4. vazmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova Evanđelja pred nama je jedan dio teksta u kojemu Gospodin Isus uspoređuje svoje vjernike i pozorne učenike s ovcama koje slušaju glas svoga pastira. Gospodin nije ravnodušan prema svojima, već im želi otkriti i ponuditi ključ istinske snage i sigurnosti u svijetu. Jer, na žalost, ljudski život u svijetu nije bezazlena idila ni bajka sa sretnim završetkom. Pa i kada svijet pokazuje izvana uglađeno lice, ipak valja znati da, gledano iz duhovne perspektive, život nije bezopasan. Na čovjeka i njegovo duhovno dobro vrebaju tolike opasnosti, jer postoje zle sile kojima nije u interesu da čovjek bude u čvrstom zajedništvu s Bogom. I zato Zli i njegove zle sile sve čine da ga otrgnu iz ruke Božje, te da ga time učine nezaštićenim i bespomoćnim, premda to nikada neće reći izravno.

Doista, oni koji ne žele čovjeku dobro, danas ga neće na silu odvlačiti iz ruke Božje, ali će sve učiti da se sam udalji od Boga. Poticat će ga na različite načine da izgubi povjerenje i da izrazi nepovjerenje prema Bogu. Usmjeravat će ga da se usredotoči sam na sebe i na svoje snage, uvjeravajući ga kako mora biti samostalna i zreo odlučivati o sebi i svojoj sudbini. Svojim će mu glasovima zaglušivati uši i učit će ga da sluša samo sebe i da sve odluke izvlači iz svoga osjećaja i na temelju svojih procjena.

3. vazmena nedjelja – C

Kao vjernicima može nam se dogoditi da ne znamo čemu nam ‘služi’ vjera. To jest da ne znamo zašto nas je Gospodin pozvao ili što od nas hoće. Često se može susresti vjernike koji ne znaju koje poslanje imaju pred Bogom, to jest što bi trebali u njegovo ime činiti za ljude. Stoga bi se moglo reći da u našoj vjerničkoj stvarnosti ima mnogo nesnalaženja i zbunjenosti. Promatrajući u današnjem Evanđelju kako se osjećaju i ponašaju apostoli nakon uskrsnuća Gospodinova, može se doći do zaključka da su i oni jednako zbunjeni i pogubljeni. Naime, Gospodin je uskrsnuo i ukazao im se u nekoliko navrata u Jeruzalemu, ali oni se još uvijek ne snalaze. Poručio im je da idu u Galileu gdje će ga dodatno vidjeti, ali nisu znali što još očekuje od njih. Još nisu otkrili što njegovo uskrsnuće znači ne samo za njega, već i za njih. Nije im bilo jasno da je uskrsnuće bile doista vrlo bitno, važno i snažno za cijeli ljudski rod. Još im nije dopiralo do svijesti da je događaj uskrsnuća bio središnji događaj ljudske povijesti, vrlo konkretan i poticajan za svakog čovjeka.

Umjesto toga oni su bili sasvim zbunjeni i izgubljeni do mjere da nisu znali što im je činiti. Vrtjeli su se oko sebe, nesposobni znati što bi uskrsnuće trebalo značiti u njihovoj svakodnevnici. U svom nesnalaženju nisu otkrivali pravi smisao Gospodinove uskrsne prisutnosti, koje očito još nije prodrlo do dubine njihove svijesti i spoznaje, nije prodrlo do dubine srca i nije proželo svaku poru njihova bića.

2. vazmena nedjelja – C

Nakon Gospodinove muke i smrti na križu, osjećaj koji je dominirao među apostolima bio je osjećaj straha. Kad su vidjeli što se dogodilo Isusu, njihovu Učitelju, ni njima nije moglo biti svejedno hoće li ih netko prepoznati, prozvati, osuditi i kazniti, kao što su učinili s njime. Taj strah je bio snažan i radi toga što je bio tako nagli prijelaz između slave i osude, veličanja i moguće kazne. Jer oni su pored Isusa, dok je propovijedao i činio čuda, stajali uzdignute glave, ponosni da su njegovi učenici, a sada ih je to moglo stajati glave, jer su ih mnogi mogli prepoznati i dojaviti jeruzalemskim starješinama. Svoj strah su odagnavali skrivanjem, ili, rečeno drugim jezikom, strah ih je tjerao da se skrivaju. U prvom trenutku dobro im je išlo. Uspješno su se sakrivali od Židova, ali nisu mogli pobjeći od svoga straha i od nemira koji je bio pratilac strahu. Nisu mogli pobjeći od činjenice da se boje i da nemaju nikakvog rješenja protiv straha. A dodatni učinak straha i nemira bio je i gubitak povjerenja i samopouzdanja. Koga zahvati strah nije više u stanju biti siguran ni u samoga sebe, a jednako tako ni pouzdati se u one oko sebe, čemu je primjer sveti Toma, koji je odbio vjerovati kad su mu rekli da je Gospodin živ. Koliko je bio nesiguran pokazuje njegov gotovo ultimativni zahtjev da mu Isus pruži neoborive dokaze svoga identiteta, to jest da mu pokaže rane što su mu ih ostavili čavli i koplje rimskog vojnika. Da nije toliko bio nesiguran u svojoj nevjeri, ne bi tražio tako čvrste i sigurne dokaze, već bi povjerovao svojim kolegama i prijateljima koji su vidjeli Gospodina živa.

Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Slavimo najsvetiji dan koji nam je svemogući Bog u svojoj dobroti i ljubavi podario. Ovo je dan u kojemu kličemo: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!” Snaga ovoga dana jedinstvena je u povijesti ljudskoga roda, jer danas slavimo slavni događaj Kristova uskrsnuća. Ne samo da slavimo liturgijskom svetkovinom dan kada je naš Gospodin Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, već slavimo njegovu pobjedu nad smrću koja je i nama dala besmrtno, koja je i nama dala okusiti tu istu pobjedu koji je Gospodin za nas izvojevao.

Od poraza do pobjede

Ali njegova pobjeda nije bila tako bezbolna i laka, o čemu nam svjedoče očevici njegove patnje i razapinjanja, muke i smrti: “I njega smakoše, objesivši ga na drvo!” Upravo kao raspeti i ubijeni morao se izboriti za pobjedu vlastitim životom, jer se morao suprotstaviti jedinstvenom neprijatelju protiv kojega ne pomažu nikakva ljudska oružja i kojega nijedan čovjek nije svojom snagom pobijedio. Doista, morao se suprotstaviti samoj smrti, sam i napušten od svojih učenika, te naposljetku ubijen i položen u grob. I kada se već činilo da ništa više ne može poduzeti za svoje spasenje, kada su svi već mislili da se ne može ništa više učiniti on je svih iznenadio trećega dana nakon što je bio ubijen i položen u grob. Zato je među njegovim učenicima zavladala gotovo nevjerica kada je Marija Magdalena donijela glas, nakon što je otišla bila do groba, da je njegovo tijelo uzeto iz groba.

Velika subota

U ovoj velikoj i svetoj noći čitali smo niz čitanja iz Staroga zavjeta u kojima se izlaže Božji naum stvaranja i spasenja čovjeka, ne samo pojedinca već i cijelog Božjeg naroda. Kroz čitanja, počevši od onog prvog izviješća o stvaranju uočavamo da Bog sanja svoje snove s čovjekom, svojim ljubljenim stvorenjem i krunom svega stvorenja. Zato i čitamo kako sve što Bog stvara, bijaše dobro, sukladno njegovim snovima i svetim planovima za stvorenja, a vrhunac svega ja kada sanja san o čovjeku govoreći: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” U tom smislu je znakovit i blagoslov nad čovjekom: “Plodite se i množite, i napučite zemlju, i sebi je podložite.” Nadalje, čitali smo kako sanja snove i sa svojim izabranikom Abrahamom, potom i Mojsije, kao i sa cijelim svojim narodom. Doista, Gospodin je sanjao svete snove stvaranja, izabranja i spasenja s čovjekom i sa svojim narodom.

S druge pak strane znamo da je i Adam, čovjek, čim se malo osovio na vlastite noge, počeo sanjati svoje snove. Ali snove neovisne od Božjih snova. Odbio je vjerovati u snove svoga Stvoritelja, te počeo, zavaran sotonskim varkama, sanjati bezbožne snove koje je sotona ovako formulirao: ”Onoga dana kad budete s njega (stabla s kojeg je Bog zabranio jesti) jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” Počeo se baviti mišlju kako postati bogom bez Božje pomoći, kako ostvariti svoje naume odbacujući njegove. Tako se napuhao od oholosti, a zaboravio da je tek prah i pepeo, da je iz zemlje uzet, te da mu se u zemlju vratiti, ako mu Gospodin oduzme svoj životvorni dah. Dok je dizao ruku i glavu protiv Boga, nije bio svjestan da diže ruku i glavu protiv sebe. Dok se pobunio cijelim svojim bićem protiv Božjih snova i nauma, ni slutio nije da ruši temelj svoga postojanja.

Veliki petak

Danas u središtu naše vjerničke pozornosti, drugoga dana Vazmenog trodnevlja, stojimo pred križem koji sam Bog stavlja pred nas da ga dotaknemo, da ga poljubimo, da mu se poklonimo. Stojimo pred križem spominjući se kako je na drvetu križa izvršena smrtna osuda nad Božjim Sinom, kako smo slušali u izviješću iz Muke po Ivanu: “Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.” Zato je u obredima Velikoga petka križ u središtu pozornosti i čašćenja, jer je ovaj događaj bio ciljna točka prema kojoj je Isus bio usmjerio svu svoju pozornost i svu svoju mesijansku djelatnost. Doista, svjesno je išao prema trenutku u kojem će položiti život na križu, kako bi svojom krvlju zapečatio svoje propovijedanje, te dao snagu blagovanju pashalne večere. Zato je i večeras u obredima Velikoga petka sveti križ Gospodinov u sredini između slušanja njegove riječi, te obreda pričesti u kojem primamo njegovo tijelo predano za nas i naše spasenje. Jer božanska mudrost koja je izlazila iz njegovih usta nije ostala samo na riječi, već je potvrđena svetim znamenom njegove krvi, a kruh i vino nisu ostali samo zemaljski prinosni darovi, već su primili njegovu muku i smrt, ali i snagu uskrsnuća, čemu je križ trajni znak i spomen.

Danas u ovim obredima, dok ćutimo Božju bol i dotičemo rane Sina Božjega, shvaćamo da križ nije obično drvo, već je više od drveta. Križ nije samo simbol i znak, već je više od simbola i znaka. Križ je ono što je bio za Isusa. A za njega je bio život! Križ mu je bio istinski život, bez obzira što je na križu on sam umro. Križ je za Isusa bio život, jer je na križu, upravo time što je dopustio da ga razapnu i ubiju, porazio sve ono što je bilo ljudsko, a otkrio snagu božanstva koje je porazilo samu smrt. Križ na kojem je bio svezan i pribijen, postao je njegovom snagom oruđe oslobođenja od svega neljudskoga što sputava čovjeka. Taj izraz čovjekova nesagledivoga bezboštva, postao je najvećim izrazom Božjega čovjekoljublja.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Ove uzvišene večeri misao i srce idu u dvoranu posljednje večere koja je izvorno ishodište večerašnjeg slavalja. Tada je uoči svoje posljednje Pashe Isus sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru prema obredu jasno uređenom u Knjizi izlaska, o čemu smo čitali u prvom čitanju. A u središtu pashalnog starozavjetnog obreda bilo je žrtvovanje janjeta bez mane, kako je bilo propisano Mojsijevim uredbama: “Desetog dana ovoga mjeseca neka svatko za obitelj pribavi jedno živinče. Tako, jedno na obitelj. Ako je obitelj premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško.” Ali osim ove preporuke o izboru prikladnoga živinčeta za pashalno blagovanje, Izraelska zajednica je primila još nekoliko važnih naputaka. Dobili su upute kako da janje pripreme za jelo, te također da njegovom krvlju namažu dovratnike i nadvratnik kuća u kojima budu blagovali: “A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. (…) Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku.”

Iz svih danih uputa izvlačimo da dvije važne točke: pashalno žrtveno janje je trebalo s jedne strane biti zaštita od zatornog pokolja, a s druge strane je trebalo biti i hrana koja krijepi zajednicu na putu izlaska iz Egipta. Prema Božjoj odredbi, i u kasnijim vremenima, izraelska zajednica je vršila spomen na izlazak iz Egipta blagovanjem janjeta koje ih je sjećalo na janje izlaska koje ih je zaštitilo od zatora, te ih nahranilo kako bi imali snage za put prema zemlji obećanja. No uz ovu dimenziju sjećanja,

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje
Cvjetnom nedjeljom ili Nedjeljom muke Gospodnje ulazimo u najsvetiji tjedan i otvaramo slavlja
najuzvišenijih otajstava vjere koja imaju svoj vrhunac u vazmenom trodnevlju. Današnjim slavljem se
najprije spominjemo Isusova slavnog mesijanskog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije blagdana
Pashe, kada je znao da je došlo vrijeme da dovrši djelo spasenja poradi kojega se i utjelovio. No
otajstvo današnjeg blagdana očituje ne samo da je došao ispuniti Božje obećanje o spasenju svoga
naroda, već prije svega da se na njemu ispuni to isto Božje obećanje. Nije on imao samo izvršiti
povjereni Božje plan, već je taj Božji plan imao izvršiti svojim životom, te je utoliko znakovitija
otajstva ovog svetog dana.
Kraljevski ulazak u Jeruzalem
Uistinu, Isus je svečanim ulaskom u Jeruzalem odlučio konačno i svečano objaviti svoje mesijanstvo.
Do tog trenutka je propovijedao dolazak kraljevstva Božjega i pozivao ljude da mu otvore svoje srce,
pripreme se i prihvate njegovo kraljevstvo, a sada je napokon očitovao sebe kao kralja koji jaše u
pohod na svoj grad Jeruzalem. Iz evanđeoskog opisa njegova ulaska u Jeruzalem očito je da ide u
pohod i u ‘osvajanje’ grada, jer šalje učenike da mu dovedu jedno još nejahano magare, na koje ga
posadiše kad su mu ga doveli. Tako je on svečano krenuo prema Jeruzalemu preko Maslinske gore, a
sve ono mnoštvo učenika puno radosti počelo je iza glasa hvaliti Boga za sva silna djela što ih vidješe
kličući: “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!”
Ulazak u Jeruzalem bio je završni čin kojim Isus objavljuje svoje mesijansko poslanje koje je do tada
objavljeno propovijedanjem i čudesima. Sada je došao trenutak da nakon objave riječima prijeđe i na
djelo, to jest da ispuni darom života što je najavio da se ima dogoditi s Mesijom, to jest da Mesija ima
trpjeti, raspet i umrijeti na križu, te treći dan uskrsnuti. Dok je većinu svoga života živio samozatajno
kao tesar, a kroz tri godine javnog djelovanja neumorno propovijedao vjernost Bogu i njegovu
kraljevstvu ne tražeći nikad svoje slave, ulazeći u Jeruzalem ne sprječava učenike da mu kliču i slave
ga kao kralja. Štoviše, na prijekore farizeja i zahtjev da ušutka svoje učenike, odgovorit će: “Kažem
vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!”
Pa ipak, unatoč svemu, njegova samozatajnost je došla do vrhunca upravo ovim mesijanskim
ulaskom, premda se to u prvi mah nije činilo, što dokazuje i reakcija farizeja kojima se nije svidio
način na koji su ga učenici pozdravljali. Jer on se ovakvim ulaskom ne samo objavio kao kralj mira koji
jaše na magaretu, već je znao da će kao Mesija trebati životom donijeti oslobođenje svoga naroda.
Nije ulazio kao čovjek željan zemaljske vlasti i slave, već kao netko tko je svojim životom trebao
proslaviti Boga. Doista, znao je da uskoro dolazi trenutak kada će se ponizno predati u smrt, te će
svojom krvlju osloboditi svoj narod od grijeha njegovih, te je stoga njegov ulazak u Jeruzalem čin
posvemašnje samozatajnosti, a ne traženja slave. Zato prihvaća da ga učenici i vjerni puk pozdravljaju
kao Kralja koji dolazi u Ime Gospodnje, jer je svoje kraljevstvo namjeravao ostvariti na križu i s križa.
Ulazio je u svoj grad kao mirotvorac, ali ne samo onaj koji nudi ljudski mir koji je uvijek samo krhko
primirje, ma koliko dugo trajao, već kao kralj koji izmiruje nebo i zemlji.

Samo takav mir koji se gradi u srcima vjernika u čistoći, istini i ljubavi pravi je i trajni mir, jer se
ostvaruje po nadahnuću Božjemu, a ne po mjerama ljudskim. Zato su uzvikujući njegovi učenici i
klicali: “Na nebu mir! Slava na visinama!” On je bio kralj mira koji je svojom krvlju izmiriti zemlju s
nebom, te donio mir na zemlji, koji je plod prihvaćanja nebeskoga mira. Nakon što je on svojom krvlju
izbrisao grijehe i dugove čovjeka, nebo je napokon prestalo biti u ratu s neposlušnim čovjekom koji
nije prihvaćao Božjega mira. On je osvojio Jeruzalem svojim mirom i pokazao da Jeruzalem ne može
tražiti svoj mir samo na zemlji, već prije svega njegov mir ovisi o miru s Bogom.
Više nego ikada Isusova je poruka rječita u ovim našim nemirnim vremenima koja pokazuju svu
krhkost ljudskog načina ostvarenja mira, jer se ne ostvaruje kao mir zemlje i neba, već isključivo u
ravnoteži s protivnicima ili pak u nadmoći jednih nad drugima. I dok čovječanstvo i danas krvari u
tolikim sporovima, neprijateljstvima i sukobima, Isus se svečanim ulaskom objavljuje kao naš Mesija i
naš Mir koji je jedini kadar ishoditi stvarni mir u našem zemaljskom Jeruzalemu, to jest u našem
ljudskom društvu. Jer on je onaj koji ne osvaja ratom, već mirom. On ne pobjeđuje oduzimajući život
drugima, već dajući svoj život za spasenje drugih. On nas ne oslobađa prolijevajući našu krv, već nas
izmiruje prolijevajući svoju krv na križu za nas. Upravo zato jer je on onaj koji izmiruje najprije čovjeka
s nebom, može uspostaviti trajni i istinski mir koji je plod Božjega dara.
Stoga nas otajstvo današnjega blagdana poziva da kao pravi Isusovi učenici otvorimo svoja srca i
izrazimo spremnost prihvatiti njega u njegovu pohodu na naš zemaljski Jeruzalem, to jest u naše
ljudsko okruženje i društvo. Samo je Isus naš Mir te uspostavlja mir u nama, a preko nas nudi mir
‘našem Jeruzalemu’, to jest društvu u kojemu živimo. Prihvaćajući Isusa postajemo čimbenici općega
mira iz kojega može doći i do tako potrebnog mira među narodima. Potrebno je doista da kralj Mira
dođe u naše srce i pretvori ga u Jeruzalem – grad mira, a da mi revno živimo i svjedočimo mir koji
nam je priskrbila njegova sveta krv kojom smo se izmirili i s Ocem i međusobno. Budimo stoga gorljivi
promicatelji Kristova mira u svijetu, jer ako mi zašutimo prestajući živjeti i promicati mir neba kao
ključ mira na zemlji, kamenje će progovoriti, što nam neće biti na čast. Neka nas Isus osvoji svojim
mirom, a mi poput njega samozatajno životom i predanjem osvajajmo svijet za njega kao njegovi mirotvorci.

5. korizmena nedjelja – C

Dobro nam je poznat evanđeoski događaj koji sveta liturgija stavlja pred nas ove pete korizmene nedjelje. Farizeji su iznašli krut i okrutan način kako kušati Gospodina. Pred njega su, naime, doveli ženu zatečenu u preljubu očekujući da on izgovori svoj pravorijek nad njom, to jest osudu. Kao dežurni čuvari ćudoređa, zaboravili su vrlo bitne stvari kad je riječ o grijehu, grješniku i ćudoređu. Doista, izgubili su iz vida temeljni smisao ćudoređa, te je onda njihovo pozivanje na objektivnost Mojsijeva zakona bilo izvitopereno i izopačeno. Neupitna je bila potreba borbe protiv grijeha, ne samo na osobnoj razini, već i na razini javnoga ćudoređa, ali je u tu borbu trebalo ići s posebnih duhom i osjećajem. Ne s osjećajem čistunaca progonitelja koji istražuju tuđe mane i pogreške, jedva čekajući da netko nešto pogriješi da bi se na njemu iživljavali, već s osjećajem istinske skrbi o vlastitoj braći i sunarodnjacima koji najprije sebi čine štetu i zlo kada žive u grijehu. Osim toga, vrlo je neprimjereno koristiti tuđi grijeh u svoje svrhe i svrhe svoje borbe i dokazivanja, pa i onda kad se protiv grijeha doista treba boriti. Jer tko se neprimjereno bori protiv grijeha, vrlo lako iz vida izgubi potrebu osobe koja stoji ispred nas, kao i njezino istinsko dostojanstvo koje treba zaštiti i ponovno izgraditi ako se porušilo, a ne