5. nedjelja kroz godinu – A

Na početku svoje propovjedničke aktivnosti Gospodin Isus je izložio svoj plan i svoja očekivanja od onih koji budu prihvatili njegov navještaj i povjerovali u njega. On je za ljude pripremio izuzetno lijep plan i pozvao ih da se odazovu i da izvrše svoje važno poslanje u svijetu, jer im je sa svoje strane htio skrenuti pozornost na to da svijet ne može bez njih i njihova doprinosa. No s druge strane, slušajući Isusove navještaje i videći novost koju je svjedočio i donio svijetu, mnogi su mogli pomisliti kako će imati veliku i važnu ulogu pred drugima a koja se mjeri ljudskom veličinom i zemaljskim kriterijima. Možda su očekivali kako će svima biti vidljive njihove zasluga, pa su možda očekivali i biti ponosni na svoje buduće djelovanje. No da si ne bi kršćani umišljali u vlastitu veličinu i ulogu u svijetu, pa i krivo tumačili smisao svoga poslanja, Isus odmah u svom Govoru na gori, kako nam prenosi evanđelist sveti Matej, pokazuje kakvu prisutnost i kakvu aktivnost očekuje od svojih vjernika. Odmah na početku, dok ih poziva da se otvore radosnoj  vijesti, određuje im

Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica

Slaveći blagdan Gospodinovog prikazanja u Hramu, valja nam razmišljati ne samo o Gospodinu koji je prikazan, već i o Marijinoj aktivnoj ulozi koju je ona imala u tom činu. Na koji će način, naime, Gospodin biti prikazan u Hramu, ovisilo je u dobroj mjeri o njoj i o Josipu. Jer njih dvoje su u svojoj revnosti prema Bogu donijeli Isusa iz Betlehema u Jeruzalem kako bi ga prikazali, te kako bi se i tim činom ispunio Zakon Gospodnji u svim neophodnim odredbama koje su se u tom trenutku tražile. No, nije Marija prikazala svoga Sina samo iz pukog formalizma ili potreba da izvrši odredbe, već sve što je činila, ona je činila sa sviješću da stoji pred živim Bogom kojemu služi, te je smisao svega što je činila pronalazila upravo u živome zajedništvu s njime. Kao ona koja zna što znači biti prikazan u Hramu, što znači biti Bogu posvećen na njegovu svetome mjestu, ona nosi svoga Sina najprije kako bi izvršila smisao odredbe, a ne samo izvanjsku normu. Ona je svjesna da svako biće Bogu pripada, te bi svima trebala biti nasušna potreba izraziti svoju pripadnost i povezanost s Bogom njemu se prikazujući.

3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku imamo opisan početak Isusova javnog djelovanja u Galileji u koju se vratio nakon krštenja na Jordanu. On nije pasivan, već odmah poduzima korake neophodne za navještaj kraljevstva nebeskoga. Božji Sin dolazi kao čovjek među ljude te živi normalnim ljudskim životom, premda je pokazivao da on na sasvim drugačiji način zamišlja normalan život. No i onda kad je živio normalan život kao i svi ljudi, on nije pod tim pretpostavljao da ih treba pustiti da se uljuljaju u svoju ljudskost. Naprotiv, došao je kako bi ih dijelom izazvao, to jest pozvao na život u kojemu nema mjesta za uljuljanost. To nam otkriva njegov nastup i propovijed puku: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko; ali i poziv prvim učenicima: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.

2. nedjelja kroz godinu – A

Dan nakon Gospodinova krštenja na Jordanu dogodio se ponovni susret s Ivanom Krstiteljem. Prilikom tog susreta Ivan je posvjedočio pred svojim učenicima da je on sam bio kršten Isusovom prisutnošću, to jest da se taj događaj u njega tako utisnuo da mu je obilježio cijeli život. Krstitelj praktički svjedoči kako je pustio Isusa u svoj život, što nije bilo nimalo lako, jer je i on morao proći kroz svoja traženja i iščekivanja, dvojbe i pojašnjenja, dok nije došao do potpuno jasnoće glede Isusa i njegova mesijanskog poslanja. Ivan je morao proći cijeli proces prepoznavanja spasenjskih činjenica oko sebe, pa onda i uklanjanja barijera iz svojega života dok se u njemu nije dovršio proces konačne spoznaje kojom je otkrio Mesiju u Isusu iz Nazareta koji se došao krstiti. U cijelom tom procesu Ivan svjedoči kako je bio poslušan glasu Božjemu kojemu je dopustio da ga vodi dok nije došao do blaženoga gledanja, nakon čega je mogao posvjedočiti za Isusa: Ja sam vidio i svjedočim: On je Sin Božji.

Polazeći od ovog Ivanova procesa i svjedočanstva i svakome je od nas pustiti Isusa u svoj život. To znači steći o njemu jasnu spoznaju o njemu da je Sin Božji. U protivnome nema ni smisla dati mu uopće ikakav prostor u vlastitom životu. Doista bi bilo besmisleno u vlastiti život pustiti nekoga tko bi

Krštenje Gospodinovo

Danas na blagdan Krštenja Gospodinova razmišljamo o kratkom evanđeoskom izviješću svetog Mateja kojim je opisao ovaj događaj kojim je Isus započeo svoje javno djelovanje. Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji, te kako isti nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti krštenju Ivanovu kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali da do kraja pokaže svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem

Bogojavljenje – Tri kralja

Danas slavimo Bogojavljenje – jednu od najvažnijih svetkovina božićnoga ciklusa. Otajstvo današnje svetkovine bremenito je sadržajem i porukom za naš kršćanski život u društvu u kojemu živimo. Ljudi su društvena biće te žive u uređenim organiziranim zajednicama. Takve zajednice predstavljaju i vode trojica mudraca kraljeva, kao što ih predstavlja i vodi i židovski kralj Herod. Oni svatko na svoj način utjelovljuju određeni stav prema Bogu, čime postaju model i svima drugima. Oni kao kraljevi – vođe naroda mogu utjecati na tijekove povijesti svojih naroda, bilo da utječu pozitivno bilo da utječu negativno. Oni svoje narode mogu voditi ili zavoditi, mogu ih Bogu privoditi ili od Boga odvoditi. O njima i o njihovu ponašanju ovisi sudbina određenoga broja građana i pripadnika naroda. I onaj tko prihvaća vodeću ulogu, dužnost i zadaću to bi trebao imati u vidu. O njemu ovisi dobrobit jednoga dijela naroda ili određenog broja pojedinaca. Štoviše, može se dogoditi da o njemu ovisi vječno spasenje ili propast. Vjernički puk je od svojih vođa uvijek očekivao da štiti opće dobro, a ne da se bore za privatne probitke ili parcijalne interese ili da štite samo ideologije pojedinih skupina u društvu.

2. nedjelja po Božiću

Misaoni život je središte ljudskoga života. Čovjek se razlikuje od sve ostale stvarnosti po tome što mu je dana sposobnost riječi, to jest što može misliti. A o tome što i kako mislimo ovisi cijeli naš život. Jer od misli počinje svaka inicijativa, odluka i djelo. Da nema mislim ništa ne bismo mogli raditi na sustavan i planski način. Ali često zaboravimo kako nam misao nije dana tek usputno, za organizaciju zemaljskog života, koji je i tako privremen, koji druga bića imaju zadan na instinktivan i nagonski način, te se svako stvorenje u okviru svoje vrste brine za preživljavanje. Sposobnost riječi i misli nam je dana kao uzvišeni dar naše naravi, te treba služiti i najuzivišenijemu smislu života. Naravno da treba poslužiti i organiziranju i zemaljskih sadržaja, ali upravo time što je upućena prema uzvišenome, onda ima mogućnost svemu svakodnevnome dati uzvišeni smisao i privesti sve nebeskome cilju.

Svetkovina Marije Bogorodice

Osmoga dana po Božiću, a prvoga dana u građanskoj godini, slavimo svetkovinu Marije Bogorodice kojom se izriče neizreciva važnost koju je ona imala za utjelovljenje i rođenje Sina Božjega. Jer je prihvatili biti majkom Sinu Božjemu, ona je istinska majka i bogomajka, što je središnja zadaća njezina služenja na zemlji. No mi danas živimo u svijetu u kojemu je ugroženo kako majčinstvo, tako i bogomajčinstvo, te je potrebno o ovoj temi ponizno razmišljati upijajući Marijino služenje kao primjer za naš osobni život.

Iz evanđaoskih tekstova znamo da je Marija prvotno zavjetovala svoje djevičanstvo Bogu, jer je to smatrala pozivom i uzvišenim darom pred njim od koga dolazi svako dobro. No kad joj dolazi anđeo i naviješta da će roditi Sina Božjega, ona prihvaća i taj poziv premda ne zna kako će se sve skupa to dogoditi. I njoj je mnogo toga nejasno

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Dok slavimo danas blagdan Svete obitelji prisjećamo se kako je Sin Božji postao čovjekom na sasvim jednostavan i naravan način kao što svaki čovjek dolazi na svijet rođenjem iz majčina krila, te je time postao članom ljudske obiteljske zajednice u kojoj je njegova majka Marija živjela s Josipom. Isus nije ušao na samo duhovan ili općenit način u ljudsku obitelj, već je ušao na sasvim konkretan način jer je ušao u zajednicu dvoje ljudi koji su se bili Bogu posvetili. Tom posvetom bilo je oplemenjeno i njihovo međusobno zajedništvo, a dolaskom Sina Božjega u njihovu životnu stvarnost do kraja je bilo uzvišeno i posvećeno. Prihvaćajući Sina Božjega u svoje zajedništvo oni su time utrli put i otvorili prolaz svakoj obitelji koja u ovome svijetu traži put vjerodostojnog obiteljskoga života. Božji Sin koji je ušao u ljudsku obitelj, posvetio ju je svojom prisutnošću i čini da ona izvrši ono iskonsko poslanje koje joj je Bog namijenio, a to je da bude mjesto klanjanja Bogu i poštivanja njegove svete volje. Njegovim ulaskom u ljudsku obitelj, obitelj postaje