25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba iz današnjeg Evanđelja uvijek je, koliko god je čitali, vrlo neobična i zbunjujuća. U sebi osjećamo kao da je ipak gospodar učinio nepravdu onima koji su cijeli dan radili, premda im je rekao da ih nije oštetio: Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću? I premda iz perspektive pogode stoji ova primjedba, neki osjećaj pravičnosti ipak nas tjera dovesti je u pitanje i reći da je gospodar mogao prema onima prvima biti malo darežljiviji i velikodušniji. I takav nas osjećaj prati dok razmišljamo iz perspektive vlastitoga probitka viđena kroz novac, dok s druge strane ne znamo vidjeti istinsku dobrobit koju su uživali oni prvi time što ih je gospodar uzeo da rade u njegovu vinogradu. Pogotovo ako prispodobu stavimo u duhovni kontekst, tada postaje jasno da je naša optika promatranja sasvim kriva, jer se usredotočujemo samo na zaradu, a ne znamo vidjeti cjelokupnu korist koja se skriva iza zajedništva s Bogom. Ta korist koja stoji u pozadini daleko je veća od uske zarade koja je većini ljudi najveća motivacija za rad.

Na žalost mi ljudi je ne znamo dobro sagledati ponudu Božju te se cjenkamo sa svime i u svemu što nam nudi. Dok nas on velikodušno poziva da dođemo u njegov vinograd, da zdušno radimo na svome spasenju i na spasenju braće ljudi, mi se tome opiremo jer

24. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju Petar je postavio jedno sasvim obično pitanje Isusu: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješ o mene? Do sedam puta? Pitanje je sasvim obično i odražava stanje naše ljudske naravi i usmjerenje naše pozornosti. Uglavnom smo usmjereni na to da vidimo kad se naš brat ogriješi o nas i to doživljavamo kao problem, te postavljamo neke granice tolerancije do koje može ići tuđa uvreda prema nama. Sam Petar je postavio pitanje polazeći od pretpostavke da postoji granica do koje može trpjeti svoga brata kad se ogriješ o nj, nakon čega bi onda došao prostor kada bratu mogu odrediti sankcije i uzvratiti mu nepraštanjem i istom mjerom. Isus je, međutim, tu granicu potpuno pomakao, to jest otklonio govoreći Petru da treba opraštati do sedamdeset puta sedam, što će reći uvijek.

Nakon toga Isus mu priča prispodobu o dva dužnika želeći mu skrenuti pozornost

Ovu englesku riječ koristi
sve veći broj mladih ljudi,
te njome opisuju poznate osobe
i stručne na pojedinim područjima,
a koje su posebno aktivne
na društvenim mrežama
na kojima imaju mnogo
virtualnih sljedbenika.
To je doslovno postalo
čak zanimanje koje se
dobro koristiti i iskoristi
u komercijalne svrhe,
a začuđuje kako su ljudi
koji ih prate tako povodljivi
da svoje živote i ponašanje
oblikuju prema modama,
stavovima i uvjerenjima
smrtnih i površnih ljudi.

S druge pak strane zaboravljaju
da postoji jedan drugi
božanski ‘influencer’ koji je
svojim životom i riječima
utjecao na nebrojeno
mnoštvo ljudi koji su
prihvatili ne ljudske,
već božanske vrijednosti,
ne ljudski već božanski
način života na zemlji.
Kamo sreće kad bi Isusa
i danas mladi ljudi
s oduševljenjem slušali
i slijedili kao svoga ‘influencera’
u načinu života koji je
ustanovio na zemlji,
umjesto da slijede izlizane
ljudske mode i modele.
Zato se ne isplati trošiti
vrijeme, duše i život
na prolazne utjecaje,
već prionuti uz ono
što je neprolaznu
i čemu je nagrada vječni život.

23. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak sastavljen je od tri kratke Isusove pouke koje su ostale kao pravilo ponašanja Crkve kao zajednice vjernika u situaciji kada se primijeti da netko od članova zajednice ne živi dosljednim i ispravnim životom. Takve situacije su neželjene, ali ipak jedan dio svakodnevnice, jer, na žalost, nikada nije bilo idealnoga vremena u kojemu su svi članovi Crkve zdušno i jednodušno prihvaćali i živjeli Božje odredbe i preporuke. Kao i danas, u svim vremenima bilo je onih koji su formalno pripadali zajednici vjernika, a opet, s druge strane,  nisu marili za pojedine odredbe, već su živjeli grešnim životom. I ne samo kao neku privatnu slabost, već počesto i otvoreno griješeći protiv Božjega Zakona i crkvenih odredbi. Uz to, nije rijetkost da se dogodi da takvi pojedinci koji žive u otvorenom grijehu, a pogotovo ako obnašaju društveno važne funkcije, u nekim prigodama dolaze na euharistijska slavalja i pristupaju svetoj pričesti kao da se nije ništa dogodilo ako žive razvratnim životom, ako žive u drugom braku ili pak ako zastupaju bezbožne ćudoredne stavove kao što je promicanje prava na abortus i sličnih grijeha.

Tko je u ovim vrelim mjesecima
okusio ljetne radosti na moru,
sigurno se okušao i u ronjenju.
Svatko od nas brzo otkrije
kako vrijedi jedno pravilo:
kad ne znaš plivati, teško se
održavati na površini,
a kad naučiš plivati,
otkriješ da nije baš lako roniti.
Jer treba poznavati vještinu
zaranjanja i drugih pokreta,
kao i onu ispuštanja zraka,
jer nas mora izbacuje
zbog zraka koji imamo
u plućima i organizmu.
Nešto slično se događa
i u duhovnome životu,
to jest životu upoznavanja
Boga i njegova otajstva.
Onaj tko Boga nije upoznao,
njegove dubine postaju vode
u kojima se lako gubi život,
umjesto da iz njih crpimo
ljepotu i nadahnuće postojanja.
U Božje otajstvene dubine
potrebno je znati zaroniti,
no na žalost mnogi kršćani
su tek loši plivači i nevješti ronioci.
Ako su naduti i puni oholosti,
čim probaju zaroniti,
more Božjega otajstva ih
vrati na površinu.
Jer tko želi roniti
u Božjim dubinama
treba posjedovati
veliku doza poniznosti,
te malo po malo uranjati
u neizmjerno otajstvo
mira, dobrote i ljubavi.
Za spoznaju Božjih dubina
ne pomaže ljudska sila,
već samo božanski posluh
našem Gospodinu Isusu
vodi do boljeg i sigurnog uvida
u sva otajstva za nas
položena u dubine Božjega srca.

22. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak je dobro poznati razgovor između Gospodina Isusa i apostolskog prvaka Petra, a u kojem se suprotstavljaju dvije temeljne opcije života. S jedne strane Isus naviješta učenicima božanski plan – svoje spasenjsko djelo radi kojega je došao na zemlju, a sa svoje strane Petar otkriva da nije ništa razumio od Božjih nauma, te reagira kao običan smrtnik koji nema dublje uvide u život. Zato će mu Isus i reći: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Jer je Isus kao utjelovljeni Bog trebao i svojom ljudskošću prihvatiti Božji naum, te je Petrovo odvraćanje od toga doživljavao kao neku vrstu kušnje i sablazni, slične onim kušnjama kojima je bio izložen kad ga je kušao sotona u pustinji, koji ga je na lukav način htio odvratiti od služenja Bogu i njegova poslanja. U ovom slučaju Petar kao da želi stati na njegovu stranu i zaštititi ga od svega što on naviješta da se ima dogoditi, no Petar ne uzima u obzir sve sastavnice života, već razmišlja jednostrano kao čovjek. Petar reagira po ljudskom nahođenju, uvjeren kako je najvažnija stvar u životu čuvati ljubomorno svoj zemaljski život, a ne vršiti volju Božju i ići putem spasenja.

21. nedjelja kroz godinu – A

Današnje Evanđelje nam donosi dijalog Isusa s apostolom Petrom, a ovaj je odlomak poznat kao Petrova vjeroispovijest. Petar je, naime, ispovjedio vjeru u Isusovo božanstvo, te je nakon toga dobio Isusovo obećanje da će mu dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Služeći se slikom ključeva, Isus Petru obećava dati vrlo vlast koju nemaju smrtni ljudi, a to je vlast nad spasenjem drugih ljudi. Takva tvrdnja da Bog daje vlast nekom svom apostolu, koji je između ostaloga ribar, nad ulaskom u život vječni zvuči gotovo nevjerojatno u našem individualističkome svijetu u kojemu k tome pretpostavljamo da je spasenje plod i osobnih zasluga, te stoga neki Petar s time ne bi trebao imati ama baš ništa. Sve se pomalo držimo tako kao da s naši spasenjem nema veze nitko treći osim nas i Gospodina, te isključujemo svaku pomisao o nekoj trećoj strani koja bi trebala imati značajniju ulogu pri tome.

No pri svemu tome Isus je bio prilično jasan: Petru i Crkvi je dao posebnu vlast nad vratima spasenja, jer je njima, a u prvom redu Petru, povjerio ključeve, kako sam reče.

U ove ljetne dane mnogi se
opredjeljuju provesti godišnji
kampirajući u šatoru,
premda je manje raskošno
od ljetovanja u hotelima.
Kampiranje ima prednost
jer se šator može postaviti
na bilo kojem mjestu,
te se vrlo lako možeš
mijenjati lokacije jer nisi
čvrsto vezan uz nijedno
određeno mjesto.
Kampiranje podsjeća na
nomadski način života,
a poruka koju ostavlja
obnavlja svijest
o nestalnosti ljudskoga života.
Na sličnu pustolovinu
odlučio se i Božji Sin kad je
došao među nas ljude.
Zato će sveti Ivan zapisati
da se Riječ Božja ušatorila
među nama u ljudskom tijelu.
Došao je među nas
u naš zemaljski šator
da nas upozori na nestalnost
ljudskog života na zemlji,
te da nas nauči kako
podići šator i zaputiti se
prema vječnoj i neprolaznoj
domovini na nebesima.
Boravkom u ljudskome tijelu
počastio je i posvetio
naš mali zemaljski šator,
te je čovjeka, ušatorivši se
u ljudskoj naravi,
uzeo u svoj nebeski šator.