2. vazmena nedjelja – A

Čovjek je biće stvoreno za blizinu i zajedništvo, no vrlo često ne zna to ostvariti na pravi način. Umjesto zajedništva, dogodi mu se da napravi podjele i lomove u komunikaciji i odnosu s drugima, a umjesto blizine, udaljuju se od njih. A jer mu takve situacije nanose rane, onda redovito biva žrtva straha od drugih i pred drugima, što na nj utječe u tolikoj mjeri da se ne samo udalji od drugih, već od njih i izolira. Isti obrazac se mogao primijetiti i u odnosu s Bogom s kojim je prekinuo bitno životno zajedništvo u trenutku kad je sagriješio. Kao znak udaljavanja i izolacije bio je izgon iz zemaljskog raja i neka vrsta progonstva na koje je čovjek bio osuđen. Došlo je do prekida zajedništva, te je čovjeku bio onemogućen povratak kroz rajska vrata, jer je zbog počinjenoga grijeha bio neprikladan da prođe kroz njih.  Bez obzira što je stanje bilo pogubno za čovjeka, Bog nije odustajao od potrebe da izgradi zajedništvo, to jest da čovjeka vrati u prostore života s kojih je morao otići. Taj plan je Bog preuzeo na sebe, jer čovjek nije bio u stanju provesti ga i ponovno uspostaviti odnose zajedništva i ljubavi.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Od prvoga dana kad je Bog stvorio čovjeka, predvidio je za njega da raste i penje se do uzvišenih granica života. Slobodno možemo reći da mu je nebo bilo granica, to jest da je bio pozvan nadići sve granice i ući u prostor neograničenog i ničim sputanog života. Međutim, ovaj Božji poziv čovjek je razumio kao neku svoju igru bez granica, pri čemu je on razumio da se u tom odnosu treba ponašati bez zadanih pravila. I dok je njemu Bog nudio da se penje i raste, on je za sebe poželio otkloniti od sebe sve Božje spone, pa i taj poziv na neograničeni život i neograničenu ljubav. Zato je odlučio igrati bez pravila, a bolje rečeno, protiv pravila koja je uspostavio sam Bog. Odlučio se ‘uspinjati’ nekom svojom stazom na kojoj nije bilo ni puta ni uputa Božjih. Mislio je da će tako zaobići i nadići granice Božje, te ostvariti još uzvišenije domete nego da sluša Božji glas.

I što se više ‘penjao’ umišljen u vlastitu veličinu to je se Bog morao poniznije spuštati k zemlji da ga izbavi od njega samoga i od zla i grijeha koji su vrebali na njega da ga odvedu u smrt. I što je bio uvjereniji da probija granice, to se Bog morao više vezati na njega sponama svoje ljubavi i milosrđa da ne dopusti da padne u ponor i da u ponoru propadne. Dok se svim silama trudio da se uzdigne samostalno bez pomoći Božje, Bog je jasno znao da će konačni rezultat njegovih nastojanja biti bolno prizemljenje. No kako ništa nije htio činiti na silu, Gospodin je strpljivo i ponizno pratio služeći u ljubavi i praštajući njegove pogreške i promašaje. Toliko je bio ponizan, da je dao svoga Sina ne samo da postane čovjekom i čovjeku pokaže put života i spasenja, već i da umre za njega izvlačeći ga iz jame propasti, to jest iz groba. Tako se sam Božji Sin ponizio do smrti na križu i do groba u koji je bio pokopan, čime je sišao u podzemlje ljudskog života.

Velika subota – vazmeno bdjenje

Večeras u ovom svetom vazmenom bdjenju dok nam još Božja riječ odjekuje u ušima, divimo se čudesnom događaju koji nas obasjava svojim sjajem i ispunja svojom snagom. Uistinu, divimo se Božjoj neizmjernoj ljubavi i beskrajnom milosrđu. Divimo se Bogu živomu koji nas ne prestaje iznenađivati svojim životom i milošću, svojom dobrotom i božanskom moći. Doista, dok smo slušali izviještaj o stvaranju svijet i onaj o izlasku izraelskog naroda iz Egipta, imali smo prigodu razmatrati o njegovim divnim čudesima. On je na čudesan način izišao iz sebe i u preobilnoj svojoj ljubavi stvorio svijet kojem se i sam divio kako je dobar, što nam svetopisac ostavi zapisano svakog pojedinog dana stvaranja: I vidje Bog da je dobro. Kao da se i sam divio tome kako se njegova dobrota čudesno prelila na ovaj vidljivi svijet koji je svjedočanstvo i slika njegove dobrote i kreativnosti. Nevjerojatno je čudo da je učinio da ono što nije, bude; da je pustoš i prazninu ispunio smislom postojanja, da je tamu ispunio svjetlom života. Ništa manje čudo se nije dogodila kad je odlučio proslaviti se i u našim ljudskim povijesnim događanjima, pokazujući da u njegovim očima ne igra nikakvu ulogu ljudska moć i sila. Svojim čudesima i zahvatima u ljudsku povijest htio je obznaniti svoje gospodstvo nad ljudima, da svi upoznaju da je on Gospodin. Htio se proslaviti, ali ne da pokaže samo svoju nadmoć nad ljudima, već da im očituje svoju slavu, te ih njome oduševi da se otvore njegovu božanskom planu i prisutnosti u svijetu.

Veliki petak

Danas na Veliki petak u ovim svetim obredima spominjemo se muke našega Gospodina koji je bio uhićen u Getsemanskom vrtu, te konačno odveden na suđenje na dvor Poncija Pilata, rimskog upravitelja Palestine. Pod pritiskom glavara svećeničkih i svjetine Pilat je osudio Isusa na smrt razapinjanja na Kalvariji. Time je križ kao mjesto izvršenja nepravedne osude postao stratištem na kojem je Gospodin dao svoj život za nas ljude. Sam Život je bio osuđen na smrt, te je dovršio svoje poslanje predajući na križu svoj duh u ruke Očeve. Nepravednom osudom i njezinim izvršenjem križ je poslužio svrsi za koju su ga ljudi osmislili, a to je da bude stratiše života.

Dok je križ uistinu poslužio svojoj svrsi, jer su ga ljudi osmislili kao mjesto mučenja i ubijanja, s druge je strane upitno i sporno kako je došlo do Gospodinove osude na križu. Sporno je što je to u ljudima da se opredjeljuju ubiti život, a ostaju živjeti u smrti, što ne može biti pravi život. To je veliko proturječje ljudskog života da ljudi, umjesto da osuđuju smrt i udalje je iz svoga okruženja, odlučuju ukloniti život. Umjesto da prihvate svjetlo Božje istine, odlučuju radije živjeti u pomrčini svoga uma i srca. Umjesto da se odupru smrti, grijehu i laži, oni pristaju uz oca laži i začetnika grijeha, zavodnika ljudskog roda i mrzitelja života. Umjesto da se odvrate od zla i svoga zlog puta, oni se odvraćaju od Boga i pokušavaju zatrti stope njegova Sina na zemlji. Umjesto da prestanu pribijati na križ živoga Boga i vlastitu braću, oni sebe izlažu istoj toj osudi kojom druge osuđuju.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Dok večeras slavimo misu večere Gospodnje prisjećamo se Isusova blagovanja pashalne večere sa svojim učenicima. Jer je on pashalnoj večeri dao novi smisao i sadržaj u odnosu na starozavjetni kontekst, onda tu istu večeru ne zovemo više pashalnom, nego Gospodnjom. Tako je ona pashlana večera bila samo nagovještaj večere koja će se jednom dogoditi, a kojoj će domaćin biti sam Bog, to jest njegov Pomazanik koji je radi toga došao na zemlju. Ne bez razloga čuli smo večeras svjedočanstvo sv. Pavla u poslanici Korinćanima da je on njima predao ono što je od Gospodina primio. A primio je od Gospodina kruh koji je bio njegovo presveto tijelo i čašu njegove dragocjene krvi. U toj presvetoj večeri dogodilo se ono što je Bog odvjeka htio ostvariti za čovjeka, a to je da ga pozove za svoj stol. A biti za Božjim stolom značilo je da ga Bog poziva u potpuno zajedništvo svoga života i ljubavi, to jest da mu daruje sve i da mu ništa ne uskraćuje od obećanih i mogućih darova. Doista, najveći dar koji je Bog mogao dati čovjeku je da mu u potpunosti dadne samoga sebe, što je Bog učinio sjedajući ga za svoj stol i dajući mu samoga sebe, to jest svoga Sina za hranu života vječnoga.

Cvjetnica – nedjelja Muke Gospodnje

Liturgija današnje nedjelje spominje se svečanog Isusova ulaska u Jeruzalem kada ga je vjerni puk pozdravljao klicanjem, prostiranjem haljina i odrezanih grana sa stabala. Doista, na istočnom prilazu gradu, u Betfagi na Maslinskoj gori, pozdravljali su ga kao željno očekivanoga kralja iz loze Davidove kličući mu u sav glas: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama!“ A kad je ušao u Jeruzalem, gradom je zavladalo uzbuđenje glede njega, pa Evanđelist Matej zapisa da se sav grad uskomešao, te su se mnogi pitali tko je on i što se događa. Oni koji su znali nešto o njemu, uzvraćali su da je on prorok, Isus iz Nazareta Galilejskoga.

Između nostalgije i neostvarene budućnosti

Kako vidimo, Isusov ulazak u Jeruzalem je izazvao određenu reakciju među ljudima. Njegovim ulaskom obnovili su sjećanje na obećanoga Mesiju koji je trebao doći, a i on sam je znakovitim ulaskom na magaretu potaknuo njihova promišljanja. Kako nam potvrđuje sveti Matej, Isus je u Jeruzalem – Grad mira ušao kao kralj mira kojega su željno čekali. Kod mnogih ljudi se sigurno probudila određena želja i nostalgija za nekadašnjim vremenima koja su zamišljali kao slavna vremena slobode svoga naroda. Zamišljali su Mesiju, a to su možda očekivali i od Isusa, da bude veliki vojskovođa i pobjednik poput kralja Davida, sposoban pobijediti sve svoje protivnike i priskrbiti mir svome gradu i narodu. Zato su se ljudi i uskomešali pitajući se tko je on i jesu li doista došla nekadašnja slavna vremena koja su nestrpljivo iščekivali nostalgična pogleda i srca. Svi su oni imali neku svoju predodžbu mesijanskog djelovanja, te time i mnoga svoja očekivanja od Mesije koji je ušao u Jeruzalem.

5. korizmena nedjelja – A

Korizmeno vrijeme redovito doživljavamo kao vrijeme žrtve i odricanja do mjere mrtvljenja i umiranja. Zato nam gotovo nikad riječ korizma ne usmjerava misao prema životu, radosti i sreći, nego prije svega prema ozbiljnosti života. Štoviše, prema stvarnostima koje nam mogu djelovati ne samo naprivlačne, nego čak i odbojne kao što je muka i umiranje. Posljednja i najbolnija od svih tih stvari doista je smrt koja nikoga ne zaobilazi, pa se onda svi, prije ili poslije, s njome trebaju suočiti. Jedna od prvih i najvažnijih naznaka smrtnosti je bolest. Bolest nas prva navede da se uozbiljimo i da razmišljamo o vlastitoj krhkosti i ograničenosti koje se u tjelesno-vremenskim uvjetima završavaju smrću. Bolest prva počne nagrizati ljudsku cjelovitost i budi slutnju o smrti kao ‘kruni’ prolaznosti našeg ljudskog stanja. Vrlo je logično potom da ljudi traže rješenja i pomoć za svoje bolesti, a na poseban način za problem smrti, jer su to dva vrlo neugodna protivnika njihova života. Upravo zato ima onih koji tvrde da ta dva protivnika siju strah među ljudima, te da se onda zbog njih i zbog straha od njih ljudi okreću k Bogu. Navodno, ne bi bilo ni religije da nije bolesti i smrti, jer se onda ljudi ne bi okretali k Bogu ni tražili njega i njegovu pomoć i zaštitu. Zato se postavlja pitanje: služi li i korizma tome da nam ublaži žeđ i želju za životom pred ovom krutom i okrutnom stvarnošću smrti, da nas na neki način pripremi na umiranje. Kao da bi nas tako korizma pripremala da se pomirimo sa smrću i da živimo pred njom bezosjećajni, jer je ne možemo pobijediti ni nadvladati. Poziva li nas korizma da se ‘pomirimo sa sudbinom’, kako mnogi kažu, jer se treba pomiriti s onim što ne možemo pobijediti?

4. korizmena nedjelja – A

Kad je Gospodin stvarao nas ljude, onda nas je stvorio sa mnogostrukim sposobnostima, a ne samo kao jednostrana ili prizemljena bića. Obdario nas je sposobnošću spoznaje, to jest posebnom vizijom, jer ne spoznajemo samo okom i pogledom, već i srcem i umom. Naš Stvoritelj nam je dao moć da spoznajemo na dubok i višestruk način, te zato kada on promatra nas ljude, ne promatra našu vanjštinu, već nam promatra srce i dušu u kojima je sadržana bit našega života, jednako kao i bit našeg promatranja stvarnosti. On nas je obdario darom da promatramo njega kao srce svoga života, jer nam od njega dolazi sposobnost da gledamo srcem. Sukladno tome, ako želimo do kraja koristiti svoje sposobnosti i darove, on bi trebao biti središte naših vizija i predmet našeg pogleda. Na žalost to se u mnogim situacijama ne događa.

Doista, njegov božanski plan za nas, to jest darovi promatranja života koje nam daje, mogu biti zamračeni ili oslabljeni na više načina, pa vrlo lako njega izgubimo iz vida i vidokruga, to jest s obzorja svoga života. Zato ako nas je Gospodin stvorio da gledamo srcem kao što i on gleda. Jasno je onda da ako ne vidimo dobro njega, da nešto nije u redu s našim srcem. To može značiti samo da je naše srce u tami ili je možda zaspalo i nalazi se u snu, ili je možda bolesno i nesposobno vidjeti. No kad se to dogodi, mi ljudi imamo obrambene mehanizme. Vrlo lako pronalazimo obrazloženja i opravdanja. Tako na primjer odlučimo vid mjeriti oštrinom oka, a ne srca i uma. Ili se pak navikavamo na vlastito stanje da ga proglasimo vjerodostojnim i mjerodavnim za svaku takvu ili sličnu situaciju.  Ako se ne znamo oduprijeti takvim opasnostima, onda ih prihvatimo kao neminovnosti i jednostavno proglasimo ih mjerom promatranja stvarnosti oko sebe.

3. korizmena nedjelja – A

Za nas ljude je jednako važno ono što stabilno posjedujemo i što jesmo u svojoj ljudskoj biti, kao i ono što želimo biti i dodatno ostvariti. Mi nismo ostvarena bića, već smo u trajnom rastu i ostvarenju svojih mogućnosti, moći i želja. Po tome se razlikujemo od ostalih bića, jer smo kadri željeti i usmjeriti svoje postojanje prema budućim ostvarenjima putem vlastitih želja. No dogodi nam se da ne znamo ispravno željeti, te od tolikih želja ne vidimo istinu stvarnosti, pa ni svoje prave mogućnosti prema kojima trebamo usmjeriti vlastite želje. Ako su naše želje nezrele ili necjelovite, onda ne vidimo niti što je život i što nam daje, pa postajemo nezadovoljni i osjećamo se neostvareno. Od takvih i tolikih želja dolazimo u situaciju da umiremo od žeđi za nečim što nemamo, a i nije nam primarno u životu. Želje ovoga svijeta nas čine žednima do mjere da umiremo od žeđi pored svega što imamo, te na kraju nikad ne dođemo do posjeda onoga što nam istinski treba. Žeđ želja je kao neimaština koja nas tjera da želimo imati, te je odraz unutarnjeg nesređenog stanja duše više nego činjenica o stvarnosti koje bi nam uistinu trebale. Žeđ želja je dokaz da nismo svjesni koje bogatstvo posjedujemo u duši, pa onda grčevito tražimo dalje i padamo u još veću žeđ želja. I takva žeđ želja u nama guši stvarne potrebe koje nosimo za Bogom i vječnim dobrima. Sami sebi ugušimo želje za Bogom, jer smo žrtve svojih želja i predodžbi. Pretvorimo život u pustinju u kojoj Boga nema, samo zato što smo svojim željama dali na volju da žeđaju za zemaljskim dobrima.