U četvrtak 4. studenoga u prostorijama nakladne kuće Verbum na tiskovnoj konferenciji predstavljen je prvi svezak niza Crkveni oci, kojim je započeto objavljivanje patrističkih prijevoda. U prvom svesku su prijevodi Pisama svetog Ignacija Antiohijskog, te Poslanica Filipljanima Polikarpa iz Smirne, kao i Polikarpovo mučeništvo. Tekstove je preveo mr. Branko Jozić, a uz Predgovor i uvode u tekstove, svezak ima i kazalo biblijskih pojmova, kazalo imena i najvažnijih pojmova. O novom Verbumovu nizu i prvom svesku Apostolskih otaca govorili su mr. Petar Balta, glavni urednik nakladne kuće Verbum, i dr. Ivan Bodrožić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagebu.
Iz popratnog teksta: Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.Prvi svezak donosi Pismasv. Ignacija Antiohijskoga, Poslanicu Filipljanima sv. Polikarpa te Polikarpovo mučeništvo. Tekstovi pripadaju zbirci Apostolskih otaca, najstarijih kršćanskih pisaca i djela nakon Novoga zavjeta, a njihovi autori ovjerovili su ih i vlastitim mučeništvom. Iz njihovih spisa isijava konkretan i životan nauk usmjeren na svakodnevnicu koji je svojim realizmom jednako aktualan danas kao i prvih stoljeća. 

 

Više i izdanju i prodaji

Marija Majka pobožnosti
Ovoga ljeta susretoh se s jednim prijateljem, vjernikom upućenim u vjerska događanja, ne samo iz medijskih prikaza Crkve, već i čitanjem teološke literatura. U srdačnom i otvorenom razgovoru s ovim dragim i pomalo impulzivnom čovjekom dotakosmo temu važnosti pobožnosti u vjerničkom životu. Na osobit način je bilo spomenuto štovanja Blažene Djevice Marije i molitva svete krunice koju vjernički puk već stoljećima prakticira časteći Nebesku Majku. Nakon što sam počeo govoriti o iznimnoj ljepoti i snazi ove molitve, prekinuo me moj sugovornik izražavajući svoje neslaganje s mojim tvrdnjama. „Držim da je ova molitva učinila najveću duhovnu štetu u razvoju duhovnosti vjernika“, reče odlučno te nastavi: „Gospodin Isus nas je naučio moliti i reko nam je da molimo zazivajući ‘Oče naš’, a ne ‘Zdravo Marijo’. Krunica je stoga neprihvatljiva jer odvlači vjernike od prave pobožnosti koju je Isus uspostavio prema nebeskom Ocu.“

Uzor pobožnosti od djetinjstva
Osim što sam bio iznenađen, trebalo je mnogo riječi da razuvjerim svoga sugovornika u ispravnost takvog tumačenja, jer ako itko, onda je Marija bila uzor pobožnosti još od svoga djetinjstva. Odlikovala se je upravo neizrecivom krepošću želeći Bogu služiti predano i zauzeto, te stoga u nijednom slučaju ona ne može biti prepreka i kočnica našoj pobožnosti i molitvama koje se usmjeravaju i uzdižu Bogu, kao što nijedna njena krepost ili zasluga nisu suprotne Kristu Gospodinu. Pobožnost Presvetoj Djevici ne samo da nije neprobojna brana što naše molitve zaustavlja u njihovu tijeku prema Gospodinu, već je istinska ustava koja pomaže da plovilo našega biće može ići i uzvodno podižući se na višu razinu.
Pobožnost prema nebeskoj majci Mariji stoga nije nauštrb identiteta vjernika koji se prepoznaju kao djeca Božja, jer ona je prva bila dijete nebeskog Oca, te joj je stalo da svaki vjernik to također bude. Pobožnost prema Presvetoj Djevici ne samo da nije nauštrb čašćenja nebeskog Oca, nogo nam može i treba biti škola pobožnosti i klanjanja Ocu ako istinski upijamo duh Marijine pobožnosti. Jer ako itko, onda je Marija živjela pobožno, to jest po-Bogu. Jer ako itko, onda je Marija imala iznimnu pobožnost prema Ocu, Bogu Izraelovu, kroz svoje djetinjstvo i mladenaštvo, kroz svoj odgoj i rast u roditeljskoj kući, još prije nego je primila anđelov navještaj o izabranju za roditeljku Sina Božjega. Ona je cijela bila upućena na njega i cijela mu se, svom dušom predavala. Ona koja je cijelu sebe unosila u Božje postojanje prikazujući se u pobožnosti nije netko tko bi htio naše molitve zaustaviti na pola puta do cilja. Naprotiv! Molitva svete krunice nam otvora um i srce, umiruje nam dušu i proširuje joj obzorja. Ujedno povećavajući njena unutarnja prostranstva i izoštrava vidike da bolje spoznamo nadspoznatljivo otajstvo Božje.

Iskrena i okrenuta Bogu
Listopadska pobožnost bi stoga trebala biti prostor u kojem učimo biti pobožni poput Marije, a to znači potpuno upućeni na Boga. Ako je po-božnost život po-Bogu, onda je Marija u tome nedostižna, do te mjere da je postala učiteljicom pobožnosti. Naša marijanska pobožnost, pa tako i molitva krunice kroz mjesec listopad, treba biti iskrena i Bogu okrenuta poput Marijine duše. Svoje molitve upućujemo po Mariji osjećajući nedostatnost i nedostojnost svoga bića, jer ona najbolje može posvjedočiti kako je Bog dokinuo udaljenosti između sebe i nas. Tko to od nas sam po sebi može stati pred Boga i smatrati da ima pravo upraviti mu svoje molitve, ili pak da može izdržati sjaj Božjeg bića? Marija, čista Djevica, Bezgrešna Majka, darom milosti mogla je Boga gledati, te zato i njenim posredovanjem upravljamo molitve njenom Sinu, da ih donese pred lice Očevo.
Kamo sreće kad pobožnost presvete krunice ne bi bila samo pobožnost jednog ili dva mjeseca u godini, kad ne bi bila samo pobožnost što se moli u crkvi, već kad bi bila i obiteljska i osobna pobožnost svakog vjernika koji traži s Marijom i u njenu duhu razmatrati otajstva Gospodinova života. Zato nijedna marijanska pobožnost, a time i molitve krunice, nije sredstvo za uređenje životnih tehničkih pitanja ili rješavanja potreba, već molitva iskrene kontemplacije Kristovih otajstava. Neka nas sveta krunica potakne da slijedimo Marijin primjer pobožnosti, te primimo obilje blagoslova nebeskih.

3.     Temeljne odrednice Pavlova mača riječi

3.1. Osoban
Pavlov mač riječi je osoban, što ima višestruko značenje. To ne znači da je riječ Božja i njezino tumačenje njegova privatna stvar, nego da je u punini prima od Boga, te od tog trenutka ona postaje njegovo osobno oružje od kojeg se više ne odvaja. Kao takav mač riječi je napravljen po mjeri čovjeka, jer se Bog spustio prema čovjeku i predao mu ga činom višnjeg sebedarja. No iz toga proizlazi obveza da se svaki onaj tko ga nosi mora njemu prilagoditi, stavom, stasom i ponašanjem. Ne može ga nositi i baštiniti kao serijsku napravu, nego kao osobno oružje koje je pravljeno po njegovoj mjeri. No, za tu mjeru sam mora odrastati i odrasti do mjere uzrasta punine Kristove da bi ga na pravi način nosio i njime baratao. Stoga činjenica da je osoban, znači da ga mora i uosobiti, prihvatiti kao nedjeljivi dio sebe koji mu dotiče i hrani srce, a ne kao neku izvanjsku stvarnost, da bi onda riječ koju izgovora doista bila riječ što izlazi iz srca. Ako je Božja riječ mač, onda je onaj koji je prima mora osobno doživjeti i živjeti, pred njom biti odgovoran i s njome angažiran, što je Pavao pokazivao još prije obraćenja osobnom zauzetošću. Obraćenjem njegov mač ne će izgubiti žar i revnost, nego će samo promijeniti smjer i način primjene.  Ne će više mahati tim mačem sijekući glave, nego naviještajući, stavljajući čak svoju glavu pred druge, izlažući je maču i pogibelji, s ciljem da navijesti prodornost riječi Božje koja je zarezala u njegovu dušu, odstranila slabosti i ozdravila njegov život.

3.2. S dvije oštrice
No, mač riječi kojim rukuje Pavao mač je s dvije oštrice, te iziskuje brižljivo rukovanje. Tko se ovog mača hvata, ako mu nije dosljedan, onda od njega gine. Ako mu je vjeran, onda od njega živi. Njegove dvije oštrice govore o tome da je u isto vrijeme okrenut i protiv protivnika, ali i protiv onog tko ga nosi, kao neumoljiva prijetnja i kazna onome tko ga nosi nedostojno i nedosljedno. Tko nije sposoban njime rukovati, bolje da ga ne uzima u ruke, jer će sam sebi nanijeti ozljede. Pred ovim mačem nitko ne može zauzeti neutralan stav, nego se mora radikalno opredijeliti. Evanđeoski navještaj nije ne smije biti blijed i bezličan, već iz njega mora izbijati snaga Božja i sjaj lica Kristova. Svaki neutralni, mlaki stav je opredjeljenje protiv snage, dubine i jasnoće te iste riječi, koja onda okreće onu drugu oštricu protiv nesposobnog i neodgovornog mačevaoca. Zato je dužnost propovjednika i navjestitelja velika odgovornost i opasan zadatak. Dvosjekli mač, naoštren, zahtjeva budna i vješta mačevaoca, koji ga ne smije niti uhvatiti zatvorenih očiju, a još manje da bi zatvorenih očiju ili naslijepo išao u životni boj, jer već sam po sebi nije bezazlen, a pogotovo kad se ide u boj na život i smrt. Njim stoga može rukovati samo tko ga dobro poznaje i tko je uvježban, to jest tko naviješta autentično i živi kršćanski od te iste riječi. Pavao je svjestan kako je prije obraćenja, imajući ljuske na očima koje su pale u trenutku kad se krstio, kao slijepac i naslijepo rukovao mačem Božjim. Kad mu se otvoriše oči on jasno shvaća koje je sve zloporabe činio u shvaćanju Božje riječi, zanemarujući upravo ono bitno. Boreći se protiv Krista mahao je mačem Božje riječi sebi na osudu, jer vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona, se postaje djecom Božjom (usp. Gal 3, 26). Ljuske koje su mu pale s očiju simbol su njegova odnosa prema Bogu, zasnivanu na odnosu prema Zakonu, Tori, točnije prema doslovnom shvaćanju riječi Božje. On ju je doživljavao kao objektivni zakon kojemu duguje apsolutnu poslušnost, ako treba namećući je silom, a ne kao događaj i pouku Oca objavitelja čiju volju treba najprije on sam upoznati, potom vjerom prihvatiti i naposljetku drugima svjedočiti.Ako je mač Božje riječi bio mač s dvije oštrice, onda je njegov vršak vjera u uskrsnuće Gospodinovo. To je mač koji je navijestio taj najveći događaj u povijesti čovječanstva, koji se nije ticao samo Židova, nego i svakog čovjeka. Mač Božje riječi bio bi neubojit, neprodoran i besplodan kad ne bi bilo uskrsnuća Kristova. Da Krist nije uskrsnuo, zaludu bi bila vjera naša, ustvrdit će u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. 1 Kor 15, 17), osvjedočen kako bi vjera bez uskrsnuća bila kao mač bez oštrice. I kao što grijeh žalac smrti (usp. 1 Kor 15, 56), tako je i vjera u uskrsnuće vrh oštrice mača Božje riječi.

3.3. Brušen Duhom
I ako je jednom njegov mač naoštren u školi Evanđelja, ostaje zadaća svakom mačevaocu da ga trajno brusi i održava oštrim. Ne može se nitko a priori pouzdati u njegovu ubojitost, jer on se ne pokreće sam od sebe, nego tek snagom ljudske suradnje s Bogom. Stoga pred riječju Božjom treba imati stalnu odgovornost. Mač Božje riječi u nama ne bi smio zahrđati. Riječ Božja sama u sebi ne hrđa, ali ako je čovjek nedovoljno brusi i drži u sebi na prikladnu mjestu, onda se na njemu mogu uhvatiti naslage masnoće i prljavštine, što će reći da se može dogoditi da riječ Božja može u čovjeku izgubiti onu svoju iskonsku snagu, ukoliko ne drži do nje i ne njeguje je. Dobro rukuje mačem riječi Božje onaj koji razumijeva njezinu bit i dubinu, koji je nošen snagom Duha, a ne logikom slova i Zakona. Zato Pavao dopušta da ima i rječitijih govornika od njega, ali ne ljudi s većim žarom za Boga i za iskren i točan navještaj Evanđelja spasenja (usp. 1 Kor 1-3). On raspolaže ne samo ljudskim oružjem, nego je njegovo oružje božanski jako. Njegova snaga nije u ljudskoj umješnosti, nego u otvorenosti božjem Duhu i njegovu daru. Pavao ide putem koji je naučio od mučenika Stjepana, koji je mačem riječi baratao tako vještu da mu nitko nije mogao odoljeti u raspravi. Ako je svaka riječ mač, ili ako može to postati, onda je ljudska retorika samo ukrasni mač ili mač igračka, kojim se čovjek igra ili samo maše, ali takav mač koji nema svoju ubojitost, prodornost, oštrinu da bi mogao dijeliti moždinu od kosti. Za navjestitelja kao što je Pavao, baratanje mačem Božje riječi nije pitanje nekih jeftinih trikova, pa niti kad bi bili dio egzegeze, premda poznaje određene tehnike tumačenja i ne bježi od njihove primjene. Ipak Božja riječ je za njega više od puke tehnike. Ona je život i izravna egzistencijalna poruka upućena njemu osobno, a on je ne može i ne smije zadržavati za se, već je, nošen Duhom, mora s drugima dijeliti. Riječ Božja nije bila za nj dio demagogije i obmane ljudi, nego uvjereno i uvjerljivo svjedočenje njezinih dubina i sadržaja. Držao ju je istinskom objavom Duha, te si nikad nije dopustio skrivati njezine zahtjeve. A ona je doista radikalno sjekla i tražila da svojom oštrinom sasiječe sve poluistine i neistine koje se šire u svijetu i čovjeku, te da pouči druge, da isto tako sijeku uvjerljivo i uvjereno protiv svih poluistina i neistina koje se šire u svijetu i čovjeku. On se zato pokazuje oštroumnim poslužiteljem Božjim u riječi istinitoj (usp. 2 Kor 6, 7) po kojoj pravednost nema ništa zajedničkoga s bezakonjem, svjetlo s tamom, Krist s Belijarom, vjernik s nevjernikom, hram Božji s idolima (usp. 2 Kor 6, 14-16).

3.4. Osnažen križem
Riječ koju Pavao naviješta, ili ako ćemo slikovito, mač riječi kojim se služi, nije ljudska izmišljotina niti počiva na ljudskoj snazi uma, prosuđivanja i uvjeravanja, nego je to mač riječi koji je osnažen događajem križa Gospodinova. Zato će se ova povezanost križa i riječi izraziti dvostruko: kroz svjedočanski navještaj ljubavi Božje koje dostiže svoj vrhunac na križu i kroz osobno svjedočanstvo križa.  Vjera u Isusa nije samo vjera u ispravnost riječi koje je izgovorio, nego vjera u događaj u kojem su riječi potvrđene djelom otkupljenja koje se dogodilo po križu. Samo iz pashalnog otajstva i iz događaja križa i uskrsnuća riječ može imati svoju snagu. Jer govor o Bogu i navještaj Božjih silnih djela u kojem bi bio izostavljen govor o križu, ne bi bio vjerodostojan navještaj, jer bi nedostajalo ono najbitnije i najznamenitije djelo Božje. Zato je Pavlov navještaj ne u mudrosti besjede, već u snazi križa, da križ Kristov ne bi bio obeskrijepljen (1 Kor 1, 17), ne radi toga što bi Pavao odbacivao mudrost ljudsku kao beskorisnu, nego što želi reći da na njoj ne može počivati navještaj. On sam je na više mjesta posvjedočio da se služi mudrošću ljudskom, ljudskim tehnikama i argumentima, ali s ciljem da navijesti snagu Božju, snagu i djelotvornost križa i uskrsnuća. Kad odbacuje mudrost besjede, onda jednostavno odbija prihvatiti da je navještaj snažan i uvjerljiv time što bi se temeljio na lijepim riječima i dotjeranoj retorici, nego se očekuje autentičan sadržaj koji pogađa bit otajstva Božjega, izrečenog na najradikalniji način u događaju ludosti križa. Zamijeniti značenje križa Gospodinova lijepim riječima, značilo bi obeskrijepiti snagu križa, što je nedopustivo jer bi se time izgubila sama bit božanske objave i djelovanja. Pavao, dakle, ne samo naviješta, nego zna da poradi riječi treba i trpjeti. Budući da je ona poziv na žrtvu i odricanje, patnja je neminovna ako se živi sukladno onom što ona traži. Ako je snaga riječi u križu, onda je i snaga života u križu. Stoga je poradi riječi Božje Pavao pretrpio progone i bio izložen patnjama, a već od prvog trenutka obraćenja bilo mu je nagovješteno koliko mu je za ime Isusovo trpjeti (usp. Dj 9, 16). Svjedočanstvo Božje riječi najrječitije je i najsnažnije upravo kad se ustraje dosljedno i vjerno u nošenju vlastitog križa, što Apostol kuša u nevoljama, poteškoćama, progonstvima, zatvorima. Međutim, on isto tako zna, da kad je riječ Božja osnažena križem, ona ne može biti okovana (2 Tim 2, 9), pa ni onda kad je ljudi pokušavaju okovati kao što su više puta stavljali njega samoga u okove. Nošena snagom križa riječ Božja nije više mač okovan u korice – kategorije helenističkoga svijeta, kako je nekad mislio, niti je okovan obzirima i židovskim predajama, ni helenističkim intelektualizmom, ni židovskim legalizmom, koje su ga činile nedjelotvornim. I bez retorike i bez iznimnih ljudskih djela, njegova riječ postaje snažna i neprolazna riječ jer je suobličena dimenzijama i mjeri križa Kristova. Trajnim vježbanjem, što će reći životom po riječi Kristovoj, u sjeni i snazi križa, to jest u patnjama i kušnjama, ne dopušta da mač u njegovoj ruci otupi, da oslabi, da zahrđa poradi dugotrajnog stajanja u koricama izvan upotrebe. I kako je Pavao i po patnjama i u smrti bio vjerni svjedok Isusa Krista, ne bez razloga onda pojedini umjetnici znaju izraziti povezanost mača i križa ističući dršku mača na takav način da podsjeća na sam križ, simbol patnje i umiranja Gospodina Isusa.

3.5. Oružje Kristova viteza
Svjestan iznimnosti poziva u Kristu, Pavao opisuje kršćanina slikom vojnika, pozivajući na primjer učenika Timoteja da se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa (2 Tim 2, 3). A biti vojnik Isusa Krista znači u prvom redu shvatiti svoje viteško dostojanstvo, jer vjernik doista nije običan vojnik, nego pravi vitez. Stoga Pavlovo upozorenje da onaj koji vojuje ne zapliće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio (usp. 2 Tim 2, 4) nego vjerno slijedi uzvišenost svoga poziva. Biti vojnik znači biti sposoban rukovati mačem riječi Božje. Tko to ne zna, a dotiče mač riječi, izlaže se smrtnoj opasnosti. Kao što vrijedi za sve vojnike, od kojih nijedan ne vojuje o svome trošku (usp. 1 Kor 9, 7), tako ni Kristov vojnik ne polazi u rat noseći svoje, ljudsko, oružje, nego se oprema oružjem koje mu priprema božanski vojskovođa, jer mu se u konačnici nije boriti «protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima» (Ef 6, 12). Oprema koju onda uzima da bi se odupro takvim protivnicima je Božja (usp. Ef 6, 11. 13), oružje svjetlosti (usp. Rim 13, 12), jer Kristov vojnik niti vojuje niti živi po tijelu. Njegovo oružje je božanski snažno za rušenje utvrda, kojom obara mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljuje svaki um na pokornost Kristu (usp. 2 Kor 10, 3-5). Što sve pripada kao oružje Kristovu vojniku, nabraja se u poslanici Efežanima: Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju (6, 14-17; usp. i 1 Sol 5, 8). Osim što ne ide, dakle, o svom trošku u boj, Kristov vojnik je pravi vitez koji ne vojuje za dobitak ni poradi dobitka, nego se bori iz časti i radi časti svog Kralja-Mesije. U kontekstu riječi Božje to znači da prema njoj razvija pravi plemićki, a ne plaćenički odnos. Zato ne naviješta Evanđelje radi plaće i dobitka, nego radi spoznanja i istine. Primio je od Boga oružje pravde, čiji je bitni dio mač Riječi, postavši pravim vitezom kojemu je, ne samo čast, nego ujedno i sveta dužnost naviještati. Ako je sve besplatno primio nezasluženim darom milosti Božje bez ikakvih osobnih zasluga, ako mu je ujedno i dužnost naviještati, onda je jasno da mu je obveza to isto otajstvo besplatno naviještati drugima (usp. 2 Kor 11, 7). Kao što nije primio milost i objavu na vlastitu inicijativu i poticaj, nego je dobio odozgor, tako je dobio i nalog propovijedanja, te nema u tome vlastitih zasluga, niti smije imati koristi. On to prihvaća dragovoljno kao svojevrsnu «nametnutu» obvezu, čega se ni pod koju cijenu ne želi odreći, no odriče se svih povlastica koje idu uz to, premda je imao svako pravo na njih: Tako je i Gospodin onima koji evanđelje navješćuju odredio od evanđelja živjeti. No ja se ničim od toga nisam poslužio. A i ne napisah toga da bi se tako postupilo prema meni. Radije umrijeti, nego… Te mi slave nitko neće oduzeti! Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju (1 Kor 9, 14-18). Pavao dakle nije plaćenik, već vojnik Isusa Krista, kojega nitko ne može ni kupiti ni potkupiti. Ljudski sustav ni društvo nemaju dovoljno novca odvratiti ga od naviještanja riječi Božje, niti mu mogu iznaći bolju motivaciju od one koju ima. Zna obilovati i zna oskudijevati, no sve je podređeno spoznanju objave i riječi Božje. Zato može s ponosom reći da se svega odrekao i sve gubitkom i otpadom smatra s ciljem da Krista stekne (usp. Fil 3, 8). Osim toga, ne traži nikakve povlastice od propovijedanja, nego sve ulaže, pa i sama sebe do posljednjeg atoma, da stekne dublju spoznaju otajstva Božjega koje se na najizvrsniji način očitovalo u povijesti i u njegovu životu preko Isusa Krista. I dok zna da nije manji od ‘nadapostola’ jer se trudio čak više od njih (1 Kor 15, 10), od onih kojima je naviještao nije htio uzimati nikakve nagrade, nego je sebe ponižavao besplatno navješćujući Božje evanđelje da nikom ne bude na teret (usp. 2 Kor 11, 5-8).Upravo u besplatnosti stoji snaga njegove uvjerljivosti, te on stoga zdušno prihvaća tu «nametnutu obvezu» propovijedanja, učinivši se sluga svima da ih što više stekne za spasenje (usp. 1 Kor 9, 19, 23). Mora založiti sama sebe i potpuno ispuniti svoje poslanje, stavljajući srce i dušu u riječ navještaja, da bi naposljetku mogao ustvrditi kako je dobar boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Premda ne računa na zemaljsku nagradu i ne bori se da je dobije, zna ipak da mu je pripravljen vijenac pravednosti za onaj dan (2 Tim 4, 7-8). Stoga se nije bojao mača svjetskih moćnika, znajući da je dar primljen po riječi Božjoj u njemu vječan i neuništiv.

Umjesto zaključka
Iz Pavlova primjera vidimo da je njegov stav prema riječi Božjoj vrlo radikalan i sveobuhvatan. Riječ obuhvaća i zahtijeva njegovu cijelu osobu i on joj se potpuno predaje. Pred njom ne može biti parcijalan, jer ona mu je sve što ima, te on od nje živi kao poslanik i navjestitelj. On je do te mjere autentičan navjestitelj i tumač Božje riječi, da onda i njegova riječ, koju upućuje zajednicama i vjernicima preko svojih poslanica, postaje riječ Božja, prihvaćena u kanon svetih knjiga, čime od navjestitelja postaje pisac Božje riječi. To je mogao samo onaj tko se trudio ugoditi Bogu, a ne ljudima (usp. Gal 1, 10), da bi mogao s ponosom ustvrditi za se: Uistinu, mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego iskreno – kao od Boga pred Bogom – u Kristu govorimo (2 Kor 2, 17).Time je ostavio pouku i preporuku svakom onom tko ima doticaja s Božjom riječju, tko je prima kao mač kojim rukuje i vojuje, da to čini nasljedujući njega, istinskog viteza Božje riječi. I kad traži od Galaćana da jedni nose bremena drugih da ispune zakon Kristov, očekuje da svatko nosi teret svoje odgovornosti u zajednici. To upozorenje vrijedi i za one koji u zajednici nose teret naviještanja riječi, koji sebe i druge uče Riječi, te ih poziva da sva dobra dijele sa svojim učiteljem (usp. Gal 6, 6). Za navjestitelje i vjerovjesnike, koji prihvaćaju Pavla kao svoga učitelja, vrijedi ista stvar: Dok netko kojega oni poučavaju dijeli s njima svoja dobra, oni bi trebali s Pavlom, učiteljem riječi, dijeliti barem isto životno iskustvo, prihvaćajući Kristove smjernice, ako žele biti dostojni svoga učitelja koji ih uvodi u otajstvene dubine riječi Božje. Tako će i sami doživjeti ono što im Apostol naroda i Navjestitelj Božje istine stavlja u zadatak: Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!(Kol 3, 16).

Pavao i oblikovanje mača riječi
2.1.Skovan u sinagogi
Pavao kao gorljivi i pravovjerni židov, sigurno poznaje simboliku i korištenje mača u Svetom pismu koje čita i proučava od svoje najranije dobi. Bez daljnjega pozna i onaj tekst o Sluzi Jahvinu za kojega se tvrdi da mu je Gospodin od usta načinio britak mač, čime se simbolika mača izričito povezuje s riječju Božjom. No i drugi tekstovi govore o snazi Božje riječi, koji, premda ne koristeći riječ mač, ipak upućuju na njezinu silinu i oštrinu. Tako Izaija veli: Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika (11, 4), ili pak prorok Hošea kad veli kako je Gospodin preko proroka sjekao svoj narod i ubijao riječima usta svojih (6, 5). U ovim tekstovima sličnost je više nego očita, da bi se moglo ne dovesti u vezu mač i Božju riječ. Pavao je to pokazao u jednoj od svojih prvih poslanica, aludirajući izravno na Izaijin tekst: Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavkom Dolaska svoga (2 Sol 2, 8), potvrđujući poznavanja, a potom i kristološku primjenu i tumačenje gore spomenutog teksta: Kristova riječ je stvarni mač koji najavljuju proroštva. Farizejsko židovstvo unutar kojeg se Pavao odgaja upućuje ga na čitanje riječi Božje, te na vješto baratanje njome kao pravim oružjem protiv svih neprijatelja Božjih. Riječ Božja je riječ moćna koja u sebi ima stvarateljsku, ali i razdjeliteljsko-sudačku snagu, što Pavao zna u sinagogalnoj školi u kojoj pohađa nauke. Bog je riječju svojom stvorio nebesa i dahom usta svojih sve vojske njihove, ali isto tako Bog riječju razdjeljuje dobro od zla, kažnjava bezakonje i nevjeru, a nagrađuje pravednike i vjernike.
Ali ne samo da je naučio da je riječi Božja snažna i britka poput mača, nego je Pavao naučio i sam njome tako baratati da se ona može pokazati prodornom i jakom. Naučio je da je svaki židov, napose rabin, kao što je bio i sam, pozvan savladati vještinu rukovanja Božjom riječju, da može tumačiti objavljeni tekst, te ga dosljedno primjenjivati u životu, tražeći od pripadnika svoga naroda da i oni budu vjerni objavljenoj riječi. Pavao je tako prve korake baratanja mačem Božje riječi napravio još kao dječak u okrilju sinagoge u Tarzu, učeći napamet mnoge odlomke i upijajući sveto poštovanje prema tekstu koji je bio različit od svakog drugog teksta, jer je sadržavao poruku svemogućeg Boga. U sinagogalnoj školi, zajedno s drugom židovskom djecom, ujedno je učio «materinji» jezik, hebrejski, koji inače nije bio u govornoj uporabi, nego ga se učilo kao sveti jezik upravo radi mogućnosti dobrog poznavanja Pisma. U stvari to je za nj bio «jezik otaca» na kojem je Svevišnji progovorio, koji u to doba nije više bio u govornoj uporabi, ali je uvijek bio poštovan kao sveti jezik.
Nakon toga Pavao nastavlja kovati taj mač u rabinskoj školi u Jeruzalemu kao mladić koji se odgaja po prema običajima farizejske sljedbe, u čemu je bio dosljedan i gorljiv, sposoban i okretan. Do nogu Gamalielovih se prekalio u vješta i neporočna rabina, svjestan kako je moralnost neophodna za doticaj s Božjom riječju i za vješto baratanje njome. Živio je stoga primjenjujući i na se Zakon do najmanjih detalja i tančina, dosljedno predajama, uvjeren kako je na taj način postao vrstan mačevalac. Njegova umješnost i rabinski odgoj razvidni su iz egzegetskih metoda koje rabi: a fortiori, analogija, paralelna mjesta, prilagođeni smisao, tumačenje jednog teksta drugim, tumačenje starozavjetnih likova metodom tipološkog smisla.2.2. U koricama helenizma
Ono što je Pavlu teško padalo, bio je međutim povijesni okvir u koji je bio stavljan mač Božje riječi. Davno prije njegova rođenja izabrani narod je pao pod vlast i utjecaj helenizma, a u njegovo vrijeme je bio podložan neprihvatljivoj rimskoj vladavini. Premda okovana okvirom rimskoga društva, njegova obitelj je ipak tražila za se iskoristiti i prednosti koje je pružao takav status, te su sebi priskrbili rimsko građansko pravo, na što će se više puta Pavao pozvati tijekom svoga života. To će onda biti presudno i za način njegove smrti, jer je kao rimski građanin imao pravo na dekapitaciju.
Pod utjecajem helenizma nije mogao zanemariti ni grčki jezik, kojim se služio vrlo vješto u onom obliku kojim je bio u govornoj upotrebi (koiné), premda nije pohađao helenističke škole. Nije bježao od toga da upozna i filozofski nauk, napose stoički u moralnim pitanjima, niti da kasnije kao kršćanin primjeni dijalošku metodu ili govorničke figure kojim su se služili učeni Heleni. Iz helenske kulture mu potom dolazi mnoštvo slika i metafora (športske, vojne, trgovačkih, iz gradskog života) kojima se služi iznoseći svoja duhovna promišljanja, pouke i poticaje.
I Pavao i njegova obitelj morali su, dakle, prihvatiti stanoviti okvir društvene uvjetovanosti, kao svojevrsne korice u koje je židovski mač, a time i Božji, bio stavljen. No vrlo je vjerojatno da je on kao dosljedni rabin farizejske sljedbe živio u iščekivanju moćnog Božjeg zahvata u trenutku kad će Bog po svome Izabraniku-Mesiji trgnuti mač iz korica, u koje je prisilno stavljen, te kad će izvršiti odmazdu nad narodima, uzdižući svoj izabrani Izraelski narod. I kolikogod bio u koricama helenističko-rimske kulture, Pavao se ipak čuvao svakog duhovno-moralnog utjecaja i miješanja, ne želeći da u njemu otupi svijest pripadnosti Božjem narodu ili da oslabi značaj i utjecaj Božje riječi za njega. To bi, slikovito rečeno, značilo kao da dopušta da zahrđa povjereni mač Božji, što bi bila najveća tragedija za jednog vjernog Izraelca. Pa ako je bila neminovnost prihvatiti da privremeno i mora biti sputan poganskom kulturom, držao je, međutim, da on i sva njegova braća moraju biti spremni da ga pravovremeno izvuku iz tih korica, te da uzvrate tlačiteljima u onaj dan koji Gospodin uzme za dan konačne objave – apokalipse.

2.3. U boju protiv kršćanskog Puta
Ako već oštrina njegova mača nije mogao utjecati na globalne odnose u Carstvu u korist židovskog naroda, za koje se žarko nadao da će se ipak jednom promijeniti nabolje, mogao je međutim pridonijeti rješavanju krize koja je nastala u samom narodu. Radilo se o krizi prouzrokovanoj pristašama Isusa iz Nazareta koji je sebe nazivao Mesijom. Došavši iz Tarza u Jeruzalem, željan dokazivanja, Pavao je htio dokazati svoje umijeće i sposobnost baratanja riječju Božjom u raspravama s pojedinim pripadnicima te sljedbe uvjeravajući ih kako su u zabludi. Bio je to sraz u kojem je htio iznijeti na vidjelo nadmoć oružja koje je stekao pohađajući rabinsku školu tumačenja Pisma, no u konačnici morao je priznati poraz i nemoć. Mač riječi kojim je baratao morao je proglasiti nedjelotvornim i neučinkovitim, nemoćnim i polomljenim u dvoboju s mačem kojim je rukovao čovjek koga su zvali Stjepan, čijem dokazivanju i rječitosti nisu mogli odoljeti ni ostali rabini (usp. Dj 6-8). Jedino što im je onda preostalo bilo je da podignu na nj ruke, ubiju ga kamenjem, te nastave nesmiljenim progonima protiv sljedbenika tog Puta koji su se prizivali i koji su prizivali Ime Isusovo. Kako nije uspijevao u uvjeravanju, onda nije prezao niti od mača, to jest od progona svojih neistomišljenika, držeći svojim pravom primijeniti gorljivost za Božju stvar u duhu borbene logike mača. Ali ako je bili suditi prema maču riječi Božje, onda nije mogao ne uočiti da je Stjepan njime baratao tako vješto da im nije prestao nijedan argument doli argumenta grube sile.
Narodni religiozni vođe su osjetili okus moći sijekući glave i zatvarajući sljedbenike Puta, ali je Pavao u dnu duše sebi ipak morao priznati da nisu odnijeli pravu pobjedu kako su htjeli. Nisu uspijevali dokazati da su u pravu, to jest da su Isusovi sljedbenici u krivu, premda su iz petnih žila dokazivali vjernost Zakonu, i u riječima i u djelima. Jer ona riječ koju su izgovarali kršćani, kad su i nijemi umirali, bila je mnogo rječitija i ubojitija od farizejskih mačeva i kamenja kojima se krv prolijevala. Pred njihovom riječju je mogao začepiti uši, a pred nedjelima zatvoriti oči, međutim ne i pronaći valjan argument protiv onih koji su govorili s tolikom snagom Duha. Mač riječi Božje koji je u sebi nosi, gubio je svoju snagu, izobličio se i izvitoperio, a da Taržanin nije znao u čemu je problem, niti gdje je pogriješio, premda je zavaravao sama sebe, gledajući nasilje koje je vršio nad neistomišljenicima, da je njegov mač još uvijek Božji i ubojit.

2.4. Naoštren u školi Evanđelja
Tako je bilo do onog dana kad mu je kod Damaska, dok je išao na pohod protiv sljedbenika Puta, riječ s neba zaparala uši, a svjetlo zaslijepilo oči. Riječi koje je čuo probole su ga poput mača, ostavljajući mu trajni trag u duši. Bilo mu je neophodno preispitivanje o tome kakav je mač nosio i kako ga je koristio, to jest kako je tumačio Božju riječ objavljenu u Zakonu i Prorocima. Progonio je određene ljude polazeći od svojih vjerskih uvjerenja i tumačenja Zakona, a u tom trenutku taj glas, koji se predstavio kao Isus, za kojega su njegovi učenici tvrdili da je Božji Sin, rekao mu je da njega progoni.
Nakon obraćenja i krštenja morao je prihvatiti činjenicu da je imao revnost, ali bez razumijevanja, što će kasnije posvjedočiti o svojim sunarodnjacima: Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše (Rm 10, 2-3).  Teško bi bilo povjerovati da on u ovom tekstu ne iznosi svjedočanstvo o sebi samome koji je bio revniji od svih svojih vršnjaka. Obraćenjem shvaća da nije u stvari rukovao mačem Božjim, nego je rukovao mačem ljudskim protiv Boga, pozivajući se na Božji autoritet. Od tada će, sukladno volji Gospodnjoj, odložit mač ljudske umišljenosti, a ostati sam, goloruk i nezaštićen pred svijetom, bez ikakvog ljudskog naoružanja, ali oboružan mačem riječi Božje, što će biti njegova jedina i najveća snaga. Pristupit će potom razumijevanju jedincatosti osobe i događaja Isusa Krista, konačne, neponovljive i savršene Riječi Božje prema kojoj se mora uskladiti i s kojom se treba usporediti svaka ljudska riječ.
Mač Božje riječi će najprije u njemu samome razlučiti, poput edenskoga mača, božansku stvarnost od ljudske, odijelit će prostor raja i božanske prisutnosti od prostora njegove samodostatnosti i samovolje. Plod toga je prvenstveno dvojak: Najprije će prestati progoniti u ime Boga, što ne znači da će izgubiti vjersku jasnoću i odlučnost. Potom će ga to razlučivanje uvesti u dublje čitanje Svetoga pisma, koje ne će više tumačiti po slovu Zakona koje ubija, nego snagom Duha koji oživljuje. Bit će mu skinut veo s očiju koji mu je zastirao čitanje, o čemu opet govori o svojim sunarodnjacima, misleći bez daljnjega i na sebe prije obraćenja: Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3, 14-18).
Zato, daleko od toga da ga je otupilo, može se reći da je Kristovo Evanđelje naoštrilo njegov mač, to jest uvježbalo njegovu ruku za ispravno korištenje. On napokon dobiva oružje koje ne uništava svijet, već odstranjuje zlo iz svijeta, mač koji ne progoni već očovječuje čovjeka, koji nije začetak žalosnih vijesti, nego izvor one Radosne, Evanđelja Božjega.

(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.

Pavao i riječ Božja
U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom ili svitkom koje drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Štoviše, u nekim ikonografskim prikazima je prikazan s dva mača, koji su simboli njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. Jedan mač tako predstavlja njegovu mučeničku smrt, koja se dogodila u Rimu, kako nam prenosi predaja, na Ostijskoj cesti na način da mu je mačem odsječena glava, a drugi mač je simbol njegove vjere i snage navještaja Božje riječi, u čemu je Pavao bio iznimno plodan, poznat i prizna Kristov svjedok iz prve generacije kršćana. Providnost je tako htjela da mu i konac života bude obilježen mačem koji će onda kao sredstvo njegova mučeništva postati simbol prepoznavanja, čime će i kao simbolizam i kao stvarnosti, mač postati nerazdvojni dio Pavlove prepoznatljivosti.

1.   Biblijski simbolizam mača

Osim što, kako smo vidjeli, mač u Pavlovu životu ima značenje života i riječi Božje, on takvo značenje ima u cjelini Svetog pisma, pa je, za dobro razumijevanje, najprije potrebno razjasniti svetopisamsku simboliku mača. Što se tiče prvog spomenutog značenja kojim mač predstavlja sredstvo mučeničke smrti, vrlo je jasan. Sredstvo mučenja kršćani tumače kao sredstvo na kojem je pojedini mučenik izvojevao svoju posljednju i konačnu pobjedu, te tako mač postaje simbol za Pavla kao što je križ bio Gospodinu Isusu. S druge strane mnogo je zanimljiviji i potrebniji objašnjenja drugi simbolizam po kojem mač Pavla otkrivao i predstavlja kao iskusnog mačevaoca, koji, međutim, ne vitla nekakvim ljudskim oružjem, nego samim mačem Božje riječi.

1.1. Odmazda, kazna, oslobođenje
Simbolika mača je u Svetom pismu vrlo raznolika, a pojavljuje se, što je znakovito, kako u knjizi Postanka, prvoj knjizi, tako i u knjizi Otkrivenja, posljednjoj knjizi biblijskog kanona. U knjizi Postanka čitamo kako Bog postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života (usp. Post 3, 24), iz čega se razaznaje da je mač postavljen kao simbol razdvajanja. Isto tako u biblijskim knjiga, osim što je stvarno ratno oružje, mač se pojavljuje stoga i kao simbol rata u duhu prirodnog simbolizma.Kao simbol rata, mač nije samo ljudska stvarnost, nego može biti i Božji mač kojim sam Gospodin čini zahvate u povijesti svoga naroda ili pojedinca, bili neposredno bilo posredno preko svojih izabranika. Tako u knjizi Ponovljenog zakona Mojsije prorokuje o Božjem maču koji će se najesti mesa neprijatelja Božjih (usp. Pnz 32, 42), a prorok Jeremije kad naviješta propast i poraz Egipta, govori o danu Jahvine osvete nad neprijateljima kojih će se mač «nažderati, nasititi, glad utoliti krvlju njihovom» (Jer 46, 10; usp. također i 46, 14). U istom duhu Izaija govori o Gospodnjoj odmazdi nad pucima i kazni simboliziranoj mačem, govori o opijenom maču na nebu koji se obara na narode, te je stoga i krvlju opijen (usp. Iz 34, 5-6). Međutim, mač može biti i mač kazne ne samo nad tuđincem i osvajačem, nego i mač nad vlastitim narodom zbog nevjernosti, kao što to naviješta prorok Ezekiel (usp. 6, 3; 21,8-22). Znakovit je i tekst u 2 Mak o viđenju svećenika Onije u kojem prorok Jeremija predaje zlatan mač Judi Makabejcu govoreći: Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje! (usp. 15, 15-16). U tom kontekstu mač je simbol oslobođenja, kao što će u Psalmima biti opjevan kao oružje kralja Mesije, postavši tako mesijanskim simbolom (usp. Ps 45, 4). Na temelju toga će postati i obveza Izraelcima koji se bore za Božju stvar, da ne prežu niti od mača da dođu do cilja.

1.2. Mač – djelotvornost riječi Božje
Kada potom Isus u Evanđelju za se kaže da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10, 34), time aludira na dolazak mesijanskih vremena, koja se ipak ne ostvaruju vojnom vještinom, nego vjernošću Božjoj riječi i volji. Isus svoj stav dokazuje i u Maslinskom vrtu kad traži od Petra da vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (usp. Mt 26, 52). Svojim životom, a napose ovim događajima, Isus daje tumačenje simbolici mača, koja se ispunja u njegovu životu. Stvarni cilj Božjeg mača nije poticanje na ratobornost, nego na vjernost Bogu, Božjoj volji i planu. On koji je bio pravi Sluga Jahvin, dao je ispravno tumačenje onom što je trebao biti mesijanski mač u kontekstu povijesti Božjeg naroda. Druga pjesma o Sluzi Jahvinu koja se na njega odnosila i na njemu ispunila, na sljedeće način opisuje što je pravi mač: Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu (Iz 49, 2). Ne samo u vrijeme svoga javnog djelovanja, nego i u događanjima procesa i osude, muke i smrti, kao Sluga Patnik, dao je potvrdu svoje iznimne snage po kojoj su njegova usta i riječ bili britak mač. Imao je snage šutjeti, govoreći šutnjom rječitije od riječi, ali i reći što je trebalo pred Pilatom. Nije se strašio svite velikog svećenika, pa i kad je zaušnicu primio. Podnio je uvrede šuteći pred Herodom, jer ta ‘lisica’ nije zaslužila čuti riječi njegovih usta, te ga je boljela Isusova šutnja kao stvarno probadanje mača, doživjevši je kao porugu pred svojim velikašima.Ovakav Gospodnji stav dosljedno se odražava u kršćanskoj zajednici i u novozavjetnim spisima. Zato pisac poslanice Hebrejima snažno svjedoči o svom doživljaju Božje riječi uspoređujući je s dvosjeklim mačem: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4, 12). Ništa manje znakovit je i opis Sina Čovječjega u knjizi Otkrivenja, kojem iz usta izlazi mač dvosječan, oštar (1, 16; usp. 2, 12), simbol njegove moćne riječi kojom će suditi ljudska djela i povijest, vjernike i pojedine crkvene zajednice.
(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.