2. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam je opisao Isusovo prvo čudo na početku njegova javnog djelovanja. Riječ je o čudesnom pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. A nakon što je Isus napravio čudo i pošto je naložio slugama da odnesu najprije ravnatelju stola da on kuša novo vino, zanimljiv je bio komentar ovog čovjeka. On nije znao što se točno dogodilo, te tako nije ni znao da je Isus bio odgovoran za tako dobro vino koje je kušao, pa je zato nakon što je okusio tako dobro vino, imao potrebu pozvati zaručnika i reći mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se podnapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Ravnatelj stola je, dakle, pohvalio zaručnika što se nije poslužio logikom kojom se inače ljudi služe kada pretpostavljaju da nitko neće otkriti njihov način razmišljanja, to jest njihove sitne podvale kojima se služe u nekim složenim ili neugodnim situacijama. A često se služe istom logikom da financijski prođu bolje i da nešto uštede, a da se opet ne otkrije da im je to bio cilj, te da nisu toliko velikodušni kako se žele prikazati.

Svojim riječima ravnatelj stola iznio je jednu očitu ljudsku stvarnost. A ta stvarnost govori o tome kako smo mi ljudi vrlo često sitne duše jer smo veliki račundžije, te nam je ušteda zemaljskih dobara važnija od pravoga zajedništva s rodbinom i prijateljima. Ne znamo, naime, za one oko nas čuvati najbolje. Ali jer ne želimo da se to vidi, onda koristimo razne prigode za takve podvale,

Krštenje Gospodinovo – C

Slavimo danas blagdan Gospodinova krštenja koje je bilo višestruka prekretnica. Najprije njegovo krštenje bilo je prekretnica njegova života, jer je nakon krštenja započeo svoje javno djelovanje. Prije toga nije se pokazivao u javnosti, a sveti je Ivan Krstitelj naviještao njegov dolazak kao neposredan: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” Doista, nakon krštenja Ivan se povukao, to jest bio je potom i uhvaćen i utamničen, a Isus je onda započeo propovijedati i naviještati kraljevstvo nebesko. Prekretnica je bila i u snazi krštenja, jer je ono Ivanovo bilo nemjerljivo s Isusovim, kao što se voda i pokora ne mogu mjeriti sa snagom Duha Svetoga i njegovim svetim ognjem. No trenutak Isusova krštenja bio je prekretnica i u kvaliteti Očeva očitovanja svijetu, jer je njegov Sluga počeo na zemlju donositi pravo kojim će opravdati ljudski rod, te se pojavio kao Savez narodima i Svjetlost pucima, sukladno proročanstvu proroka Izaije koje smo čitali u prvom čitanju. Bog više nije imao potrebu govoriti na otajstven i sjenovit način, već je kao Otac nebeski mogao otvoreno ukazati cijelom svom narodu tko je njegov Sin, njegov Ljubljeni, te je mogao s ponosom svima reći da je u njemu sva njegova milina. A to što je očitovao svoj ponos prema Sinu, i te kako ima veze s cijelim narodom, jer je svima istaknuo da se trebaju i sami usmjeriti prema takvom životu u kojem će Otac biti ponosan na njih.

Zato se i od puka Božjega očekivalo da napravi i sam prekretnicu u svome životu. Iziskivalo se od onih koji su živjeli prema Zakonu i odredbama da se izgrade u one koji žive prema Bogu živomu i za Boga živoga. Ako je bilo onih koji su grijesima bili izvan Zakona ili protiv Zakona, došao je trenutak da postanu novi ljudi koji žive iznad Zakona,

Bogojavljenje –  Tri kralja

Stojeći pred otajstvom današnje svetkovine, a polazeći od opisa koji nam je donio evanđelist sveti Matej, ne možemo ne uočiti čudesnu Božju dobrotu koja je izišla iz okvira i granica jednoga naroda i počela se objavljivati svijetu. Jednako tako valja uočiti i napor Mudraca koji na sebi svojstven način otkrivaju Božju blizinu, te joj se veoma raduju, ne žaleći truda da dođu do konačnoga susreta, do susreta s Bogom koji je rušio granice i izlazio iz okvira ljudskih. Isto tako valja uočiti da je za susret bio potreban i iskorak razuma prema Bogu koji se nesebično daruje i ne prestaje objavljivati svoj život i dobročinstva, milost i spasenje svim narodima.

Gdje se izgubio razum?

Dajući se voditi Božjoj zvijezdi repatici, trojica Mudracu su potvrdila pravilo da je vjera svjetlo razuma. Štoviše, nakon što su čuli tumačenje Svetoga pisma o mjestu rođenja novorođenoga kralja, dodatno su bili utvrđeni u svojim traženjima i prosvjetljeni u nastojanjima. To što se dogodilo s njima, trebalo bi uvijek biti s iskrenim tražiteljima kojima Bog ne uskraćuje svoje pomoći ako ga zdušno traže.  No problem nastaje ako nema razuma, to jest spremnosti dosljednog razumskog promišljanja, onda vjera ne može ništa prosvijetliti.

2. nedjelja po Božiću

Ako ozbiljno pratimo sebe i ako nam je stalo do kvalitetne komunikacije s drugima, onda ćemo primijetiti kako su naši razgovori vrlo često površni. Ne izgrađujemo pravo povjerenje niti se bogatimo razgovorima s drugima jer su ‘izgrađeni’ na vrlo siromašnim argumentima. Zato nam svima nedostaje iskustva susreta koji dušu ispunjaju i obogaćuju ljepotom i smislom življenja. Naši razgovori i rasprave sliče razgovorima gluhih ljudi koji jedni druge ne čuju, te onda i ne razumiju. Kad razgovaramo, najčešće slušamo samo sebe, te se i ne trudimo čuti drugoga. Trudimo se eventualno oko toga da mu nametnemo svoje mišljenje, a da se pred Bogom i njegovom Istinom ne pitamo o ispravnosti svoga mišljenja. Umjesto da se trudimo otkriti prave preduvjete razumijevanja i prihvatiti pretpostavke kvalitetnog razgovora, najčešće se ukopamo u svoje rovove, ne želeći niti tražiti mogućnost susreta koji se može dogoditi samo polazeći od pretpostavke da postoji Riječ koja nas povezuje, Istina koja nas prosvjetljuje, te da se možemo čuti i susresti s drugima zahvaljujući njezinu sjaju.

Doista, nerazumijevanje se događa najčešće radi toga što svatko za sebe misli da sve zna, te se grčevito drži svojih uvida u život i ne pitajući se što Bog govori o životu. Hvatamo se svoga znanja i ne pitajući se o Mudrosti. Ponosimo se svojim spoznajama i ne žudeći za Istinom. Uznosito se busamo u svoje riječi i ne želeći čuti Riječ. Doista, u trenutku kad zanemarimo ili ne želimo čuti da je Bog Riječ, to jest da je Božji Sin Logos – Riječ, Mudrost, Istina, Znanje i Spoznanje, onda poimanje istine i mogućnost komunikacije spuštamo na privatnu ljudsku razinu, čime je u biti time i dokidamo.

Gotovo da nema nikoga među nama tko se ne trudi nešto steći i postati netko i nešto, kako se to kaže u svakodnevnom govoru. Međutim, između želja i ostvarenja dug je put do cilja, to jest do ostvarenja. Ali ne samo što je taj put dug, već nije svaki put kojim ljudi hode ispravan. Ne vodi svaki put do cilja koji je zacrtan kao svima isti, premda bi svi htjeli doći do ostvarenja svoga života.

Zaborav majčinstva

Najčešće ljudi traže ostvarenja u stjecanju zemaljskih dobara ili ljudske slave. Ljudima se sviđa biti poznat, prisutan u javnosti i medijima. Drago im je ako se zabilježe njihove aktivnosti i ako ih ljudi po nečemu pamte. Zato se danas i kaže da se nešto nije ni dogodilo ako se nije zapisalo. Mnogi se ponašaju sukladno toj izrezi koja svjedoči o izokrenutim vrijednostima u životu. Posvećeni su isključivo onim aktivnostima koje privlače pozornost, koje se ljudima sviđaju i koje su plod ljudskih životnih procjena. Zato danas mnoge žene bježe od majčinstva ili ga promatraju isključivo zemaljskim očima. O njemu imaju svoj sud i prihvaćaju ga u mjeri u kojoj same želi. Tako vidimo da je ovo naše vrijeme u biti vrijeme zaborava i odbacivanja majčinstva u ime ženstvenosti i ženske samosvijsti. Štoviše, postoje moderni pokreti u udruge u društvu koje se otvoreno bore protiv toga, a pogotovo što je prešlo u ljudski mentalitet da se majčinstvo prihvaća ne kao bitno poslanje i ostvarenje žene pred Bogom, već samo kao rezultat i plod ljudskih želja i projekcija. U društvu i u javnosti postaju popularne one osobe koje zagovaraju da majčinstvo bude kao neka vrsta vlasništva, bilo nad samom sobom bilo nad plodom vlastite utrobe.

U konačnici, oni koji uvjeravaju svijet da je začeto dijete tek dio tijela majke, dokidaju majčinstvo kao istinski odnos između dvije osobe, točnije između nje i djeteta. Takve osobe prave grubi previd protiv otajstva života, te sebi uskraćuju dar da se nazovu prihvatiteljicama i čuvaricama života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Slavimo danas Svetu obitelj, to jest obitelj Isusa, Marije i Josipa. Ovaj događaj koji se zbio Isusovim rođenjem, kada je on kao Sin Božji ušao i u ljudsku obitelj, ima višestruko značenje i za nas danas, a napose za sve obitelji i obiteljski život kao takav. Premda događaj u vremenu, on je nadvremenski, jer nije događaj samo za neko vrijeme u ljudskoj povijesti, u ljudskom životu ili možda u godini. Naprotiv, on je događaj za sva vremena, za sve ljude, za ljudsku povijest svakoga čovjeka. Kao takav on nadilazi vrijeme i vremeniti smisao ljudskog obiteljskog života. Upravo po tome se čovjek razlikuje od životinjskih vrsta, jer one imaju svoja legla, svoja vrsta zajedništva i općenja, ali nemaju obiteljsku zajednicu koja nadilazi prostorne i vremenske okvire, a time i ograničenja, već je protegnuta vječnosti.

U tom smislu je i vječni Božji Sin, ulaskom u ljudsku obitelj najprije pokazao da ona nije ljudska tvorevina, premda se, na žalost, prema njoj mi ljudi često ponašamo kao da je naš ‘izum’ ili naših ruku djelo, pa se onda ponašamo da od nje možemo činiti što je nas volja. No istina je sasvim drukčija. Obitelj je stvarnost kojom je Bog od početaka zadao čovjeka, te je ona dio Božjeg vječnog plana. Zato Isus dolazi u obitelj, ne samo što mu kao čovjeku ona treba, već da on kao Bog obnovi svijest o njezinu identitetu i da je učvrsti u njezinu poslanju. I bez obzira što je ljudi svode na vremenitu kategoriju, bez obzira što o njoj mislili, ona je ono što je Bog zacrtao u svome naumu. Prisutnost vječnog Sina Očeva u ljudskoj obitelji vraća samu obitelj na izvore vječnosti. Zahvaljujući Isusu obnavljamo istinu da je izvor obitelji u Bogu koji je ljude obdario ljubavlju, te ih je blagoslovio i pozvao da se plode i množe živeći ne samo za vrijeme, već i za vječnost.