Posveta Lateranske bazilike

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Svojim utjelovljenim životom naš Gospodin je ostvario vječni Očev plan da će izgraditi nenadmašnu kuću Očevu na zemlji kakve do da tada nije bilo. I ne samo to, već je sebi pritjelovio one koji su u njega povjerovali tako da su postali udovi njegova tijela, te i sami kao takvi su postali ono što je bio on: sveti Očev hram. Upravi time što je omogućio da prime Duha Očeva i da Očeva prisutnost prebiva u njima, ostvario je taj naum da je postao hramom Božjim na zemlji, to jest da je okupio zajednicu koja je ne samo izvanjski već i njegov duhovni hram.

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu, te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.

Svi sveti

U nekoj našem poimanju života i ljudi, smatramo zaslužnima i velikima one koji su aktivni i koji se zalažu na različitim područjima života i ljudskoga društva. Tako smo i navikli sve mjeriti aktivnošću i nekim izvanjskim učinkom. Sve drugo smatramo lijenošću, pasivnošću i nesposobnošću koje treba izbjegavati i protiv kojih se treba boriti. Tako vjerojatno pomišljamo da se i svetost treba odlikovati izvanjskom aktivnošću i zauzetošću koju ljudi vide i koja je kao takva prepoznatljiva. No danas na svetkovinu svih svetih ipak ne čitamo u Evanđelju da bi se sveti trebali bitno odlikovati izvanjskim velikim ili herojskim djelima, premda znamo da ima i onih svetaca koji su činili takva djela. Isus o svetosti progovara kroz prizmu blaženstava u kojima govori da su blaženi oni koji žive po mjerama koje nam je on zadao. A kad bolje sagledamo, onda u biti vidimo da Isus o svetosti i svecima govori kroz prizmu onih koji trpe i koji su u svijetu nepriznati i ugroženi.

Riječ je o siromasima duhom koji se ne hvastaju i ne uzdižu kao oni koji se nadimaju i hvale svojom umnošću i znanjem. Naprotiv, takvi trpe neprestano podcjenjivanje i omalovažavanje u društvu u kojem žive, jer svoje znanje ne crpe iz ljudskih izvora, već iz Boga koji je najveći izvor znanja. A uz njih su oni koji su ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To jest, riječ je o ljudima kojima se nanosi žalost, s kojima se drugi poigravaju i otimaju njihovo, kojima se nanosi nepravda a oni je podnose. Od njih se očekuje da budu milosrdni među nemilosrdnima, čisti srcem u nečistu naraštaju, mirotvorci u društvu koje proizvodi nemire i pravedni u društvu koje mari samo za ljudsko pravo, a zanemaruje Božju pravednost. Iz svega toga je očito da je riječ o ljudima koji ponajprije trpe nepravde ovoga svijeta i na neki način žrtve su zla i zlih odnosa.

30. nedjelja kroz godinu – C

Neupitna je istina da je Bog čovjeka stvorio za pravednost i za neporočan život. Nije Božji plan bio da čovjek bude grešnik i bezakonik, već da živi čestito i svojom čestitošću pruža dobar primjer drugima privlačeći i njih na put pravednosti i sveta života. To je vrijedilo za sve ljude, te je bilo očito da Bog to iziskuje od svakoga da živi prema njegovoj riječi i prema mjeri. Problem nastaje onda kada čovjek pokuša odrediti mjeru pravednosti, to jest kada ne želi otkriti Božju mjeru i Božji plan. Jer ako je Bog pozvao čovjeka na svetost i pravednost, onda je očito Bog imao neki plan s time, te on postaja mjera pravednosti i učitelj istinskog puta pravednosti. Na žalost, ima mnogo ljudi koji žive neku vrstu izvanjske pravednosti, ali da uopće nisu nikada htjeli otkriti Božju volju i služiti joj vršeći njegovu pravednost i živeći prema njegovoj riječi.

Takvu situaciju otkrivamo i u današnjem Evanđelju u prispodobi o farizeju i cariniku koji dolaze u Hram moliti. Farizej je bio nadmen čovjek koji je ispravan život smatrao plodom svoga nastojanja, a ne Božjim pozivom i darom. Za nj je pravednost bila rezultat njegova truda i rada, vlastitih odluka i procjena, te ju je koristio za svoje ljudske ciljeve. A najniži mogući cilj je bio da se njome hvali i da se uspoređuje s drugima umišljen u svoju uzvišenu veličinu. Pravednost je prema njemu bila samo puko vršenje Zakona i izvanjsko zadovoljavanje propisanih normi, a ne sredstvo duhovnog rasta pred Bogom i odgovornog i oduševljenog svjedočenja. Toliko je bio zaslijepljen svojom ‘pravednošću’ da nije ni vidio da život kojim živi nije dovoljan za pravednost. Nije primjećivao da je pravednost Božja put života na kojem treba svjedočiti o Bogu, a ne o sebi, te isto tako put na koji treba pozvati svakog svog brata, a ne biti sretan zato što je on na tom putu, za razliku od mnogih drugih koji njime ne hode. Umjesto da doživi pravednost kao Božji dar koji mu je povjeren da njime brižno i bratski skrbi o drugima, on ga je prihvatio kao plod svojeg kreposnog življenja i kao odskočnu dasku koja mu služi da se istakne iznad drugih.

29. nedjelja kroz godinu – C

Bez obzira što živimo u društvu i vremenu u kojemu mnogo ljudi život doživljavaju kao neku igru, šalu ili zabavu, ipak valja znati da je život jedna velika borba. I upravo činjenica da se mnogi opuste i misle da je život bezopasna idila, plod je borbe protiv ozbiljnosti života u kojoj je nekima stalo da ljudi nikad ne osjete koliko je život važan i lijep, te koliko mu treba pristupiti odgovorno, a ne površno. Doista, upravo jer ima onih kojima je stalo da se ljudi opuste, jer su tako opušteni samima sebi prepušteni, te vrlo laka žrtva onih koji ih žele pokoriti i uzeti im slobodu, potrebno je ukazivati na to da je život ozbiljna borba, te da se u toj borbi treba znati ponašati i pobijediti.

Borba protiv duhovnog neprijatelja

U tom duhu smo kao primjer borbe čitali o prvom čitanju borbi Izraleca i Amalečana dok su Izraelci, izlazeći iz Egipta, tražili prolaz u obećanu zemlju. Mojsije koji vodi narod shvaća vrlo ozbiljno prepreku koju mu postavljaju i predstavljaju Amalečani. Svjestan da to nije samo zemaljska borba dvije vojske i dva naroda, već da je to borba Amalečana protiv Božjeg naroda. No to ne znači da se on trebao opustiti misleći kako će ga Bog sam po sebi zaštitit, već on treba ići u boru maksimalno spreman i maksimalno ulažući svoje snage i sposobnosti u pobjedu. Pa i onda kad se pouzdaju u Gospodina, Izraelci trebaju do kraja biti suradljivi s njegom božanskom voljom i moći, prepuštajući se s povjerenjem u njegovu svemoćnu zaštitu. Jer protivnik koji im se ispriječio na putu slobode i štovanja Boga, nije samo zemaljski neprijatelj, već je on onaj pakleni neprijatelj koji ne želi dopustiti ljudima da se klanjaju Bogu i da žive kao njegov slobodni narod.

28. nedjelja kroz godinu – C

Ne znamo kako, ali vidimo da čovjeku polazi za rukom, da bude redovito usredotočen na samoga sebe i na svoje potrebe, premda je stvoren kao biće odnosa. U tom smislu bi trebao promatrati što se događa oko njega i biti usredotočen na zajedništvo s onima koji su pred njim i oko njega. Na poseban način bi trebao biti upućen na Boga, te ga tražiti i spoznavati iz temeljne i najvažnije životne potrebe, a ne iz običnog formalizma. Jer kad bi nam on bio središte svih nastojanja, onda bismo bili do kraja usredotočeni na njega, njega bismo slušali u potpunosti i trudili bismo se cjelovito ispunjavati njegovu volju. Kad bi on nama bio sve, onda bismo pronašli smisao života u tome da vjerujemo i da živimo prema njegovoj riječi. No mi se na žalost zadovoljavamo napraviti nešto što nam kaže samo onda kad želimo doći do svoga cilja, te mislimo da će nam to pomoći da i ostvarimo. Tamo onda umjesto da izgrađujemo odnos vjere s Bogom, taj odnos degradiramo na razini religijskog odnosa u kojem smo važni mi samima sebi, a ne Bog. To jest on nam postaje važan samo dotle dok služi našem zemaljskom probitku i ciljevima koje smo sebi zadali.

27. nedjelja kroz godinu – C

Živeći u Isusovoj blizini apostoli su osjetili da nisu dorasli onome čemu ih je on poučavao, a niti načinu života na koji ih je poticao. Promatrajući njegov primjer i slušajući njegove pouke, primijetili su da im nedostaje vjere, to jest da nemaju sasvim pouzdan i čvrst odnos prema Gospodinu. U odnosu na ono čemu ih je učio i što im je pokazivao Isus, njihov je odnos bio površan i formalan, pun slabosti i propusta, ma koliko oni sebi mogli umišljati da su vjerni i revni, dobri i pobožni Izraelci. No kad su stali pred njega koji ih je učio živom odnosu prema Bogu, bilo im je jasno da njihova vjera nije tako snažna i savršena kako su sami sebi pripisivali. Unatoč svemu, međutim, bili su toliko iskreni da su u svojoj iskrenosti zavapili: „Umnoži nam vjeru!“ Bilo im je jasno da im nedostaje vjere u Boga, ali ne samo kao izvanjskog stava ili formalne pripadnost, već kao unutarnje kreposti i pouzdanog odnosa s njime.

Poput apostola, ako ćemo biti iskreni, svi se mi mučimo sa svojom nevjerom ili s nedostatkom vjere. I nama teško pada ili teško uspijeva živjeti iskren odnos i biti u dubokom unutarnjem zajedništvu s njime. I nama teško polazi za rukom biti potpuno uronjen u ljubav njegova srca, i u svemu imati njegovu misao i njegovati njegove osjećaje. Jer mi ljudi, nasuprot tome, doživljavamo vjeru kao neku nagodbu s njime, pri čemu više vidimo sebe nego njega. Kada i napravimo neki čin pobožnosti ili neku drugu gestu motivirani vjerom ili nekom vrste odnosa s njima, redovito smatramo da on mora odgovoriti uzvratnim darom na svaki naš pomak duha ili dobru volju u duhovnom životu. Ponašamo se prema njemu kao što se ponašamo u našim međuljudskim odnosima u kojima tražimo uzvrat i paritet, u protivnom ih prekidamo i proglašavamo stanje nepovjerenja nakon čega se udaljavamo od takvih osoba. U tom duhu ne znamo izbjeći napast proračunatosti i osobne računice u odnosu s Bogom, ne misleći da upravo to guši svaki mogući iskorak istinske vjere i vjerodostojnog zajedništva s njime.

26. nedjelja kroz godinu – C

U društvu oko nas uvijek je bilo otvorenih problema i spornih situacija s obzirom na jednakost među ljudima i ljudske odnose. Zbog toga se događaju sporovi, pa i sukobi, nekad otvoreniji i jači, nekad prikriveni i slabiji. O jednoj takvoj situaciju koje može biti ogledna govori i današnje Evanđelje. Bio je neki bogataš i bio je neki siromah. Među njima dvojicom nije bilo posebnih dodirnih točki, osim možda one prostorne: živjeli su na istom prostoru i vidimo da je siromašni Lazar ležao pred njegovim vratima. No pred tim vratima je završavao svaki njihov odnos, jer Lazar nije mogao ući unutra i biti gostom bogataševa doma, a što se tiče bogataša, on kad je izlazio iz svoga doma nije imao osobnih osjećaja prema ikome, već je živio svoj službeni život u svijetu u koji je odlazio poslom. Tako da ih ta vrata nisu spajala, već samo razdvajala. Bogataš nije imao razloga gledati što se događa pred njegovim vratima, te je to smatrao i dijelom svoje privatnosti da ne dopušta da drugi dovode u pitanje ono što on radi u svoja četiri zida, ali i odgoja da se ne miješa u živote drugih. Pa čak je smatrao i krepošću ne miješati se u tuđe poslove, jednako kao što nije dopuštao da se netko drugi miješa u njegove poslove i njegov osobni život iza njegovih vrata. Njegovo je bilo što će jesti, kako se ponašati i kako se odijevati iza zatvorenih vrata svoga doma. Smatrao je da je zaslužio i pošteno stekao obilje u kojem se nalazio, te da nikome ne treba polagati račun o svemu što posjeduje ili kako to koristi.

25. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku imamo jednu vrlo proturječnu situaciju. Naime, Gospodin Isus priča prispodobu o nepoštenom upravitelju kojega na neki način stavlja za uzor svojim slušateljima za koje bi htio da nauče upravljati zemaljskim dobrima. Doista se postavlja pitanje zašto Isus jednu takvu osobu koja je potkradala svoga gospodara koristeći visoki položaj na kojem se našla, može staviti za uzor vjernicima kojima nikada nije savjetovao nešto slično. To jest kojima nikada nije savjetovao da se ‘snalaze’, da varaju i da kradu trudeći se osigurati vlastiti status i dobrobit. U konačnici, Isus jednog nepoštenog upravitelja stavlja za primjer kako da nas pouči da budemo pošteni, jednog nevjernoga upravitelja stavlja za uzor nama da budemo vjerni. Doista je veliko pitanje zašto Isus tako nastupa i čemu takav primjer. Jer ako je ukazivao na pogubnost nekih sadržaja života, onda je to bilo bogatstvo i novac, pa i kad se njima zakonito upravlja, a u ovom slučaju ističe kao primjer čovjeka koji je do kraja zlorabio svoj položaj i prvotne prevare uvećao kasnijima koje su bile još bezočnije od početnih.

Isus je, međutim, najprije htio istaknuti koja je sve uloga i moć novca i zemaljskog bogatstva u životu. Bilo mu je stalo da pokaže kako su vješti oni kojima je jedini cilj stjecati novac i njime raspolagati za svoje osobne probitke. Toliko su ogrezli u tome da ne prežu ni od čega da zadrže zemaljske dobrobiti. Oni koriste do krajnjih granica sve što imaju, te i u trenutku kad se oko njih stegne omča, shvaćaju da imaju dosta snažno oruđe u ruci kojim se mogu pokušati izvući i iz beznadne situacije. Isus je samo htio skrenuti pozornost nama da vidimo kako reagiraju ljudi koji raspolažu velikim imetkom. Uistinu bi bili naivni i nesposobni, te vrijedni svake osude, ako bi imali na raspolaganju određeno bogatstvo, a da se ne pokušaju uz pomoć njega izvući iz vrlo opasnih situacija u kojima se nađu. Onaj tko raspolaže takvim dobrima, mora biti spreman na sve, to jest koristi ga do maksimama, da bi ostvario svoje životne ciljeve, pri čemu je jedan od važnih da se spasi od prijetnji i pogibelji u koje zapadne.