5. korizmena nedjelja – A

Korizmeno vrijeme redovito doživljavamo kao vrijeme žrtve i odricanja do mjere mrtvljenja i umiranja. Zato nam gotovo nikad riječ korizma ne usmjerava misao prema životu, radosti i sreći, nego prije svega prema ozbiljnosti života. Štoviše, prema stvarnostima koje nam mogu djelovati ne samo naprivlačne, nego čak i odbojne kao što je muka i umiranje. Posljednja i najbolnija od svih tih stvari doista je smrt koja nikoga ne zaobilazi, pa se onda svi, prije ili poslije, s njome trebaju suočiti. Jedna od prvih i najvažnijih naznaka smrtnosti je bolest. Bolest nas prva navede da se uozbiljimo i da razmišljamo o vlastitoj krhkosti i ograničenosti koje se u tjelesno-vremenskim uvjetima završavaju smrću. Bolest prva počne nagrizati ljudsku cjelovitost i budi slutnju o smrti kao ‘kruni’ prolaznosti našeg ljudskog stanja. Vrlo je logično potom da ljudi traže rješenja i pomoć za svoje bolesti, a na poseban način za problem smrti, jer su to dva vrlo neugodna protivnika njihova života. Upravo zato ima onih koji tvrde da ta dva protivnika siju strah među ljudima, te da se onda zbog njih i zbog straha od njih ljudi okreću k Bogu. Navodno, ne bi bilo ni religije da nije bolesti i smrti, jer se onda ljudi ne bi okretali k Bogu ni tražili njega i njegovu pomoć i zaštitu. Zato se postavlja pitanje: služi li i korizma tome da nam ublaži žeđ i želju za životom pred ovom krutom i okrutnom stvarnošću smrti, da nas na neki način pripremi na umiranje. Kao da bi nas tako korizma pripremala da se pomirimo sa smrću i da živimo pred njom bezosjećajni, jer je ne možemo pobijediti ni nadvladati. Poziva li nas korizma da se ‘pomirimo sa sudbinom’, kako mnogi kažu, jer se treba pomiriti s onim što ne možemo pobijediti?

4. korizmena nedjelja – A

Kad je Gospodin stvarao nas ljude, onda nas je stvorio sa mnogostrukim sposobnostima, a ne samo kao jednostrana ili prizemljena bića. Obdario nas je sposobnošću spoznaje, to jest posebnom vizijom, jer ne spoznajemo samo okom i pogledom, već i srcem i umom. Naš Stvoritelj nam je dao moć da spoznajemo na dubok i višestruk način, te zato kada on promatra nas ljude, ne promatra našu vanjštinu, već nam promatra srce i dušu u kojima je sadržana bit našega života, jednako kao i bit našeg promatranja stvarnosti. On nas je obdario darom da promatramo njega kao srce svoga života, jer nam od njega dolazi sposobnost da gledamo srcem. Sukladno tome, ako želimo do kraja koristiti svoje sposobnosti i darove, on bi trebao biti središte naših vizija i predmet našeg pogleda. Na žalost to se u mnogim situacijama ne događa.

Doista, njegov božanski plan za nas, to jest darovi promatranja života koje nam daje, mogu biti zamračeni ili oslabljeni na više načina, pa vrlo lako njega izgubimo iz vida i vidokruga, to jest s obzorja svoga života. Zato ako nas je Gospodin stvorio da gledamo srcem kao što i on gleda. Jasno je onda da ako ne vidimo dobro njega, da nešto nije u redu s našim srcem. To može značiti samo da je naše srce u tami ili je možda zaspalo i nalazi se u snu, ili je možda bolesno i nesposobno vidjeti. No kad se to dogodi, mi ljudi imamo obrambene mehanizme. Vrlo lako pronalazimo obrazloženja i opravdanja. Tako na primjer odlučimo vid mjeriti oštrinom oka, a ne srca i uma. Ili se pak navikavamo na vlastito stanje da ga proglasimo vjerodostojnim i mjerodavnim za svaku takvu ili sličnu situaciju.  Ako se ne znamo oduprijeti takvim opasnostima, onda ih prihvatimo kao neminovnosti i jednostavno proglasimo ih mjerom promatranja stvarnosti oko sebe.

3. korizmena nedjelja – A

Za nas ljude je jednako važno ono što stabilno posjedujemo i što jesmo u svojoj ljudskoj biti, kao i ono što želimo biti i dodatno ostvariti. Mi nismo ostvarena bića, već smo u trajnom rastu i ostvarenju svojih mogućnosti, moći i želja. Po tome se razlikujemo od ostalih bića, jer smo kadri željeti i usmjeriti svoje postojanje prema budućim ostvarenjima putem vlastitih želja. No dogodi nam se da ne znamo ispravno željeti, te od tolikih želja ne vidimo istinu stvarnosti, pa ni svoje prave mogućnosti prema kojima trebamo usmjeriti vlastite želje. Ako su naše želje nezrele ili necjelovite, onda ne vidimo niti što je život i što nam daje, pa postajemo nezadovoljni i osjećamo se neostvareno. Od takvih i tolikih želja dolazimo u situaciju da umiremo od žeđi za nečim što nemamo, a i nije nam primarno u životu. Želje ovoga svijeta nas čine žednima do mjere da umiremo od žeđi pored svega što imamo, te na kraju nikad ne dođemo do posjeda onoga što nam istinski treba. Žeđ želja je kao neimaština koja nas tjera da želimo imati, te je odraz unutarnjeg nesređenog stanja duše više nego činjenica o stvarnosti koje bi nam uistinu trebale. Žeđ želja je dokaz da nismo svjesni koje bogatstvo posjedujemo u duši, pa onda grčevito tražimo dalje i padamo u još veću žeđ želja. I takva žeđ želja u nama guši stvarne potrebe koje nosimo za Bogom i vječnim dobrima. Sami sebi ugušimo želje za Bogom, jer smo žrtve svojih želja i predodžbi. Pretvorimo život u pustinju u kojoj Boga nema, samo zato što smo svojim željama dali na volju da žeđaju za zemaljskim dobrima.

2. korizmena nedjelja – A

Mi ljudi kao stvorenja Božja u svome djelovanju ravnamo se načelom dobra. Činimo redovito ono što smatramo dobrim za sebe. Poteze koje vučemo i odluke koje donosimo, donosimo isto tako prema ključu dobra. Svoje životno okruženje, obitelj i društvu u kojem se krećemo, isto tako mjerimo prema tome koliko je dobro ili koliko nam je dobro. No osim što je Gospodin u nas usadio ovaj mehanizam dobra prema kojem donosimo svoje odluke i pravimo izbore, stvar postaje složena u trenutku kada pokušamo objasniti što je to dobro. Jer nemamo svi istu predodžbu dobra, pa na taj način netko smatra dobrim ono što procijeni na temelju površnog zaključka i izvanjskih okolnosti, dok netko drugi prosuđuje što je dobro na temelju dubljih uvida u stvarnost. Tako, na žalost, usvajamo krive kriterije onoga što je dobro za nas i naš život, jer dobro najčešće poistovjećujemo sa zemaljskim standardom i užicima ovoga svijeta. Ljudi danas smatraju da im je dobro, to jest da se živi dobro tamo gdje je dobar standard i gdje mogu uživati u izvanjskim ponudama ovoga svijeta.

Na tragu toga možemo iščitavati i današnji evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Isus je poveo sa sobom na goru visoku, u osamu, trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana. Nakon što se pred njima preobrazio, oni su ostali preneraženi, a tek je Petar uspio nešto izustiti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Učenicima je bilo potrebno iskustvo Isusova preobraženja da shvate kako im je dobro biti s njime, do mjere da nisu mogli niti izreći svoje oduševljenje. Jedno takvo posebno iskustvo Isusova preobraženog, sjajnog lica i bijelih haljina, otvorilo im je sasvim drukčiji pogled na život i viziju istoga. Vjerojatno su i oni imali za sebe određeno poimanje dobra koje je bilo slično onome što su smatrali i drugi ljudi. No u trenutku kad im je Isus očitovao djelić svoje biti i svoje slave, ostali su zapanjeni njegovom ljepotom i shvatili kako im je dobro biti s njime. Isus im je otkrio da je dobro uživati u pogledu na njega i njegovo lice. Dobro im je bilo biti tamo gdje im je zasjalo njegovo lice u punom sjaju i gdje su uživali u njegovoj svetoj prisutnosti. Od tog trenutka drukčije počinju mjeriti što je to lijepo i dobro na zemlji. Prihvaćajući Isusa za mjeru ljepote, pokazuju da se ljepota života na zemlji ne može mjeriti bez Isusa. On je istinska mjera ljudske dobrote i ljepote. Dobro nam je biti na zemlji u onoj mjeri u kojoj uživamo u njegovoj ljepoti i prisutnosti.

1. korizmena – A

Korizma je vrijeme intenzivne duhovnosti koja se ne svodi samo na izvanjske radnje i aktivnosti, već pretpostavlja i one duhovne, unutarnje. Primjer za to nam daje naš Gospodin koji odlazi u pustinju četrdeset dana i četrdeset noći gdje intenzivno posti. No za njega duhovni život nije bio samo opsluživanje izvanjskih odredbi o hrani, već je u isto vrijeme bio i prostor duhovnog opredjeljenja za stvarne vrednote koje dolaze od Boga, a koje se osjete u nutrini. Prema njegovu svjedočanstvu istinska duhovnost nije samo izvanjska pojavnost, već cjelovitost unutarnjeg stava o kojemu ovisi ono izvanjsko. To je vrlo očito upravo u sotonskim kušnjama kojima je bio izložen. Na njega sotona vrši kombinirani napad koji pretpostavlja i tjelesne i duhovne potrebe i stavove.

Isto tako sotona čini s nama: nudi nam kruha i zadovoljenje svih zemaljskih potreba, ali mu je cilj domoći se našega srca i naše nutrine. Kad uspije prodrijeti unutra, onda je on gospodar našega života. A jer u svima nama, u našim dušama, postoji težnja za sigurnošću kruha, jednako kao i ona za slavom i za bogatstvom ovoga svijeta, sotoni je to prigoda da nam oduzme ono što je najvrijednije za nešto zemaljskih ustupaka.

6. nedjelja kroz godinu – A

Kad je Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje bio je veliko osvježenje Božjem puku koji je željno upijao svaku njegovu riječ. Zato su ga i doživjeli kao učitelja koji napokon donosi željno očekivanu i prijeko potrebnu novost, čega je i sam bio svjestan. Jer da nije bio svjestan, ne bi sama sebe suprotstavio onome što je bilo rečeno starima kad im je bio objavljen Zakon Božji. Zato njegove pouke i počinju kontrastom: „Čuli ste da je rečeno starima…a ja vam kažem.“ Na tragu toga mnogi su doživjeli, pa čak i priželjkivali da on odbaci određene zakonske odredbe koje su dane starima, a koje su mladi naraštaji smatrali preteškima za vršenje, te time i poželjnima da ih se odbaci. Kada je Isus osjetio što oni očekuju, imao je potrebu dotaknuti se te tema i pojasniti je svojim slušateljima i učenicima: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.“ Svojim jasnim stavom Isus je usmjerio nade i promišljanja, težnje i očekivanja svojih učenika u pravom smjeru.

Uistinu, ovaj nam evanđeoski odlomak potvrđuje da se Isus našao u procijepu ili škripcu između onih koji su pošto poto htjeli sačuvati predaje starih i doslovno se držati svega što je njime rečeno i u njihovo vrijeme zapisano, i onih koji su htjeli uvesti novosti i promjene dokidajući određene odredbe starih. Iz Isusovih riječi i nastupa zračila je novost, ali ne novost razornog revolucionara, kako su neki očekivali. Njegov nastup i pouka nisu bili stav pobunjenika koji protestira, već učitelja koji iznosi božansku mudrost koja je trajno mlada i svježa, premda se njeno vrijeme mjeri vječnošću.

5. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što svoje učenike i slušatelje Gospodin proglasi blaženima, Isus će im odmah i naznačiti što od njih očekuje, što nam donosi sveti Matej u današnjem evanđeoskom odlomku. Htio je da odmah budu svjesni uzvišenog poslanja koje žive sukladno svome vjerničkom identitetu očitovanom u blaženstvima. Oni koji su svjesni svoga blaženstva u Bogu, trebaju u konkretnosti svoga života živjeti sukladno daru blaženstva koje su primili od Boga. Jer svi oni koji su blagi, krotki i ponizni trebaju svojim životom drugima biti putokaz. Kao što Isus očekuje od učenika da budu blaženi slijedeći blaženstvo koje dolazi od Boga, tako isto očekuje da budu sol, svjetlo i grad na gori, kao što je to i sam Bog. On je prije svega prisutan u ljudskom životu kao sol koja hranu čini ukusnom, jednako kao što je svjetlo koje obasjava ljudski život. No on je ujedno pouzdana zaštita i sigurnost vrlo prikladna za svakoga tko traži sigurnost. On je vidljiv onima koji ga traže i u njemu nalaze svoje čvrsto utočište. Na taj način Isus predstavlja i poslanje svojih učenika kojima zadaje gotovo proturječan zadatak. Oni moraju biti s jedne strane sol i svjetlo, a s druge strane grad na gori. A svojstva soli i svjetla su da su nevidljivi i neprimjetni dok su prisutni, no primijeti se i osjeti ako ih nema. Prema tome od svojih učenika očekuje da budu diskretni, ali ne poradi toga manje prisutni u životu ljudi i svijeta.

4. nedjelja kroz godinu – A

Kad evanđelisti opisuju početak Isusova javnog djelovanja, vrlo jasno ukazuju da je njegova aktivnost je bila višestruka. Tako je sveti Matej zapisao da je nakon krštenja u Jordanu bio kušan u pustinji, nakon čega se vratio u Galileju gdje je započeo svoje poslanje u svome narodu. Prije svega znao je da treba pronaći suradnike u djelu spasenja, te je tako okupljao i svoje učenike u isto vrijeme dok je pozivao narod na obraćenje, a kad je počeo propovijedati, sveti Matej kaže da je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu liječeći svaku bolest i nemoć u narodu. A onda kada Evanđelist želi prenijeti dio sadržaja koji je Isus propovijedao, započinje proglasom o blaženstvima koje smo čuli u današnjem odlomku. No prije nego što će prenijeti Isusove riječi, kratko će opisati kontekst sljedećim riječima: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.“ Isus dakle, kad progovara, u prvom redu naučava i poučava svojim riječima.

Možda nam se to ne čini prevažnim, no uistinu je znakovito to što reče sveti Matej za Isusa. Pogotovo kad usporedimo s vlastitim iskustvom i kad promatramo naše živote i ponašanje u odnosu prema drugima kojima trebamo upraviti poneku riječ i pouku. Mi se ne znamo postaviti poput njega i poučavati kao što je on poučavao. Počesto se osjećamo nemoćno i zbunjeno pred ljudima i problemima koji ih muče. Ne znamo što bismo im rekli i koje bismo im rješenje ponudili. Naše riječi i razgovori, rasprave i dokazivanje, nisu poput Isusova nauka.

3. nedjelja kroz godinu – A

Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji, duhovnom i bogoštovno središtu svoga naroda. Evanđelist navodi i razloge i motivacije takvog postupka ukazujući da je time ispunjavao proročanski nagovještaj proroka Izaije koji veli:  Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Isus dakle dolazi u prostor u kojem se osjećala prisutnost poganstva više nego u drugim dijelovima Izraela, te je time pokazao da je došao odagnati tamu poganstva koja se nadvijala nad narod. No osim što je trebao svjetlom obasjati svoj narod, on je trebao postati i svjetlo drugim narodima, te tako sv. Matej najavljuje njegovo sveopće spasenjsko djelovanje. Njegovo mesijansko djelo nije se ticalo samo izraelskog naroda koji je sjedio u tmini i potom vidio svjetlost veliku, već je i svim narodima po njemu osvanula jarka svjetlost. Isus odlazi na periferiju života, među one koji su bili zabačeni i zapušteni, upravo tamo gdje je tama najveća, da bi donio svjetlo onima koji su ga bili najpotrebniji.