23. nedjelja kroz godinu – A

Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja. Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti. Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu. Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega. No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

22. nedjelja kroz godinu – A

Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.

Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.

21. nedjelja kroz godinu – A

Velika je istina da često ni mi, kršćani, ne znamo živjeti od snage i dubine Božjih otajstava. Vjeru s njenim sadržajima doživljavamo kao suhoparne činjenice koje smo naučili kroz određene formulacije, a da se uopće ne bavimo produbljivanjem vlastitih spoznaja. Tako zanemarujemo da je Bog neizmjerno otajstvo koje iz dana u dan treba produbljivati i u koje treba uranjati. I to ne samo svojom snagom, nego se prepustiti njegovoj snazi i vodstvu. Često se bavimo i životnim trivijalnostima, jer nismo razumjeli koliko bi bilo važno da, iz dana u dan, ili bolje rečeno, iz trenutka u trenutak napredujemo u spoznaji Boga i da živimo s oduševljenjem koje proizađe iz spoznaje njegova lica i života. Jer kad nemamo izravnu spoznaju ni iskustvo u koje nas uvodi Bog, tada nas uvode ljudi koji na pojednostavljen način govore o Bogu, iznoseći svoja mišljenja, a da uopće nemaju čvrsta i temeljna uporišta za svoje stavove. Ne treba čuditi što se kršćanstvo fragmentiralo na tolike zajednice i sekte, gdje svi govore o Bogu i navodno naviještaju njegovu riječ, no u oblikovanju svojih stavova i uvjerenja ne polaze od temeljnih činjenica koje je Bog objavio, nego od svojih parcijalnih mišljenja i interesa za koje potom regrutiraju svoje sljedbenike, umjesto da ljude uče kako živjeti od Božje istine i ljubavi.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej prenosi jedan događaj koji se dogodio izvan područja izraelskog naroda. Točnije rečeno, dogodilo se u području Tira i Sidona, gdje se Isus povukao sa svojim učenicima i gdje je planirao predahnuti od pritiska naroda koji je u svojim potrebama neprestano dolazio s tolikim zahtjevima. Međutim, ni u ovom području nije prošao neopaženo, jer ga je jedna žena iz toga kraja prepoznala i priznala za Mesiju iz doma Davidova. Između njih se razvio zanimljiv razgovor, čija je kruna bila vjera ove žene, te, naravno, i uslišanje njezine molbe da joj Isus oslobodi opsjednutu kćer. Ne želeći propustiti takvu prigodu da primi milost za svoje dijete, ova žena je pokazala ustrajnost vjere čak i u trenutku kada se činilo da joj Isus ne namjerava pomoći. Kao majka koja je nosila veliku roditeljsku odgovornost i želju da pomogne svome djetetu, ova žena nije željela odustati od svoga zahtjeva, nego je od Isusa iskala barem mrvice, znajući da su i mrvice njegove beskrajne dobrote dovoljne da spase i oslobode njezinu kćer.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Vrijeme je ovo u kojem čovjek drži do sebe. Bavi se samim sobom i vrti oko sebe. Vrijeme je u kojem je sve sebi podredio i najvažniji je samome sebi. A jedan od vidova u kojem se želi pokazati je izvanjska ljepota, to jest ona tjelesna pojavnost kojom se želi svidjeti drugima. Kada osjeti da je ta pojavnost narušena ili ugrožena, tada čovjeku postaje nelagodno pojavljivati se pred drugima i pred njihovim licem u takvom izdanju, pa smišljaju kako popraviti dojam i što učiniti kako bi stavili u red vlastitu pojavnost. Ako su na biću oštećenja veća i trebaju znatniji zahvati, tada se ljudi služe ne samo običnom estetskom doradom, nego i plastičnom kirurgijom koja ispravlja uočene nedostatke. Nedostaci pak mogu biti dvostruki: bilo da je riječ o nedostatcima od rođenja, bilo da je riječ o onima koji su nastali nekom nezgodom koja je dovela do oštećenja tkiva ili nekog organa.

Ista logika vrijedi i na duhovnoj razini, pri čemu je grijeh ono što nagrđuje ljudski izgled i oštećuje duhovno tkivo bića. S jedne strane, tu je istočni grijeh kao urođena nepravilnost ljudskog bića, koja ga nagrđuje i koju treba ispraviti kod svakog čovjeka. Osim toga, postoje i osobni grijesi koje svatko čini, a koji dodatno oštećuju jedan njegov dio ili neki od organa, ovisno o težini grijeha. Zato je svakom čovjeku potreban duhovni zahvat kako bi se ispravili ti nedostaci ili otklonila šteta nastala na biću nakon grijeha. Svakome je potrebna, u određenoj mjeri, plastična operacija kojom će ispraviti svoje duhovne nedostatke kako bi se mogao pojaviti pred licem Božjim i biti u zajedništvu s njime cijelu vječnost. Zbog toga je Bog poslao svoga Sina na svijet da on izvede potrebni zahvat na ljudskoj naravi i na svakom čovjeku koji želi spasenje i vječni život, te da ga učini dostojnim tog života.

19. nedjelja kroz godinu – A

Božja riječ ove nedjelje uči nas kako se suočavati s poteškoćama i nevoljama, s olujama i protivnim vjetrovima. To je bilo iskustvo proroka Ilije, ali i Isusovih učenika na lađi, kao i svetog Pavla sa svojim sunarodnjacima kojima je htio navijestiti spasenje. Svima njima je bilo zajedničko iskustvo nevolja koje su ih zadesile, ali i iskustvo Boga koji utišava ljudske oluje i daje svoj božanski mir. Na tragu toga postavlja se glavno pitanje: gdje je povlašteno mjesto traženja Boga, u olujama ili u miru koji nastaje nakon oluja? Bez obzira na to što je iskustvo o kojem nam svjedoči Sveto pismo takvo da pokazuje kako je povlašteno mjesto Božje prisutnosti u lahoru i miru, ono ujedno svjedoči da oluje i mir idu zajedno; da mira nema bez vjetrova i oluja.

Međutim, jer nismo navikli na takvu istinu, nego redovito sanjarimo o trajnom idiličnom miru, često se čudimo da i danas život nosi svoje protivne vjetrove i oluje. Držimo da je to nekada bilo normalno u doba proroka ili u vrijeme širenja Crkve, ali teško se s time pomiriti danas. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva, ne možemo proći bez većih ili manjih turbulencija. Zamišljamo vrijeme i život idilično, uvjereni da je Božja poruka tako duboko ušla u naše živote i u našu povijest, živote naših obitelji i naroda. No svaki put iznova iznenadimo se kada otkrijemo kako Crkva prolazi kroz nove oluje i izazove u svakom povijesnom razdoblju. Kad se već pomisli da je došlo neko zatišje, da sada može u miru nastaviti razvijati svoje poslanje, na obzorju se pojave novi izazovi i nevolje koje remete dobrobit vjernika i cijele zajednice. Zato je Isus htio da njegovi učenici iskuse oluju na moru, kako bi bili svjesni da se nikada ne treba opuštati, jer nikada njegova zajednica nije bila u zavjetrini, da nije izložena pokušajima da se ugrozi i rastoči te da joj se nanese šteta. Uvijek iznova mislimo da je Božja riječ dovoljno prodrla u duše ljudi te da se više ne mogu događati oluje i brodolomi crkvenoga broda.

18. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom događaju evanđelist sveti Matej opisuje kako se Isus povukao u osamu nakon što je Herod dao pogubiti Ivana Krstitelja. No, kada su ljudi saznali da je on u osami, odlučili su ga slijediti, slušati i tražiti od njega da ih liječi od raznovrsnih bolesti i pomaže u tolikim potrebama. Tada se pojavio problem: našli su se u nevolji jer su ostali bez hrane na tako samotnom mjestu. Učenici su ponudili rješenje i zamolili Isusa da otpusti narod kako bi mogli otići u okolna sela tražiti hrane. Međutim, Isus nije bio za to rješenje, iako bi time i on i njegovi učenici bili pošteđeni daljnje odgovornosti za gladan puk koji ih je slušao na tom pustom mjestu. Ma koliko se to rješenje činilo praktičnim i pragmatičnim, Isus ga nije želio, jer je pretpostavljalo da ljude udaljava od sebe, šaljući ih negdje drugdje. Njemu je unaprijed bilo jasno da to ne bi bilo kvalitetno rješenje. Naprotiv, svako rješenje koje podrazumijeva udaljavanje od Isusa u konačnici nije dobro.

U toj beznadnoj situaciji, Isus ipak ima drugo rješenje i zamjenski plan. Daje svojim učenicima jasne upute: “Ne trebaju ići, dajte im vi jesti.” Za njega je važno da se ljudi ne udaljavaju od njega, a stoga je služenje njegovih učenika ključno. Njihova zadaća je zadržati ljude blizu Isusa i omogućiti im da dobiju hranu. Ova zadaća učenicima je izgledala kao nemoguća misija, no upravo ta nemoguća misija postaje moguća s Isusom, koji čini čudo umnažanja kruhova. Osim što je učinio čudo umnažanja kruhova, dopustio je učenicima da budu dio njegova plana, tj. da ispune poslanje koje im je dao: “Dajte im vi jesti!” Uistinu, on je kruhove davao učenicima, a oni su ih dijelili mnoštvu, koje se tako nasitilo tim kruhovima i ribama, čiji je izvor bilo čudo.

17. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin priča prispodobu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku da svojim učenicima predoči kraljevstvo nebesko. Budući da je on ostvario kraljevstvo nebesko na zemlji, ove prispodobe trebaju se čitati i tumačiti iz perspektive njegova znanja i izgradnje kraljevstva. Bog je onaj koji izgrađuje i stvara kraljevstvo na zemlji, što znači da ove prispodobe govore o njemu i njegovu djelovanju, u kojem treba prepoznati njegovo zalaganje i trud oko izgradnje istoga. Kraljevstvo je nebesko kao jedna skrivena stvarnost ili skrivena dragocjenost koju je Bog utisnuo u zemlju, samo što treba znati tragati i imati oko za ljepotu i vrijednost koju je Bog odredio za sve stvarnosti oko nas, pa i sam naš život.

Uistinu, samo je Bog na pravi način prepoznao vrijednost zemaljskoga i u njemu skrivene dragocjene bisere ili velika blaga. On nas uči kako i sami trebamo u ovom zemaljskom tražiti nebesko i otkrivati ga kao blago i biser. Najčešće preko njega gazimo i ne znamo što imamo u dubinama zemlje, to jest, trgujemo i prodajemo a da nismo svjesni što prodajemo, čime pravimo rasprodaju. Zato u čovjeku koji pronađe blago na njivi ili u trgovcu koji traga za lijepim biserima valja vidjeti samog Gospodina koji istinski zna što je blago i što je dragocjeni biser. Možemo slobodno reći da je to blago i dragocjeni biser skriveno ljudskim očima, ali Bog ga zna pronaći i vrednovati. Na njivi zemaljskog života to blago ili lijepi biser je samo čovještvo, koje ima neizmjernu vrijednost, a da čovjek to ne zna, pa vrijednost pripisuje drugim stvarima umjesto svojoj ljudskosti, koja je temelj svega. Mnogim ljudima je zato vrijednost samoga života skrivena stvarnost, pa su u potrazi za mnogim drugim ostvarenjima i stvarima koje vrednuju kao dragocjene, a da one to nisu.

16. nedjelja kroz godinu – A

Iskustvo mnogih ljudi sa životnim planovima je takvo da se često pitaju kako to da im se u životu događa zlo, iako su sve dobro planirali ili poduzeli sve da bude dobro. Napravili su dobre planove i odlučili se za dobru izvedbu, a na kraju sve ispadne krivo. Na poseban način to pojedinci uočavaju kada je riječ o odgoju. U odgoj svoje djece ulože toliko riječi i pouka, toliko poticaja i napora, a može se dogoditi da dijete kasnije sve čini naopako. Ljudi se tada čude odakle neprimjereno ponašanje i čudni stavovi, jer ih roditelji nisu tome poučavali, nego su ih poticali da idu ispravnim putem.

No, u životu, a napose u odgoju, treba računati i sa zlom, kako nas Gospodin potiče ovom prispodobom o sijanju kukolja. Jer uvijek ima onih koji su spremni sijati kukolj. To je svojevrsni fenomen da postoje ljudi koji se stavljaju u službu zla i Zloga, pa svoje darove i snage koriste da siju kukolj laži i podmetanja protiv svojih bližnjih. Ne radi se, dakle, samo o ljudima koji su slabi i grešni, te uslijed svoje slabosti i grešnosti čine grijeh, jer je i grijeh svojevrsni kukolj. Isus, naprotiv, spominje ljude koji svjesno čine zlo drugima i bore se protiv Božjeg usjeva.