16. nedjelja kroz godinu – A

Iskustvo mnogih ljudi sa životnim planovima je takvo da se često pitaju kako to da im se u životu događa zlo, iako su sve dobro planirali ili poduzeli sve da bude dobro. Napravili su dobre planove i odlučili se za dobru izvedbu, a na kraju sve ispadne krivo. Na poseban način to pojedinci uočavaju kada je riječ o odgoju. U odgoj svoje djece ulože toliko riječi i pouka, toliko poticaja i napora, a može se dogoditi da dijete kasnije sve čini naopako. Ljudi se tada čude odakle neprimjereno ponašanje i čudni stavovi, jer ih roditelji nisu tome poučavali, nego su ih poticali da idu ispravnim putem.

No, u životu, a napose u odgoju, treba računati i sa zlom, kako nas Gospodin potiče ovom prispodobom o sijanju kukolja. Jer uvijek ima onih koji su spremni sijati kukolj. To je svojevrsni fenomen da postoje ljudi koji se stavljaju u službu zla i Zloga, pa svoje darove i snage koriste da siju kukolj laži i podmetanja protiv svojih bližnjih. Ne radi se, dakle, samo o ljudima koji su slabi i grešni, te uslijed svoje slabosti i grešnosti čine grijeh, jer je i grijeh svojevrsni kukolj. Isus, naprotiv, spominje ljude koji svjesno čine zlo drugima i bore se protiv Božjeg usjeva.

15. nedjelja kroz godinu – A

Premda živimo u vremenu kada gotovo više ne svjedočimo scenama poput onih zapisanim u Isusovoj prispodobi o sijaču, ipak ova prispodoba ne gubi svoju snagu i dubinu ni u naše vrijeme. No, kao i svaka druga prispodoba koja govori o duhovnim stvarnostima slikama iz našeg zemaljskog okruženja, i ova ima svoja ograničenja, to jest opasnost da se poneki od njezinih detalja krivo shvati, pa onda i krivo primijeni na naš svakodnevni život. Tako bi se iz ove prispodobe moglo zaključiti sljedeće: Krivicu za neplodnost određenog zrnja, to jest neuspjeh i neostvarenje, treba pripisati sijaču i njegovoj vještini sijanja. Naime, kad bi on bolje sijao, ne bi dopustio da neko zrnje padne uz put, da drugo padne na kamenito tlo, a da nešto zrnja padne u trnje. Jer čim je tako sijao, on je odgovoran što je bacao sjeme tamo gdje nije trebalo, pa je kriv što uspjeh i urod sjemenja nije mnogo veći.

On je protratio određenu količinu sjemena jer nije pazio kako sije, te je dio sjemena pao tamo gdje ne treba, a jednostavno nije imao šanse uspjeti doći do roda. Zaključak bi bio da je taj sijač bio tako neoprezan, nevješt i rasipan kad je sijao da je dopustio propadanje određene količine sjemena koje je moglo donijeti bogat urod. Odgovornost je na njemu koji baca sjeme, a ne na sjemenu koje je završilo tamo gdje je završilo. Dio sjemena nije imao sreću da završi na plodnom tlu, te nije odgovorno za neplodnost, dok je drugi dio sjemena pao na plodno tlo, te nije imao problema biti plodan te donijeti, prema svojoj sposobnosti, stostruk, šezdesetostruk ili tridesetostruk urod.

14. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin je takav da nas svojim naukom iznenađuje, jer nas poučava neobičnim stvarima koje mi ljudi u svojoj ljudskosti ne uočavamo. A riječ je o takvim stvarima koje bi prije svega trebale biti sasvim normalne i logične ljudima, a ne Bogu. Nažalost, mi ljudi tako izokrenuto shvaćamo svoj život da ne uočavamo koji bi trebao biti ispravan stav i ispravno ponašanje prema njemu, to jest prema nizu nosivih vrijednota koje su nezaobilazne u životu. A nekoliko stvari koje odmah paraju uši su sljedeće: Krist hvali malene i potiče ljude da budu maleni, svjedoči o Ocu nebeskome koji je mnoge stvari sakrio od mudrih i umnih, te poziva ljude da nose svoj jaram i budu krotki i ponizni srcem. Sve ovo što Gospodin očekuje i traži od svojih učenika, kosi se s ljudskim načinom razmišljanja koji je svojstven svima nama. Bježimo od poticaja da budemo maleni, jer vidimo da oko nas u društvu oni maleni prođu najgore jer su bespomoćni i nezaštićeni. Nadalje, ne prihvaćamo niti Boga koji nešto skriva, kad nam je redovito zacrtani cilj biti veliki i poznati, pogotovo ako je riječ o znanju. Ne vidimo ništa spornoga u razvijanju i traženju znanja i mudrosti, jer bi bilo i logično da, što više prikupimo znanja i mudrosti, postajemo sposobniji i korisniji i sebi i drugima. Naposljetku, neobično nam zvuči kada nas Gospodin poziva da nosimo jaram, a nama je u biti i naravi zacrtana žeđ i želja za slobodom, te potreba da se oslobodimo svakog jarma i nametnutih obveza.

13. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin Isus u današnjem evanđeoskom ulomku poučava svoje učenike na koji način se trebaju ponašati da bi bili dostojni njega i odnosa s njime. Svjestan da nije svako naše ponašanje dostojno njega niti priliči našem kršćanskom imenu i statusu, On sam objašnjava da trebamo živjeti prema određenim kriterijima da bismo bili dostojni njega. Kriteriji koje Isus postavlja i prema kojima mjeri život dostojan njega su temeljno dva: sposobnost ljubavi i sposobnost žrtve: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“

Dostojanstvo sa zadaćom

Isusovo očekivanje da budemo dostojni njega vraća nas na govor o našem dostojanstvu. S jedne strane, ovim riječima ističe svoje uzvišeno dostojanstvo, a s druge, nama daje mjere i smjernice prema kojima se trebamo ponašati da bismo bili dostojni njega i njegovog dostojanstva. Ako On pazi na svoje dostojanstvo i očekuje da budemo dostojni njega, važno je razmotriti dovodi li to do umanjivanja našeg dostojanstva ili ga uzdiže. Poticanjem da budemo dostojni njega, postavljamo pitanje ne dovodi li On u pitanje naše dostojanstvo, kao da bi sebe stavio u prvi plan. Želi li svojim zahtjevima uvećati svoje dostojanstvo na račun našega? Pogotovo kada traži da nosimo svoj križ i budemo spremni izgubiti život poradi njega, ne ugrožava li time naše dostojanstvo i ne podređuje li nas previše sebi i svojim interesima?

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus svojim učenicima upućuje riječ pouke o svjedočenju njegova nauka pred ljudima. S jedne ih strane jača da budu odvažni i ustrajni u naviještanju, a s druge im ostavlja i ozbiljnu opomenu. Te su riječi uvijek aktualne, pa tako i danas, u vremenu kada se umnažaju različiti načini javnoga govora i kada se i sami pitamo kako naviještati i svjedočiti njegovu istinu. Gospodin ponajprije hrabri svoje učenike govoreći im da se ne boje ljudi, jer se ljudi u svojoj zloći često vode nakanom da drugomu učine zlo, a ne da pokažu i posvjedoče istinu. Naravno, za svoje izopačene nakane traže pokriće i izgovore te nalaze opravdanje kad god progone pravednike služeći se prljavim metodama njihova ušutkivanja i uklanjanja. No argumenti izopačenih ljudi parcijalni su i pristrani, osobito zato što ih njihova zla nakana čini osakaćenima. A čim svojim riječima ili načinom izlaganja žele drugima nanijeti zlo, oni postaju nevjerodostojni u Božjim očima. Pred ljudima, dakako, skrivaju svoje prave nakane te se često prikazuju slobodoumnima i željnima istine. Zato Isus bodri svoje učenike da ustraju, jer nije lako nositi se s onima koji ih mrze i koji žele zlo drugima, a u javnosti se prikazuju kao ljubitelji ljudi i istine, dok u sebi to nisu. U tom smislu Isus tješi svoje učenike riječima da će sve jednoga dana izići na vidjelo u svojoj punini, kada Bog razotkrije namisli srdaca i pokaže ono što je u ovome povijesnom trenutku skriveno našim očima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Štoviše, triput u ovome odlomku Isus im govori da se ne boje, svjestan da će, kao što je on morao trpjeti radi istine, tako i oni morati biti spremni na trpljenje, pa i na to da ih netko nastoji i usmrtiti na ovaj ili onaj način.

11. nedjelja kroz godinu – A

U prvom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona pronalazimo kratak opis utemeljenja Božjeg naroda. Taj narod nastaje Božjim izborom i potom njegovom ljubavlju i skrbi. S obzirom na to, narod nema nikakvih prethodnih zasluga, jer ga Bog bira svojom inicijativom, te se prema njemu odnosi zaštitnički u odnosu na druge narode. Izrael je bio njegova predraga svojina, ali je opet, s druge strane, imao posebnu zadaću čuvati svoj status pred Bogom, to jest svoje zajedništvo s njime živeći posebnim životom. Da bi narodu bilo jednostavnije živjeti prema Božjoj volji, Bog im je ostavio zapisane svoje uredbe i zakone, a isto tako im je ostavio vođe da mu omoguće živjeti prema njima. No nije želio samo da oni formalno poštuju njegove odredbe, nego da osjete njegovu blizinu. Cilj mu je bio da vide da je on među njima prisutan, te da ih on osobno vodi i živi među njima. A tu svoju prisutnost on objavljuje preko živih ljudi poput Mojsija kojima daje posebne zadaće da vode narod u njegovo ime. Vršeći svoje poslanje autoritetom Božjim njih su slikovito mogli nazvati pastirima naroda. Upravo to je bila posebnost naroda Božjega, jer nijedan drugi narod nije imao tako izravan odnos s Bogom, niti je Boga doživljavao svojim pastirom, kao što je izraelski narod kojemu je Bog odredio pastire da ga vode putem pravoga života.

Znajući za takav odnos Boga i njegova naroda, tim više čudi da je mnogo puta rezultat Božjih nastojanja i skrbi bio uzaludan. Naime, sveti Matej u Evanđelju navodi da je Isusu, kad je vidio mnoštvo, bilo žao jer su bili izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Vidimo da se moglo lako dogoditi da narod, bilo zbog svoje nepažnje, bilo zbog neodgovornosti i mlakosti pastira, ubire gorke posljedice i pada u teška i mučna stanja duha. A narod je bio u takvom stanju jer nije osjećao Boga u svojoj sredini, već je bio prepušten samome sebi i svom ljudskom načinu života koji im nije pružao utjehu niti bio prava hrana njihovoj ljudskosti. Upravo zato je Božji Sin sišao na zemlju da pokaže svoju božansku sućut, te da uspostavi trajnu skrb nad narodom. On je dobro znao da je povlastica imati Boga za pastira, te živjeti po njegovim uputama imajući svakodnevnu sigurnost da hodimo ispravnim putem kojim nas on vodi. Zato se on pojavio kao utjeha izmučenom narodu jamčeći mu ne samo da ga vodi po Božjim zakonima i uredbama, nego jamčeći mu živo vodstvo samoga Boga. Jer u našem povijesnom hodu nije dostatno samo hoditi po nekim pravilima koja je Bog dao, nego je neophodno osjećati utjehu Božje prisutnosti. Samo je to prava sigurnost i utjeha, jer povijesni put zna biti neugodan i vrlo iscrpljujući ako nema žive Božje prisutnosti koja daje jamstvo i smisao svakom koraku.

10. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak o obraćenju svetoga Mateja donosi jednu važnu Gospodinovu pouku koja objašnjava, s jedne strane, smisao njegova poslanja u odnosu prema nama, a s druge nas potiče da i mi zauzimamo ispravne stavove jedni prema drugima. Naime, nakon što je pozvao carinika Mateja da ide za njim, Gospodin je sjeo za stol u njegovoj kući, gdje su se okupili mnogi drugi carinici i grešnici s njim i njegovim učenicima. Zato su farizeji, kao dežurni kritičari i moralizatori, iščuđavajući se, komentirali njegovim učenicima: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?“ Vrlo dobro su znali da Gospodin nije sjeo s njima iz nekih pragmatičnih razloga, nego zato što je duboko bio svjestan svoga poslanja i njihove potrebe da se susretnu s Božjim milosrđem. Zato je on sam priskočio upomoć svojim učenicima da obrazloži zašto je sjeo blagovati s carinicima i grešnicima: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.’ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Od trenutka kada je stvorio čovjeka, Bog je uvijek imao sluha za ljudske potrebe, te je znao što mu je potrebno na njegovu životnom putu. Premda ne tako jasno u prvi mah, to nam govore riječi koje izgovara Mojsije, potičući izraelski narod da to nikad ne zaboravi: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li se držati zapovijedi njegove ili nećeš.“ Mojsije tako u grubim crtama i na način shvatljiv tadašnjem čovjeku opisuje Božje djelovanje, trudeći se održati ravnotežu između Božje dobrote i providnosti, kao i onog teškog pustinjskog iskustva kroz koje je Gospodin odlučio da narod prođe. No, polazeći od samih Mojsijevih riječi, mogli bismo steći dojam da je riječ o Bogu koji se služi grubostima, koji je svjesno ponižavao svoj narod nevoljama i kušnjama. Međutim, s druge strane, znamo dobro da je narod sam od sebe lutao daleko od njega, te da Mojsije misli na zlo ponašanje svoga naroda kada kaže da ga je Bog htio poniziti i iskušavati da dozna što mu je u srcu. No, Bog je znao što je u srcu njegova naroda te je, u biti, kušao i kažnjavao ih da im očisti srca i da ih pripremi za darove koje im daje i na susrete koje s njima planira.

Znamo uistinu da je Bog pratio njihov životni put te da je prije svega vodio brigu o njima da ih spasi, a ne da bi ih kušao samo da im pronađe slabost i da ih upropasti. Zato se Mojsije prisjetio njegovih veličanstvenih djela, jer je Bogu bilo stalo da oni osjete koliko ih voli i koliko je brižan prema njima. On ih je hranio svojom riječi, kao i nebeskim kruhom i vodom iz stijene. I uvijek kada ih je iskušavao, nije to činio da ih upropasti, nego da ih odgoji i da ih na kraju osposobi za sreću i učini sretnima. Kako čitamo: „Bog je htio doznati što im je u srcu, te je pazio da se ne uznese njihovo srce.“

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Donositi zaključke i donositi odluke možemo ne samo na temelju teorije, nego i na temelju istinskog iskustva života. Ako bismo samo govorili na temelju naučenoga ili ako bismo svoje ponašanje temeljili samo na teoretskom znanju koje nikada nismo iskusili, bili bismo vrlo nesigurni ljudi i podložni mnogim pogreškama. Ne bismo bili niti do kraja svjesni svoga neznanja, kao ni onoga što bismo trebali znati i činiti na pravi način. No, kada govorimo o iskustvu, treba imati u vidu da ono mora, prije svega, biti pozitivno, stečeno na istinskim vrednotama, jer samo polazeći od takvog iskustva može se govoriti o izgradnji života. Negativna iskustva kojima smo također podložni korisna su samo iz perspektive kada znamo što je dobro i ispravno, te takva iskustva podnosimo, no ona nas ne odvode na krivi put samo zato što znamo što je ispravno prema onim autentičnim iskustvima života.

Ovo isto pravilo vrijedi i za svaki naš pokušaj da govorimo o Bogu i da ga drugima navijestimo. Neophodno je imati iskustvo Boga, a ne samo naučeno znanje. Štoviše, neophodno je razumjeti, koliko je moguće, iskustva Boga u samome sebi, jer znamo da nas je Bog odredio svojim životom. Mi smo njegova slika; kakav je on, takvi smo i mi. Stoga, dok razmišljamo o tome kako je neophodno imati iskustvo živoga Boga da bismo o njemu govorili i po njemu živjeli, valja nam također razmatrati njegov život i njegovu božansku narav. Time ćemo bolje razumjeti ne samo njega, nego i sebe.