32. nedjelja kroz godinu – B

Isus je redovito sa svojim učenicima bio sasvim otvoren, poučavajući ih javno, jasno i glasno o važnim stvarima duhovnoga života. Tako u današnjem Evanđelju slušamo pouke u kojima poučava svoje učenike da se čuvaju pismoznanaca, ljudi koji su uživali veliki društveni ugled, te ih on i kvalificira na poseban način kao one koji hodaju u dugim haljinama, uživaju u pozdravima na ulicama, te u sinagogama i drugim javnim mjestima očekuju prva mjesta i poseban tretman. No on je, međutim, otvoreno iznosio njihova skrivena djela, to jest skrivene naume koji su bili sasvim nečasni, tim više što su ih izvodili sasvim zakonito. Štoviše, pod izlikama pobožnosti i duhovnih potreba uspijevali su se domoći imanja sirota i udovica, umjesto da im budu zaštitnici, kako ih je Božja riječ poučavala. A suprotstaviti se ljudima koji u društvu uživaju ugled, te ih javno prozivati bile je vrlo riskantno, pogotovo što Isus svoje poslanje nije nikada vidio kao poslanje društvenog obnovitelja ili istjerivača pravde. Doista, njega na sve ovo nuka duhovna potreba onih koji ga slušaju, jer ih je želio poučiti istinskoj pobožnosti. Njemu se nije sviđala njihova gluma i predstava za ljude kojima su se prikazivali kako brižni skrbnici, a u biti su bili dvolični i podli otimači koji su se, za razliku od društvenih vođa, vrlo inteligentno i lukavo uspijevali domoći zemaljskih dobara.

Zato kad kaže svojim učenicima i svim slušateljima i pratiteljima da se čuvaju pismoznanaca, onda njegova poruka ima višestruko značenje isključivo duhovne naravi. Ona prvenstveno znači da se trebaju paziti da ih pismoznanci ne zavedu svojim izvanjskim stavom i ugledom koji uživaju u javnome mnijenju. Jer Bog je uvijek prosuđivao ljude po njihovu srcu, to jest po nakanama koje je trebalo potvrditi dobrim djelima. A pismoznanci su kao prvo pokazivali da nemaju dobre i ispravne nakana, pa je bilo nemoguće da iz zlih namjera dođu dobra djela, ma kako to ne bilo uočljivo na prvi pogled, jer su svoje nakane prikrivali dugim haljinama i dugim molitvama. Zato su se potom morali paziti i njihovih djela.

31. nedjelja kroz godinu – B

U svojoj dobroti i milosrđu Gospodin je za nas ljude predvidio svoje kraljevstvo. On sam nam je pripravio mjesto, te nam je upravio poziv da uđemo u njegovo kraljevstvo, jednako kao što nam je postavio uvjete i odredio put. Jer nema nijednog cilja koji sebi definiramo koji nema takvih uvjeta, niti ima isto takvog cilja do kojega ne bi postojao put. Na prvi pogled ovo bi moglo izgledati kolikogod logično, toliko i teške. Logično je da nas onaj koji nas poziva u zajedništvo i koji nam obećava nagradu u svome kraljevstvu postavlja i neke uvjete. A nama se njegovi uvjeti mogu učiniti teškima i neprihvatljivima, te nas mogu obeshrabriti i učiniti da izgubimo volju i želju za njegovim kraljevstvom i nagradom u njemu. Tada bi se moglo dogoditi da se nađemo nadomak cilja, ali da ne prođemo preko ciljne crte jer sam ostali bez snage da ispunimo zahtjev koji je pred nas stavljen. A s obzirom da znamo da je cilj njegovo kraljevstvo, onda bi se moglo dogoditi da dođemo nadomak vrata kraljevstva, ali da kroz njih ne prođemo. A to bi bila istinska tragedija, da se približimo cilju, a da ne uspijemo proći kroz njega.

Takve su dvojbe i upite nosili u sebi farizeji koji su Isusa ispitivali o tome što treba vršiti da dođu do kraljevstvo Božjega. Ili pak preciznije, pitali su ga koja je zapovijed najvažnija u Zakonu, to jest prva od sviju, kako će prenijeti evanđelist Matej, s ciljem da je ne previde, već da od nje krenu vršiti Zakon. A vršenje te prve zapovijedi postaje kao ključ vršenja i svih ostalih, to jest istinski ključ koji otvara vrata kraljevstvo Božjega, čime i sve druga dobra, kreposna i pobožna djela postaju zaslužna. Štoviše, kad je riječ o vratima kraljevstva Božjega, onda možemo nadodati da se radi o vratima Božjega srca. A za ta vrata postoji samo jedan istinski ključ. To je onaj ključ koji je ta vrata otključao iznutra da bi mogao Bog izići među ljude.

Spomen svih vjernih pokojnika (Dušni dan)

U suvremenom svijetu, zbog praktičnih i drugih razloga, svjedoci smo da spomen svih vjernih mrtvih baca u sjenu svetkovinu Svih svetih, što je sasvim nelogično. Kada je riječ o spomendanu svih vjernih mrtvih, onda se nad ljude nadvija neka vrsta tugaljivosti, kao da ostaje neka sjena smrti koju ne znamo i ne možemo odagnati. Kao da tinja u podsvijesti atmosfera tuga i groba, koju ne znamo odagnati iz svoga života. Pogotovo što svatko tko se sjeti svojih pokojnika, drži se vrlo pobožnim i duhovnim, što vrijedi i za ljude koji se sjećaju svojih pokojnika, a da uopće ne vjeruju u Boga niti ih se sjećaju pred Bogom. Tako vidimo da u današnjem svijetu ne svetkuju svi ovu značajnu crkvenu svetkovinu i ne poznaju njezino značenje, ali gotovo svi odlaze na grobove svojih pokojnika odnijeti cvijeće ili zapaliti svijeće. Time kao da izražavaju neko svoje ljudsko poštovanje za svoje pokojne, ali ne više od toga. Čini im se sasvim prihvatljivo iskazati im ljudsku počast, dok uprijeti pogled prema nebu i vjerovati u njihovu svetost i ulazak u kraljevstvo nebesko, kao da je nama ljudima predaleko i previsoko, kao da nadilazi naše mogućnosti. A ponekada kao da se i plašimo da to i nas poziva na svetost, a draže nam biti ‘obični’ ljudi nego sveci, te onda naša ljudskost potiskuje potrebu da ljudskost izrazimo kroz prizmu svetosti.

Pobjeda Božje snage

Očita je dakle činjenica da je danas svetkovina Svih svetih potisnuta, kako zbog ovih, tako i nekih drugih praktičnih i pragmatičnih razloga. Na primjer, budući da je riječ o neradnom danu, mnogi onda iskoriste taj dan da odu pohoditi groblja, te tako sama svetkovina ostane u drugome planu prelazeći u popodnevne komemoracije vjernih mrtvih i molitve odrješenja po grobljima. Tako se gubi njezino značenje i bit svetkovanja kojemu malo tko posvećuje pozornosti, a isto tako se gubi osjećaj da ta svetkovina daje smisao dušnome danu koji u smisla svetosti na koju su svi pozvani, ima svoje uporište. Doista, spomen svih vjernih mrtvih nije besmislena godišnja komemoracija onih koji su živjeli prije nas, već je značajna ispovijest vjere u vječni život i besmrtnost svih onih koji su živjeli Bogu vjerno i koje je prožimala njegova snaga.

Svetkovina Svih svetih

Dok slavimo svetkovinu Svih svetih ne možemo ne uočiti da se u svijetu oko nas, pa i među nama vjernicima događaju određena proturječja. Naime, ne primjećujemo da mnogo ljudi želi ići putem svetosti, to jest ne stavljaju sebi kao bitni cilj života biti sveti, te živjeti ozbiljno i zauzeto da taj cilj ostvare. Da je ovo istina, očituje se i po odnosu prema svetima, te je uočljivo da niti ne poznamo živote svetih niti ih se trudimo upoznati, a još manji ih staviti sebi za ideal i uzor koji nasljedovati. S druge pak strane je uočljivo da svi ljudi teže ostvarenju i uspjehu, teže boljem i punijem životu na zemlji. Jednom riječju teže određenom blaženstvu koje očito poistovjećuju sa zemaljskim ugodama, sa zadovoljenjem zemaljskih ciljeva, probitaka i  ostalih vremenitih ostvarenja. A da bi to ostvarili od sebe otklanjaju svaku neugodu ili svaku pomisao odricanja, žrtve, križa i tolike bolne i neželjene situacije. A to opet pretpostavlja da u zemaljska ostvarenja i ciljeve ulažu svoje energije i snage, svoje umne i misaone sposobnosti, motiviraju svoju volju i usmjeravaju svoje želje. Doista, ljudi u zemaljske ciljeve unose svu svoju ljubav, jer željeti nešto intenzivno pretpostavlja golemu količinu ljubavi.

U takvom kontekstu u kojemu se tako intenzivno bavimo svakidašnjim životom i svakodnevnim ostvarenjima, ostaje premalo prostora za razmišljanje o svetosti i nastojanje oko nje. Pogotovo što o svetosti imamo određenu stereotipnu predodžbu koja je gotovo i sterilna. Imamo osjećaj da su sveci ljudi udaljeni iz svijeta koji ne žive ni približno sličnim životom kao i mi, koji su kao voštane figure daleko od svake realnosti u kojoj se treba boriti do krvi za preživljavanje i svekoliki opstanak.

30. nedjelja kroz godinu – B

Kao što smo čuli u biblijskom tekstu da su mnogi ušutkavali slijepog prosjaka Bartimeja dok je zazivao Isusa da mu se smiluje, možemo povući poveznicu s našim društvom u kojemu živimo. Jer i danas otkrivamo da se događaju slične pojave, to jest pokušaji ušutkivanja onih koji Krista glasno zazivaju. Naime, mnogi se trude ušutkati kršćane na način da im uskrate pravo da govore u javnosti, da svjedoče, da iznose svoje mišljenje, te da utječu na društvene tijekove. Mnogima je Crkva, a time i kršćani, dobra samo onda kada sjedi pored ceste i prosi, kada netko drugi odlučuje hoće li joj dati riječi ili neće, ili joj dobaciti tek neke mrvice utjecaja i značenja. Jer onima koji Crkvu ušutkavaju se ne sviđa Crkva koja glasno poziva i zaziva svoga Gospodina želeći da on dođe do izražaja, da bude prisutan, te da u javnosti pokaže svoju božansku moć i svoj sveti nauk. Mnogima se ne sviđa da se izgovara naglas ime Isusovo, a pogotovo da se njemu dadne središnja uloga u životu pojedinca ili društva. Često upravo takvi znaju bolje od nas kršćana kolika je snaga u imenu Isusovu, pa se bore protiv njega, a mi kršćani ne znamo koliko je važno da Isusova istina i prisutnost prožimaju i oblikuju pojedince i društvo.

A ovo ušutkavanje kršćana se događa na više razina. Jedna je ona društvena na kojoj je jasno da moćnici ovoga svijeta ne vole Crkvu i kršćane. Zato pokušavaju ušutkati kršćane u ime nekih svojih interesa kao što su navodno sekularno društva i sekularna država, kao da bi prototip i jedini poželjni i ogledni primjer čovjeka bio nevjernik, čovjek neutralan i ravnodušan glede Boga i vrednota kojima nas on poučava.

29. nedjelja kroz godinu – B

Čovjek je biće koje ima urođenu potrebu da teži prema slavi, što se poistovjećuje s njegovim traženjem boljeg, sretnijeg i priznatijeg života. Ostvariti slavu, to jest proslaviti se kruna je određenih nastojanja i rezultat ulaganja u sebe i svoje sposobnosti. Zato nijedan čovjek pred izazovom slave nije neutralan niti može biti, jer mu ne može biti svejedno hoće li ostvariti željeni rezultat, te s njime i smisao vlastitoga života. Osim toga, sasvim je normalna pojava da se na putu do slave oslanjamo na one koji su je prije nas ostvarili, koji su došli do moći i uspjeha, pa se držimo njih, ili pak od njih očekujemo ključ uspjeha. Željni i sami ulaska u krug slavnih, ljudi se daju voditi do mjere da postaju povodljivi, pa čak i pomamni prema mogućnostima koje pruža osjećaj slave. Na poseban način su mladi ljudi povodljivi, te u svojoj svijesti lako zadaju ciljeve koji se otprilike svode na nasljedovanje pojedinaca koji se u društvu vode kao slavni. Jedan laganiji oblik proslave bio bi da se na neki način proguraju u krug od nekoga od slavnih, pa su silno ponosni kad su nekoga od njih upoznali, bilo da je riječ o zvijezdama športa, estrade, malih ekrana, itd.

U tom kontekstu možemo razumjeti i potrebu dvojice sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, koji imaju vrlo jasan zahtjev prema svom Učitelju: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.” Isus se ne boji suočiti s njihovim upitom i zahtjevom pitajući ih što žele da on učini za njih, te ih dovodi do toga da jasno i glasno oblikuju vlastiti upit: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.” Oni su, dakle slušali kako Isus priča o svojoj proslavi, što im se svidjelo do mjere da je to izazvalo njihovu maštu i potaknulo želje da se i sami okoriste njegovom slavom. Naravno, bio je tu prisutan i strah da ih netko drugi od ostale desetorice ne pretekne, pa su smogli hrabrosti da Isusa izravno upitaju da im učini tu uslugu. Isus se, međutim, ne samo suočava s njihovim zahtjevom, već okreće situaciju tako da želi da se oni susretnu na pravi način s vlastitim upitom i maštovitim željama.

28. nedjelja kroz godinu – B

Uopće ne treba dokazivati da svakome od nas trebaju određena zemaljska dobra, kako za preživjeti, tako isto i za živjeti. Pa čak u određenoj mjeri za dostojanstven život nam treba stanovita imovina i posjedi, premda se ljudsko dostojanstvo ne mjeri zemaljskim dobrima niti ovisi o tome što čovjek posjeduje. I bez obzira što se ljudski život ‘mjeri’, ako se može tako reći, životom duše i njezinim dobrima, kao što je mudrost i istina, ljubav i dobrota, ipak ni zemaljska dobra nisu zanemariva u ljudskom životu. Naprotiv, i ona su nam neophodna, što svi dobro znamo. Upravo zato nam je ovaj evanđeoski odlomak i Isusov nauk zbunjujući, jer je u njemu izražena napetost koja postoji između zemaljski i nebeskih dobara, te su ona zemaljska proglašena gotovo štetnima. Isus kao da inzistira na potpunom odricanju od zemaljskih dobara u korist evanđeoskog siromaštva i stjecanja nebeskih dobara, te vidimo da su i njegovi učenici bili time zbunjeni, što evanđelist Marko uopće ne krije. Jer ne samo da čovjek koji je došao pred Isusa nije razumio, već su i apostoli ostali zbunjeni kad im je rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje: Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. A kad im je još izričitije to isto ponovio oni su još manje razumjeli: Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: ‘Pa tko se onda može spasiti?’

Imajući to u vidu vidimo koliko je izazovan ovaj događaj i vrlo zahtjevno je razumjeti što je Isus htio kad je poučavao ovog čovjeka i sve one koji su bili nazočni u tom trenutku pored njega. Zbunjujuće je to što se radilo o čovjeku koji je živio i svojim urednim ćudorednim životom. Nije bio ni razvratnik ni kriminalac, ni varalica ni ubojica. Od svoje mladosti je poštivao odredbe Božjega zakona, te je sigurno bio i ponosan na se poradi toga. Osim toga, o posjedovanju zemaljskih dobara i sami su učenici imali visoko mišljenje čim su se čudili tim Isusovim riječima.

27. nedjelja kroz godinu – B

Sveti nam je Marko ostavio u današnjem evanđeoskom odlomku jedno svjedočanstvo, ali i ostali Evanđelisti su u svojim Evanđeljima to potvrdili, da su farizeji često kušali Isusa želeći ga uhvatiti u riječi, ili pak u nekom nauku koji bi bio u raskoraku s njihovim pogledom na svijet i život. Središnje današnjeg spora se ticalo braka, to jest mogućnosti da muž otpusti ženu: A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?” Polazeći od pojavnosti onoga što se događa u ljudskoj praksi, postavili su mu to pitanje bilo da su htjeli ili okrenuti ga protiv ljudi, to jest ljude protiv njega, ili pak da su htjeli okrenuti ga protiv Mojsijeva Zakona. Upravo zato jer je prozreo njihove namjere, upitao ih je što je o tome rekao Mojsije. Kao dobri legalisti znali su da im je Mojsije dopustio, no očito nikada nisu išli dalje od toga da traže dublji smisao. Bili su zadovoljni tim dopuštenjem, pa zato nisu htjeli ‘kopati’ dalje da otkriju pravi sadržaj Božjega plana, te razloge takvog dopuštenja koje je Mojsije zapisao u svojim knjigama.

U pozadini svega stajale su bračne poteškoći i nesnalaženja koja su dovodila do međusobnog nerazumijevanja supružnika. Najlakši način rješavanja bračnih kriza ljudima je bio prekidanje bračnih odnosa i zajedništva, što je dovodilo do razlaza. A da stvar bude službenija, muž je ženi davao otpusno pismo, čime je i omogućivao da i jedno i drugo idu nesmetano svojim pute, te da slobodno sklapaju nove veze. Nisu se pitali jesu li jedno drugo time nanijeli dodatne rane i otežali životnu situaciju, pa niti što su time učinili svojoj djeci i obiteljima. Nisu se pitali mogu li pronaći načina da se u Bogu vrate jedno drugome, te da prime savjet od Boga za budući život, jer u ovakvim situacijama ljudski savjeti i ljudske odluke nisu dostatni.

26. nedjelja kroz godinu – B

Jedna od vrlo čestih pojava našega života je zavist. Gotovo smo navikli na nju, te je doživljavamo kao nešto normalno i svakodnevno, što znači da se ne trudimo ni boriti protiv nje. No moramo znati da ona nije normalna, premda je u nama kao impuls naše ranjene naravi, te gotovo da nema nikoga od nas tko je nije osjetio u svome životu. Koliko puta nam se dogodilo da vidimo nekoga pored sebe za kojeg smatramo da je od nas sretniji u životu, da mu sve dobro ide, da je uspješan, da ima bolje materijalne uvjete, pa smo reagirali u najmanju ruku u sebi, svojoj nutrini, a počesto to iznijeli i vani. Koliko puta smo pocrvenjeli od zavisti, pa onda nam i ljutnja udarila u lice samo zato jer smo mislili da je nekome drugom lakše u životu nego meni? Koliko puta smo i Bogu predbacivali što je nekome drugom dao neka dobra, a mene zakinuo? Koliko puta smo samo u razgovoru reagirali žalcem zloće kad bismo čuli da se hvali drugoga a ne mene? I tako bismo mogli naredati mnogo situacija u kojima se pokazuje u nutrini naša zavist koja vuče zločeste komentare i zločesta reagiranja. Počesto nam ni to nije dosta, pa onda uzimamo sebi za pravo poduzimati korake i mjere protiv takvih koji se ‘prave važni’, koji se ‘nameću’, koji ‘gledaju samo na sebe’, pa ih onda mi svojim postupcima spuštamo na zemlju.