33. nedjelja kroz godinu – A

Današnja Božja riječ nam nudi nekoliko modela odgovornoga, to jest neodgovornoga ponašanja u određenim životnim situacijama. U Knjizi Mudrih izreka svetopisac se pita tko može pronaći vrsnu ženu, što znači da je za pretpostaviti da je ona vrlo rijetka pojava. Očito je bilo više onih nevaljalih i neodgovornih žena koje su živjele u neodgovornosti i površnosti, pa je onda svetopisac na ovaj način pristupio govoru o modelu vrsne žene. Slično će i sveti Pavao govoriti o ljudima koji žive kao u tami, te s druge strane poziva kršćane da žive kao sinovi svjetlosti i sinovi dana. I naposljetku, u Evanđelju, u prispodobi o talentima, imamo prigodu vidjeti i model odgovornoga, to jest neodgovornoga upravljanja talentima. Sluge koji su sukladno volji gospodarevoj upravljali talentima, dobili su nagradu, a sluga koji je radio po svome, bio je osuđen i kažnjen.

Povjerenje Božje

Kako čitamo iz prispodobe, najprije valja istaknuti povjerenje koje Bogu ima u nas ljude, jer ovaj gospodar, predstavlja lik samoga Boga. Kada kažemo povjerenje, onda se korijenski misli na činjenicu da je čovjeku i svim ljudima, svojim slugama, povjerio svoj imetak jer je imao u njih povjerenje: „Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakome po njegovoj sposobnosti.“ Polazeći od činjenice da u ovom Isusovom pripovijedanju ovaj čovjek predstavlja lik Boga, možemo reći da se ovo davanje talenata odnosi na stvaranje čovjeka. Kada je Bog stvarao čovjeka, stvorio ga je s povjerenjem, to jest mogućnošću da uveća onaj početni dar – kapital. Čovjek nije nastao sam od sebe, niti je sam sebi dao darove i sposobnosti, pa niti one na naravnoj razini.

32. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o mudrim i ludim djevicama uvodi nas u eshatološki scenarij kojim nas Gospodin pripravlja na posljednje stvarnosti života. Jedna od tih stvarnosti je prijelaz u vječnost. No u tom prijelazu nismo sami, već nam je on posrednik istog prijelaza koji nam jamči hod do vječnosti. Štoviše, on nam kao zaručnik dolazi ususret, jer nas ne želi ostaviti samima. Međutim, činjenica je da ne znaju svi razumjeti njegovu ljubav prema ljudima i ljudskome rodu u duhu zaručničke službe i potrebe da nama ljudima iskaže svoju ljubav. No on, međutim, kroz ovu prispodobu nam ukazuje da put prema vječnosti nije hod u propast ili ništavilo, već je hod prema svadbenoj gozbi u kojoj nas iščekuje. Rečeno riječima ove prispodobe, hod prema vječnosti je hod prema ‘zaručniku kojemu treba ići ususret’. Ali jednako tako, sukladno izgovorenoj prispodobi, hoditi prema vječnosti i prema zaručniku treba u najvećoj odgovornosti. Jer to što je vječnost svadbena gozba prema kojoj hodimo, ne znači da je manje zahtijevna i izazovna za ostvariti, to jest da se prema tome smijemo površno postaviti. Ići prema vječnosti ne znači da shvaćamo vječni život kao neka vrsta idile u koju se lako stiže, već da je vječni život stvarnost prema kojoj moramo pokazati odgovornost.

S obzirom na temu zaručnikova dolaska, to jest odlaska njemu ususret, razvile su se bile dvije tradicije. Jedna je stavljala veći naglasak na dolazak Krista Zaručnika, te je poticala vjernike da se pripremaju za njegov drugi dolazak, dok je druga tradicija veći naglasak stavljala na naš odlazak s ovoga svijeta prema njemu. Mnogi su, još od apostolskog doba, htjeli znati točan trenutak njegova najavljenoga dolaska, premda znajući da je on to odbio objaviti svojim učenicima. Tako su, usredotočeni na vrijeme njegova drugog dolaska, iako puni dobrih namjera, bili u zabludi i navodili su mnoge druge vjernike na takvo uzaludno računanje i iščekivanje. Pratili su i čitali razne ‘apokaliptičke’ znakove, kao što su bili ratovi i pošasti, te su ih tumačili kao događaje koji neposredno prethode Kristovu drugom dolasku.

31. nedjelja kroz godinu – A

Dok je Isus bio sa svojim učenicima prije dvije tisuće godina u tjelesnom obličju na zemlji, mogao je izreći riječi koje su nam naviještene: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ No sada kad njega nema među nama u zemaljskom obličju, postavlja se pitanje vrijede li još uvijek ove njegove riječi, to jest, ako vrijede, onda na koji način i u kojem opsegu vrijede danas nakon toliko vremena i toliko društvenih i drugih promjena među ljudima. Danas u vremenu znanja i tehnologija, može li još uvijek značiti njegova riječ da nam je samo on učitelj, a mi svi braća jedni drugima? Osim toga vrlo je zanimljivo pitanje, što danas u suvremenom svijetu u kojem su razvijene znanosti i znanja, instituti i sveučilišta, znači govoriti o njegovu učiteljstvu među ljudima?

Odgovoriti na ova pitanja možemo polazeći samo od nauka i stava njegove zajednice kojoj je on povjerio svoj nauk. Valja vidjeti što je zajednica onih koji su bili svjedoci ovih riječi vjerovala kada je iz naraštaja u naraštaj prenosila njegove riječi propovijedajući ih drugima. Njegovi učenici na čelu s apostolima bili su uvjereni da se ove riječi nisu ticale samo nekolicine njih, već da vrijede za Crkvu do konca vremena, što znači i do danas. Doista bili su uvjereni da je jedini i jedinstveni učitelj Crkve i u Crkvi samo on – Krist Gospodin. Crkva stoji na njegovu vječnom i neopozivom nauku koji donosi slobodu i spasenje svim ljudima, te je ujedno taj nauk temelj i jamstvo života vječnoga. Štoviše, njegovi učenici i Crkva koja je čitala i naviještala njegove riječi bili su uvjerenja da je on Učitelj cijeloga čovječanstva, jer njegov nauk je bio neprolazni nauk spasenja za sva vremena i za sve ljude koji traže istinski život.

Svi sveti

Na početku svoga javnoga djelovanja Isus se susreo s potrebama svoga naroda koji je od njega imao određena očekivanja, te mu je i upravljao svoje vapaje i iznosio potrebe. Sveti Matej govori o mnoštvu koje je pošlo za njim i koje je od njega očekivalo riječ utjehe, poticaja i razumijevanja. Pun samilosti i sućuti nije se mogao oglušiti na sve što je vidio i čuo, no isto tako nije htio davati lažnu nadu i kriva rješenja svima onima koji su iskreno tražili od njega odgovore dok su slušali njegove božanske nagovore. Zato on nije htio niti povlađivati niti se dodvoravati ljudima koji su ga slušali, već je realno iznosio svoju viziju, svjestan stvarnosti života u kojoj su živjeli oni koji su se okupili slušati ga, kao i narod u cjelini.

Doista, na sve što je njih tištalo u životu, poučavao ih je da je jedini pravi odgovor svet život. Zato najveći problem naroda nije bilo ni siromaštvo, ni potlačenost, ni nestašica i oskudica, ni nemiri ni progoni, već je problem bio ukoliko nije bilo onih koji će na sve životne nedaće reagirati sveto i svetošću se obraniti od svih životnih protivština. I kao što je to vrijedilo za pojedince, tako je to vrijedilo i za narod u cjelini. Isus je zato iznio nauk o svetosti za sve ljude kao program svoga kraljevstva i središte svoje božanske poruke. Svetost je prema tome bila božanski poziv i Božji dar svakome čovjeku. Tko je istinski želio osjetiti veličinu i ljepotu života, to nije mogao bez svetosti. Tko je žalio doprinijeti dobru svoga naroda, to je najbolje mogao učiniti živeći sveto i poticajno, čime se davao obol istinskoj dobrobiti naroda.

30. nedjelja kroz godinu – A

Isusova pouka o dvije zapovijedi ljubavi je doista neiscrpna i nadvremenita, te svakim novim razmišljanjem u njoj se otkriva nova dubina i poruka. Upravo time ono se diže iznad ljudske banalnosti na koje čovjeka može svesti eventualno promišljanje bez osobitog truda i napora. Jer svatko će se složiti da se radi o jednoj vrlo važnoj općeljudskoj temi koja bi se po sebi mogla smatrati i vrlo razumljivom, što bi mnogima bio povod da ne traže dublje razumijevanje. I doista, nema čovjeka koji neće ustvrditi da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. U tom duhu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji u Evanđelju reče da o zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“, čime je istaknuo njezinu neizmjernu važnost. No ako je ljubav samorazumljiva, te ako svi znaju što je ljubav i trude se ljubiti i živjeti po ljubavi koja je najvažnija stvarnost ljudskog života, onda je veliko pitanje zašto je Isus rekao da je riječ o zapovijedima. Zašto nam on mora zapovijedati nešto što je tako jasno i razumljivo, te sukladno biti i smislu naše naravi?

Odgovor na to pitanje očito leži u tome što ljudi neispravno shvaćaju pravu bit ljubavi. Naime, mi ljudi ljubavi poimamo uglavnom samo kao sentimente, a ne kao božanski dar utkan u naše biće. To pak znači da je svodimo na privatnu svojinu, uvjereni potom da svatko ima pravo oblikovati svoje osjećaje kako sam želi i najbolje umije. Zato je današnji čovjek preplavljen senzualnošću i strašću, ali je toliko slijep od tih osjećaja da ne vidi da to nije ljubavi.

29. nedjelja kroz godinu – A

Središnji događaj i poruka današnjeg evanđeoskog odlomka vezana je uz pitanje oko zakonitosti plaćanja poreza caru koje su farizeji postavili Isusu. Znamo kako je Isus na ovaj upit odgovorio na izuzetan način, služeći se poreznim novčićem i konačnom poukom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ No u ovom događaju vrlo je zanimljiva pozadina koju bi trebalo bolje propitati da se jasnije razumiju okolnosti ovog događaja, te također i odlučnost i snaga Isusova odgovora. Sveti Matej opisujući ovaj događaj napominje kako je svemu prethodilo vijećanje farizeja koji su smišljali kako da Isusa uhvate u riječi. No njihove nakane nisu bile nepoznate Isusu, pa ih je onda, ‘znajući njihovu opakost’, najprije raskrinkao i prekorio govoreći: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Kako vidimo, htio je biti potpuno iskren i ne praviti se da ne zna što oni smjeraju i planiraju. Htio im je odmah pokazati da svi znaju na čemu su: on im je pokazao da zna njihove namjere, a oni su trebali shvatiti da njihova dvoličnost i gluma kod njega ne prolazi. Njihove laskave i neiskrene riječi „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ nisu ga mogle zavarati, pa je zato prije odgovora najprije odlučio raskrinkati njihovu prijetvornost.

A kada se dublje pođe propitivati njihovu prijetvornost, a i zloću, uoči se da je u pozadini bilo veliko otajstvo zla koje ih je pokretalo da djeluju protiv njega i da traže načina kako da ga uhvate u riječi. To su zločesti ljudi koji ne znaju saslušati poruku, promisliti o argumentima, a napose nisu bili kadri promatrati pred sobom osobu, čovjeka i Boga. Nije ih zanimalo što on u sebi nije imao nimalo zloće, već je naviještao obraćenje i ljubav, na dobro i spasenje svih.

28. nedjelja kroz godinu – A

U prispodobi koju danas čitamo Isus nam stavlja pred oči lik jednog neobičnog kralja koji je slika samoga Boga. Doista, on sam reče: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome.“ Time što ovom prispodobom priča istinu o kraljevstvu nebeskome, jasno je da je likom kralj htio prispodobiti lik Oca nebeskoga, istinskoga kralja koji je svome Sinu pripremao svadbu na zemlji. Dok s jedne strane ima vrlo logičnih i uobičajenih stvari, s druge pak strane ovaj kralj je i neobičan. Cilj mu je, naime, da okupi uzvanike na svadbu i da napuni dvoranu, te u nekoliko navrata šalje svoje sluge da pozovu i prikupe uzvanike sve dok nije uspio u svome naumu. No unatoč takvome planu i naumu, dogodilo se da je jednoga od uzvanika koji se u odzvao u drugome valu na gozbu, ipak isključuje jer nije bio primjereno odjeven za svadbu. Jer s pravom je ljut na one prve uzvanike koji odbijaju poziv na svadbu, ali čudno da nije imao razumijevanja za ovoga čovjeka koji se ipak odazvao njegovu pozivu. Ako je imao razloga kazniti uzvanike koji su uhvatili njegove sluge, zlostavljali ih i ubili, postavlja se pitanje nije li mogao imati razumijevanja za ovoga čovjeka koji je ipak došao na svadbu, umjesto da ga izbaci u tamu svezana i ponižena.

Govoreći našim današnjim jezikom, možemo reći da Isus ovom prispodobom predstavlja samoga Boga vrlo isključivim, pa gotovo i nepravednim, osim što možemo zaključiti da je čudan. Naime, ako je to Bog koji se raduje blizini svakoga čovjeka, zašto je onda inzistirao na njegovom svadbenom ruhu, umjesto da se veseli njegovoj prisutnosti na svadbi? Ako već želi da se svi ljudi spase, te poziva i zle i dobre s trgova i ulica, zašto ovoga isključuje kad je ipak, na ovaj ili na onaj način, odgovorio na poziv? Naravno da u ovoj prispodobi nedostaje dio tumačenja po kojemu možemo razumjeti isključivost u ponašanje ovoga kralja, to jest samoga Boga. Taj detalj koji nedostaje je obraćenje i zajedništvo sa samim Bogom.

27. nedjelja kroz godinu – A

Propitujući stanje svoga naroda, te povijesne odnose i ponašanje naroda prema Bogu i njegovoj riječi, Isus će ispričati prispodobu o zlim vinogradarima. To su oni vinogradari koji je gospodar postavio da čuvaju vinograd, a oni su ga uzurpirali i uskratili su davati gospodaru od njegova uroda. Primjenjujući ovu prispodobu na duhovno stanje u narodu, Isus je htio ukazati poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim neprimjereni odnos prema Bogu i njegovu planu. Isto tako im je naznačio da će oni trebati platiti cijenu svega što su činili, a to je da će ‘oduzeti od njih kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove’. Isus im je jasno dao do znanja da Bog neće dopustiti da propadne njegov plan, ni tolika uložena ljubav u spas čovječanstva, izražena slikom vinograda i skrbi oko njega.

Ali osim zloće vinogradara, vrlo je uočljiva velika doza ‘naivnosti’ kod samoga gospodara vinograda. Premda vidi kako se ponašaju zli vinogradari, on ustrajno vjeruje da će se popraviti, da će doći k sebi i da će se napokon ponašati pošteno, polazeći od činjenice da je on vlasnik vinograda, a da su oni samo radnici najamnici. Zato on šalje svoje sluge po urod, ali ovi odbijaju dati im traženi urod. Osim toga prema tim slugama se ponašaju okrutno: „A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.“

26. nedjelja kroz godinu – A

U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.

Ovakvi odnosi i situacije nisu samo iz Isusova vremena, već su svevremenske, jer uvijek je bilo, a i danas ima u Crkvi koji na ovakav način reagiraju. Uvijek ima onih koji se pred drugima prikazuju u boljem svjetlu nego jesu, što je velika boljka naše ranjene ljudske naravi. No nije problematično samo to, već je problematično što neki to rade ciljano i smišljeno: dolaze u crkvu i pojavljuju se u crkvi da bi bili viđeni, jer imaju svoj interes i svoje ciljeve. Prikazuju se dobri, sveti i pravedni, a u biti svojim ponašanjem unose razdor u zajednicu i narušavaju međuljudske odnose.