30. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo o upitu jednog farizeja zakonoznanca koji je našao za shodno iskušati Isusa. Taj je upit glasio: „Koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ Isus je prešao preko njegove bezočnosti i odgovorio na taj upit tako da ih je sve ostavio bez riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ A bezočnost je bila u tome što se dotični služio vrlo važnim istinama ne da od njih živi i njima se hrani, nego da njima iskušava svoga sugovornika. Da je uopće razmišljao o važnosti toga pitanja, nikada ga ne bi postavio s ciljem da iskušava, nego da bolje upozna istine i da ih produbi. Time je samo pokazao da mu spomenuto pitanje nije bilo životno važno, nego tek toliko da njime može druge zbunjivati i iskušavati. Samo su izopačeni umovi mogli postavljati takva pitanja, a da sami nisu držali do ljubavi prema Bogu i čovjeku.

No Božanski Učitelj daje jedan jedini i pravi odgovor koji smo čuli, čime je svojim sugovornicima htio posvijestiti činjenicu da se o tako važnim stvarima ne može govoriti na tako prizemljen i površan način. Jer najvažnija zapovijed nije samo formalnost, nego je i bitna za život. To je preporuka i odredba kako živjeti i kako se ponašati. Ona daje okvir životnih stavova i vrijednosti, pa nije svejedno što ćemo sebi staviti za najvažniju istinu života, koja postaje imperativ koji nas pokreće i nit vodilja smjera u kojem se krećemo. Zato se Gospodin nije ustručavao odgovoriti jer je bilo prevažno istaknuti da se s važnim stvarima ne treba igrati te da ih treba uistinu poštivati i od njih živjeti. A najvažnija stvarnost života jest ljubav prema Bogu, od koje nema ništa svetije ni važnije. Ona nije samo dio Zakona, nego je središte života, toliko važno da ju je Zakon također stavio u središte svega što je trebalo definirati i na što je trebalo ljude pozvati. Zato ljubav prema Bogu, premda je definirana i Zakonom, nadilazi svaki zakon i sve odredbe, čime postaje stvarno uporište života.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam opisuje urotu koju su farizeji skovali protiv Isusa, što on zapisuje na sljedeći način: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječima.“ Ovo je doista bezočan pokušaj i bezbožna namisao, jer su zlorabili dar riječi koji im je bio dan i od kojeg su živjeli. Doista, bili su pozvani tumačiti Božji zakon, te su kao takvi koristili oruđe riječi koja je Božji dar dan nama ljudima da nam bude bogatstvo i da po njoj dolazimo do Božjih dubina. Štoviše, Bog je poslao svoga Sina, živu Riječ, da nam bude tumač i da nam pomogne pojmiti važnost riječi, a preko riječi dubine Božje. I tragedija je u tome što su oni imali prigodu čuti taj navještaj i obogatiti se riječju Božjom, no njima nije bilo do toga. Radije su se posvećivali tome da njega uhvate u riječima, nego da se obogate riječju Božjom, te da nakon toga riječju hvataju, što je trebao biti njihov poziv. No njima je bio važniji zakon nego dubine riječi, pa su se stoga posvetili tome da hvataju u riječima i da se potom služe mehanizmom zakona kako bi Gospodina, a i druge ljude, hvatali u riječima i osuđivali ih kao prekršitelje zakona i protivnike Božje. Njima je draže bilo istjerivati neku svoju zakonsku pravdu prema drugima nego razmatrati Božju riječ i njegovo lice.

28. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju naš Gospodin u svojoj prispodobi iznosi više istina o odnosu između Boga i čovjeka, to jest Boga i njegova naroda. Isus predstavlja Boga koji poziva ljude na svadbu kao uzvanike. On je onaj koji ih poštuje i ljubi do mjere da ih želi za svoje sustolnike na gozbi svoga Sina. Uistinu, Bog je želio da svaki pojedinac ali i njegov narod u cjelini bude dionik zajedništva i ljubavi koju on dijeli sa svojim Sinom u Duhu Svetome. I stalo mu je da svi to spoznaju, dožive i da u toj ljubavi i sami uživaju. Bog se trudi oduševiti čovjeka za taku uzvišene istine, spoznaje i darove njegove ljubavi. On ne želi ljude dovesti u svoje kraljevstvo prijetnjama i prisilama, nego naviještanjem radosti i blaženstva u njegovu kraljevstvu. Upravo to označava slika svadbe, te kraljev poziv uzvanicima. Kraljeve sluge izlaze na trgove i ulice da pozovu uzvanike na svadbu, što ovi odbijaju. No bez  obzira na ishod, iz prispodobe razumijemo da Bog s ljubavlju šalje svoje sluge – proroke koji pozivaju narod na zajedništvo s Bogom i na vjernost njegovu savezu, što su oni činili i pod cijenu uvreda, maltretiranja i života. Sluge Božji nisu prijetnjama i maltretiranjem pozivali ljude na zajedništvo s Bogom, nego su životom i primjerom poticali da ljudi otkriju koliko je važno biti s njime u zajedništvu za vlastito spasenje.

S druge pak strane poznato je da se ljudi radije pretvore u obične smrtnike koji se bave zemaljskim stvarima, nego da se opredijele živjeti u punom zajedništvu s Bogom. Ne čini im se uvijek da od zajedništva s njime ima ikakve koristi, pa se onda radije posvećuju svakodnevnim brigama i osobnim probitcima. Ljudi se doista više uzdaju u ono što sam pribave, zarade i steknu, nego u ono što mogu primiti iz Božje ruke kao duhovnu milost i blagoslov koji daju smisla svemu što rade. I kada dadnu prednost zemaljskome pred duhovnim, tu započinje njihova propast i tragedija. Jer da steknu ne znam koja blaga ovoga svijeta, ako ne dođu do kraljevstva nebeskoga i vječnoga života, nisu postigli ono što su trebali u životu. Naprotiv, potrošili su neizmjerni život za zemaljska dobra, umjesto da žive uzvišeno i dođu do punine spasenja.

27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodobu današnjeg Evanđelja o kojoj razmišljamo Isus je izgovorio u kontekstu polemike s poglavarima svoga naroda, kojima je predbacivao da su zavodili narod i doveli ga do točke u kojoj je odbacio ulogu koju je trebao imati kao Božji narod. Kao kazna i posljedica toga bit će da će mu se oduzeti kraljevstvo nebesko i dati drugom narodu, a obrazloženje je to što je taj narod donosio potrebne plodove koje je bio dužan donositi. Isus je ovom prispodobom opisao višestoljetnu povijest svoga naroda koja je bila povijest odnosa s Bogom, no taj odnos nije uvijek bio na potrebnoj razini. Božji narod nije uvijek vršio svoje poslanje niti je živio vjerno i revno kao Božji narod, stavljajući prvenstveni naglasak na svoj odnos s Bogom, nego je često živio poput drugih naroda tražeći vlastite zemaljske dobrobiti, to jest, stavljajući prvenstveni naglasak na njih. Tako se udaljavao od svoga smisla, bića i identiteta, te se približavao onoj svijesti koju su o sebi imali i drugi narodi, bez uzvišenog ideala i usmjerenosti prema nebeskim dobrima. Poput drugih naroda, i Izraelci su se okretali zemaljskim sigurnostima i ostvarenjima, umjesto da se okrenu Bogu i da žive od njega. Sve to utjecalo je na to da je ovaj narod gubio osjećaj za svoje poslanje koje je primio od Boga, te je ostajao narod bez snažnog svjedočenja.

Ono što je rečeno za narod, može se primijeniti i na pojedinca. Na razini osobnoga života imamo sličan obrazac koji se događa kao i za narod. U narodu se taj obrazac javlja kada većina pojedinaca započne živjeti neprimjerenim životom, životom kojemu Bog nije na prvom mjestu, a zajedništvo s njime najvažnija vrijednost. Tada se duša polako udaljava od Boga, to jest, na neki način promovira svoju autonomiju. Poziva se na svoje pravo da bude samostalna te da uživa plodove svojih odluka, rada i stvaranja. Na taj način uskraćuje Bogu pravo na plodnost i plodove, kao da bi oni bili rezultat samo ljudskih nastojanja, a ne i Božje skrbi i milosti. Upravo ovakav stav je i danas jedan od najvećih problema s kojima se čovjek i narod suočavaju u svom odnosu s Bogom. Prema Bogu se ponašamo ravnodušno, kao da ga nema, to jest kao da on nema ništa s našom svakodnevicom i zemaljskim stvarima kojima se bavimo. Djeluje nam sasvim normalno da se upuštamo u mnoštvo aktivnosti i da to smatramo svojim pravom i potrebom. Za odnos s Bogom ostavljamo tek malo prostora, kao da bi on bio netko tko će nam oduzeti blagodati i blagoslove koji proizlaze iz uživanja i korištenja zemaljskih dobara.

26. nedjelja kroz godinu – A

Promatrajući što se događa u svakodnevnom životu, naš Gospodin je to povezivao sa životom vjere da svojim slušateljima prenese što je moguće bolje i jasnije poruku za duhovni život. Jedna od takvih situacija je i ova u kojoj prispodobljuje našu ljudsku tvrdokornost i opiranje Božjoj volji slikom dvojice sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Svjestan da je Bog Otac, a da mi ljudi se prema njemu odnosimo ne uvijek izravno i neposredno, nego je naše ponašanje vezano uz ponašanje drugih, Isus je imao potrebu o tome se izjasniti i jednostavnom prispodobom ukazati na najčešće i najveće pogreške i zablude našeg odnosa prema njemu. U današnjem Evanđelju u prispodobi o dva sina oslikava tipično ljudsko ponašanje prema Bogu slikom obiteljskog ambijentu u kojem čak ni sinovi istoga oce se ne ponašaju prema ocu s dužnim poštovanjem, ljubavlju i posluhom.

Tako prvi sin odlučno odbija volju očevu i jasno govori da ne želi ići u vinograd raditi. Svjestan da rad u vinogradu iziskuje trud i napor, opredijelio se je za lakšu verziju života u kojoj se neće trebati toliko mučiti. Suprotstavio se ocu i odbio njegov nalog ne vidjevši u tome u prvi mah previše smisla i koristi. Drugi pak sin, vidjevši reakciju svoga brata, želio je na oca ostaviti dobar dojam, ali isto tako bez osobite želje da radi i da se umori. Zato izražava spremnost na posluh, ali u njemu ostaje skrive neposluh. Njegov posluje je tako samo na riječima, a ne i u djelima. Bio je slatkorječiv dok je spremno odgovarao ‘Evo me, gospodaru’, kao da je htio reći da će odmah napraviti ne samo to, nego i sve drugo što otac od njega traži. No izostao je stvarni posluh, jer se on predomislio i nije otišao u vinograd kako ga je otac zamolio.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju Isus u današnjem evanđelju priča uzeta je iz svakodnevnog života, te je kao takva u svojoj socijalnoj dimenziji razumljiva i svima nama. Dobro je poznato što znači boriti se za koru kruha i tražiti posao, a zatim, da taj posao bude cijenjen i vrednovan, a ne da predstavlja sredstvo porobljavanja, iskorištavanja i podčinjavanja onih koji su prisiljeni tražiti zaposlenje. S druge strane, znamo da postoje i određene računice kod mnogih koji ne žele raditi pod svaku cijenu, nego samo ako je posao dobro plaćen. Nadalje, odatle dolazi i izbirljivost u vezi s poslovima koje želimo ili ne želimo raditi, pa su tako poslodavci prisiljeni uzimati radnu snagu s strane, jer domaći radnici ne žele određene poslove, a društvo kao takvo mora funkcionirati.

U ovom kontekstu, svi možemo razumjeti gospodara iz prispodobe koji dolazi tražiti radnike za svoj vinograd te s njima pregovara o cijeni po kojoj će raditi. Jedini problem bio je taj što je on pogodio sa svim svojim radnicima jednaku plaću, bez obzira na to jesu li radili u vinogradu od ranog jutra ili od kasnog popodneva. Kada je došlo vrijeme isplate, on se držao dogovora, što nije zadovoljilo one koji su radili duže i mučili se cijeli dan, pa su reagirali na njegovo “nepoštenje”, smatrajući da su zaslužili više. No gospodar nije promijenio svoju odluku da bude dobar i da svojim imanjem upravlja onako kako je sam htio i želio, bez obzira na to što su o tome rekli njegovi najamnici.

24. nedjelja kroz godinu – A

Pitanje koje je mučilo svetog Petra i koje je postavio Gospodinu nije rijetkost u ljudskom iskustvu. Ono se ponavlja u svim vremenima, pa čak bi se moglo reći da nema čovjeka koji nije imao slično iskustvo i potrebu znati kako se postaviti u situacijama kada smo izloženi nepravdi i prevari, uvredama i lažima, mržnji i srdžbi, monstruoznoj pakosti i zloći. Zato se sveti Petar s pravom pitao do koje mjere treba opraštati nekome tko se ogriješi o njega i tko se ponaša kao da smatra svojim pravom neprestano vrijeđati i progoniti drugoga pod različitim izlikama.

I doista, ljudi izopačenog karaktera često smatraju svojim pravom da se ponašaju bezočno i nisko, a one koje progone i vrijeđaju smatraju da su dužni biti izloženi njihovu zločestom i maloumnom maltretiranju. Zato je i svetog Petra zanimalo koja je mjera do koje treba podnositi tuđe neprimjereno ponašanje, svjestan da smo svi mi kao ljudi ograničeni i da je sposobnost podnositi nekoga omeđena našom ljudskošću. U svima nama postoji i spontana potreba uzvratiti istom mjerom onome tko nas vrijeđa i čini nam zlo, pa je Petrovo pitanje pretpostavljalo: Do koje mjere trebam oprostiti svome bratu prije nego mu uzvratim istom mjerom, to jest prije nego mu se osvetim za zla koja mi je nanio. U nekim životnim situacijama osveta se smatra čak nekom vrstom dužnosti, jer se može stvoriti dojam da onaj tko ne uzvraća nema dovoljno hrabrosti i snage. Uistinu, onaj tko nekome čini zlo, ujedno ga ponižava, pa se može pomisliti da, ako nije uzvratio, je slabić ili da je zaslužio takva poniženja. Time bi osveta bila neka vrsta zadovoljštine koja bi povrijeđenome vratila mir, pa je zato i nastala pučka izreka: Tko se ne osveti, taj se ne posveti.

23. nedjelja kroz godinu – A

Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja. Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti. Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu. Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega. No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

22. nedjelja kroz godinu – A

Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.

Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.