18. nedjelja kroz godinu – A

Jedna od bitnih ljudskih zadaća je priskrbiti sebi i svojoj obitelji kruha, koji je inače sinonim za sve egzistencijalne potrebe. Čovječanstvo se oduvijek nalazilo pred izazovom prehrane, te su ljudi uvijek morali skrbiti kako da iz dana u dan osiguraju sebi hranu za život. I ma koliko poboljšavali svoje proizvodne kapacitete i uspijevali proizvesti više hrane, problem je i dalje trajno prisutan, pa čak i na globalnoj razini. A koliko je važno imati kruha, pokazalo se i u vrijeme pandemije koja još traje, jer su se mnoge države našle i u neprilici zbog toga što nemaju dovoljno dobre prehrambene zalihe. I kao što su nekada kućedomaćini trebali skrbiti kako na ispravan način stvoriti i rasporediti hranu tijekom godine, tako i danas oni koji vode državne poslove trebaju paziti da stanovništvo ne ostave bez osnovnih namirnica, jer bi to moglo biti pogubno mnogima, pogotovo danas kada većina ljudi se ne bavi obrađivanjem zemlje, već drugim vrstama rada skrbi o svojoj egzistenciji. Osim toga u mnoge se uvukao strah pred budućnošću, te odbijaju i rađati djecu jer navodno ne znaju hoće li ih moći prehraniti.

17. nedjelja kroz godinu – A

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje,

16. nedjelja kroz godinu – A

Drugu nedjelju za redom slušamo Isusove pouke u prispodobama uzete iz poljodjelskog seoskog života, a kojima je Gospodin opisivao važne duhovne stvarnosti. Dok je prošle nedjelje naglasak više bio na osobnome primanju sjemena Božje riječ i plodnosti, ovisno o mjeri i raspoloživosti primanja, dotle ove nedjelje slušamo prispodobu koja daje sličnu pouku, ali upravljenu za život društva. Jer o plodnosti ili neplodnosti pojedinca ovisi također i plodnost i neplodnost društva u cjelini. Doista, gotovo da nema nekoga od nas koji nije imao nešto što bismo mogli nazvati neobičnim iskustvom. Naime, kad se baš svojski potrudimo da sve činimo dobro, kad se založimo da sve što činimo bude na slavu Božju i sukladno njegovoj volji i odredbama, upravo tada prolazimo kroz velike kušnje i nailazimo na velik prepreke u životu. To nas tjera da se pitamo odakle i zašto se događa tako da upravo onda kad radimo sve kako treba, dođu kušnje i nevolje, razne protivštine i dodatne poteškoće? Ili pak to možemo vidjeti jasno i u odgoju djece. Nema toga roditelja koji ne želi dobro svojoj djeci i koji ne teži k tome. Potom ima i velik broj onih koji se trude do kraja prenijeti sve vrijednosti, odgojiti ih kao prave kršćane i vjernike. Koliki su se samo pitali kako je to moguće i zašto se događa da dijete kojemu se da sve najbolje

15. nedjelja kroz godinu – A

Isus je vrlo aktivno promatrao ljudski život na zemlji, jer je, uostalom, radi toga i uzeo ljudsku narav i postao utjelovljeni Božji Sin. Bilo mu je stalo do čovjeka, ali je toliko puta morao otkriti da se sam čovjek ne ponaša na način dostojan svoga imena, niti svojim življenjem odražava onaj bitni smisao svoga postojanja. Štoviše čudio se neobičnoj pojavi koja je za mnoge ljude bila svakodnevnica, a to je da nijedno biće ne može tako živjeti i djelovati na svoju štetu kao čovjek. Nerazumna bića živeći po prirodnoj sili vlastite naravi i instinkta skrbe oko vlastite cjelovitosti i dobra, a čovjek kao razumsko biće koristi svoj razum za nerazumno življenje. I to je golemo proturječje ljudskoga života, pa čak neka vrsta samoubilačkog djelovanja kojim čovjek sam u sebi guši i ubija duhovni život.

A najveća ljudska nerazumnost sastoji se u tome da ne prepoznaje

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo dvije kratke Isusove izreke, ali tako prodorne i duboke da se pred njima treba zamisliti. I ne samo to, već ih treba uzeti u obzir u praktičnom životu, jer su one nastale kao plod njegova promatranja života, te vrijede kao trajno pravilo. A Isusovo pravilo nije nikada neka lijepa teorija poput filozofskih teorija, već je riječ o nauku života koji je njemu tako jasno poznat, jer pozna božanske vrijednosti i domete ljudskoga života. S druge pak strane, kao utjelovljeni Bog promatrao je i život ljudi, te je jasno uviđao da njihov život počesto ne odgovara vrijednostima koje je Bog dao ljudima.

Upravo kao takav uočio je jednu zakonitost: Što su ljudi sebe smatrali pametnijima i samosvjesnijima,

13. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje dvojake preporuke. S jedne strane su to preporuke apostolima i svima koje šalje da naviještaju njegovo ime, a s druge strane riječ je o preporukama za one koji primaju njegove poslanike. S učenicima je više nego jasan kad im tumači kakva treba biti njihova ljubav i vjernost ako žele biti njega dostojni. Nije im dopušteno ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer više nego njega, jednako kao što im nije dopušteno grčevito čuvati svoj život, već biti spreman izgubiti ga poradi vjere u njega. No njihov takav stav pred njim nije važan samo za njege, već je na dvostruk način važan za one kojima su poslani. S jedne strane vjernosti i ljubav prema Gospodinu pretpostavka su i temelj vjerodostojnosti navjestitelja, a s druge strane omogućuju i onima koji ih primaju zavrijediti istovjetnu nagradu.

Naime, Isus je rekao apostolima: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.”

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus želi osnažiti svoje učenike i osposobiti ih da budu hrabri pred ljudima kojima se neće uvijek svidjeti sadržaj koji oni naviještaju: “Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Sudeći prema ovim Isusovim riječima, Isus je uočio bojažljivost i ustručavanje svojih učenika da naviještaju ono čemu ih je on poučavao. Uočio je zbunjenost i ustručavanje svojih učenika kojima nije bila nepoznanica moguća reakcija javnosti na učenja njihova Učitelja. Oni su jako dobro znali da se njegov nauk nije uopće sviđao onima koji su dominirali društvenom i vjerskom scenom njihova naroda, te su stoga bili na mukama kako se postaviti i što govoriti. Htjeli su biti vjerni Učitelju, ali bilo ih je strah suprotne reakcije, jer oni koji raspolažu moću, redovito ne prežu od drastičnih mjera i progona da zadrže probitke i utjecaj na ljude.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju Isus pred svoje učenike stavlja tešku zadaću, a to je zadaća da mole za vrijedne radnike u žetvi Gospodnjoj: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Tim riječima htio im je skrenuti pozornost na goruće pitanje Crkve, od onoga vremena pa do danas: imati vrijedne radnike na duhovnom polju Božjemu koji će predano raditi za dobro naroda Božjega. Pogotovo jer je sam uočio i iskusio da je narod bio ‘izmučen i ophrvan kao ovce bez pastira’. No ovaj Gospodinov vapaj je višestruko problematičan, pa ga valja dobro propitati i pronaći pravi odgovor.

Kao prvo, problematičan je jer je riječ o narodu koji je imao svoje pastire. Narod Božji je imao svećenike i pismoznance koji su u njemu djelovali, no očito nisu imali potrebnu vještinu i trud da djeluju kao pravi pastiri i pravi radnici u žetvi Gospodnjoj. Ili nisu znali čuvati ovce Gospodinove da ih dovedu do života vječnoga, ili nisu znali žeti da skupe žito u Božju žitnicu, to jest u hambare vječnosti. Svakako, stanje naroda je govorilo o tome da nešto nije bilo u redu,

Tijelovo- svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zaborav Boga je jedna od najpogubnijih bolesti naše uljudbe i suvremenoga čovjeka. I to ne samo zato što zaboravlja Boga, već što sebe vodi do pravoga apsurda: to čini svjesno i sustavno. Proturječje da netko želi svjesno zaboraviti Boga, da ga želi odbaciti, jer ga tim činom želje da ga zaboravi i učini nevažnim u svom životu ipak priznaje. To nije običan zaborav, već izopačen i grešan zaborav kojim suvremeni čovjek svjesno ulazi u suprotstavljanje i sukob s Bogom. Zaborava Boga se događao od početaka čovječanstva, u većoj ili manjoj mjeri, bilo na razini pojedinca bilo na razini cijeloga naroda ili društva, no naše vrijeme kao da je prevršilo mjeru otaca i njihove nevjere i bezboštva. Zato smo čitali u prvome čitanju kako je Mojsije poticao izraelski narod da se sjeća puta kojim ga je Gospodin Bog vodio, te napose upozorava: “Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan.”