KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. svibnja 2009.

Teodor Studit

Draga braćo i sestre! Svetac s kojim ćemo se danas susresti, sveti Teodor Studit, vodi nas u samo središte bizantskog Srednjeg vijeka, u razdoblje koje je s vjerskog i političkog gledišta dosta turbulentno. Sveti Teodor se rodio 759. u plemićkoj i pobožnoj obitelji: njegova majka, Teoctista, i ujak, Platon, opat samostana Sakkudion u Bitiniji, časte se kao sveci. Upravo ga je ujak usmjerio prema monaškom životu, koji je ovaj prigrlio u 22. godini života. Za svećenika ga je zaredio patrijarh Tarasije, ali je kasnije prekinuo zajedništvo s njim zbog slabosti koju je ovaj pokazao u slučaju preljubničke ženidbe cara Konstantina VI. Zbog toga ga je car 796. prognao u Solun. Do pomirenja sa carskom vlašću došlo je iduće godine pod caricom Irenom, čija je blagonaklonost navela Teodora i Platona da, zajedno s velikim dijelom zajednice redovnika iz samostana Sakkudion, prijeđu u samostan Studios u gradu kako bi se sklonili pred provalama Saracena. Započela je tako važna “studitska reforma”.

Teodorov osobni život, ipak, nastavio je biti buran. Svojom velikom energijom prednjačio je u otporu protiv ikonoklazma Leona V. Armenca, koji se ponovno usprotivio postojanju slika i ikona u Crkvi. Procesija s ikonama koju su organizirali monasi iz Studiosa izazvala je reakciju policije. Između 815. i 821. Teodor je bio bičevan, bacan u tamnicu i prognan u različita mjesta Male Azije. Na kraju se mogao vratiti u Carigrad, ali ne u svoj samostan. On se tada doselio svojim monasima s druge strane Bospora. Umro je, koliko se zna, u Prinkipu, 11. studenoga 826. i na taj ga se dan spominje u istočnom kalendaru. Teodor se u povijesti Crkve ističe kako jedan od velikih obnovitelja redovničkog života i kao branitelj svetih slika tijekom drugog razdoblja ikonoklazma, zajedno s carigradskim patrijarhom, svetim Niceforom. Teodor je shvatio da je pitanje čašćenja slika povezano sa samom istinom o utjelovljenju. U svoje tri knjige Antirretikoi (Pobijanja), Teodor povlači paralelu između vječnih odnosa u Presvetom Trojstvu, gdje postojanje svake božanske osobe ne dokida jedinstvo, i odnosa između dviju naravi u Kristu, koje, u Njemu, ne ugrožavaju jednu Osobu Logosa. A zatim kaže: dokinuti čašćenje Kristove slike značilo bi izbrisati njegovo djelo otkupljenja, jer se nevidljivi vječni Logos, preuzevši ljudsku narav, pojavio u vidljivom ljudskom tijelu i na taj način posvetio sav vidljivi svemir. Slike, posvećene liturgijskim blagoslovom i molitvama vjernika, ujedinjuju nas s Kristovom osobom, s njegovim svecima i, po njima, s nebeskim Ocem te svjedoče ulazak božanske stvarnosti u naš vidljivi i materijalni svijet.

Teodor i njegovi monasi, svjedoci odvažnosti u vremenu ikonoklastičkih progona, neraskidivo su vezani uz reformu cenobitskog života u bizantskom svijetu. Njihova se važnost nameće već zbog jedne izvanjske okolnosti – njihova broja. Naime, dok samostani toga doba nisu brojali više od trideset-četrdeset redovnika, iz djela Teodorov život doznajemo da je postojalo ukupno više od tisuću studitskih redovnika. Sam nas Teodor izvještava da je u njegovu samostanu živjelo tristotinjak monaha. Ipak, više no broj, utjecajnim se pokazao novi duh koji je utemeljitelj udahnuo u cenobitski život. U svojim je spisima insistirao na urgentnosti svjesnog povratka učenju otaca, prije svega svetom Baziliju, prvom zakonodavcu redovničkog života i Doroteju iz Gaze, glasovitom duhovnom ocu iz palestinske pustinje. Karakteristični Teodorov doprinos sastoji su u insistiranju na nužnosti da se monasi drže reda i žive u podložnosti svojim poglavarima. Tijekom progona, naime, ovi su se raspršili, naviknuvši živjeti svaki prema vlastitom nahođenju. Sada kada je bilo moguće obnoviti zajednički život, trebalo se snažno potruditi oko toga da samostan ponovno postane prava živa zajednica, prava obitelj ili, kako on kaže, pravo “tijelo Kristovo”. U toj se zajednici na konkretan način ostvaruje stvarnost Crkve u njezinoj cjelini.

Drugo duboko Teodorovo uvjerenje bilo je sljedeće: redovnici moraju preuzeti obavezu živjeti kršćanske dužnosti s većom strogošću i intenzitetom od vjernika koji žive u svijetu. Zato su izgovarali posebnu ispovijest, koja pripada hagiasmati (posvećenju), riječ je gotovo o “novom krštenju”, čiji je simbol oblačenje. Za redovnike je, za razliku od onih koji žive u svijetu, karakteristično zauzimanje za siromaštvo, čistoću i poslušnost. U svojem obraćanju njima, Teodor govori na konkretan, katkad slikovit način o siromaštvu, ali ono u nasljedovanju Krista je od samih početaka bitni sastavni dio redovništva i pokazuje također put kojim nam je svima ići. Odricanje od privatnog vlasništva, ona sloboda od materijalnih stvari, kao i umjerenost i jednostavnog vrijede na radikalan način samo za redovnike, ali duh toga odricanja je jednak za sve. Naime, ne smijemo ovisiti o materijalnom vlasništvu, već, naprotiv, moramo se naučiti odricanju, jednostavnosti, skromnosti i umjerenosti. Jedino se tako može razviti solidarnost društvo i pobijediti veliki problem siromaštva u ovome svijetu. Stoga u tome smislu duboki znak siromašnih redovnika u suštini pokazuje također put za sve nas. Kada zatim izlaže o napastima protiv čistoće, ne skriva vlastita iskustva i pokazuje put nutarnje borbe za ovladavanje samim sobom i tako poštivanja vlastitog i tuđeg tijela kao Božjeg hrama.

Ali glavna su odricanja, prema njemu, ona koja zahtijeva poslušnost, jer svaki od redovnika ima vlastiti način življenja i uključivanje u veliku zajednicu od tri stotine redovnika podrazumijeva novi način života, koji on naziva “mučeništvom podložnosti”. Naime, iz “vlastite volje” se rađaju svi moralni nedostaci i neurednosti u stezi. I ovdje redovnici daju tek primjer onoga što je nužno za sve nas, jer, nakon istočnoga grijeha, čovjek teži vršiti vlastitu volju, prvi je princip život svijeta, sve ostalo treba podvrgnuti vlastitoj volji. Ali na taj način, ako svatko slijedi samoga sebe, društvo ne može funkcionirati. Samo ako ljudi nauče uključiti se u slobodnu zajednicu, dijeliti s drugima i pokoriti joj se, naučiti se zakonitosti, to jest podvrgavanju i poslušnosti pravilima općeg dobra i zajedničkog života, moguće je ozdraviti čisto individualističko društvo od oholosti kojom teži biti u središtu svijeta. Tako sveti Teodor svojim redovnicima i u konačnici također nama, s oštroumnom pronicljivošću pomaže shvatiti pravi život, oduprijeti se napasti da se vlastita volja stavi kao najviše pravilo života i sačuva pravi osobni identitet – koji je uvijek identitet zajedno s drugima – i mir srca.

Prema Teodoru Studitu krepost jednako važna kao poslušnost i poniznost bila je philergia, to jest ljubav prema radu, u kojoj on vidi kriterij za ocjenjivanje kvalitete osobne pobožnosti: onaj koji je gorljiv u materijalnim zadaćama, koji revno radi, tumači Teodor, to je i u duhovnim. Ne priznaje stoga da redovnik, pod izlikom molitve i kontemplacije, oslobađa sebe rada, koji je u stvari sredstvo za pronalaženje Boga. Teodor bez straha govori o radu kao “žrtvi redovnika”, njegovoj “liturgiji”, čak nekoj vrsti mise po kojoj redovnički život postaje anđeoski život. Upravo tako svijet rada biva humaniziran i čovjek po radu postaje više ono što jest i bliži Bogu. Vrijedi spomenuti jednu od posljedica toga jedinstvenog pogleda: upravo zato što su plod neke vrste “liturgije”, bogatstva koja se stječu zajedničkim radom ne smiju služiti udobnosti redovnika, već ih treba namijeniti za pomaganje siromasima. Ovdje svi možemo uočiti nužnost da plod rada bude dobro za sve. Očito, rad “podložnika” nije bio samo manualni: oni su imali veliku važnost u religijsko-kulturnom razvoju bizantske kulture kao krasopisci, slikari, pjesnici, odgajatelji mladih, učitelji u školama, knjižničari.

Premda je radio mnoštvo poslova, Teodor nije dopuštao da ga oni odaleče od onoga što je smatrao usko vezanim uz svoju službu poglavara: biti duhovni otac svojim redovnicima. On je itekako bio svjestan toga koji su presudni utjecaj imali u njegovu životu pobožna majka i sveti ujak Platon, kojega je oslovljavao znakovitim naslovom “otac”. Zato je svojim redovnicima bio i duhovni vođa, stavljajući im se na raspolaganje uvijek spreman saslušati ih i čuti što im je na duši (exagóreusis). Svakoga dana, izvješćuje životopisac, nakon večernje molitve bi dolazio pred ikonostas gdje bi mu se redovnici dolazili povjeriti. Bio je također duhovni savjetnik mnogima izvan samostana. Duhovna oporuka i Pisma ističu tu njegovu otvorenu i srdačnu narav i pokazuju kako su iz toga njegova očinskog odnosa rođena istinska duhovna prijateljstva u redovničkom okruženju i izvan njega.

Pravilo, poznato pod nazivom Hypotyposis, sastavljena nedugo nakon Teodorove smrti, primjenjivano je, uz neke preinake, na Gori Atosu, kada je 962. sveti Atanazije Atonita ondje utemeljio Veliku Lavru i u Kijevu, kada ga je na početku tisućljeća sveti Teodozije uveo u Lavru spilja. Shvaćeno u svojem istinskom značenju, to se Pravilo pokazuje veoma aktualnim. Postoje danas brojne struje koje prijete jedinstvo zajedničke vjere i potiču prema nekoj vrsti opasnog duhovnog individualizma i duhovne oholosti. Nužno je poraditi na obrani i na rastu savršenog jedinstva Kristova tijela, u kojem se mogu skladno ujediniti mir reda i iskreni osobni odnosi u Duhu.

Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne sastavne dijelove Teodorova duhovnog učenja. Ljubav prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i zauzimanje da se živi u zajedništvu Tijela Kristova, shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh siromaštva, umjerenosti, odricanja, čistoće, vlasti nad samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša. Ljubav prema materijalnom i duhovnom radu. Duhovno prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti, vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta učenja koja nam stvarno pokazuju put pravoga života.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 6. svibnja 2009.

Ivan Damaščanski

Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svetog Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.
Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su nakon njegove smrti osuđeni na ikonoklastičkom koncilu u Hieriji (754.). Isti ti govori, međutim, bili su glavni razlog njegove rehabilitacije i kanonizacije od strane pravovjernih otaca okupljenih na Nicejskom koncilu (787.), sedmom ekumenskom. U tim je tekstovima moguće iznaći prve pokušaje opravdavanja čašćenja svetih slika, povezujući ove potonje s otajstvom utjelovljenja Sina Božjega u krilu Djevice Marije.
Ivan Damaščanski je, uz to, bio među prvima koji su u javnom i privatnom kultu razlikovali klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena. To se razlikovanje odmah pokazalo veoma važnim da bi se pružio kršćanski odgovor onima koji su držali da se svi bezrezervno i trajno moraju pridržavati stroge starozavjetne zabrane o korištenju slika u obredu. O tome su se vodile velike rasprave i u islamskom svijetu, koji prihvaća tu židovsku tradiciju potpunog isključivanja slika iz obreda. Međutim kršćani su, u tome kontekstu, razgovarali o tome problemu i pronašli opravdanje za štovanje slika. Damaščanin piše: “U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? … Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? … Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? … A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje” (Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90). Vidimo da je, poradi utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Riječ je o novom pogledu na svijet i materijalne stvarnosti. Bog je postao tijelom i tijelo je postalo stvarno prebivalište Boga, čija slava blista na Kristovu ljudskom licu. Stoga su poticaji toga istočnog naučitelja i danas veoma aktualni, obzirom na veoma veliko dostojanstvo na koje je materija uzdignuta u utjelovljenju, postavši, u vjeri, znak i djelotvorni sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ivan Damaščanski ostaje, zato, povlašteni svjedok čašćenja slika, koje će do dana današnjeg ostati jedno od najistaknutijih vidika istočne teologije i duhovnosti. Riječ je ipak o obliku kulta koji pripada jednostavno kršćanskoj vjeri, vjeri u onoga Boga koji je postao tijelom i učinio se vidljivim. Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne tvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicima milosti po zazivu (epiclesis) Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere.
S tim temeljnim idejama Ivan Damaščanski dovodi u vezu također čašćenje relikvija svetaca, na temelju uvjerenja da se svete kršćane, budući da su postali dionici Kristova uskrsnuća, ne može smatrati jednostavno “mrtvima”. Spominjući, na primjer, one čije se relikvije ili slike dostojne čašćenja, Ivan u svojem trećem govoru u obrani slika pojašnjava: “Prije svega (častimo) one među koje se Bog nastanio, kao što su Majka Božja i svi sveci. Oni su ti koji su, koliko je to moguće, svojom voljom postali slični Bogu i zbog nastanjenosti Bogom i Božje pomoći, prozvani su stvarno bogovima (usp. Ps 82, 6), ne po naravi, već po kontingenciji, kao što se usijano željezo naziva vatrom, ne po naravi već po kontingenciji i zato što je uronjeno u vatru. On, naime, kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja (usp. Lev 19, 2)” (III, 33, red. 1352 A). Nakon niza takvih i sličnih razmišljanja, Damaščanski je mogao ozbiljno zaključiti: “Bog, koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će ukazati dobročinstvo da mogu postati dionici njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka, u isti mah vidljivu i nevidljivu stvarnost. A pri njegovu stvaranju zamislio ga je i stvorio kao biće koje je sposobno razmišljati (ennoema ergon), koje je urešeno bogatstvom riječi (logo(i) sympleroumenon) i okrenuto duhu (pneumati teleioumenon)” (II, 2, str. 94, red. 865A). Da bi dodatno pojasnio tu misao, dodaje: “Trebaju nas ispuniti udivljenjem (thaumazein) sva djela providnosti (tes pronoias erga), sve ih treba hvaliti i sve prihvaćati, pobjeđujući napast da se u njima prepoznaju aspekti koji se mnogima čine nepravednima ili lošima (adika). Naprotiv treba priznati da Božji naum (pronoia) nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje i shvaćanja (agnoston kai akatalepton), dok naprotiv samo On poznaje naše misli, naša djela pa čak i našu budućnost” (II, 29, str. 94, red. 964C). Već je Platon, uostalom, govorio da sva filozofija započinje s divljenjem: i naša vjera započinje s divljenjem stvaranju, ljepoti Boga koji postaje vidljiv.
Optimizam kojim kršćanin kontemplira prirodu (physike theoria), to gledanje u vidljivoj stvarnosti dobro, lijepo i istinito, taj kršćanski optimizam nije zacijelo naivni optimizam: kršćanin je itekako svjestan rane koju je ljudskoj naravi nanijela sloboda kojom je Bog uresio čovjeka a koju je ovaj zloupotrijebio, sa svim posljedicama nesklada koje su iz toga proizašle. Otud potreba, koju je teolog iz Damaska jasno uočio, da priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjene našim grijehom, bude “osnažena i obnovljena” silaskom Sina Božjega u tijelo, nakon što je na mnoge načine i u raznim prigodama sam Bog nastojao pokazati da je stvorio čovjeka da bude ne samo u “biću”, već u “dobrom biću” (usp. La fede ortodossa, II, 1, str. 94, red. 981). S oduševljenim zanosom Ivan objašnjava: “Bilo je nužno da priroda bude okrijepljena i obnovljena te da se pokaže i konkretno pouči putu kreposti (didachthenai aretes hodon), koji odalečuje od propadljivosti i vodi u vječni život… Pojavilo se tako na povijesnom obzoru veliko more Božje ljubavi prema čovjeku (philanthropias pelagos)”. To je uistinu lijep izraz. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja a, s druge, uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjem, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. Ivan Damaščanski nastavlja: “On sam, Stvoritelj i Gospodin, borio se za svoje stvorenje prenijevši mu primjerom svoj nauk… I tako je Božji Sin, premda postoji u obličju Boga, spustio nebesa i sišao … među svoje sluge … izvršivši nešto najnovije, jedino doista novo pod suncem, kroz što se stvarno očitovala Božja beskrajna moć” (III, 1. str. 94, red. 981C-984B).
Možemo zamisliti utjehu i radost koju su te riječi bogate tako zadivljujućim slikama budile u srcu vjernika. Slušajmo ih i mi, danas, gajeći u sebi iste one osjećaje koji su prožimali tadašnje kršćane: Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva. Pomogao nam Gospodin da nam one budu poticaj u životu.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 29. travnja 2009.

German Carigradski

Draga braćo i sestre, patrijarh German Carigradski ne ubraja se među najreprezentativnije likove istočnoga kršćanskog svijeta grčkog jezika. Ipak njegovo se ime pojavljuje na popisu velikih branitelja svetih slika, sastavljenom na Drugom nicejskom saboru, inače sedmom ekumenskom (787.), čime mu je nesumnjivo ukazana čast. Grčka Crkva slavi njegov liturgijski spomen 12. svibnja. Imao je značajnu ulogu u kompleksnoj povijesti borbe za slike, tijekom takozvane ikonoklastičke krize: znao se odlučno oduprijeti pritiscima ikonoklastičkog cara Leona III.
U vrijeme dok je German vršio službu patrijarha (od 715. do 730.) glavni grad bizantskog carstva, Carigrad, bio se našao pod vrlo opasnom opsadom Saracena. Zbog te opasnosti u kojoj se našao grad između 717. i 718. organizirana je svečana procesija gradom u kojoj se nosila slika Majke Božje, Theotokos, i relikvija svetog križa, te je zazivana pomoć s neba u obrani grada. I zaista, Carigrad bi oslobođen opsade! Neprijatelji su odlučili jednom zauvijek odustati od zamisli da podignu svoj glavni grad u gradu simbolu kršćanskog imperija i među narodom je zavladala silna zahvalnost Bogu na pomoći.
Patrijarh se German, nakon toga događaja, uvjerio da se Božji zahvat morao smatrati očitom potvrdom pobožnosti koju je narod iskazivao prema svetim slikama. Potpuno je drukčijeg mišljenja bio Leon III., koji se upravo u to vrijeme (717.) ustoličio za neospornog vladara u glavnom gradu, kojim je vladao sve do 741. Nakon oslobođenja Carigrada i niza drugih pobjeda, kršćanski je car počeo sve otvorenije pokazivati uvjerenje da se u učvršćivanju carstva mora krenuti upravo od preustroja manifestacija vjere, s posebnim naglaskom na opasnost od idolopoklonstva kojoj je, po njegovu mišljenju, puk bio izložen zbog pretjeranog štovanja slika.
Ništa nisu vrijedila pozivanja patrijarha Germana na tradiciju Crkve i stvarnu moć nekih slika, koje su jednodušno smatrane “čudesnima”. Car je postajao sve nepokolebljiviji u primjeni svoga projekta obnove, koji je predviđao uklanjanje slika. A kada je 7. siječnja 730. na jednom javnom skupu otvoreno ustao protiv čašćenja slika, German se nije nipošto htio prikloniti volji cara oko pitanja za koja je smatrao da su presudna za pravovjerje, među koja se, prema njegovu mišljenju, ubraja upravo štovanje, ljubav prema slikama. Kao posljedica toga, bio je prisiljen odreći se službe patrijarha, osudivši samoga sebe na izgon u samostan gdje je umro zaboravljen gotovo od svih. Njegovo se ime ponovno pojavljuje upravo prigodom Drugoga nicejskog sabora (787.), kada su se pravovjerni oci izjasnili u prilog svetim slikama, priznavši njegove zasluge.
Patrijarh German je poklanjao veliku pažnju liturgijskim slavljima i neko se vrijeme za njega smatralo da je ustanovio blagdan Akatistos. Kao što je poznato, Akatistos je drevni i poznati himan koji potječe iz bizantske tradicije a posvećen je Božjoj Majci (Theotokos). Unatoč tome što se s teološke točke gledišta Germana ne može nazvati velikim misliocem, neka su njegova djela imala stanoviti odjek prije svega zbog nekih njegovih shvaćanja o mariologiji. Od njega su, naime, sačuvane neke homilije u kojoj se obrađuju marijanske teme a neke su od njih ostavile dubok trag na pobožnosti čitavih naraštaja vjernika kako na Istoku tako i na Zapadu. Njegove predivne Homilije o Marijinu prikazanju u hramu dan danas su živa svjedočanstva nepisane tradicije kršćanskih Crkava. Naraštaji monaha, monahinja i pripadnika brojnih ustanova posvećenog života, i danas pronalaze u tim tekstovima vrlo dragocjena blaga duhovnosti.
I danas pobuđuju divljenje također neki Germanovi mariološki tekstovi iz homilija održanih In SS. Deiparae dormitionem, blagdan koji odgovara našoj svetkovini Uznesenja. Papa Pio XII. je odabrao jedan od tih tekstova i umetnuo ga kao biser u apostolsku konstituciju Munificentissimus Deus (1950.), kojim je proglasio vjersku istinu o Marijinu Uznesenju. Taj tekst papa Pio XII. citira u spomenutoj konstituciji, predstavljajući ga kao jedan od argumenata u prilog trajne vjere Crkve u Marijino tjelesno uznesenje na nebo. Piše German: “Zar bi se ikako moglo dogoditi, presveta Majko Božja, da nebo i zemlja budu počašćeni tvojom prisutnošću, a da ti, svojim odlaskom, ostaviš ljude bez svoje zaštite? Sigurno da ne. Takvo što je nemoguće i zamisliti. Uistinu, kao što se dok si bila u svijetu nisi odvajala od nebeskih stvarnosti, tako se ni nakon što si napustila ovaj svijet nisi nipošto odrekla mogućnosti da u duhu saobraćaš s ljudima… Nisi napustila one kojima si zajamčila spasenje… naime tvoj duh živi vječno i tvoje tijelo nije izloženo propadljivosti groba. Majko, ti si blizu svima i sve štitiš i, premda te naše oči ne mogu vidjeti, ipak znamo, o Presveta, da ti prebivaš među nama i da se uprisutnjuješ na razne načine… Ti (Majko) se objavljuješ sva, kao što je pisano, u svojoj ljepoti. Tvoje je cijelo djevičansko tijelo sveto, čisto, dom Božji tako da se, također zbog toga, ne može pretvoriti u prah. Ono je nepromjenjivo, jer ono što je u njemu ljudsko zaodjenulo se nepropadljivošću, ostavši živo i potpuno slavno, neokaljano i dionikom savršenog života. Nije bilo moguće da ostane zatvorena u tami grobu ona koja je postala Božja posuda i živi hram presvetog božanstva Jedinorođenca. S druge strane mi vjerujemo sa sigurnošću da si ti i dalje naša suputnica na našem zemaljskom putovanju” (PG 98, coll. 344B-346B, passim).
Netko je rekao da je za istočnjake ures retoričke forme u propovijedi, a još više u himnima ili pjesničkim kompozicijama koje oni nazivaju tropari, jednako važan u liturgijskom slavlju koliko i ljepota sakralnog zdanja u kojem se ovo održava. Patrijarh German je bio priznat, u toj tradiciji, kao jedan od onih koji su umnogome pridonijeli da se to uvjerenje očuva živim, to jest da ljepoti riječi i jezika mora odgovarati ljepota zdanja i glazbe.
Na kraju citiram nadahnute riječi kojim German opisuje Crkvu na početku toga svoga malog remek-djela: “Crkva je hram Božji, sveti prostor, kuća molitve, sabrani puk, tijelo Kristovo… Ona je nebo na zemlji, gdje transcendentni Bog prebiva kao u svojoj kući i njome prolazi, ali je također ostavljeni trag (antitypos) raspeća, groba i uskrsnuća… Crkva je kuća Božja u kojoj se slavi živuća mistična žrtva, koja je istodobno najdublji dio svetišta i sveta spilja. Unutra ćeš naime naći i grobnicu i prostrt stol, i hranu za dušu i izvore životne sigurnosti. U njoj se, na posljetku, nalazi ono pravo biserje koje čine božanske dogme nauka što ga je Gospodin izravno prenio svojim učenicima” (PG 98, coll. 384B-385A).
Na kraju ostaje pitanje: što nam ima reći taj svetac, koji je kronološki ali i kulturno nama veoma dalek. Mislim da su to u suštini tri stvari. Prvo: postoji određena vidljivost Boga u svijetu, u Crkvi, koju moramo naučiti zapaziti. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali je tu slika pokrio debeli talog prljavštine grijeha, zbog čega je Bog prestao biti vidljiv. Tako je Sin Božji postao pravi čovjek, savršena slika Boga: u Kristu možemo promatrati također Božje lice i naučiti biti i mi sami pravi ljudi, prave Božje slike. Krist nas poziva da ga nasljedujemo, da postanemo njemu nalik, tako da iz svakog čovjeka ponovno izbija Božje lice, Božja slika. Točno je da je Bog zabranio u dekalogu da se stvaraju slike koje predočavaju Boga, ali to je bilo zbog napasti idolopoklonstva kojoj bi vjernik mogao biti izložen u poganskom okruženju. Kada se, međutim, utjelovljenjem Bog učinio vidljivim u Kristu, postalo je dopušteno stvarati predodžbe Kristova lika. Svete nas slike uče vidjeti Boga u slikama Kristova lica. Nakon utjelovljenja Božjeg Sina, postalo je stoga moguće vidjeti Boga u slikama Krista i u slikama svetaca, u licu svakog čovjeka na kojem blista Božja svetost.
Drugo što nam sveti German može poručiti je ljepota i dostojanstvenost liturgije. Slaviti liturgiju sa sviješću o prisutnosti Boga, s onom dostojanstvenošću i ljepotom koja omogućuje vidjeti djelić njegove ljepote, zadaća je svakog vjernika zrelog u svojoj vjeri. Treće jest ljubiti Crkvu. Upravo kada je riječ o Crkvi, mi ljudi smo skloni vidjeti prije svega grijeh i negativno; ali uz pomoć vjere, koja nam omogućuje vidjeti njezino pravo lice, možemo također, danas i uvijek, ponovno otkriti u njoj božansku ljepotu. U Crkvi se Bog uprisutnjuje, nudi nam se u svetoj euharistiji i ostaje prisutan da mu se možemo klanjati. U Crkvi Bog govori s nama, u Crkvi “Bog korača s nama”, kao što kaže sveti German. U Crkvi primamo oproštenje od Boga i učimo opraštati.
Molimo Boga da nas nauči vidjeti u Crkvi njegovu prisutnost, njegovu ljepotu, vidjeti njegovu prisutnost u svijetu i neka nam pomogne da također iz nas izbija njegovo svjetlo.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 22. travnja 2009.

Ambrozije Autpert otkriva pravo lice Crkve

Draga braćo i sestre, Crkva živi u osobama i onaj tko želi upoznati Crkvu, shvatiti njezin misterij, mora promatrati osobe koje su živjele i žive njezinu poruku, njezin misterij. Zato već neko vrijeme govorim u katehezama srijedom o osobama od kojih možemo naučiti što je Crkva. Započeli smo s apostolima i crkvenim ocima i malo po malo smo stigli do 8. stoljeća, doba Karla Velikog. Danas želim govoriti o Ambroziju Autpertu koji je sve donedavno bio podosta nepoznat: njegova su djela, naime, bila pripisivana velikim dijelom drugim poznatijim ličnostima, od svetog Ambrozija iz Milana do sv. Hidelfonsa, a da ne spominjemo ona za koja su monasi iz Montecassina tvrdili da ih je napisao njihov bezimeni opat, koji je živio gotovo stotinu godina kasnije. Osim pokoje kratke autobiografske crtice koju nalazimo u njegovu komentaru na Otkrivenje, imamo malo podataka o njegovu životu. Pozorno čitanje djela čije je autorstvo kritika malo po malo priznavala Ambroziju, daje nam otkriti u njegovu učenju teološko i duhovno bogatstvo koje je dragocjeno i za naša vremena.
Rođen u Provansi, u uglednoj obitelji, Ambrozije Autpert – prema njegovu kasnijem životopiscu Giovanniju – živio je na dvoru franačkog kralja Pipina Malog gdje je, osim što je bio dvorski službenik, obnašao na neki način i službu učitelja budućega kralja Karla Velikog. Vjerojatno nakon posjeta pape Stjepana II. franačkom dvoru između 753. i 754., Autpert je došao u Italiju gdje je imao priliku posjetiti glasovitu benediktinsku opatiju sv. Vinka, na izvorima Volturna, u vojvodstvu Benvento. Utemeljena početkom stoljeća od trojice benventske braće Paldonea, Tatonea i Tasonea, opatija je slovila kao oaza klasične i kršćanske kulture. Nedugo nakon svoga posjeta, Ambrozije Autpert odlučio je prigrliti redovnički život i ulazi u taj samostan, gdje je imao priliku steći primjerenu naobrazbu, prije svega na polju teologije i duhovnosti, prema otačkoj tradiciji. Oko 761. zaređen je za svećenika, a 4. listopada 777. izabran za opata uz potporu franačkih monaha, dok su protiv njegova imenovanja bili longobardski monasi, koji su bili skloniji Longobardu Potoneu. Napetost s nacionalističkom pozadinom nije se smirila u narednim mjesecima, što je imalo za posljedicu da je Autpert godinu dana kasnije (28. prosinca 778.) shvatio da je bolje da podnese ostavku i da se s nekoliko franačkih monaha skloni u Spoleto, gdje je mogao računati na zaštitu Karla Velikog. Time, međutim, razdori u samostanu sv. Vinka nisu prestali, i nekoliko godina kasnije, kada je nakon smrti opata koji je izabran nakon Autperta izabran upravo Potone (oko 782.), spor se ponovno razbuktao zbog čega je Karlo Veliki poništio imenovanje novog opata. On je poslao protivničke strane Papi, koji ih je sazvao u Rim. Pozvao je također za svjedoka Autperta koji je, međutim, tijekom putovanja iznenada umro, možda ubijen, 30. siječnja 784.
Ambrozije Autpert bio je monah i opat u dobu u kojem su vladale snažne političke napetosti, koje su se odrazile i na život u samostanima. On ih često i zabrinutim tonom spominje u svojim spisima. Prokazivao je, naprimjer, proturječnost između blještave vanjštine samostana i mlakosti (tepiditas) monaha: sigurno da je ta kritika bila uperena i protiv njegove opatije. Za nju je napisao životopise trojice utemeljitelja s jasnom nakanom da pruži novom naraštaju monaha uzore na koje se mogu ugledati. Sličnu je svrhu imao i kratki asketski traktat Conflictus vitiorum et virtutum (“Borbi između porokâ i krepostî”), koji je doživio veliki uspjeh u srednjem vijeku i objavljen je 1473. pod imenom Grgura Velikog, a 1474. u Strasbourgu pod Augustinovim imenom. U njemu pisac želi poučiti monahe na konkretan način kako se suočiti s teškoćama na koje nailaze u svakodnevnom duhovnom životu. Znakovito je da on 2 Tim 3, 12: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni”, primjenjuje ne više na vanjske progone, već na napade sila zla s kojima se kršćanin mora suočiti u samome sebi. U obliku svojevrsne rasprave predstavljene su 24 borbe između pojedinog poroka i kreposti: svaki porok pokušava pridobiti dušu podmuklim navođenjem na pogubne misli, dok odgovarajuća krepost pobija te insinuacije pri čemu se najradije pribjegava Svetom pismu.
U tome djelu o borbi između poroka i kreposta, Autpert suprotstavlja poroku cupiditas (pohlepa) krepost contemptus mundi (prijezir svijeta), što postaje važna slika u monaškoj duhovnosti. Taj prijezir svijeta nije prijezir stvaranja, ljepote i dobrote stvorenja i Stvoritelja, već prijezir lažnog pogleda na svijet koji nam predstavlja i na koji upućuje upravo pohlepa. Ona nam insinuira da je “imati” najviša vrijednost našega bića, našeg življenja u svijetu prikazujući ih kao nešto važno. I tako izobličuje i uništava svijet. Autpert zatim primjećuje da gramzivost za zaradom bogataša i moćnika u društvu njegova doba postoji također u dušama monaha i zato piše traktat naslovljen De cupiditate, u kojem, zajedno s apostolom Pavlom, prokazuje od samog početka pohlepu kao korijen svih zala. Piše Ambrozije: “Iz zemljina tla razno trnje niče iz razna korijenja; u čovjekovu srcu, međutim, trnje svih poroka potječe od istoga korijena – pohlepe” (De cupiditate 1: CCCM 27B, str. 963). To opažanje, u svjetlu sadašnje svjetske ekonomske krize, pokazuje svu svoju aktualnost. Vidimo da je upravo iz toga korijena pohlepe ta kriza potekla. Ambrozije si predstavlja prigovor koji bi bogataši i moćnici mogli na to uputiti a on glasi: budući da nismo monasi, za nas određeni asketski zahtjevi ne vrijede. I on odgovara: “To je točno, ali i za vas, u skladu s vašim staležom i u okviru vaših vlastitih sila, vrijedi strmi i uski put, jer je Gospodin predložio samo dvoja vrata i dva puta (to jest uska i široka vrata, strmi i lagodni put); nije pokazao treća vrata i treći put” (nav. mj., str. 978). On jasno vidi da postoje vrlo različiti načini života. Ali i za čovjeka na ovom svijetu, i za bogataša vrijedi dužnost da se bori protiv pohlepe, protiv želje za posjedovanjem, za pokazivanjem, protiv lažnog poimanja slobode kao sposobnosti da se raspolaže svime prema vlastitom nahođenju. I bogataš mora pronaći istinski put istine, ljubavi i, samim tim, ispravna života. Autpert, kao mudri pastir duša, umije, na kraju svoje pokorničke besjede, reći i koju utješnu riječ: “Nisam govorio protiv pohlepnika, već protiv pohlepe, niti protiv naravi, već protiv poroka” (nav. mj., str. 981).
Najvažnije djelo Ambrozija Autperta zacijelo je njegov komentar u deset knjiga na Otkrivenje: ono, nakon stoljeća i stoljeća, predstavlja prvi opsežni komentar u latinskom svijetu na posljednju knjigu Svetog pisma. To je djelo plod višegodišnjeg rada i nastalo je u dvije etape, između 758. i 767., dakle prije njegova izbora za opata. On u predgovoru jasno naznačuje svoje izvore, što je bilo nešto potpuno neuobičajeno u Srednjem vijeku. Preko svoga možda najznačajnijeg izvora, komentara biskupa Primasija Adrumetana, sastavljenog oko sredine 6. stoljeća, Autpert dolazi u dodir s tumačenjem Otkrivenja koje je ostavio Afrikanac Tikonije, koji je živio jedan naraštaj prije svetog Augustina. Nije bio katolik, već je pripadao donatističkoj shizmatičkoj Crkvi; ipak, bio je veliki teolog. U tom svom komentaru on vidi prije svega u Otkrivenju odraz otajstva Crkve. Tikonije je došao do uvjerenja da je Crkva previše podijeljena: jedan dio, kaže on, pripada Kristu, ali postoji drugi dio Crkve koji pripada đavlu. Augustin je čitao taj komentar i njime se okoristio, ali je snažno istaknuo da je Crkva u Kristovim rukama, da ostaje njegovo Tijelo, tvoreći s njim jedno, te da sudjeluje u njegovu djelu posredovanja milosti. Ističe međutim da se Crkva nikada ne može odijeliti od Isusa Krista. U svojem tumačenju Otkrivenja, koje je nalik Tikonijevu, Autpert se ne zanima toliko za drugi Kristov dolazak na kraju vremena, koliko više za posljedice koje za Crkvu ima njegov prvi dolazak, utjelovljenje u krilu Djevice Marije. On kaže nam jednu vrlo važnu riječ: Krist se zapravo “mora u nama, koji smo njegovo Tijelo, svakoga dana rađati, umirati i uskrsavati” (In Apoc. III: CCCM 27, str. 205). U kontekstu mistične dimenzije koju ima svaki kršćanin, on u Mariji vidi uzor Crkve, uzor za sve nas, jer se i u nama i među nama mora roditi Krist. Tragom otaca koji su u ženi “odjevenom suncem” iz Otk 12,1 vidjeli sliku Crkve, Autpert pojašnjava: “Blažena i pobožna Djevica… svakoga dana rađa nove narode, od kojih se oblikuje sveopće Tijelo Posrednika. Ne iznenađuje stoga što ona, u čijem je blaženom krilu sama Crkva zavrijedila da bude sjedinjena sa svojom Glavom, predstavlja uzor Crkve”. U tome smislu Autpert vidi presudnu ulogu Djevice Marije u djelu otkupljenja (usp. također njegove homilije In purificatione s. Mariae i In adsumptione s. Mariae). Njegovo veliko štovanje i njegova duboka ljubav prema Majci Božjoj nadahnuli su mu ponekad rečenice koje na neki način anticipiraju one svetog Bernarda i franjevačke mistike, ne zastranjujući ipak u sporne oblike sentimentalizma, jer on Mariju nikada ne odvaja od otajstva Crkve. S velikim se pravom zato Ambrozija Autperta smatra prvim velikim mariologom na Zapadu. On smatra da se pobožnosti koja, prema njemu, mora osloboditi dušu od navezanosti na zemaljska i prolazna zadovoljstva, mora pridružiti temeljito proučavanje svetih znanostî, prije svega razmatranje Svetog pisma, u kojem se promatra “nebeski svod i neistraživi bezdan” (In Apoc. IX). U lijepoj molitvi kojom zaključuje svoj komentar na Otkrivenje, ističući prioritet koji u svakom teološkom istraživanju ima ljubav, on se obraća Bogu ovim riječima: “Kada se do tebe svojim umom pokušamo vinuti, ne otkrivamo kakav doista jesi; kada te ljubimo, tada do tebe uspijevamo doći”.
Možemo vidjeti danas u Ambroziju Autpertu osobu koja je živjela u dobu snažne političke instrumentalizacije Crkve, u kojem su nacionalizam i tribalizam izobličili lice Crkve. Ali je on, usred svih tih nevolja s kojima se suočavamo i danas, znao otkriti pravo lice Crkve u Mariji i u svecima. I znao je tako shvatiti što znači biti katolik, biti kršćanin, živjeti Božju riječ, ući u taj bezdan i tako živjeti otajstvo Majke Božje: dati novi život Božjoj riječi, prinijeti Božjoj riječi samoga sebe, svoje tijelo u sadašnjem trenutku. I sa svim svojim teološkim znanjem i svojom dubokom naobraženošću, Autpert je znao shvatiti da se samim teološkim istraživanjem Boga ne može stvarno spoznati kakav jest. Samo se s ljubavlju do njega dolazi. Poslušajmo tu poruku i molimo Gospodina da nam pomogne živjeti misterij Crkve danas, u ovom našem vremenu.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 18. veljače 2009.

Beda Časni

Svetac čiji ćemo lik danas malo pobliže upoznati zove se Beda i rođen je na sjeveroistoku Engleske, točnije u Northumberlandu 672. ili 673. godine. Sam je pripovijedao kako su ga njegovi roditelji, u dobi od sedam godina, povjerili opatu obližnjeg benediktinskog samostana da se ondje školuje. “U tome sam samostanu – podsjeća on – od tada trajno živio, intenzivno se posvećujući proučavanju Svetog pisma i, dok sam obdržavao stegu Pravila i svakoga dana pjevao u crkvi, bilo mi je uvijek milo učiti, poučavati ili pisati” (Historia eccl. Anglorum, V, 24). I doista, Beda je izrastao u jednog od najčuvenijih srednjovjekovnih erudita, pročitavši mnoge dragocjene rukopise koje su mu donosili njegovi opati po povratku sa čestih putovanje na kontinent i u Rim. Učenje i glasoviti spisi su mu priskrbili mnoga prijateljstva s najvažnijim ličnostima njegova doba, koji su ga poticali da nastavi sa svojim radom koji je bio na dobrobit mnogima. Nakon što je obolio, nije prestao raditi, sačuvavši uvijek duhovnu radost koja se izražavala u molitvi i pjesmi. Svoje najvažnije djelo Historia ecclesiastica gentis Anglorum zaključuje ovim zazivom: “Molim te, dobri Isuse, koji si mi dobrostivo dopustio da se napajam slatkim riječima tvoje mudrosti, udijeli mi, u svojoj dobrohotnosti, da jednoga dana dođem tebi, izvoru svake mudrosti, i da vječno uživam blizinu lica tvojega”. Smrt ga je snašla 26. svibnja 735., na Uzašašće.
Sveto je pismo stalni izvor Bedine teološke misli. Nakon što je prethodno pomno kritički proučio svetopisamski tekst (do nas je došao primjerak monumentalnog Codex Amiatinus Vulgate, na kojem je Beda radio), on je komentirao Bibliju, čitajući je u kristološkom ključu, to jest ujedinjuje dvoje: s jedne strane sluša što točno kaže sam tekst, a s druge je uvjeren da je ključ za shvaćanje Svetog pisma kao jedne Božje riječi Krist i s Kristom se, u njegovu svjetlu, Stari i Novi zavjet shvaćaju kao “jedno” Sveto Pismo. Starozavjetni i novozavjetni događaji složno koračaju, oni su put koji vodi do Krista, premda su izraženi u različitim znakovima i institucijama (on to naziva concordia sacramentorum). Na primjer, šator saveza koji je Mojsije podigao u pustinji te prvi i drugi jeruzalemski hram su slike Crkve, novog hrama koji je izgrađen živim kamenjem, povezanim ljubavlju Duha Svetoga, na Kristu i apostolima. I kao što su izgrađivanju drevnoga hrama pridonijeli također poganski narodi, tako što su dali na raspolaganje probrane materijale i tehničko iskustvo svojih najvrsnijih graditelja, tako su izgrađivanju Crkve pridonijeli apostoli i učitelji ne samo iz drevnih židovskih, grčkih i latinskih plemena, već također novi narodi, među kojima Beda rado ubraja irsko-keltske i anglosaksonske narode. Sveti Beda vidi kako sve više raste univerzalnost Crkve koja nije sužena na određenu kulturu, već se sastoji od svih svjetskih kultura koje se moraju otvoriti Kristu i naći u njemu svoje ishodište.
Druga Bedina omiljena tema je povijest Crkve. Nakon proučavanja doba opisanog u Djelima apostolskim, on prelazi na povijest otaca i koncila. U Chronica Maiora Beda ispisuje kronologiju koja će postati temelj općeg kalendara “ab incarnatione Domini”. Do tada se vrijeme računalo od osnutka grada Rima. Beda, uvidjevši da je prava referentna točka i središte povijesti Kristovo rođenje, dao nam je taj kalendar u kojem se povijest računa polazeći od Gospodinova utjelovljenja. Donosi bilješke o prvih šest koncila i njihovu tijeku, vjerno predstavljajući kristološki, mariološki i soteriološki nauk te prokazujući monofizitska i monotelitistička, ikonoklastička i neo-pelagijanistička krivovjerja. Na kraju s pomoću točnih dokumenata i u maniri vještog pisca sastavlja već spomenutu Crkvenu povijest engleskih naroda, zbog koje je priznat kao “otac engleske historiografije”. Karakteristične crte Crkve koje Beda voli isticati su slijedeće: katolištvo kao vjernost tradiciji i ujedno otvorenost povijesnim razvojima i kao traženje “jedinstva u različitosti”, prema smjernicama koje je papa Grgur Veliki bio dao Augustinu Canterburyjskom; zatim apostolicitet i romanstvo: u vezi s tim držao je kako je od presudne važnosti uvjeriti sve irsko-keltske i pitske (Piti su bili savez plemena koja su od 3. do 10. stoljeća živjela na tlu današnje središnje i sjeverne Škotske, pr.) Crkve da zajedno slave Uskrs prema rimskom kalendaru. Djelo Računanje, koje je plod njegova znanstvenog rada na utvrđivanju točnog datuma slavljenja Uskrsa, a samim tim i čitavoga ciklusa liturgijske godine, postalo je referentni tekst za čitavu Katoličku Crkvu.
Beda je bio također glasoviti učitelj liturgijske teologije. U homilijama uz nedjeljna i blagdanska evanđelja razvio je pravu mistagogiju, poučavajući vjernike radosnom slavljenju otajstva vjere i njihovu dosljednom življenju u vlastitom životu, u iščekivanju punog očitovanja Kristova ponovnog dolaska, kada ćemo, sa svojim proslavljenim tijelima, biti pripušteni u žrtvenu procesiju u vječnoj nebeskoj liturgiji. Povodeći se za “realizmom” Ćirilovih, Ambrozijevih i Augustinovih kateheza, Beda uči da sakramenti inicijacije čine svakog vjernika “ne samo kršćaninom već Kristom”. Svaki put, naime, kada neka vjerna duša primi i pohrani s ljubavlju Božju riječ, po uzoru na Mariju ponovno začinje i rađa Krista. A svaki put kada skupina novokrštenika prima uskrsne sakramente, Crkva “rađa samu sebe”, ili da se poslužimo još smionijim izrazom, Crkva postaje “Božjom majkom” sudjelujući, po Duhu Svetom, u rađanju svoje djece.
Zahvaljujući tom svom teološkom radu u kojem se isprepliću Biblija, liturgija i povijest, Beda ima aktualnu poruku za različita “stanja života”: učenjacima (doctores ac doctrices) doziva u svijest dvije temeljne zadaće: proniknuti u čudesa Božje riječi i predstaviti ih vjernicima na privlačan način, te izlagati dogmatske istine izbjegavajući heretičke komplikacije i držeći se “katoličke jednostavnosti”, stavom malenih i poniznih kojima se Bogu svidjelo otkriti otajstva Kraljevstva; pastiri, pak, moraju dati prioritet propovijedanju, koje se ne sastoji samo u ljeporječivosti i predstavljanju svetačkih likova, već po Bedi u tu svrhu im služe i slike, procesije i hodočašća. Njih Beda podsjeća da se služe narodnim jezikom, kao što on sam čini, tumačeći na northumberlandskom narječju Oče naš, Vjerovanje i radeći sve do posljednjeg dana svojega života na Komentaru na Ivanovo Evanđelje na narodnom jeziku; posvećenim osobama koje predano mole Službu časova, živeći u radosti bratsko zajedništvo i napredujući u duhovnom životu isposničkim životom i kontemplacijom, Beda preporučuje da njeguju apostolat – nitko nema evanđelje samo za sebe, već ga mora doživljavati kao dar također za druge – bilo da surađuju s biskupima u različitim vrstama pastoralnog rada u mladim kršćanskim zajednicama, bilo da pokažu spremnost za evangelizacijsko poslanje među poganima, izvan vlastite zemlje, kao “peregrini pro amore Dei”.
U istoj perspektivi, u komentaru na Pjesmu nad pjesmama Beda predstavlja sinagogu i Crkvu kao suradnice u širenju Božje riječi. Krist Zaručnik želi radišnu Crkvu, “preplanulu od napornog rada na poljima evangelizacije” – jasna je aluzija na tekst iz Pjesme nad pjesmama (1,5), gdje zaručnica kaže: “Nigra sum sed formosa” (Crna sam ali lijepa) –, koja se dala na krčenje drugih polja ili vinograda i podizanje među novim pučanstvima “ne privremene kolibe već trajnog boravišta”, to jest na ucjepljivanje evanđelja u društveno tkivo i u kulturne institucije. U toj perspektivi taj sveti naučitelj potiče vjernike laike da budu revni u vjerskom nauku te se ugledaju na ona “mnoštva koja su osjećala neutaživu glad za evanđeljem i koja nisu apostolim dala vremena ni da nešto prigrizu”. Uči ih kako stalno moliti, “ponavljajući u životu ono što slave u liturgiji”, prinoseći sva djela kao duhovnu žrtvu u jedinstvu s Kristom. Roditeljima objašnjava da i u svome malom obiteljskom ozračju mogu vršiti “svećeničku službu pastira i vođa”, odgajajući kršćanski djecu te kaže kako poznaje mnoge vjernike (muškarce i žene, oženjene i neoženjene) koji su “kadri živjeti neporočnim životom te bi, ako bi ih se na pravi način pratilo, mogli mirne duše svakoga dana pristupati euharistijskom zajedništvu” (Epist. ad Ecgberctum, izd. Plummer, str. 419).
Glas o svetosti i mudrosti Beda je uživao već za života, zbog čega je stekao naslov “Časni” (na lat. Venerabilis, pr.). Tako ga naziva i papa Sergije I., kada je 701. pisao njegovu opatu tražeći da mu omogući da dođe privremeno u Rimu radi savjetovanja o pitanjima od općeg interesa. Nakon njegove smrti njegovi su spisi naišli na veliki odjek i proširiše se po domovini i europskom kontinentu. Veliki misionar Njemačke, biskup sveti Bonifacije (+ 754.), više je put tražio od nadbiskupa Yorka i opata Wearmouth da daju prepisati neka njegova djela te mu ih pošalju tako da on i njegovi drugovi mogu uživati duhovno svjetlo koje je iz njih zračilo. Stotinu godina kasnije Notkero Galbulo, opat u Sankt Gallenu (+ 912.), uzevši na znanje veliki Bedin utjecaj, usporedio ga je s novim suncem koje je Bog dao da grane ne sa istoka već sa zapada da bi prosvijetlilo svijet. Ostavljajući po strani retorički zanos, činjenica je da je Beda, svojim djelima, dao djelotvoran doprinos izgrađivanju kršćanske Europe, u kojoj su se razni narodi i kulturi međusobno stopili, dajući joj jedinstveni izgled, nadahnut na kršćanskoj vjeri. Molimo da i danas bude osoba Bedine veličine da održe čitav kontinent ujedinjenim; molimo da svi mi budemo spremni ponovno otkriti naše zajedničke korijene, da bismo bili graditelji jedne duboko ljudske i istinski kršćanske Europe.