3. korizmena nedjelja – A

Za nas ljude je jednako važno ono što stabilno posjedujemo i što jesmo u svojoj ljudskoj biti, kao i ono što želimo biti i dodatno ostvariti. Mi nismo ostvarena bića, već smo u trajnom rastu i ostvarenju svojih mogućnosti, moći i želja. Po tome se razlikujemo od ostalih bića, jer smo kadri željeti i usmjeriti svoje postojanje prema budućim ostvarenjima putem vlastitih želja. No dogodi nam se da ne znamo ispravno željeti, te od tolikih želja ne vidimo istinu stvarnosti, pa ni svoje prave mogućnosti prema kojima trebamo usmjeriti vlastite želje. Ako su naše želje nezrele ili necjelovite, onda ne vidimo niti što je život i što nam daje, pa postajemo nezadovoljni i osjećamo se neostvareno. Od takvih i tolikih želja dolazimo u situaciju da umiremo od žeđi za nečim što nemamo, a i nije nam primarno u životu. Želje ovoga svijeta nas čine žednima do mjere da umiremo od žeđi pored svega što imamo, te na kraju nikad ne dođemo do posjeda onoga što nam istinski treba. Žeđ želja je kao neimaština koja nas tjera da želimo imati, te je odraz unutarnjeg nesređenog stanja duše više nego činjenica o stvarnosti koje bi nam uistinu trebale. Žeđ želja je dokaz da nismo svjesni koje bogatstvo posjedujemo u duši, pa onda grčevito tražimo dalje i padamo u još veću žeđ želja. I takva žeđ želja u nama guši stvarne potrebe koje nosimo za Bogom i vječnim dobrima. Sami sebi ugušimo želje za Bogom, jer smo žrtve svojih želja i predodžbi. Pretvorimo život u pustinju u kojoj Boga nema, samo zato što smo svojim željama dali na volju da žeđaju za zemaljskim dobrima.

2. korizmena nedjelja – A

Mi ljudi kao stvorenja Božja u svome djelovanju ravnamo se načelom dobra. Činimo redovito ono što smatramo dobrim za sebe. Poteze koje vučemo i odluke koje donosimo, donosimo isto tako prema ključu dobra. Svoje životno okruženje, obitelj i društvu u kojem se krećemo, isto tako mjerimo prema tome koliko je dobro ili koliko nam je dobro. No osim što je Gospodin u nas usadio ovaj mehanizam dobra prema kojem donosimo svoje odluke i pravimo izbore, stvar postaje složena u trenutku kada pokušamo objasniti što je to dobro. Jer nemamo svi istu predodžbu dobra, pa na taj način netko smatra dobrim ono što procijeni na temelju površnog zaključka i izvanjskih okolnosti, dok netko drugi prosuđuje što je dobro na temelju dubljih uvida u stvarnost. Tako, na žalost, usvajamo krive kriterije onoga što je dobro za nas i naš život, jer dobro najčešće poistovjećujemo sa zemaljskim standardom i užicima ovoga svijeta. Ljudi danas smatraju da im je dobro, to jest da se živi dobro tamo gdje je dobar standard i gdje mogu uživati u izvanjskim ponudama ovoga svijeta.

Na tragu toga možemo iščitavati i današnji evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Isus je poveo sa sobom na goru visoku, u osamu, trojicu svojih učenika: Petra, Jakova i Ivana. Nakon što se pred njima preobrazio, oni su ostali preneraženi, a tek je Petar uspio nešto izustiti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Učenicima je bilo potrebno iskustvo Isusova preobraženja da shvate kako im je dobro biti s njime, do mjere da nisu mogli niti izreći svoje oduševljenje. Jedno takvo posebno iskustvo Isusova preobraženog, sjajnog lica i bijelih haljina, otvorilo im je sasvim drukčiji pogled na život i viziju istoga. Vjerojatno su i oni imali za sebe određeno poimanje dobra koje je bilo slično onome što su smatrali i drugi ljudi. No u trenutku kad im je Isus očitovao djelić svoje biti i svoje slave, ostali su zapanjeni njegovom ljepotom i shvatili kako im je dobro biti s njime. Isus im je otkrio da je dobro uživati u pogledu na njega i njegovo lice. Dobro im je bilo biti tamo gdje im je zasjalo njegovo lice u punom sjaju i gdje su uživali u njegovoj svetoj prisutnosti. Od tog trenutka drukčije počinju mjeriti što je to lijepo i dobro na zemlji. Prihvaćajući Isusa za mjeru ljepote, pokazuju da se ljepota života na zemlji ne može mjeriti bez Isusa. On je istinska mjera ljudske dobrote i ljepote. Dobro nam je biti na zemlji u onoj mjeri u kojoj uživamo u njegovoj ljepoti i prisutnosti.

1. korizmena – A

Korizma je vrijeme intenzivne duhovnosti koja se ne svodi samo na izvanjske radnje i aktivnosti, već pretpostavlja i one duhovne, unutarnje. Primjer za to nam daje naš Gospodin koji odlazi u pustinju četrdeset dana i četrdeset noći gdje intenzivno posti. No za njega duhovni život nije bio samo opsluživanje izvanjskih odredbi o hrani, već je u isto vrijeme bio i prostor duhovnog opredjeljenja za stvarne vrednote koje dolaze od Boga, a koje se osjete u nutrini. Prema njegovu svjedočanstvu istinska duhovnost nije samo izvanjska pojavnost, već cjelovitost unutarnjeg stava o kojemu ovisi ono izvanjsko. To je vrlo očito upravo u sotonskim kušnjama kojima je bio izložen. Na njega sotona vrši kombinirani napad koji pretpostavlja i tjelesne i duhovne potrebe i stavove.

Isto tako sotona čini s nama: nudi nam kruha i zadovoljenje svih zemaljskih potreba, ali mu je cilj domoći se našega srca i naše nutrine. Kad uspije prodrijeti unutra, onda je on gospodar našega života. A jer u svima nama, u našim dušama, postoji težnja za sigurnošću kruha, jednako kao i ona za slavom i za bogatstvom ovoga svijeta, sotoni je to prigoda da nam oduzme ono što je najvrijednije za nešto zemaljskih ustupaka.

6. nedjelja kroz godinu – A

Kad je Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje bio je veliko osvježenje Božjem puku koji je željno upijao svaku njegovu riječ. Zato su ga i doživjeli kao učitelja koji napokon donosi željno očekivanu i prijeko potrebnu novost, čega je i sam bio svjestan. Jer da nije bio svjestan, ne bi sama sebe suprotstavio onome što je bilo rečeno starima kad im je bio objavljen Zakon Božji. Zato njegove pouke i počinju kontrastom: „Čuli ste da je rečeno starima…a ja vam kažem.“ Na tragu toga mnogi su doživjeli, pa čak i priželjkivali da on odbaci određene zakonske odredbe koje su dane starima, a koje su mladi naraštaji smatrali preteškima za vršenje, te time i poželjnima da ih se odbaci. Kada je Isus osjetio što oni očekuju, imao je potrebu dotaknuti se te tema i pojasniti je svojim slušateljima i učenicima: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.“ Svojim jasnim stavom Isus je usmjerio nade i promišljanja, težnje i očekivanja svojih učenika u pravom smjeru.

Uistinu, ovaj nam evanđeoski odlomak potvrđuje da se Isus našao u procijepu ili škripcu između onih koji su pošto poto htjeli sačuvati predaje starih i doslovno se držati svega što je njime rečeno i u njihovo vrijeme zapisano, i onih koji su htjeli uvesti novosti i promjene dokidajući određene odredbe starih. Iz Isusovih riječi i nastupa zračila je novost, ali ne novost razornog revolucionara, kako su neki očekivali. Njegov nastup i pouka nisu bili stav pobunjenika koji protestira, već učitelja koji iznosi božansku mudrost koja je trajno mlada i svježa, premda se njeno vrijeme mjeri vječnošću.

5. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što svoje učenike i slušatelje Gospodin proglasi blaženima, Isus će im odmah i naznačiti što od njih očekuje, što nam donosi sveti Matej u današnjem evanđeoskom odlomku. Htio je da odmah budu svjesni uzvišenog poslanja koje žive sukladno svome vjerničkom identitetu očitovanom u blaženstvima. Oni koji su svjesni svoga blaženstva u Bogu, trebaju u konkretnosti svoga života živjeti sukladno daru blaženstva koje su primili od Boga. Jer svi oni koji su blagi, krotki i ponizni trebaju svojim životom drugima biti putokaz. Kao što Isus očekuje od učenika da budu blaženi slijedeći blaženstvo koje dolazi od Boga, tako isto očekuje da budu sol, svjetlo i grad na gori, kao što je to i sam Bog. On je prije svega prisutan u ljudskom životu kao sol koja hranu čini ukusnom, jednako kao što je svjetlo koje obasjava ljudski život. No on je ujedno pouzdana zaštita i sigurnost vrlo prikladna za svakoga tko traži sigurnost. On je vidljiv onima koji ga traže i u njemu nalaze svoje čvrsto utočište. Na taj način Isus predstavlja i poslanje svojih učenika kojima zadaje gotovo proturječan zadatak. Oni moraju biti s jedne strane sol i svjetlo, a s druge strane grad na gori. A svojstva soli i svjetla su da su nevidljivi i neprimjetni dok su prisutni, no primijeti se i osjeti ako ih nema. Prema tome od svojih učenika očekuje da budu diskretni, ali ne poradi toga manje prisutni u životu ljudi i svijeta.

4. nedjelja kroz godinu – A

Kad evanđelisti opisuju početak Isusova javnog djelovanja, vrlo jasno ukazuju da je njegova aktivnost je bila višestruka. Tako je sveti Matej zapisao da je nakon krštenja u Jordanu bio kušan u pustinji, nakon čega se vratio u Galileju gdje je započeo svoje poslanje u svome narodu. Prije svega znao je da treba pronaći suradnike u djelu spasenja, te je tako okupljao i svoje učenike u isto vrijeme dok je pozivao narod na obraćenje, a kad je počeo propovijedati, sveti Matej kaže da je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu liječeći svaku bolest i nemoć u narodu. A onda kada Evanđelist želi prenijeti dio sadržaja koji je Isus propovijedao, započinje proglasom o blaženstvima koje smo čuli u današnjem odlomku. No prije nego što će prenijeti Isusove riječi, kratko će opisati kontekst sljedećim riječima: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati.“ Isus dakle, kad progovara, u prvom redu naučava i poučava svojim riječima.

Možda nam se to ne čini prevažnim, no uistinu je znakovito to što reče sveti Matej za Isusa. Pogotovo kad usporedimo s vlastitim iskustvom i kad promatramo naše živote i ponašanje u odnosu prema drugima kojima trebamo upraviti poneku riječ i pouku. Mi se ne znamo postaviti poput njega i poučavati kao što je on poučavao. Počesto se osjećamo nemoćno i zbunjeno pred ljudima i problemima koji ih muče. Ne znamo što bismo im rekli i koje bismo im rješenje ponudili. Naše riječi i razgovori, rasprave i dokazivanje, nisu poput Isusova nauka.

3. nedjelja kroz godinu – A

Prema evanđeoskom izvještaju sv. Mateja, Gospodin Isus se nakon krštenja na Jordanu iz Judeje vratio u kraj u kojem je odgojen i po kojem je nosio ime Galilejac. Upravo u Galileji planirao je započeti svoje djelovanje, a koje će kasnije dovršiti u Judeji, duhovnom i bogoštovno središtu svoga naroda. Evanđelist navodi i razloge i motivacije takvog postupka ukazujući da je time ispunjavao proročanski nagovještaj proroka Izaije koji veli:  Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Isus dakle dolazi u prostor u kojem se osjećala prisutnost poganstva više nego u drugim dijelovima Izraela, te je time pokazao da je došao odagnati tamu poganstva koja se nadvijala nad narod. No osim što je trebao svjetlom obasjati svoj narod, on je trebao postati i svjetlo drugim narodima, te tako sv. Matej najavljuje njegovo sveopće spasenjsko djelovanje. Njegovo mesijansko djelo nije se ticalo samo izraelskog naroda koji je sjedio u tmini i potom vidio svjetlost veliku, već je i svim narodima po njemu osvanula jarka svjetlost. Isus odlazi na periferiju života, među one koji su bili zabačeni i zapušteni, upravo tamo gdje je tama najveća, da bi donio svjetlo onima koji su ga bili najpotrebniji.

2. nedjelja kroz godinu – A

Dan nakon Isusova krštenja na Jordanu, sveti Ivan Krstitelj je imao prigodu ponovno ga vidjeti te za njega posvjedočiti svojim učenicima da je Sin Božji. Između ostaloga tom zgodom je rekao: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.” Upravo zato što ima potrebu da on posvjedoči za Isusa i da učini sve da se on očituje Izraelu, Ivan svojim učenicima ukazuje na njega i usmjerava ih prema njemu. Kako vidimo, sveti Ivan shvaća i svoje poslanje kao preteče da učini sve da se Mesija očituje Izraelu. Njegove riječi znače da Isus nije bio očitovan, ili pak da nije bio očitovan u dovoljnoj mjeri, te on smatra svojom zadaćom služiti njegovu očitovanju. Zato se postavlja pitanje kako je moguće da Sin Božji nije bio očit i očitovan Izraelu, te isto tako, što može ili treba učiniti smrtni čovjek poput Ivana da se on očituje narodu.

Naime, Bog je napravio tako očit čin da je postao čovjekom. Od nevidljivoga postao je vidljiv, te je time učinio najveći mogući korak očitovanja čovjeku. No upravo je to kod ljudi izazvalo dodatno nerazumijevanje. Nisu razumjeli da će moćni Bog postati nemoćnim čovjekom s ciljem da se punije očituje. Narodu koji je živio u tolikom neznanju, a iščekivao je moćni Božji zahvat u povijest, trebalo je ponuditi pojašnjenja i otvoriti im oči da vide da je se Bog očitovao kao ponizni Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta. Upravo jer se Božji Sin učinio toliko očitim, narodu je bio neočit, te je Ivan Krstitelj trebao pomoći da postane očit, to jest očitovan Izraelu. Jer Bog nije očit na način koji bismo mi poželjeli i na koji zamišljamo, te mi ne razumijemo da je više nego očit.

Krštenje Gospodinovo

Slaveći nedjelju krštenja Gospodinova spominjemo se trenutka kad je Gospodin odlučio stupiti na društvenu scenu, te iz skrovitoga života u Nazaretu započeti svoje javno djelovanje. A izabrao je kao privi čin tog javnog djelovanja ili nastupa otići na krštenje koje je na Jordanu dijelio narodu Božjemu sveti Ivan Krstitelj. Kako vidimo iz evanđeoskog odlomka, njegov pristup je ponizan a nastup jednostavan, jer on dolazi pred svetog Ivana spreman u krštenju prignuti svoje koljeno pred Bogom. Baš zato jer je to bilo krštenje obraćenja i pokore, Ivan ga je od toga odvraćao znajući da Isusu ne treba krštenje. Osim toga, svjestan da je pred njim Mesija, Ivan se nije osjećao dostojnim podijeliti mu krštenje. No morao je popustiti u trenutku kad je Isus inzistirao da tim činom ispune „svu pravednost“, kako nas izvještava Evanđelist. Isus, dakle, dolazi sa svom jednostavnošću i ničim ne izaziva pozornost, već se suobličuje svemu onome što je bilo prikladno za bilo kojeg čovjeka. On u potpunoj poniznosti započinje svoje služenje svome narodu, jer je poniznost preduvjet stvarnog osobnog uspjeha, kao i napretka kojem treba težiti društvo i narod. Bio je svjestan da je došao kao Mesija da bude spasitelj svoga naroda, te je tim više njegov potez znakovit.

Mi vrlo dobro znamo da se mi ljudi ne ponašamo tako kada nastupamo u javnosti ili kada se trebamo pokazati pred drugima preuzimajući važne službe u društvu. Vidimo da se u takvim ili sličnim prigodama, redovito treba izazvati pozornost javnosti i medija. Kada se po prvi put preuzimaju važne službe i događaju promjene, kada nastupaju mladi i talentirani pojedinci koji su nada svoga društva, sazivaju se tiskovne konferencije i objavljuju najave i izviješća o dolasku takvog pojedinca koji će donijeti prevagu ili značiti zaokret i pomak u svakom pogledu. To je prigoda da mu se dopusti da iznese plan, da dadne obećanja i da nastupom oduševi pristaše za revno nasljedovanje i potporu.