenosti. Jedino se tako može razviti solidarnost društvo i pobijediti veliki problem siromaštva u ovome svijetu. Stoga u tome smislu duboki znak siromašnih redovnika u suštini pokazuje također put za sve nas. Kada zatim izlaže o napastima protiv čistoće, ne skriva vlastita iskustva i pokazuje put nutarnje borbe za ovladavanje samim sobom i tako poštivanja vlastitog i tuđeg tijela kao Božjeg hrama.

Ali glavna su odricanja, prema njemu, ona koja zahtijeva poslušnost, jer svaki od redovnika ima vlastiti način življenja i uključivanje u veliku zajednicu od tri stotine redovnika podrazumijeva novi način života, koji on naziva “mučeništvom podložnosti”. Naime, iz “vlastite volje” se rađaju svi moralni nedostaci i neurednosti u stezi. I ovdje redovnici daju tek primjer onoga što je nužno za sve nas, jer, nakon istočnoga grijeha, čovjek teži vršiti vlastitu volju, prvi je princip život svijeta, sve ostalo treba podvrgnuti vlastitoj volji. Ali na taj način, ako svatko slijedi samoga sebe, društvo ne može funkcionirati. Samo ako ljudi nauče uključiti se u slobodnu zajednicu, dijeliti s drugima i pokoriti joj se, naučiti se zakonitosti, to jest podvrgavanju i poslušnosti pravilima općeg dobra i zajedničkog života, moguće je ozdraviti čisto individualističko društvo od oholosti kojom teži biti u središtu svijeta. Tako sveti Teodor svojim redovnicima i u konačnici također nama, s oštroumnom pronicljivošću pomaže shvatiti pravi život, oduprijeti se napasti da se vlastita volja stavi kao najviše pravilo života i sačuva pravi osobni identitet – koji je uvijek identitet zajedno s drugima – i mir srca.

Prema Teodoru Studitu krepost jednako važna kao poslušnost i poniznost bila je philergia, to jest ljubav prema radu, u kojoj on vidi kriterij za ocjenjivanje kvalitete osobne pobožnosti: onaj koji je gorljiv u materijalnim zadaćama, koji revno radi, tumači Teodor, to je i u duhovnim. Ne priznaje stoga da redovnik, pod izlikom molitve i kontemplacije, oslobađa sebe rada, koji je u stvari sredstvo za pronalaženje Boga. Teodor bez straha govori o radu kao “žrtvi redovnika”, njegovoj “liturgiji”, čak nekoj vrsti mise po kojoj redovnički život postaje anđeoski život. Upravo tako svijet rada biva humaniziran i čovjek po radu postaje više ono što jest i bliži Bogu. Vrijedi spomenuti jednu od posljedica toga jedinstvenog pogleda: upravo zato što su plod neke vrste “liturgije”, bogatstva koja se stječu zajedničkim radom ne smiju služiti udobnosti redovnika, već ih treba namijeniti za pomaganje siromasima. Ovdje svi možemo uočiti nužnost da plod rada bude dobro za sve. Očito, rad “podložnika” nije bio samo manualni: oni su imali veliku važnost u religijsko-kulturnom razvoju bizantske kulture kao krasopisci, slikari, pjesnici, odgajatelji mladih, učitelji u školama, knjižničari.

Premda je radio mnoštvo poslova, Teodor nije dopuštao da ga oni odaleče od onoga što je smatrao usko vezanim uz svoju službu poglavara: biti duhovni otac svojim redovnicima. On je itekako bio svjestan toga koji su presudni utjecaj imali u njegovu životu pobožna majka i sveti ujak Platon, kojega je oslovljavao znakovitim naslovom “otac”. Zato je svojim redovnicima bio i duhovni vođa, stavljajući im se na raspolaganje uvijek spreman saslušati ih i čuti što im je na duši (exagóreusis). Svakoga dana, izvješćuje životopisac, nakon večernje molitve bi dolazio pred ikonostas gdje bi mu se redovnici dolazili povjeriti. Bio je također duhovni savjetnik mnogima izvan samostana. Duhovna oporuka i Pisma ističu tu njegovu otvorenu i srdačnu narav i pokazuju kako su iz toga njegova očinskog odnosa rođena istinska duhovna prijateljstva u redovničkom okruženju i izvan njega.

Pravilo, poznato pod nazivom Hypotyposis, sastavljena nedugo nakon Teodorove smrti, primjenjivano je, uz neke preinake, na Gori Atosu, kada je 962. sveti Atanazije Atonita ondje utemeljio Veliku Lavru i u Kijevu, kada ga je na početku tisućljeća sveti Teodozije uveo u Lavru spilja. Shvaćeno u svojem istinskom značenju, to se Pravilo pokazuje veoma aktualnim. Postoje danas brojne struje koje prijete jedinstvo zajedničke vjere i potiču prema nekoj vrsti opasnog duhovnog individualizma i duhovne oholosti. Nužno je poraditi na obrani i na rastu savršenog jedinstva Kristova tijela, u kojem se mogu skladno ujediniti mir reda i iskreni osobni odnosi u Duhu.

Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne sastavne dijelove Teodorova duhovnog učenja. Ljubav prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i zauzimanje da se živi u zajedništvu Tijela Kristova, shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh siromaštva, umjerenosti, odricanja, čistoće, vlasti nad samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša. Ljubav prema materijalnom i duhovnom radu. Duhovno prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti, vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta učenja koja nam stvarno pokazuju put pravoga života.

Reading time: 8 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Ivanu Damaščaninu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 6. svibnja 2009.

Ivan Damaščanski

Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svetog Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.
Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su nakon njegove smrti osuđeni na ikonoklastičkom koncilu u Hieriji (754.). Isti ti govori, međutim, bili su glavni razlog njegove rehabilitacije i kanonizacije od strane pravovjernih otaca okupljenih na Nicejskom koncilu (787.), sedmom ekumenskom. U tim je tekstovima moguće iznaći prve pokušaje opravdavanja čašćenja svetih slika, povezujući ove potonje s otajstvom utjelovljenja Sina Božjega u krilu Djevice Marije.
Ivan Damaščanski je, uz to, bio među prvima koji su u javnom i privatnom kultu razlikovali klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena. To se razlikovanje odmah pokazalo veoma važnim da bi se pružio kršćanski odgovor onima koji su držali da se svi bezrezervno i trajno moraju pridržavati stroge starozavjetne zabrane o korištenju slika u obredu. O tome su se vodile velike rasprave i u islamskom svijetu, koji prihvaća tu židovsku tradiciju potpunog isključivanja slika iz obreda. Međutim kršćani su, u tome kontekstu, razgovarali o tome problemu i pronašli opravdanje za štovanje slika. Damaščanin piše: “U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? … Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? … Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? … A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje” (Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90). Vidimo da je, poradi utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Riječ je o novom pogledu na svijet i materijalne stvarnosti. Bog je postao tijelom i tijelo je postalo stvarno prebivalište Boga, čija slava blista na Kristovu ljudskom licu. Stoga su poticaji toga istočnog naučitelja i danas veoma aktualni, obzirom na veoma veliko dostojanstvo na koje je materija uzdignuta u utjelovljenju, postavši, u vjeri, znak i djelotvorni sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ivan Damaščanski ostaje, zato, povlašteni svjedok čašćenja slika, koje će do dana današnjeg ostati jedno od najistaknutijih vidika istočne teologije i duhovnosti. Riječ je ipak o obliku kulta koji pripada jednostavno kršćanskoj vjeri, vjeri u onoga Boga koji je postao tijelom i učinio se vidljivim. Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne tvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicima milosti po zazivu (epiclesis) Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere.
S tim temeljnim idejama Ivan Damaščanski dovodi u vezu također čašćenje relikvija svetaca, na temelju uvjerenja da se svete kršćane, budući da su postali dionici Kristova uskrsnuća, ne može smatrati jednostavno “mrtvima”. Spominjući, na primjer, one čije se relikvije ili slike dostojne čašćenja, Ivan u svojem trećem govoru u obrani slika pojašnjava: “Prije svega (častimo) one među koje se Bog nastanio, kao što su Majka Božja i svi sveci. Oni su ti koji su, koliko je to moguće, svojom voljom postali slični Bogu i zbog nastanjenosti Bogom i Božje pomoći, prozvani su stvarno bogovima (usp. Ps 82, 6), ne po naravi, već po kontingenciji, kao što se usijano željezo naziva vatrom, ne po naravi već po kontingenciji i zato što je uronjeno u vatru. On, naime, kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja (usp. Lev 19, 2)” (III, 33, red. 1352 A). Nakon niza takvih i sličnih razmišljanja, Damaščanski je mogao ozbiljno zaključiti: “Bog, koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će ukazati dobročinstvo da mogu postati dionici njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka, u isti mah vidljivu i nevidljivu stvarnost. A pri njegovu stvaranju zamislio ga je i stvorio kao biće koje je sposobno razmišljati (ennoema ergon), koje je urešeno bogatstvom riječi (logo(i) sympleroumenon) i okrenuto duhu (pneumati teleioumenon)” (II, 2, str. 94, red. 865A). Da bi dodatno pojasnio tu misao, dodaje: “Trebaju nas ispuniti udivljenjem (thaumazein) sva djela providnosti (tes pronoias erga), sve ih treba hvaliti i sve prihvaćati, pobjeđujući napast da se u njima prepoznaju aspekti koji se mnogima čine nepravednima ili lošima (adika). Naprotiv treba priznati da Božji naum (pronoia) nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje i shvaćanja (agnoston kai akatalepton), dok naprotiv samo On poznaje naše misli, naša djela pa čak i našu budućnost” (II, 29, str. 94, red. 964C). Već je Platon, uostalom, govorio da sva filozofija započinje s divljenjem: i naša vjera započinje s divljenjem stvaranju, ljepoti Boga koji postaje vidljiv.
Optimizam kojim kršćanin kontemplira prirodu (physike theoria), to gledanje u vidljivoj stvarnosti dobro, lijepo i istinito, taj kršćanski optimizam nije zacijelo naivni optimizam: kršćanin je itekako svjestan rane koju je ljudskoj naravi nanijela sloboda kojom je Bog uresio čovjeka a koju je ovaj zloupotrijebio, sa svim posljedicama nesklada koje su iz toga proizašle. Otud potreba, koju je teolog iz Damaska jasno uočio, da priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjene našim grijehom, bude “osnažena i obnovljena” silaskom Sina Božjega u tijelo, nakon što je na mnoge načine i u raznim prigodama sam Bog nastojao pokazati da je stvorio čovjeka da bude ne samo u “biću”, već u “dobrom biću” (usp. La fede ortodossa, II, 1, str. 94, red. 981). S oduševljenim zanosom Ivan objašnjava: “Bilo je nužno da priroda bude okrijepljena i obnovljena te da se pokaže i konkretno pouči putu kreposti (didachthenai aretes hodon), koji odalečuje od propadljivosti i vodi u vječni život… Pojavilo se tako na povijesnom obzoru veliko more Božje ljubavi prema čovjeku (philanthropias pelagos)”. To je uistinu lijep izraz. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja a, s druge, uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjem, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. Ivan Damaščanski nastavlja: “On sam, Stvoritelj i Gospodin, borio se za svoje stvorenje prenijevši mu primjerom svoj nauk… I tako je Božji Sin, premda postoji u obličju Boga, spustio nebesa i sišao … među svoje sluge … izvršivši nešto najnovije, jedino doista novo pod suncem, kroz što se stvarno očitovala Božja beskrajna moć” (III, 1. str. 94, red. 981C-984B).
Možemo zamisliti utjehu i radost koju su te riječi bogate tako zadivljujućim slikama budile u srcu vjernika. Slušajmo ih i mi, danas, gajeći u sebi iste one osjećaje koji su prožimali tadašnje kršćane: Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva. Pomogao nam Gospodin da nam one budu poticaj u životu.

Reading time: 7 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Germanu Carigradskom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 29. travnja 2009.

German Carigradski

Draga braćo i sestre, patrijarh German Carigradski ne ubraja se među najreprezentativnije likove istočnoga kršćanskog svijeta grčkog jezika. Ipak njegovo se ime pojavljuje na popisu velikih branitelja svetih slika, sastavljenom na Drugom nicejskom saboru, inače sedmom ekumenskom (787.), čime mu je nesumnjivo ukazana čast. Grčka Crkva slavi njegov liturgijski spomen 12. svibnja. Imao je značajnu ulogu u kompleksnoj povijesti borbe za slike, tijekom takozvane ikonoklastičke krize: znao se odlučno oduprijeti pritiscima ikonoklastičkog cara Leona III.
U vrijeme dok je German vršio službu patrijarha (od 715. do 730.) glavni grad bizantskog carstva, Carigrad, bio se našao pod vrlo opasnom opsadom Saracena. Zbog te opasnosti u kojoj se našao grad između 717. i 718. organizirana je svečana procesija gradom u kojoj se nosila slika Majke Božje, Theotokos, i relikvija svetog križa, te je zazivana pomoć s neba u obrani grada. I zaista, Carigrad bi oslobođen opsade! Neprijatelji su odlučili jednom zauvijek odustati od zamisli da podignu svoj glavni grad u gradu simbolu kršćanskog imperija i među narodom je zavladala silna zahvalnost Bogu na pomoći.
Patrijarh se German, nakon toga događaja, uvjerio da se Božji zahvat morao smatrati očitom potvrdom pobožnosti koju je narod iskazivao prema svetim slikama. Potpuno je drukčijeg mišljenja bio Leon III., koji se upravo u to vrijeme (717.) ustoličio za neospornog vladara u glavnom gradu, kojim je vladao sve do 741. Nakon oslobođenja Carigrada i niza drugih pobjeda, kršćanski je car počeo sve otvorenije pokazivati uvjerenje da se u učvršćivanju carstva mora krenuti upravo od preustroja manifestacija vjere, s posebnim naglaskom na opasnost od idolopoklonstva kojoj je, po njegovu mišljenju, puk bio izložen zbog pretjeranog štovanja slika.
Ništa nisu vrijedila pozivanja patrijarha Germana na tradiciju Crkve i stvarnu moć nekih slika, koje su jednodušno smatrane “čudesnima”. Car je postajao sve nepokolebljiviji u primjeni svoga projekta obnove, koji je predviđao uklanjanje slika. A kada je 7. siječnja 730. na jednom javnom skupu otvoreno ustao protiv čašćenja slika, German se nije nipošto htio prikloniti volji cara oko pitanja za koja je smatrao da su presudna za pravovjerje, među koja se, prema njegovu mišljenju, ubraja upravo štovanje, ljubav prema slikama. Kao posljedica toga, bio je prisiljen odreći se službe patrijarha, osudivši samoga sebe na izgon u samostan gdje je umro zaboravljen gotovo od svih. Njegovo se ime ponovno pojavljuje upravo prigodom Drugoga nicejskog sabora (787.), kada su se pravovjerni oci izjasnili u prilog svetim slikama, priznavši njegove zasluge.
Patrijarh German je poklanjao veliku pažnju liturgijskim slavljima i neko se vrijeme za njega smatralo da je ustanovio blagdan Akatistos. Kao što je poznato, Akatistos je drevni i poznati himan koji potječe iz bizantske tradicije a posvećen je Božjoj Majci (Theotokos). Unatoč tome što se s teološke točke gledišta Germana ne može nazvati velikim misliocem, neka su njegova djela imala stanoviti odjek prije svega zbog nekih njegovih shvaćanja o mariologiji. Od njega su, naime, sačuvane neke homilije u kojoj se obrađuju marijanske teme a neke su od njih ostavile dubok trag na pobožnosti čitavih naraštaja vjernika kako na Istoku tako i na Zapadu. Njegove predivne Homilije o Marijinu prikazanju u hramu dan danas su živa svjedočanstva nepisane tradicije kršćanskih Crkava. Naraštaji monaha, monahinja i pripadnika brojnih ustanova posvećenog života, i danas pronalaze u tim tekstovima vrlo dragocjena blaga duhovnosti.
I danas pobuđuju divljenje također neki Germanovi mariološki tekstovi iz homilija održanih In SS. Deiparae dormitionem, blagdan koji odgovara našoj svetkovini Uznesenja. Papa Pio XII. je odabrao jedan od tih tekstova i umetnuo ga kao biser u apostolsku konstituciju Munificentissimus Deus (1950.), kojim je proglasio vjersku istinu o Marijinu Uznesenju. Taj tekst papa Pio XII. citira u spomenutoj konstituciji, predstavljajući ga kao jedan od argumenata u prilog trajne vjere Crkve u Marijino tjelesno uznesenje na nebo. Piše German: “Zar bi se ikako moglo dogoditi, presveta Majko Božja, da nebo i zemlja budu počašćeni tvojom prisutnošću, a da ti, svojim odlaskom, ostaviš ljude bez svoje zaštite? Sigurno da ne. Takvo što je nemoguće i zamisliti. Uistinu, kao što se dok si bila u svijetu nisi odvajala od nebeskih stvarnosti, tako se ni nakon što si napustila ovaj svijet nisi nipošto odrekla mogućnosti da u duhu saobraćaš s ljudima… Nisi napustila one kojima si zajamčila spasenje… naime tvoj duh živi vječno i tvoje tijelo nije izloženo propadljivosti groba. Majko, ti si blizu svima i sve štitiš i, premda te naše oči ne mogu vidjeti, ipak znamo, o Presveta, da ti prebivaš među nama i da se uprisutnjuješ na razne načine… Ti (Majko) se objavljuješ sva, kao što je pisano, u svojoj ljepoti. Tvoje je cijelo djevičansko tijelo sveto, čisto, dom Božji tako da se, također zbog toga, ne može pretvoriti u prah. Ono je nepromjenjivo, jer ono što je u njemu ljudsko zaodjenulo se nepropadljivošću, ostavši živo i potpuno slavno, neokaljano i dionikom savršenog života. Nije bilo moguće da ostane zatvorena u tami grobu ona koja je postala Božja posuda i živi hram presvetog božanstva Jedinorođenca. S druge strane mi vjerujemo sa sigurnošću da si ti i dalje naša suputnica na našem zemaljskom putovanju” (PG 98, coll. 344B-346B, passim).
Netko je rekao da je za istočnjake ures retoričke forme u propovijedi, a još više u himnima ili pjesničkim kompozicijama koje oni nazivaju tropari, jednako važan u liturgijskom slavlju koliko i ljepota sakralnog zdanja u kojem se ovo održava. Patrijarh German je bio priznat, u toj tradiciji, kao jedan od onih koji su umnogome pridonijeli da se to uvjerenje očuva živim, to jest da ljepoti riječi i jezika mora odgovarati ljepota zdanja i glazbe.
Na kraju citiram nadahnute riječi kojim German opisuje Crkvu na početku toga svoga malog remek-djela: “Crkva je hram Božji, sveti prostor, kuća molitve, sabrani puk, tijelo Kristovo… Ona je nebo na zemlji, gdje transcendentni Bog prebiva kao u svojoj kući i njome prolazi, ali je također ostavljeni trag (antitypos) raspeća, groba i uskrsnuća… Crkva je kuća Božja u kojoj se slavi živuća mistična žrtva, koja je istodobno najdublji dio svetišta i sveta spilja. Unutra ćeš naime naći i grobnicu i prostrt stol, i hranu za dušu i izvore životne sigurnosti. U njoj se, na posljetku, nalazi ono pravo biserje koje čine božanske dogme nauka što ga je Gospodin izravno prenio svojim učenicima” (PG 98, coll. 384B-385A).
Na kraju ostaje pitanje: što nam ima reći taj svetac, koji je kronološki ali i kulturno nama veoma dalek. Mislim da su to u suštini tri stvari. Prvo: postoji određena vidljivost Boga u svijetu, u Crkvi, koju moramo naučiti zapaziti. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali je tu slika pokrio debeli talog prljavštine grijeha, zbog čega je Bog prestao biti vidljiv. Tako je Sin Božji postao pravi čovjek, savršena slika Boga: u Kristu možemo promatrati također Božje lice i naučiti biti i mi sami pravi ljudi, prave Božje slike. Krist nas poziva da ga nasljedujemo, da postanemo njemu nalik, tako da iz svakog čovjeka ponovno izbija Božje lice, Božja slika. Točno je da je Bog zabranio u dekalogu da se stvaraju slike koje predočavaju Boga, ali to je bilo zbog napasti idolopoklonstva kojoj bi vjernik mogao biti izložen u poganskom okruženju. Kada se, međutim, utjelovljenjem Bog učinio vidljivim u Kristu, postalo je dopušteno stvarati predodžbe Kristova lika. Svete nas slike uče vidjeti Boga u slikama Kristova lica. Nakon utjelovljenja Božjeg Sina, postalo je stoga moguće vidjeti Boga u slikama Krista i u slikama svetaca, u licu svakog čovjeka na kojem blista Božja svetost.
Drugo što nam sveti German može poručiti je ljepota i dostojanstvenost liturgije. Slaviti liturgiju sa sviješću o prisutnosti Boga, s onom dostojanstvenošću i ljepotom koja omogućuje vidjeti djelić njegove ljepote, zadaća je svakog vjernika zrelog u svojoj vjeri. Treće jest ljubiti Crkvu. Upravo kada je riječ o Crkvi, mi ljudi smo skloni vidjeti prije svega grijeh i negativno; ali uz pomoć vjere, koja nam omogućuje vidjeti njezino pravo lice, možemo također, danas i uvijek, ponovno otkriti u njoj božansku ljepotu. U Crkvi se Bog uprisutnjuje, nudi nam se u svetoj euharistiji i ostaje prisutan da mu se možemo klanjati. U Crkvi Bog govori s nama, u Crkvi “Bog korača s nama”, kao što kaže sveti German. U Crkvi primamo oproštenje od Boga i učimo opraštati.
Molimo Boga da nas nauči vidjeti u Crkvi njegovu prisutnost, njegovu ljepotu, vidjeti njegovu prisutnost u svijetu i neka nam pomogne da također iz nas izbija njegovo svjetlo.

Reading time: 7 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Ambroziju Autpertu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 22. travnja 2009.

Ambrozije Autpert otkriva pravo lice Crkve

Draga braćo i sestre, Crkva živi u osobama i onaj tko želi upoznati Crkvu, shvatiti njezin misterij, mora promatrati osobe koje su živjele i žive njezinu poruku, njezin misterij. Zato već neko vrijeme govorim u katehezama srijedom o osobama od kojih možemo naučiti što je Crkva. Započeli smo s apostolima i crkvenim ocima i malo po malo smo stigli do 8. stoljeća, doba Karla Velikog. Danas želim govoriti o Ambroziju Autpertu koji je sve donedavno bio podosta nepoznat: njegova su djela, naime, bila pripisivana velikim dijelom drugim poznatijim ličnostima, od svetog Ambrozija iz Milana do sv. Hidelfonsa, a da ne spominjemo ona za koja su monasi iz Montecassina tvrdili da ih je napisao njihov bezimeni opat, koji je živio gotovo stotinu godina kasnije. Osim pokoje kratke autobiografske crtice koju nalazimo u njegovu komentaru na Otkrivenje, imamo malo podataka o njegovu životu. Pozorno čitanje djela čije je autorstvo kritika malo po malo priznavala Ambroziju, daje nam otkriti u njegovu učenju teološko i duhovno bogatstvo koje je dragocjeno i za naša vremena.
Rođen u Provansi, u uglednoj obitelji, Ambrozije Autpert – prema njegovu kasnijem životopiscu Giovanniju – živio je na dvoru franačkog kralja Pipina Malog gdje je, osim što je bio dvorski službenik, obnašao na neki način i službu učitelja budućega kralja Karla Velikog. Vjerojatno nakon posjeta pape Stjepana II. franačkom dvoru između 753. i 754., Autpert je došao u Italiju gdje je imao priliku posjetiti glasovitu benediktinsku opatiju sv. Vinka, na izvorima Volturna, u vojvodstvu Benvento. Utemeljena početkom stoljeća od trojice benventske braće Paldonea, Tatonea i Tasonea, opatija je slovila kao oaza klasične i kršćanske kulture. Nedugo nakon svoga posjeta, Ambrozije Autpert odlučio je prigrliti redovnički život i ulazi u taj samostan, gdje je imao priliku steći primjerenu naobrazbu, prije svega na polju teologije i duhovnosti, prema otačkoj tradiciji. Oko 761. zaređen je za svećenika, a 4. listopada 777. izabran za opata uz potporu franačkih monaha, dok su protiv njegova imenovanja bili longobardski monasi, koji su bili skloniji Longobardu Potoneu. Napetost s nacionalističkom pozadinom nije se smirila u narednim mjesecima, što je imalo za posljedicu da je Autpert godinu dana kasnije (28. prosinca 778.) shvatio da je bolje da podnese ostavku i da se s nekoliko franačkih monaha skloni u Spoleto, gdje je mogao računati na zaštitu Karla Velikog. Time, međutim, razdori u samostanu sv. Vinka nisu prestali, i nekoliko godina kasnije, kada je nakon smrti opata koji je izabran nakon Autperta izabran upravo Potone (oko 782.), spor se ponovno razbuktao zbog čega je Karlo Veliki poništio imenovanje novog opata. On je poslao protivničke strane Papi, koji ih je sazvao u Rim. Pozvao je također za svjedoka Autperta koji je, međutim, tijekom putovanja iznenada umro, možda ubijen, 30. siječnja 784.
Ambrozije Autpert bio je monah i opat u dobu u kojem su vladale snažne političke napetosti, koje su se odrazile i na život u samostanima. On ih često i zabrinutim tonom spominje u svojim spisima. Prokazivao je, naprimjer, proturječnost između blještave vanjštine samostana i mlakosti (tepiditas) monaha: sigurno da je ta kritika bila uperena i protiv njegove opatije. Za nju je napisao životopise trojice utemeljitelja s jasnom nakanom da pruži novom naraštaju monaha uzore na koje se mogu ugledati. Sličnu je svrhu imao i kratki asketski traktat Conflictus vitiorum et virtutum (“Borbi između porokâ i krepostî”), koji je doživio veliki uspjeh u srednjem vijeku i objavljen je 1473. pod imenom Grgura Velikog, a 1474. u Strasbourgu pod Augustinovim imenom. U njemu pisac želi poučiti monahe na konkretan način kako se suočiti s teškoćama na koje nailaze u svakodnevnom duhovnom životu. Znakovito je da on 2 Tim 3, 12: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni”, primjenjuje ne više na vanjske progone, već na napade sila zla s kojima se kršćanin mora suočiti u samome sebi. U obliku svojevrsne rasprave predstavljene su 24 borbe između pojedinog poroka i kreposti: svaki porok pokušava pridobiti dušu podmuklim navođenjem na pogubne misli, dok odgovarajuća krepost pobija te insinuacije pri čemu se najradije pribjegava Svetom pismu.
U tome djelu o borbi između poroka i kreposta, Autpert suprotstavlja poroku cupiditas (pohlepa) krepost contemptus mundi (prijezir svijeta), što postaje važna slika u monaškoj duhovnosti. Taj prijezir svijeta nije prijezir stvaranja, ljepote i dobrote stvorenja i Stvoritelja, već prijezir lažnog pogleda na svijet koji nam predstavlja i na koji upućuje upravo pohlepa. Ona nam insinuira da je “imati” najviša vrijednost našega bića, našeg življenja u svijetu prikazujući ih kao nešto važno. I tako izobličuje i uništava svijet. Autpert zatim primjećuje da gramzivost za zaradom bogataša i moćnika u društvu njegova doba postoji također u dušama monaha i zato piše traktat naslovljen De cupiditate, u kojem, zajedno s apostolom Pavlom, prokazuje od samog početka pohlepu kao korijen svih zala. Piše Ambrozije: “Iz zemljina tla razno trnje niče iz razna korijenja; u čovjekovu srcu, međutim, trnje svih poroka potječe od istoga korijena – pohlepe” (De cupiditate 1: CCCM 27B, str. 963). To opažanje, u svjetlu sadašnje svjetske ekonomske krize, pokazuje svu svoju aktualnost. Vidimo da je upravo iz toga korijena pohlepe ta kriza potekla. Ambrozije si predstavlja prigovor koji bi bogataši i moćnici mogli na to uputiti a on glasi: budući da nismo monasi, za nas određeni asketski zahtjevi ne vrijede. I on odgovara: “To je točno, ali i za vas, u skladu s vašim staležom i u okviru vaših vlastitih sila, vrijedi strmi i uski put, jer je Gospodin predložio samo dvoja vrata i dva puta (to jest uska i široka vrata, strmi i lagodni put); nije pokazao treća vrata i treći put” (nav. mj., str. 978). On jasno vidi da postoje vrlo različiti načini života. Ali i za čovjeka na ovom svijetu, i za bogataša vrijedi dužnost da se bori protiv pohlepe, protiv želje za posjedovanjem, za pokazivanjem, protiv lažnog poimanja slobode kao sposobnosti da se raspolaže svime prema vlastitom nahođenju. I bogataš mora pronaći istinski put istine, ljubavi i, samim tim, ispravna života. Autpert, kao mudri pastir duša, umije, na kraju svoje pokorničke besjede, reći i koju utješnu riječ: “Nisam govorio protiv pohlepnika, već protiv pohlepe, niti protiv naravi, već protiv poroka” (nav. mj., str. 981).
Najvažnije djelo Ambrozija Autperta zacijelo je njegov komentar u deset knjiga na Otkrivenje: ono, nakon stoljeća i stoljeća, predstavlja prvi opsežni komentar u latinskom svijetu na posljednju knjigu Svetog pisma. To je djelo plod višegodišnjeg rada i nastalo je u dvije etape, između 758. i 767., dakle prije njegova izbora za opata. On u predgovoru jasno naznačuje svoje izvore, što je bilo nešto potpuno neuobičajeno u Srednjem vijeku. Preko svoga možda najznačajnijeg izvora, komentara biskupa Primasija Adrumetana, sastavljenog oko sredine 6. stoljeća, Autpert dolazi u dodir s tumačenjem Otkrivenja koje je ostavio Afrikanac Tikonije, koji je živio jedan naraštaj prije svetog Augustina. Nije bio katolik, već je pripadao donatističkoj shizmatičkoj Crkvi; ipak, bio je veliki teolog. U tom svom komentaru on vidi prije svega u Otkrivenju odraz otajstva Crkve. Tikonije je došao do uvjerenja da je Crkva previše podijeljena: jedan dio, kaže on, pripada Kristu, ali postoji drugi dio Crkve koji pripada đavlu. Augustin je čitao taj komentar i njime se okoristio, ali je snažno istaknuo da je Crkva u Kristovim rukama, da ostaje njegovo Tijelo, tvoreći s njim jedno, te da sudjeluje u njegovu djelu posredovanja milosti. Ističe međutim da se Crkva nikada ne može odijeliti od Isusa Krista. U svojem tumačenju Otkrivenja, koje je nalik Tikonijevu, Autpert se ne zanima toliko za drugi Kristov dolazak na kraju vremena, koliko više za posljedice koje za Crkvu ima njegov prvi dolazak, utjelovljenje u krilu Djevice Marije. On kaže nam jednu vrlo važnu riječ: Krist se zapravo “mora u nama, koji smo njegovo Tijelo, svakoga dana rađati, umirati i uskrsavati” (In Apoc. III: CCCM 27, str. 205). U kontekstu mistične dimenzije koju ima svaki kršćanin, on u Mariji vidi uzor Crkve, uzor za sve nas, jer se i u nama i među nama mora roditi Krist. Tragom otaca koji su u ženi “odjevenom suncem” iz Otk 12,1 vidjeli sliku Crkve, Autpert pojašnjava: “Blažena i pobožna Djevica… svakoga dana rađa nove narode, od kojih se oblikuje sveopće Tijelo Posrednika. Ne iznenađuje stoga što ona, u čijem je blaženom krilu sama Crkva zavrijedila da bude sjedinjena sa svojom Glavom, predstavlja uzor Crkve”. U tome smislu Autpert vidi presudnu ulogu Djevice Marije u djelu otkupljenja (usp. također njegove homilije In purificatione s. Mariae i In adsumptione s. Mariae). Njegovo veliko štovanje i njegova duboka ljubav prema Majci Božjoj nadahnuli su mu ponekad rečenice koje na neki način anticipiraju one svetog Bernarda i franjevačke mistike, ne zastranjujući ipak u sporne oblike sentimentalizma, jer on Mariju nikada ne odvaja od otajstva Crkve. S velikim se pravom zato Ambrozija Autperta smatra prvim velikim mariologom na Zapadu. On smatra da se pobožnosti koja, prema njemu, mora osloboditi dušu od navezanosti na zemaljska i prolazna zadovoljstva, mora pridružiti temeljito proučavanje svetih znanostî, prije svega razmatranje Svetog pisma, u kojem se promatra “nebeski svod i neistraživi bezdan” (In Apoc. IX). U lijepoj molitvi kojom zaključuje svoj komentar na Otkrivenje, ističući prioritet koji u svakom teološkom istraživanju ima ljubav, on se obraća Bogu ovim riječima: “Kada se do tebe svojim umom pokušamo vinuti, ne otkrivamo kakav doista jesi; kada te ljubimo, tada do tebe uspijevamo doći”.
Možemo vidjeti danas u Ambroziju Autpertu osobu koja je živjela u dobu snažne političke instrumentalizacije Crkve, u kojem su nacionalizam i tribalizam izobličili lice Crkve. Ali je on, usred svih tih nevolja s kojima se suočavamo i danas, znao otkriti pravo lice Crkve u Mariji i u svecima. I znao je tako shvatiti što znači biti katolik, biti kršćanin, živjeti Božju riječ, ući u taj bezdan i tako živjeti otajstvo Majke Božje: dati novi život Božjoj riječi, prinijeti Božjoj riječi samoga sebe, svoje tijelo u sadašnjem trenutku. I sa svim svojim teološkim znanjem i svojom dubokom naobraženošću, Autpert je znao shvatiti da se samim teološkim istraživanjem Boga ne može stvarno spoznati kakav jest. Samo se s ljubavlju do njega dolazi. Poslušajmo tu poruku i molimo Gospodina da nam pomogne živjeti misterij Crkve danas, u ovom našem vremenu.

Reading time: 9 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o svetom Bonifaciju

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 11. ožujka 2009. 

Sveti Bonifacije “apostol Njemačke”

Draga braćo i sestre, danas ćemo se zadržati na velikom misionaru iz 8. stoljeća koji je pronosio kršćanstvo u Srednjoj Europi, svetom Bonifaciju, koji je ušao u povijest kao “apostol Njemačke”. Zahvaljujući marljivosti njegovih životopisaca posjedujemo brojne podatke o njegovu životu: rodio se u anglosaksonskoj obitelji u Wessexu oko 675. i na krštenju je dobio ime Winfrid. Vrlo mlad ulazi u samostan, privučen monaškim idealom. Budući da je posjedovao velik intelektualne sposobnosti, činilo se kako ga čeka mirna i briljantna karijera učenjaka: postao je učitelj gramatike, napisao nekoliko rasprava, sastavio i nekoliko pjesama na latinskom. Nakon što je oko tridesete godine života zaređen za svećenika, osjetio se pozvanim na apostolat među poganima toga kontinenta. Velika Britanija, koju su tek stotinu godina ranije evangelizirali benediktinci predvođeni svetim Augustinom, pokazivala je tako čvrstu vjeru i tako gorljivu ljubav da je slala misionare u Srednju Europu da ondje naviještaju evanđelje. Winfrid je godine 716. s nekoliko drugova otišao u Friziju (današnja Nizozemska), ali je naišao na protivljenje tamošnjeg vođe i pokušaj evangelizacije je propao. Vrativši se u domovinu nije klonuo duhom te dvije godine kasnije odlazi u Rim da razgovara s papom Grgurom II. i dobije od njega upute. Papa ga je, prema izvješću nekog životopisca, primio “nasmiješena lica i pogleda puna blagosti” i s njim je narednih dana vodio “važne razgovore” (Willibald, Vita S. Bonifatii, izd. Levison, str. 13-14) te na kraju, nakon što mu je dao novo ime Bonifacije, povjerio mu je službenim pismima poslanje da naviješta evanđelje među germanskim narodima.
Utješen i poduprt Papinom potporom, Bonifacije je naviještao evanđelje u tim krajevima, boreći se protiv poganskih obreda i jačajući temelje ljudske i kršćanske moralnosti. S velikim osjećajem dužnosti u jednom je od svojih pisama pisao: “Postojani smo u borbi na dan Gospodnji, jer su nadošli dani muke i bijede… Nismo nijemi psi, ni šutljivi promatrači, ni najamnici koji bježe pred vukovima! Mi smo, naprotiv, revni pastiri koji bdiju nad Kristovim stadom, koji naviještaju važnim osobama i običnim ljudima, bogatima i siromašnima Božju volju… u zgodno i nezgodno vrijeme…” (Epistulae, 3,352.354: MGH). Svojim neumornim djelovanjem, svojim organizacijskim sposobnostima, svojom prilagodljivom i ljupkom naravi, Bonifacije je polučio velike rezultate. Papa tada “reče da mu želi udijeliti biskupsko dostojanstvo, jer će tako moći s većom odlučnošću ispravljati i ponovno vraćati na put istine zabludjele, osjetiti se poduprtim najvišim autoritetom apostolskog dostojanstva i biti to više prihvaćan kod svih u službi propovijedanja što više bude bivalo razvidno da ga je upravo zato zaredio apostolski biskup” (Otloho, Vita S. Bonifatii, izd. Levison, sv. I, str. 127).
Sam je Vrhovni svećenik posvetio “pokrajinskog biskupa” – to jest za čitavu Njemačku – Bonifacija, koji se zatim ponovno vratio svojem apostolskom radu na povjerenim mu teritorijima i proširio je svoje djelovanje također na Crkvu u Galiji: s velikom mudrošću obnovio je crkvenu stegu, zakazao je različite sinode da bi se zajamčio autoritet svetih knjiga i učvrstio potrebno jedinstvo s Rimskim prvosvećenikom, što mu je bilo osobito na srcu. I nasljednici pape Grgura II. su ga veoma cijenili: Grgur III. ga je imenovao nadbiskupom svih germanskih plemena, poslao mu palij i dao mu ovlasti da organizira crkvenu hijerarhiju u tim krajevima (usp. Epist. 28: S. Bonifatii Epistulae, izd. Tangl, Berolini 1916.); papa Zaharija potvrdio je njegovu službu i hvalio njegov rad (usp. Epist. 51, 57, 58, 60, 68, 77, 80, 86, 87, 89: nav. dj.); papa Stjepan III., tek što je izabran, primio je od njega pismo, kojim mu izražava svoju sinovsku privrženost (usp. Epist. 108: nav. dj.).
Veliki biskup, pored toga evangelizacijskog djelovanja i organiziranja Crkve osnivanjem biskupija i održavanjem sinoda, nije propustio podupirati utemeljivanje raznih samostana, muških i ženskih, da budu poput svjetiljki za širenje vjere i kulture tim područjem. Iz benediktinskih cenobija svoje domovine pozvao je monahe i monahinje koji su mu pružili veoma vrijednu i dragocjenu pomoću u zadaći naviještanja evanđelja i širenja znanosti i umjetnosti među tamošnjim pučanstvima. On je, naime, s pravom smatrao da rad za evanđelje mora također biti rad za pravu kulturu. Prije svega samostan Fulda – osnovan oko 743. – bio je srce i središte iz kojeg se širila duhovnost i vjerska kultura: ondje su se monasi, u molitvi, radu i pokori, trudili težiti svetosti, stjecali naobrazbu iz svetih i profanih disciplina i pripremali se za naviještanje evanđelja, za misije. Dakle, zaslugom Bonifacija, njegovih monaha i njegovih monahinja – i žene su imale veoma važnu ulogu u tome vjerovjesničkom djelovanju – doživjela je procvat također ona kultura koja je nerazdvojna od vjere i otkriva njezinu ljepotu. Sam je Bonifacije ostavio nakon sebe značajna intelektualna djela. Tu je prije svega obilje pisama, u kojima se pastoralna pisma izmjenjuju sa službenim pismima i onim privatnog karaktera, koja otkrivaju društvene događaje i nadasve njegov bogati ljudski temperament. Sastavio je također raspravu Ars grammatica, u kojoj objašnjava deklinacije, glagole i sintaksu latinskog jezika, ali koja je za njega bila također oruđe za širenje vjere i kulture. Pripisuje mu se također Ars metrica i različite pjesme te na kraju zbirka od 15 propovijedi.
Premda već u poodmaklim godinama – bio je blizu 80. godine života – pripremio se za novo evangelizacijsko poslanje: s pedesetak monaha vratio se u Friziju gdje je započeo svoje djelovanje. Gotovo predosjećajući blisku smrt, pisao je učeniku i nasljedniku na biskupskoj stolici u Mainzu biskupu Lullu: “Želim ostvariti cilj ovoga putovanja; ne mogu se nikako odreći želje da pođem. Približio se dan mojega svršetka i bliži se vrijeme moje smrti; nakon što se moje smrtno tijelo položi u grob, zadobit ću vječnu nagradu. Ali ti, dragi sine, bez prestanka odvraćaj narod od šikare zablude, dovrši izgradnju već započete bazilike u Fuldi i ondje položi moje tijelo ostarjelo zbog dugovječna života” (Willibald, Vita S. Bonifatii, izd. cit., str. 46). Dok je započinjao slaviti misu u Dokkumu (današnja zapadna Nizozemska) 5. lipnja 754. napala ga je banda pogana. Istupivši naprijed ozbiljna čela “zabrani svojima da se bore govoreći: ‘Prestanite se boriti, ne upuštajte se u boj, jer nas svjedočanstvo Svetog pisma opominje da ne vraćamo zlo za zlo, već da na zlo uzvratimo dobrom. Evo dana kojeg smo dugo priželjkivali, kucnuo je čas našega svršetka; samo hrabro u Gospodinu!'” (Isto, str. 49-50). Bile su to posljednje njegove riječi prije nego će pasti od ruke napadača. Posmrtni ostaci biskupa mučenika kasnije su preneseni u samostan u Fuldi, gdje su dostojno pokopani. Već je jedan od njegovih prvih životopisaca o njemu iznio ovaj sud: “Svetog se biskupa Bonifacija može nazvati ocem svih stanovnika Njemačke, jer ih je kao prvo rodio u Kristu riječju svoga svetog propovijedanja, zatim jer ih je podupirao svojim primjerom i na kraju zato što je za njih položio život, iskazavši im time ljubav od koje veće nema” (Otloho, Vita S. Bonifatii, izd. cit., sv. I, str. 158).
Koju poruku u vremenskom razmaku od nekoliko stoljeća možemo izvući iz učenja i čudesnog djelovanja toga velikog misionara i mučenika? Onomu tko se malo pobliže upozna s Bonifacijem odmah upada u oči da u njegovu učenju središnje mjesto ima Božja riječ, koju je on živio, naviještao i svjedočio sve do najviše žrtve samoga sebe u mučeništvu. Bio je toliko oduševljen Božjom riječju da je osjećao urgentnost i dužnost nositi je drugima, pa ako treba za nju se izložiti i opasnosti. Na njoj je počivala ona vjera za čije se širenje svečano obavezao u trenutku svoga biskupskog posvećenja: “Ispovijedam u cjelini čistoću svete katoličke vjere i uz Božju pomoć želim ostati u jedinstvu te vjere, u kojoj je bez ikakve sumnje spas kršćana” (Epist. 12, u S. Bonifatii Epistolae, izd. cit., str. 29). Drugo što je očito u Bonifacijevu životu jest njegovo nepokolebljivo jedinstvo s Apostolskom Stolicom, koje je bilo trajno i glavno uporište njegova misionarskog rada: on je uvijek čuvao to jedinstvo kao pravilo svojega poslanja i ostavio ga gotovo kao svoju oporuku. U jednom pismu papi Zahariji kaže: “Neću prestati pozivati i podlagati poslušnosti Apostolske Stolice one koji žele ostati u katoličkoj vjeri i u jedinstvu Rimske Crkve i sve one koje mi Bog u tome poslanju daje kao slušatelje i učenike” (Epist. 50: u isto. str. 81). Plod te zauzetosti bio je postojani duh povezanosti oko Petrova nasljednika koji je Bonifacije prenio Crkvama na području na kojem je vršio svoje misijsko poslanje, povezavši s Rimom Englesku, Njemačku i Francusku i pruživši tako presudan doprinos usađivanju onih kršćanskih korijena Europe koji će uroditi bogatim plodovima u narednim stoljećima. Bonifacije našu pozornost privlači i zbog treće osobine: on je promicao susret između rimsko-kršćanske kulture i germanske kulture. Znao je naime da je očovječiti i evangelizirati kulturu bio sastavni dio njegova biskupskog poslanja. Prenoseći drevnu baštinu kršćanskih vrijednosti, on je ucijepio u germanske narode novi, ljudskiji način života, zahvaljujući kojem su se više poštivala neotuđiva prava osobe. Kao pravi sin svetog Benedikta, on je znao združiti molitvu i rad (fizički i intelektualni), pero i plug.
Hrabro Bonifacijevo svjedočanstvo je poziv za sve nas da prihvatimo u svom životu Božju riječ kao bitnu referentnu točku, da svim srcem volimo Crkvu, da se osjećamo odgovornima za njezinu budućnosti i tražimo njezino jedinstvo oko Petrova nasljednika. Istodobno, on nas podsjeća da kršćanstvo, pridonoseći širenju kulture, promiče čovjekov napredak. Na nama je sada biti na visini tako očaravajuće baštine i učiniti je plodnom na korist naraštaja koji će doći.
Uvijek me iznova impresionira ta njegova gorljivost za evanđelje: s četrdeset godina napušta lijep i plodonosan monaški život, život monaha i profesora, da naviješta evanđelje priprostima i barbarima: s osamdeset godina, ponovno, odlazi u kraj gdje predviđa svoje mučeništvo. Uspoređujući tu njegovu gorljivu vjeru, taj žar za evanđelje s našom vjerom koja je tako često mlaka i birokratizirana, vidimo što možemo učiniti i kako obnoviti svoju vjeru, da bi našem dobu darovali dragocjeni biser evanđelja.

Reading time: 9 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Bedi Časnom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 18. veljače 2009.

Beda Časni

Svetac čiji ćemo lik danas malo pobliže upoznati zove se Beda i rođen je na sjeveroistoku Engleske, točnije u Northumberlandu 672. ili 673. godine. Sam je pripovijedao kako su ga njegovi roditelji, u dobi od sedam godina, povjerili opatu obližnjeg benediktinskog samostana da se ondje školuje. “U tome sam samostanu – podsjeća on – od tada trajno živio, intenzivno se posvećujući proučavanju Svetog pisma i, dok sam obdržavao stegu Pravila i svakoga dana pjevao u crkvi, bilo mi je uvijek milo učiti, poučavati ili pisati” (Historia eccl. Anglorum, V, 24). I doista, Beda je izrastao u jednog od najčuvenijih srednjovjekovnih erudita, pročitavši mnoge dragocjene rukopise koje su mu donosili njegovi opati po povratku sa čestih putovanje na kontinent i u Rim. Učenje i glasoviti spisi su mu priskrbili mnoga prijateljstva s najvažnijim ličnostima njegova doba, koji su ga poticali da nastavi sa svojim radom koji je bio na dobrobit mnogima. Nakon što je obolio, nije prestao raditi, sačuvavši uvijek duhovnu radost koja se izražavala u molitvi i pjesmi. Svoje najvažnije djelo Historia ecclesiastica gentis Anglorum zaključuje ovim zazivom: “Molim te, dobri Isuse, koji si mi dobrostivo dopustio da se napajam slatkim riječima tvoje mudrosti, udijeli mi, u svojoj dobrohotnosti, da jednoga dana dođem tebi, izvoru svake mudrosti, i da vječno uživam blizinu lica tvojega”. Smrt ga je snašla 26. svibnja 735., na Uzašašće.
Sveto je pismo stalni izvor Bedine teološke misli. Nakon što je prethodno pomno kritički proučio svetopisamski tekst (do nas je došao primjerak monumentalnog Codex Amiatinus Vulgate, na kojem je Beda radio), on je komentirao Bibliju, čitajući je u kristološkom ključu, to jest ujedinjuje dvoje: s jedne strane sluša što točno kaže sam tekst, a s druge je uvjeren da je ključ za shvaćanje Svetog pisma kao jedne Božje riječi Krist i s Kristom se, u njegovu svjetlu, Stari i Novi zavjet shvaćaju kao “jedno” Sveto Pismo. Starozavjetni i novozavjetni događaji složno koračaju, oni su put koji vodi do Krista, premda su izraženi u različitim znakovima i institucijama (on to naziva concordia sacramentorum). Na primjer, šator saveza koji je Mojsije podigao u pustinji te prvi i drugi jeruzalemski hram su slike Crkve, novog hrama koji je izgrađen živim kamenjem, povezanim ljubavlju Duha Svetoga, na Kristu i apostolima. I kao što su izgrađivanju drevnoga hrama pridonijeli također poganski narodi, tako što su dali na raspolaganje probrane materijale i tehničko iskustvo svojih najvrsnijih graditelja, tako su izgrađivanju Crkve pridonijeli apostoli i učitelji ne samo iz drevnih židovskih, grčkih i latinskih plemena, već također novi narodi, među kojima Beda rado ubraja irsko-keltske i anglosaksonske narode. Sveti Beda vidi kako sve više raste univerzalnost Crkve koja nije sužena na određenu kulturu, već se sastoji od svih svjetskih kultura koje se moraju otvoriti Kristu i naći u njemu svoje ishodište.
Druga Bedina omiljena tema je povijest Crkve. Nakon proučavanja doba opisanog u Djelima apostolskim, on prelazi na povijest otaca i koncila. U Chronica Maiora Beda ispisuje kronologiju koja će postati temelj općeg kalendara “ab incarnatione Domini”. Do tada se vrijeme računalo od osnutka grada Rima. Beda, uvidjevši da je prava referentna točka i središte povijesti Kristovo rođenje, dao nam je taj kalendar u kojem se povijest računa polazeći od Gospodinova utjelovljenja. Donosi bilješke o prvih šest koncila i njihovu tijeku, vjerno predstavljajući kristološki, mariološki i soteriološki nauk te prokazujući monofizitska i monotelitistička, ikonoklastička i neo-pelagijanistička krivovjerja. Na kraju s pomoću točnih dokumenata i u maniri vještog pisca sastavlja već spomenutu Crkvenu povijest engleskih naroda, zbog koje je priznat kao “otac engleske historiografije”. Karakteristične crte Crkve koje Beda voli isticati su slijedeće: katolištvo kao vjernost tradiciji i ujedno otvorenost povijesnim razvojima i kao traženje “jedinstva u različitosti”, prema smjernicama koje je papa Grgur Veliki bio dao Augustinu Canterburyjskom; zatim apostolicitet i romanstvo: u vezi s tim držao je kako je od presudne važnosti uvjeriti sve irsko-keltske i pitske (Piti su bili savez plemena koja su od 3. do 10. stoljeća živjela na tlu današnje središnje i sjeverne Škotske, pr.) Crkve da zajedno slave Uskrs prema rimskom kalendaru. Djelo Računanje, koje je plod njegova znanstvenog rada na utvrđivanju točnog datuma slavljenja Uskrsa, a samim tim i čitavoga ciklusa liturgijske godine, postalo je referentni tekst za čitavu Katoličku Crkvu.
Beda je bio također glasoviti učitelj liturgijske teologije. U homilijama uz nedjeljna i blagdanska evanđelja razvio je pravu mistagogiju, poučavajući vjernike radosnom slavljenju otajstva vjere i njihovu dosljednom življenju u vlastitom životu, u iščekivanju punog očitovanja Kristova ponovnog dolaska, kada ćemo, sa svojim proslavljenim tijelima, biti pripušteni u žrtvenu procesiju u vječnoj nebeskoj liturgiji. Povodeći se za “realizmom” Ćirilovih, Ambrozijevih i Augustinovih kateheza, Beda uči da sakramenti inicijacije čine svakog vjernika “ne samo kršćaninom već Kristom”. Svaki put, naime, kada neka vjerna duša primi i pohrani s ljubavlju Božju riječ, po uzoru na Mariju ponovno začinje i rađa Krista. A svaki put kada skupina novokrštenika prima uskrsne sakramente, Crkva “rađa samu sebe”, ili da se poslužimo još smionijim izrazom, Crkva postaje “Božjom majkom” sudjelujući, po Duhu Svetom, u rađanju svoje djece.
Zahvaljujući tom svom teološkom radu u kojem se isprepliću Biblija, liturgija i povijest, Beda ima aktualnu poruku za različita “stanja života”: učenjacima (doctores ac doctrices) doziva u svijest dvije temeljne zadaće: proniknuti u čudesa Božje riječi i predstaviti ih vjernicima na privlačan način, te izlagati dogmatske istine izbjegavajući heretičke komplikacije i držeći se “katoličke jednostavnosti”, stavom malenih i poniznih kojima se Bogu svidjelo otkriti otajstva Kraljevstva; pastiri, pak, moraju dati prioritet propovijedanju, koje se ne sastoji samo u ljeporječivosti i predstavljanju svetačkih likova, već po Bedi u tu svrhu im služe i slike, procesije i hodočašća. Njih Beda podsjeća da se služe narodnim jezikom, kao što on sam čini, tumačeći na northumberlandskom narječju Oče naš, Vjerovanje i radeći sve do posljednjeg dana svojega života na Komentaru na Ivanovo Evanđelje na narodnom jeziku; posvećenim osobama koje predano mole Službu časova, živeći u radosti bratsko zajedništvo i napredujući u duhovnom životu isposničkim životom i kontemplacijom, Beda preporučuje da njeguju apostolat – nitko nema evanđelje samo za sebe, već ga mora doživljavati kao dar također za druge – bilo da surađuju s biskupima u različitim vrstama pastoralnog rada u mladim kršćanskim zajednicama, bilo da pokažu spremnost za evangelizacijsko poslanje među poganima, izvan vlastite zemlje, kao “peregrini pro amore Dei”.
U istoj perspektivi, u komentaru na Pjesmu nad pjesmama Beda predstavlja sinagogu i Crkvu kao suradnice u širenju Božje riječi. Krist Zaručnik želi radišnu Crkvu, “preplanulu od napornog rada na poljima evangelizacije” – jasna je aluzija na tekst iz Pjesme nad pjesmama (1,5), gdje zaručnica kaže: “Nigra sum sed formosa” (Crna sam ali lijepa) –, koja se dala na krčenje drugih polja ili vinograda i podizanje među novim pučanstvima “ne privremene kolibe već trajnog boravišta”, to jest na ucjepljivanje evanđelja u društveno tkivo i u kulturne institucije. U toj perspektivi taj sveti naučitelj potiče vjernike laike da budu revni u vjerskom nauku te se ugledaju na ona “mnoštva koja su osjećala neutaživu glad za evanđeljem i koja nisu apostolim dala vremena ni da nešto prigrizu”. Uči ih kako stalno moliti, “ponavljajući u životu ono što slave u liturgiji”, prinoseći sva djela kao duhovnu žrtvu u jedinstvu s Kristom. Roditeljima objašnjava da i u svome malom obiteljskom ozračju mogu vršiti “svećeničku službu pastira i vođa”, odgajajući kršćanski djecu te kaže kako poznaje mnoge vjernike (muškarce i žene, oženjene i neoženjene) koji su “kadri živjeti neporočnim životom te bi, ako bi ih se na pravi način pratilo, mogli mirne duše svakoga dana pristupati euharistijskom zajedništvu” (Epist. ad Ecgberctum, izd. Plummer, str. 419).
Glas o svetosti i mudrosti Beda je uživao već za života, zbog čega je stekao naslov “Časni” (na lat. Venerabilis, pr.). Tako ga naziva i papa Sergije I., kada je 701. pisao njegovu opatu tražeći da mu omogući da dođe privremeno u Rimu radi savjetovanja o pitanjima od općeg interesa. Nakon njegove smrti njegovi su spisi naišli na veliki odjek i proširiše se po domovini i europskom kontinentu. Veliki misionar Njemačke, biskup sveti Bonifacije (+ 754.), više je put tražio od nadbiskupa Yorka i opata Wearmouth da daju prepisati neka njegova djela te mu ih pošalju tako da on i njegovi drugovi mogu uživati duhovno svjetlo koje je iz njih zračilo. Stotinu godina kasnije Notkero Galbulo, opat u Sankt Gallenu (+ 912.), uzevši na znanje veliki Bedin utjecaj, usporedio ga je s novim suncem koje je Bog dao da grane ne sa istoka već sa zapada da bi prosvijetlilo svijet. Ostavljajući po strani retorički zanos, činjenica je da je Beda, svojim djelima, dao djelotvoran doprinos izgrađivanju kršćanske Europe, u kojoj su se razni narodi i kulturi međusobno stopili, dajući joj jedinstveni izgled, nadahnut na kršćanskoj vjeri. Molimo da i danas bude osoba Bedine veličine da održe čitav kontinent ujedinjenim; molimo da svi mi budemo spremni ponovno otkriti naše zajedničke korijene, da bismo bili graditelji jedne duboko ljudske i istinski kršćanske Europe.

Reading time: 8 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Ivanu Klimaku

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 11. veljače 2009.

Ivan Klimak i Rajske ljestve

Draga braćo i sestre, nakon dvadeset kateheza posvećenih apostolu Pavlu, htio bih se ponovno vratiti predstavljanju velikih srednjovjekovnih pisaca Istoka i Zapada. Danas vam predstavljam lik Ivana Klimaka, što je transliteracija grčkog izraza klimakos na latinski a znači “od ljestava” (klimax). Riječ je o naslovu njegova glavnog djela u kojem opisuje uspon ljudskog života prema Bogu. Ivan se rodio oko 575. Živio je dakle u godinama u kojima je Bizant, glavni grad Istočnog Rimskog Carstva, prolazio kroz najveću krizu u svojoj povijesti. Iznenada su se zemljopisni okviri carstva promijenili i sve su se njegove strukture urušile pod nezadrživim naletom barbara. Ostala je samo struktura Crkve, koja je nastavila svoje misijsko i društveno-kulturno djelovanje, napose putem mreže manastira, u kojima su radile velike vjerske ličnosti kao što je, upravo, Ivan Klimak.
U sinajskom gorju, gdje je Mojsije susreo Boga a Ilija začuo njegov glas, Ivan je živio i opisivao svoja duhovna iskustva. Informacije o njemu sačuvane su nam u kratkom Životu (PG 88, 596-608), koji je napisao monah Danijel iz Raita. Sa šesnaest godina Ivan, prigrlivši monaški život na gori Sinaj, postao je učenikom opata Martirija, jednog “starca”. Negdje s dvadeset godina odlučio je živjeti kao pustinjak u spilji podno te gore, u kraju Toli, udaljenom osam kilometara od današnjeg samostana svete Katarine. No samoća ga nije priječila da se susreće s osobama koje su bile željne duhovnog vodstva, kao i da posjeti neke samostane u Aleksandriji. Njegovo povlačenje u pustinjaštvo ne samo da nije bilo bijeg od svijeta i ljudske stvarnosti, već je urodilo gorljivom ljubavlju prema drugima (Život 5) i prema Bogu (Život 7). Nakon četrdeset godina pustinjačkog života, tijekom kojih je plakao, molio i borio se protiv zloduha, imenovan je igumanom velikog manastira na gori Sinaj te se tako vratio monaškom životu. No, nekoliko godina prije smrti, zbog čežnje za pustinjačkim životom, vođenje zajednice prepustio je jednom bratu, monahu u istom manastiru. Umro je nakon 650. Ivanov život odvija se između dviju gora, Sinaja i Tabora, i doista se može reći da je iz njega zračilo svjetlo koje je Mojsije vidio na Sinaju a trojica apostola promatrala na Taboru!
Postao je poznat po djelu Ljestve (klimax), koje je na Zapadu nazvano Rajske ljestve (PG 88,632-1164). Sastavio ga je na uporno traženje bliskoga igumana manastira Raito pored Sinaja. Ljestve predstavljaju cjelovitu raspravu o duhovnom životu, u kojem Ivan opisuje monaški put od odricanja od svijeta pa sve do savršene ljubavi. To je put koji se – prema toj knjizi – odvija kroz trideset stupnjeva/stepenica, od kojih je svaki povezan s prethodnim. Taj se put može sažeti u tri uzastopne faze: prva se sastoji u raskidu sa svijetom s ciljem povratka stanje evanđeoskih početaka. Bit se, dakle, ne sastoji u prekidu, već u povezanosti s onim što je Isus rekao, povratak dakle u djetinjstvo u duhovnom smislu, u kojem čovjek postaje poput djeteta. Ivan to komentira ovako: “Dobar temelj čine tri uporišta ili tri stupa: nevinost, post i čistoća. Sva nejačad u Kristu (usp. 1 Kor 3,1) počinju od tih stvari, po primjeru onih koji su novorođeni na tjelesan način” (1,20; 636). Dragovoljno odvajanje od dragih osoba i mjesta omogućuje duši da uđe u dublje zajedništvo s Bogom. Odricanje vodi u poslušnost, koja je put k poniznosti putem poniznog pokoravanja braće. Ivan to ovako tumači: “Blažen onaj koji je potpuno umrtvio vlastitu volju i koji je povjerio brigu za vlastitu osobu svojem učitelju u Gospodinu: bit će naime postavljen zdesna Raspetom!” (4,37; 704).
Drugu fazu toga puta predstavlja duhovna borba protiv strasti. Svaka stepenica ljestava vezana je uz neku od glavnih strasti, koja je u djelu opisana i za koju je postavljena “dijagnoza”, naznačen lijek i predložena odgovarajuća krepost. Te stepenice kada se uzmu u cjelini predstavljaju bez sumnje najvažniju raspravu o duhovnoj strategiji koju poznajemo. Borba protiv strasti, ipak, dobiva pozitivni predznak – ne ostaje dakle nešto negativno – zahvaljujući slici “vatre” Duha Svetoga: “Neka svi oni koji se upuste u taj dobar boj (usp. 1 Tim 6,12), težak i naporan, (…), znaju da se moraju baciti u vatru, ako uistinu žele da duhovna vatra prebiva u njima” (1,18; 636). Vatra je to Duha Svetoga koja je vatra ljubavi i istine. Samo snaga Duha Svetoga jamči pobjedu. Strasti, uz to, prema Ivanu, nisu u sebi zle; one to postaju zbog zla načina na koji ih čovjek u svojoj slobodi koristi. Kada su pročišćene, strasti čovjeku otvaraju put prema Bogu ujedinjenim snagama isposništva i milosti i, “dok je ovima Stvoritelj odredio poredak i početak…, krepost nema granica” (26/2,37; 1068).Posljednja faza puta je kršćansko savršenstvo, koje se opisuje u posljednjih sedam stepenica Ljestava. To su najviši stadiji duhovnog života, koje mogu iskusiti “hesihisti”, samotnjaci, oni koji su došli do nutarnjeg mira i spokoja; ali se do tih stadija mogu vinuti i najgorljiviji samostanci. Od prvih triju – jednostavnosti, poniznosti i prosuđivanja – Ivan, zajedno s pustinjskim ocima, smatra najvažnijim prvi. Svako svoje vladanje treba prosuditi; sve naime ovisi o dubokim motivacijama, koje treba propitkivati. Pritom se dopire do same žile kucavice osobe. Cilj je kod pustinjaka ponovno probuditi duhovnu osjetljivost i “čulo srca”, koji predstavljaju Božje darove: “Kao vodilja i pravilo u svemu moramo, nakon Boga, slijediti svoju savjest” (26/1,5;1013). Na taj se način postiže mir u srcu, hesihija, zahvaljujući kojoj duša može zaviriti u bezdan Božjih misterija.
To stanje mira i spokoja pripravlja hesihistu na molitvu, koja je kod Ivana dvojaka: “tjelesna molitva” i “molitva srca”. Prva je svojstvena onome koji se mora pomagati tjelesnim stavovima: pružati ruke, snažno jecati, udarati se u prsa, itd. (15,26; 900); druga je spontana, jer je posljedica ponovno probuđene duhovne osjetljivosti, Božjeg dara onome koji se posvetio tjelesnoj molitvi. Kod Ivana se ona naziva “Isusova molitva” (Iesou euche) i sastoji se u tome da se zaziva samo Isusovo ime, zaziv mora biti stalan poput disanja: “Neka spominjanje Isusa bude nalik tvojem disanju i tada ćeš upoznati korisnost hesihije” (27/2,26; 1112). Na kraju ta molitva postaje vrlo jednostavna, riječ “Isus” postaje jedno s našim disanjem.
Posljednja stepenica ljestava (trideseta), uronjena u “silnu opijenost Duhom”, je posvećena najvećem “trojcu kreposti”: vjeri, nadi i prije svega ljubavi. O ljubavi, Ivan govorio također kao o erosu (ljudskoj ljubavi), koja je slika bračne veze duše s Bogom. On još jednom izabire sliku vatre da izrazi gorljivost, svjetlo i pročišćavanje ljubavi prema Bogu. Snaga ljudske ljubavi može se preusmjeriti na Boga, kao što se na divlju maslinu može nacijepiti pitoma maslina (usp. Rim 11,24) (15,66; 893). Ivan je uvjeren da snažno iskustvo toga erosa nosi dušu mnogo dalje no teška borba protiv napasti, toliko je velika njegova moć. Prevladava dakle pozitivnost u našem hodu. Ali ljubav se promatra također u uskoj vezi s nadom: “Snaga ljubavi je nada: zahvaljujući njoj očekujemo nagradu ljubavi… Nada je vrata ljubavi… Gdje nema nade nestaje ljubavi: uz nju su vezani naši napori, ona podupire naš trud i zahvaljujući njoj smo okruženi Božjom ljubavlju” (30,16; 1157). Zaključak Ljestava sadrži sažetak djela riječima koje pisac stavlja u usta samom Bogu: “Ove te ljestve uče kreposnoj duhovnoj raspoloživosti. Ja sam na kraju tih ljestava, kao što je rekao moj veliki sljedbenik (sveti Pavao): A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav (1 Kor 13,13).
Na kraju nam se ostaje zapitati je li opravdano pitanje: mogu li Ljestve, djelo koje je napisao monah pustinjak koji je živio prije tisuću četiristo godina, reći još uvijek nešto nama danas? Može li životni put čovjeka koji je sav svoj život proveo na gori Sinaj u jednom davnom vremenu imati kakvu aktualnost za nas? U prvi mah činiti može se da bi odgovor mogao biti “ne”, jer je Ivan Klimak živio daleko prije od nas. Ali, ako promotrimo malo pobliže, vidimo da je taj monaški život samo veliki znak krsnog života, života kojim žive kršćani. Pokazuje, tako reći, velikim slovima ono što mi iz dana u dan pišemo malim slovima. Riječ je o proročkom simbolu koji označuje što je život krštenika, u zajedništvu s Kristom, s njegovom smrću i uskrsnućem. Za mene je posebno važna činjenica da je vrh “ljestava”, da su te posljednje stepenice istodobno temeljne, početne i najjednostavnije kreposti: vjera, ufanje i ljubav. To nisu kreposti koje mogu postići samo duhovni junaci, već su Božji dar svim krštenicima: u njima raste također naš život. Početak je ujedno i kraj, polazište je ujedno cilj: čitavo putovanje ide uvijek prema sve dubljem ostvarenju vjere, nade i ljubavi. U tim je krepostima prisutan čitav uspon. Temeljna je vjera, jer ta krepost podrazumijeva da se odreknem svoje nadutosti, svoje misli; svoje težnje da sam sudim i prosuđujem, ne oslanjajući se na druge. Nužan je taj hod prema poniznosti, prema duhovnom djetinjstvu: treba se izdići iznad nadmenog stava onoga koji govori: ja znam bolje, u ovom dvadesetprvom vijeku u kojem živim, no što su mogli znati oni koji su živjeli nekoć. Treba se naprotiv pouzdati samo u Sveto pismo, u Gospodinovu riječ, ponizno se prikloniti obzoru vjere te tako zakoračiti u beskrajnu širinu univerzalnog svijeta, Božjeg svijeta. Na taj se način širi naša duša, raste osjetljivost srca prema Bogu. S pravom kaže Ivan Klimak da nas samo nada čini sposobnima živjeti ljubavi. U nadi se izdižemo iznad svakodnevnih stvari, ne očekujemo uspjeh na ovoj zemlji, već očekujemo na kraju objavu samoga Boga. Samo u toj širini naše duše, u toj autotranscendenciji (nadilaženju ili izdizanju iznad samoga sebe), naš život postaje veliki i možemo podnijeti svakodnevne muke i razočaranja, možemo biti dobri s drugim ne očekujući nagradu. Samo ako postoji Bog, ta velika nada kojoj težim, mogu svakoga dana činiti male korake u svome životu i tako naučiti ljubiti. U ljubavi se krije tajna molitve, osobnog poznavanja Isusa: jednostavna molitve, koja želi samo dotaknuti srce božanskog Učitelja. I tako čovjek otvara vlastito srce, uči se od njega njegovoj dobroti, njegovoj ljubavi. Koristimo dakle taj “uspon” vjere, nade i ljubavi; prispjet ćemo tako pravom životu.

Reading time: 8 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Maksimu Ispovjedaocu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 25. lipnja 2008.


Sv. Maksim Ispovjedalac

Draga braćo i sestre, danas predstavljamo lik jednoga drugog crkvenoga Oca s Istoka. Riječ je o monahu, svetome Maksimu, koji je u kršćanskoj Predaji zaslužio naslov Ispovjedalac zbog neustrašive hrabrosti kojom je znao svjedočiti – “ispovijedati” cjelovitost svoje vjere u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, Spasitelja svijeta. Maksim se rodio u Palestini, Gospodinovoj zemlji, oko 580. godine. Od dječaštva je usmjeren monaškome životu i proučavanju Svetoga pisma, pa i preko djela Origena, velikoga učitelja koji je već u trećemu stoljeću “ustanovio” aleksandrijsku egzegetsku tradiciju.
Iz Jeruzalema, Maksim se preselio u Carigrad i odande se, zbog barbarskih invazija, sklonio u Afriku. Tamo se odlikovao krajnjom odvažnošću u obrani pravovjerja. Vjeran nauku Crkve, prema kojemu “ono što nije prihvaćeno” u utjelovljenju “nije spašeno” – Maksim nije prihvaćao nikakvo umanjivanje Kristova čovještva. Zbog toga, vjerojatno u Kartagi, 645. godine u javnoj se raspravi suprotstavio teoriji onih koji su smatrali da je u Isusu Kristu iz Nazareta bila jedna “energija” i jedna volja, to jest ona koja je vlastita njegovoj božanskoj naravi. “Ne, prosvjedovao je Maksim, to nije u skladu sa Svetim pismom”. I osobito se pozivao na Isusovu muku i njegovu tjeskobu u Getsemanskom vrtu. Isus iz Nazareta, utjelovljeni Božji Sin, jamačno zadržava svoju božansku volju, ali također posjeduje cjelovitu ljudsku volju – upravo onu po kojoj je rekao: “Oče, ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). Isus Krist naš je brat u svemu, osim u grijehu, i upravo je zato naš Spasitelj.
Iz istoga je razloga Maksim došao u Rim, te je 649. godine aktivno sudjelovao na Lateranskom koncilu, što ga je sazvao papa Martin I. u obranu dvije volje u Kristu, protiv carevoga edikta koji je zabranjivao – pro bono pacis – raspravu o tom pitanju. Papa Martin morao je skupo platiti svoju hrabrost: premda je bio jako slaboga zdravlja, uhićen je i sproveden u Carigrad. Procesuiran i osuđen na smrt, dobio je promjenu kazne na konačni izgon u Krim gdje je umro 16. rujna 655, nakon dvije duge godine ponižavanja i uznemiravanja.
Samo malo kasnije, 662. godine, na red je došao Maksim koji je – protiveći se također caru – nastavio ponavljati: “Nemoguće je potvrditi u Kristu samo jednu volju! (usp. PG 91, kap. 268-269). Tako je Maksim – zajedno s dva svoja učenika koji su se obojica zvali Anastazije – bio izložen iscrpljujućem procesu, premda je već bio imao više od osamdeset godina života. Carski ga je sud osudio, pod optužbom za krivovjerje, na okrutno sakaćenje jezika i desne ruke, dva organa kojima se – po riječima i spisima – Maksim suprotstavljao pogrešnome nauku o jednoj Kristovoj volji. Na kraju je sveti monah izgnan u Kolkidiju, na Crnome moru gdje je umro skončan pretrpljenim patnjama 13. kolovoza iste 662. godine.
Govoreći o Maksimovu životu, spomenuli smo njegovo književno djelo u obranu pravovjerja. Posebno smo se odnosili na Raspravu s Pirrom, nekadašnjim patrijarhom Carigrada: u njoj je uspio protivnika uvjeriti u njegove pogreške. Zapravo, Pirr je vrlo pošteno ovako zaključio Raspravu: “Molim ispriku za sebe i za one prije mene: zbog neznanja došli smo do ovih apsurdnih razmišljanja i argumentiranja; i molim da se nađe načina da se izbrišu ove apsurdnosti, spašavajući spomen na one koji su pogriješili” (PG 91, kap. 352). Potom je uslijedilo nekoliko desetaka važnih djela, među kojima se ističe Mistagoghía, jedan od najznačajnijih spisa sv. Maksima, koji u dobro strukturiranoj sintezi sažima njegovu teološku misao.
Misao Ispovjedaoca nikada se ne zatvara u sebe samu, jer joj je pristanište uvijek konkretna zbilja svijeta i njegovoga spasenja. Čovjeku stvorenome na njegovu sliku i priliku Bog je povjerio poslanje da ujedini kozmos. No, tu zadaću ujedinjenja što je propala zbog istočnoga grijeha, ostvario je utjelovljeni Božji Sin. Naime, u njegovoj jedincatoj Osobi, ljudska narav i božanska narav su ujedinjene, bez zabune i miješanja.
Na ovo se snažno spasenjsko viđenje poziva jedan od najvećih teologa dvadesetoga stoljeća Hans Urs von Balthasar koji – “ponovno lansirajući” Maksimov lik – njegovo razmišljanje definira slikovitim izrazom Kosmische Liturgie, “kozmička liturgija”. U središtu te svečane “liturgije” uvijek je Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta. Učinkovitost njegovoga spasenjskog djelovanja, koje je konačno ujedinilo kozmos, zajamčeno je činjenicom da je on, premda je Bog sve u svemu, također potpuno čovjek – u što je obuhvaćena i “energija” i ljudska volja.
Tako Maksimov život i misao snažno ostaju osvijetljeni ogromnom odvažnošću cjelovitoga svjedočenja Kristove stvarnosti, bez ikakvoga umanjivanja ili kompromisa. Trebamo se pošteno pitati jesmo li mi – kršćani trećega tisućljeća – kadri prihvatiti i nasljedovati svjedočanstvo tih naših Otaca. Za svetoga Maksima jedina prava vrijednost uvijek ostaje Isus Krist – Put, Istina i Život. Svaka druga vrijednost Mu je podređena, i samo poštujući tu hijerarhiju vrijednosti dolazi se do uređenoga ujedinjenja kozmosa, a tako i do spasenja.
Na dosljedan način, Ispovjedalac je uvjeren da takozvane “unutarsvjetske vrijednosti”, ovozemne, svoje pravo mjesto dobivaju u svjetlu jedine apsolutne Vrednote. Drugim riječima, Maksim je više nego uvjeren da “posredničke vrijednosti”, same, nisu u stanju spasiti svijet. Jedini Spasitelj je Isus Krist: bilo koja druga zbilja, koja bi si prisvojila nezaslužene spasiteljske povlastice, postaje idol i “smrtna zamka”. Ni sloboda ni tolerancija ni dijalog… nisu apsolutne vrijednosti. Upravo suprotno, oni svoj puni smisao imaju – upravo kao vrijednosti – u svjetlu Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svijeta. Kako bi poštivao tu nužnu hijerarhiju vrijednosti, sveti Maksim je izazivao vlast cara – koji se također ispovijedao kršćaninom – i iz istoga je razloga svjesno išao ususret groznim torturama, sve do smrti.
Neukroćena hrabrost Otaca koji su nas pretekli u vjeri mora za nas, kršćane trećega tisućljeća, ostati stroga opomena. Ne može se prihvatiti kompromise u ime lažnoga dijaloga ili pogrešno shvaćene tolerancije. Upravo suprotno, u srcu učenika čvrst mora ostati ideal mučeništva, vrhovnoga cilja svetosti i savršenoga prianjanja uz Krista. “Mi, naime” – zaključuje sveti Maksim: a tako, u Gospodinovo ime zaključujem i ja, dragi prijatelji – “štujemo samo jednoga Sina, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kako prije vremena tako i sada i za sva vremena, i za vremena poslije vremena. Amen!” (PG 91, kap. 269).

Reading time: 5 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Izidoru Seviljskom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 18. lipnja 2008.

 

Nasljedovati Krista akcijom i kontemplacijom


Draga braćo i sestre, govorimo danas o svetom Izidoru Seviljskom: bio je mlađi brat Leonarda, seviljskoga biskupa i velikog prijatelja pape Grgura Velikog. Ta je napomena važna, jer omogućuje razumijevanje njihove kulturne i duhovne blizine, što je pak neophodno za razumijevanje Izidorove osobnosti. On mnogo duguje Leonardu, osobi izuzetno zahtjevnoj, učenoj i strogoj, koji je oko svoga mlađega brata izgradio obiteljsko okruženje obilježeno asketskim zahtjevima kakvi se dolikuju jednoga monaha i vremenom posvećenim radu potrebnom kod ozbiljne predanosti studiju. Usto, Leonard se nastojao uhvatiti u koštac i s društveno-političkim stanjem toga vremena: tih su desetljeća Vizigoti, barbari i arijevci preplavili iberijski poluotok te su zauzeli područja koja su pripadala Rimskom Carstvu. Valjalo ih je pridobiti za rimsku državu i katolištvo. U Leonardovoj i Izidorovoj kući bila je knjižnica bogata klasičnim djelima, poganskim i kršćanskim. Izidor, koji je osjećao privlačnost kako jednih tako i drugih, pod vodstvom je svoga starijega brata bio odgojen za razvijanje izuzetno snažne discipline u njihovu proučavanju, uz uviđavnost i razboritost.
U seviljskom biskupskom dvoru tako se živjelo u vedrom i otvorenom ozračju. Možemo to zaključiti iz Izidorovih kulturnih i duhovnih interesa, tako kako oni izranjaju iz samih njegovih djela koja sadrže enciklopedijsko poznavanje kršćanske kulture. Na taj se način objašnjava eklekticizam svojstven Izidorovu književnom djelu, jer on krajnjom jednostavnošću prelazi od Marcijala do Augustina, od Cicerona do Grgura Velikoga. Nutarnja borba koju je morao voditi mladi Izidor, koji će 599. godine postati nasljednik brata Leonarda na seviljskoj biskupskoj stolici, nije nipošto bila radosna. Možda se upravo toj neprekidnoj borbi sa samim sobom duguje dojam pretjeranoga voluntarizma koji se zamjećuje za čitanja djela ovog velikoga pisca, koji se smatra posljednjim među drevnim kršćanskim ocima. Nekoliko godina nakon njegove smrti, koja je nastupila 636., sabor u Toledu iz godine 653. opisao ga je kao “sjajnog učitelja našeg doba i slavu Katoličke Crkve”.
Izidor je bez sumnje bio čovjek istaknutih dijalektičkih suprotnosti. I u svome je osobnom životu proživljavao trajan nutarnji sukob, poput onoga što ga je zamijetio već Grgur Veliki, između želje za samoćom, kako bi se mogao posvetiti isključivo razmatranju Riječi Božje, i potrebe ljubavi prema braći za čije se spasenje kao biskup osjećao zaduženim. Piše, na primjer, o odgovornima za Crkve: “Tko je odgovoran za neku Crkvu (vir ecclesiasticus) mora s jedne strane dozvoliti da bude raspet svijetu mrtvenjem svoga tijela, a da s druge strane prihvati crkvenu odluku, kad to proizlazi iz volje Božje, da se ponizno posveti vršenju vlasti, pa i ako to ne bi htio činiti” (Sententiarum liber III, 33, 1: PL 83, col. 705 B). Potom, tek paragraf niže, dodaje: “Božji ljudi (sancti viri) ne žele se doista posvetiti svjetovnim stvarima i pate kad im, po otajstvenom naumu Božjem, budu povjerene određene odgovornosti… Oni sve čine da bi ih izbjegli, no prihvaćaju ono od čega bi htjeli pobjeći i čine ono što bi htjeli izbjeći. Ulaze zapravo u tajnu odaju srca i unutar nje nastoje shvatiti što traži otajstvena volja Božja. I kad postanu svjesni da se moraju podvrći naumima Božjim, ponižuju šiju srca pod jarmom božanske odluke” (Sententiarum liber III, 33, 3: PL 83, coll. 705-706).
Da bi se bolje razumjelo Izidora, valja napomenuti ponajprije složenost političke situacije njegova doba: kroz godine djetinjstva morao je iskusiti gorčinu izgnanstva. Unatoč tome bio je obuzet apostolskim poletom: doživio je zanos u pomaganju stvaranja naroda koji je konačno postigao jedinstvo, kako na političkom tako i na vjerskom području, uz providnosno obraćenje vizigotskoga prijestolonasljednika Hermenegilda s arijanstva na katoličku vjeru. Ne smije se ipak podcijeniti velike teškoće na koje je nailazio kad se na prikladan način htio suočiti s izuzetno teškim problemima, kao što su bili odnosi s krivovjercima ili sa Židovima. Cijeli niz problema koji se i danas čine vrlo stvarnima, posebice ako se ima na umu što se događa u pojedinim područjima gdje se čini gotovo kao da se ponavljaju situacije vrlo slične onima na iberskom poluotoku u šestom stoljeću. Bogatstvo kulturnih znanja kojim je Izidor raspolagao omogućilo mu je da neprestano suočava kršćansku novost s klasičnom grčko-rimskom baštinom, premda se čini da je više od dragocjenog dara sinteze, on imao dar sabiranja (collatio), što se izricalo u izvanrednoj osobnoj erudiciji, ne uvijek uređenoj kako bi se to moglo željeti.
U svakom je slučaju vrijedno divljenja njegovo nastojanje da ne zanemari ništa od onoga što je ljudsko iskustvo proizvelo kroz povijest njegove domovine i čitavoga svijeta. Izidor nije htio izgubiti ništa od onoga što je postalo ljudskim postignućem u drevnim vremenima, bilo da je riječ o poganskim, židovskim ili kršćanskim postignućima. Stoga ne smije čuditi što, slijedeći taj cilj, on ponekad nije uspio na odgovarajući način, kako bi to htio, provući znanja što ih je posjedovao kroz čiste vode kršćanske vjere.
Ipak, prema Izidorovim nakanama, njegove misli ostaju de facto uvijek u skladu s potpunom katoličkom dogmom, koju on čvrsto podupire. Dok raspravlja o različitim teološkim problemima, on pokazuje da im razumije složenost i često predlaže jasna rješenja koja sabiru i izriču cjelovitu kršćansku istinu. To je vjernicima tijekom stoljeća omogućilo da se sa zahvalnošću, sve do naših dana, služe njegovim definicijama. U tom smislu, znakovit primjer imamo u Izidorovu nauku o odnosu između aktivnog i kontemplativnog života. On piše: “Oni koji nastoje postići spokoj kontemplacije moraju se prvo izvježbati na razini aktivnoga života; i tako će, oslobođeni od otpada grijeha, moći postići ono čisto srce koje jedino omogućuje gledanje Boga” (Differentium Lib II, 34, 133: PL 83, col. 91A). Realizam istinskoga pastira upozorava ga na to da su vjernici u opasnosti da se svedu na to da budu ljudi samo jedne dimenzije. Stoga dodaje: “Srednji put, sastavljen od jednog i drugog oblika života, obično lakše rješava one napetosti koje su često zaoštrene u izboru samo jedne vrste života, te se s većim uspjehom smiruju izmjenom dvaju oblika života” (isto, 134: ivi, col. 91B).
Konačnu potvrdu ispravnog usmjerenja života Izidor traži u primjeru Kristovu: “Spasitelj Isus dao nam je primjer aktivna života, kad se tijekom dana predavao tome da čini znakove i čuda u gradu, ali je pokazao i kontemplativan život kad se povlačio na brdo i ondje provodio noć posvećen molitvi” (isto 134: ivi). U svjetlu ovog primjera koji se ne može dovesti u pitanje, Izidor može zaključiti s ovim jasnim moralnim naukom: “Stoga neka se sluga Božji, nasljedujući Krista, posveti kontemplaciji bez odbacivanja aktivna života. Drugačije ponašanje ne bi bilo ispravno. Doista, kao što se mora ljubiti Boga kontemplacijom, tako se mora ljubiti bližnjega djelovanjem. Nemoguće je dakle živjeti bez prisutnosti i jednog i drugog oblika života, kao što nije moguće ljubiti ako se ne iskusi oba načina života” (isto 135: ivi, col. 91C). To je pouka što je veliki seviljski biskup ostavlja i nama, kršćanima današnjice, pozvanima da nasljedujemo Krista na početku novoga tisućljeća.

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o svetom Kolumbanu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 11. lipnja 2008.

 

Sv. Kolumban – odvažni vjerovjesnik i neumorni graditelj

Draga braćo i sestre,

sveti opat Kolumban, najpoznatiji Irac iz ranoga srednjega vijeka, s pravom se može nazvati “europskim” svecem jer je kao redovnik-monah, misionar i spisatelj djelovao u raznim zemljama zapadne Europe. Zajedno s Ircima svoga doba, bio je svjestan kulturnoga jedinstva Europe. U jednome njegovom pismu, napisanome oko 600. godine i upućenome papi Grguru Velikome, po prvi se puta nalazi izraz “totius Europae – cijele Europe”, a što se odnosi na prisutnost Crkve na kontinentu (usp. Epistula I,1).
Rodio se oko 543. godine u pokrajini Leinster, na jugoistoku Irske. U njegovoj su ga kući odgajali najbolji učitelji koji su ga uputili na izučavanje slobodnih umjetnosti, a on se kasnije prepustio vodstvu opata Sinella iz zajednice Cluain-Inis na sjeveru Irske, gdje je mogao produbiti proučavanje Svetoga pisma. U dobi od oko dvadeset godina stupio je u samostan u Bangoru na sjeveroistoku otoka, gdje je opat bio Comgall, monah dobro poznat po svojoj kreposti i asketskoj strogosti. U savršenome suglasju sa svojim opatom, Kolumban je marljivo provodio strogu samostansku stegu, živeći u molitvi, askezi i učenju. Tamo je i zaređen za svećenika. Život u Bangoru i opatov primjer utjecali su na shvaćanje monaštva što je s vremenom sazrelo u Kolumbanu i kojega je potom širio u tijeku svoga života.
U dobi od oko pedeset godina, slijedeći asketski tipično irski ideal “peregrinatio pro Christo” (“hodočašće za Krista”, op. prev.), Kolumban je napustio otok i s dvanaestoricom drugova dao se na misionarsko djelovanje na europskome kontinentu, gdje je seoba naroda sa sjevera i s istoka dovelo do poganstva na cijelim područjima koja su već bila pokršćanjena. Oko 590. godine četa misionara dospjela je na bretonsku obalu. Dobrohotno ih je primio kralj Franaka u Austraziji, a oni su zatražili samo komad neobrađene zemlje. Dobili su drevnu rimsku utvrdu Annegray, koja je bila sva trošna i zapuštena, već obrasla šumom. Naviknuti na život u krajnjem odricanju, monasi su za samo nekoliko mjeseci na ruševinama uspjeli izgraditi prvi pustinjački samostan. Tako je njihova re-evangelizacija započela nadasve po svjedočanstvu života. Glas o tim redovnicima strancima koji su – živeći od molitve i strogosti – gradili kuće i krčili zemlju proširio se izuzetno brzo privlačeći hodočasnike i pokornike. Mnogi mladi tražili su da ih se prihvati u monašku zajednicu da bi živjeli poput njih, pa je ubrzo postalo nužno osnivanje drugoga samostana. Izgrađen je samo nekoliko kilometara dalje, na ruševinama drevnoga termalnoga grada – Luxeuila. Taj samostan kasnije je postao središte monaškoga i misionarskoga širenja irske tradicije na europskome kontinentu. Treći je samostan izgrađen u mjestu Fontaine, na sat hoda sjevernije.
U Luxeuilu je Kolumban živio gotovo dvadeset godina. Tamo je taj svetac za svoje prve sljedbenike napisao Monaško pravilo – Regula monachorum koja ocrtava idealnu sliku monaha. To je jedino drevno monaško irsko pravilo što ga imamo danas. Kao upotpunjenje napisao je neku vrstu kaznenoga zakona za monaške prekršaje – Regula coenobialis – s vrlo iznenađujućim kaznama za modernu senzibilnost, a koje se mogu objasniti samo mentalitetom onoga doba i okruženja. Drugim vrlo poznatim djelom naslovljenim De poenitentiarum misura taxanda, što ga je isto napisao u Luxeuilu, Kolumban je na kontinent uveo privatnu ispovijed i pokoru, koje se mogu ponavljati; nazvana je “tarifna” pokora zbog proporcionalnosti između težine grijeha i vrste pokore što ju je nalagao ispovjednik. Te novosti dovele su do sumnjičavosti pokrajinskih biskupa, koja se pretvorila u neprijateljstvo kada im je Kolumban s odvažnošću javno prigovorio zbog ponašanja nekih od njih. Prigoda da bi se pokazalo to neslaganje bila je rasprava o datumu Uskrsa. Irski je monah 603. godine pozvan u Chalon-sur-Saon da pred sinodom položi račun za svoje običaje. Umjesto da dođe na sinodu, on je poslao svoje pismo u kojemu je umanjivao to pitanje, pozivajući sinodske oce da raspravljaju ne samo o datumu Uskrsa, “već i o svim potrebnim kanonskim propisima koje mnogi – što je najteža stvar – ne obdržavaju” (usp. Epistula II,1). Istodobno je pisao papi Bonifaciju IV. – kao što se je nekoliko godina ranije obratio Grguru Velikom (usp. Epistula I) – kako bi obranio irsku tradiciju (usp. Epistula III).
Zahtjevan kakav je bio u svakom moralnom pitanju, Kolumban je potom došao u sukob i s kraljevskom kućom, jer je oštro prigovorio kralju Teodoriku I. zbog njegovih preljubničkih odnosa. Tako je nastala mreža intriga i manevara na osobnoj, vjerskoj i političkoj razini koja je 610. godine pretočena u dekret o progonu iz Luxeuila i Kolumbana i svih monaha irskoga podrijetla, koji su bili osuđeni na izgon bez povratka. Otpraćeni su do mora i ukrcani za Irsku na trošak dvora. No, brod se nasukao nedaleko od obale a kapetan, vidjevši u tome znak s neba, odluči odustati i zbog straha od Božjega prokletstva odveze redovnike ponovno na kontinent. Oni, umjesto da se vrate u Luxeuil, odlučiše započeti s novim djelom evangelizacije. Ukrcali su se na rijeci Rajni i krenuli uzvodno. Nakon prve etape u Tuggenu kod Ciriškoga jezera, otišli su u područje Bregenza i Bodenskoga jezera kako bi evangelizirali Germane.
No, malo kasnije Kolumban je zbog političkih prilika koje nisu bile naklonjene njegovome djelovanju odlučio prijeći Alpe s većinom svojih učenika. Tamo je ostao samo jedan redovnik-monah imenom Gallus; iz njegovoga se pustinjačkoga samostana kasnije razvila poznata opatija Sankt Gallen. Kada je došao u Italiju, Kolumban je naišao na dobrohotan prijem na longobardskom kraljevskom dvoru, no odmah se morao suočiti s vrlo velikim poteškoćama: život je Crkve razdiralo Arijevo krivovjerje – koje je još uvijek prevladavalo među Longobardima – i raskol koji je većinu Crkava sjeverne Italije razdvojio od zajedništva s rimskim biskupom. Kolumban se vrlo autoritativno uključio u taj kontekst, te napisao spis protiv arijanizma i pismo Bonifaciju IV. kako bi ga uvjerio da poduzme neke odlučne korake s obzirom na ponovno uspostavljanje jedinstva (usp. Epistula V). Kada mu je kralj 612. ili 613. godine dao zemljište u mjestu Bobbio, u dolini Trebbije, Kolumban je osnovao novi samostan koji je potom postao središte kulture koje se može usporediti s onim poznatim u Montecassinu. Tamo je došao do kraja svojih dana: umro je 23. studenoga 615. i na taj ga se dan spominje u rimskome obredu sve do danas.
Poruka svetoga Kolumbana usredsređuje se u jakome pozivu na obraćenje i na odvojenosti od zemaljskih dobara imajući pred očima vječnu baštinu. Svojim asketskim životom i svojim beskompromisnim ponašanjem pred korupcijom moćnika, podsjeća na strogi lik Ivana Krstitelja. No, njegova strogost nije nikada svrha sebi samoj, već je samo sredstvo za slobodno otvaranje Božjoj ljubavi i za odgovaranje na od Njega primljene darove cijelim bićem, gradeći na taj način u sebi Božju sliku. “Ako će čovjek ispravno koristiti one sposobnosti što ih je Bog dao njegovoj duši – piše u svojim Uputama – Instructiones – onda će biti sličan Bogu. Sjetimo se da mu moramo vratiti sve one darove koje je položio u nas kada smo bili u izvornome stanju. O samome načinu nas je on poučio svojim zapovijedima. Prva među njima je ljubiti Gospodina svim srcem, jer nas je on prvi ljubio, od početaka vremena, još i prije nego smo došli na svjetlo ovoga svijeta” (usp. Instr. XI). Te je riječi irski svetac utjelovio u svome životu. Čovjek velike kulture i bogat darovima milosti – bilo kao neumorni graditelj samostana, bilo kao zahtjevni pokornički propovjednik – svu svoju snagu utrošio je na jačanje kršćanskih korijena Europe koja se rađala.

Reading time: 6 min
Page 1 of 61234»...Last »

Propovijed

  • Ljubavlju proslaviti Boga

    5. vazmena nedjelja Dok u svetom uskrsnom vremenu razmišljamo o Kristovu otajstvu uskrsnuća u isto vrijeme smo svjesni i dara koji primamo, kao i gubitka koji je predstavljao njegov odlazak s ovoga svijeta. Upravo jer jedno ide s drugim i sam je Gospodin svoje učenike pripremao za taj… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Ljubavlju proslaviti Boga
  • Od Janjeta do Pastira
  • Blagovati s Gospodinom
  • Liječiti otvorene rane
  • Vrelo nadnaravnog života
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID