II. JERONIM (oko 347.–419.)

Jeronim, „knez prevoditelja”, najučeniji je biblijski znanstvenik latinske antike. Njegovi prijevodi postali su jezgra Vulgate, Biblije Zapadne Crkve tijekom više od tisuću godina. Komentari, prijevodi i pisma prenijeli su Zapadu golemo grčko egzegetsko, povijesno i duhovno blago. Istodobno je to osoba oštrih suprotnosti: asket i pustinjak koji ne može bez knjižnice, nježan prijatelj u pismima i nemilosrdan polemičar. Priručnik (J. Gribomont) naglašava da kod Jeronima djelo bolje objašnjava njegov životopis nego neka sustavna nauka.

1. Život

Podrijetlo i školovanje

Eusebius Hieronymus rođen je „na granici latinskog svijeta”, u malom utvrđenom gradiću Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Grad su Goti razorili oko 376.; točan položaj ostaje sporan. U susjednim gradovima – Akvileji, Altinu, Konkordiji i Emoni (Ljubljana) – Jeronim je stekao prijatelje i neprijatelje za cijeli život.

Godina rođenja je sporna. Prosperova kronika, oslanjajući se na Augustinov izraz da je umro „u dubokoj starosti”, pripisuje mu 91 godinu i rođenje 331. F. Cavallera je skupio niz pokazatelja za 347. kao terminus post quem, te većina znanstvenika ovu dataciju smatraju boljom.

Otac Euzebije bio je pobožan kršćanin i posjedovao je nekoliko imanja; mlađi brat Paulinijan i sestra kasnije su i sami izabrali monaški život. Oko 360.–367. u Rimu je završio odlične studije gramatike i retorike. Najveću zahvalnost iskazuje učitelju Eliju Donatu, a cijeli njegov opus nosi pečat prisnosti s klasicima, ponajprije s Ciceronom i Vergilijem. Grčki je pravo naučio tek na Istoku, a klasičnu grčku književnost, unatoč tvrdnjama, nikad nije dobro poznavao. U mladosti je vlastitom rukom prepisao cijelu jednu profanu knjižnicu. Kršten je u Rimu. Sa skupinom prijatelja (Bonoz, Rufin, Heliodor) nedjeljom je pohodio grobove apostola i mučenika u katakombama, što kasnije opisuje u jednoj od najljepših stranica svojih komentara (In Ezech. 12).

Trier, Akvileja i pustinja

Nakon studija Jeronim je otišao u carski Trier, gdje ga je osvojio istočni monaški ideal i gdje je prepisivao Hilarijeva djela. Oko 370. vratio se u zavičaj i nekoliko godina s Rufinom, Kromacijem i Heliodorom oko biskupa Valerijana u Akvileji živio u asketskoj zajednici koju sam naziva „zborom blaženih”. Zajednica se raspala u svađama, dijelom i zbog Jeronimova oštrog jezika.

Oko 373. otputovao je na Istok s Evagrijem Antiohijskim, prevoditeljem Atanazijeva Života Antunova. Slijedi razdoblje pustinjačkog života u „pustinji” Halkide, južno od Alepa (375.–377.). Ondje je od jednog obraćenog Židova počeo učiti hebrejski, „inteligentnu asketsku vježbu”, kako kaže priručnik. Tu je doživio i čuveni san u kojem je pred Kristovim sudom bio bičevan jer je „ciceronovac, a ne kršćanin” (Ep. 22,30). Kriza je bila stvarna, ali Jeronim ni kasnije nije prestao citirati klasike, što mu je Rufin u sporovima rado predbacivao.

U Antiohiji, podijeljenoj raskolom, pristao je uz malu strogo nicejsku manjinu biskupa Paulina, koji ga je zaredio za svećenika, bez pastoralne obveze. Slušao je egzegetska predavanja Apolinara Laodicejskog.

Carigrad i Rim (380.–385.)

Oko 380. Jeronim je s Paulinom bio u Carigradu, gdje je susreo Grgura Nazijanskog. Taj ga je susret oduševio za Origena, kojega je počeo prevoditi. Ondje je otkrio i preveo Euzebijevu Kroniku. Godine 382. s Paulinom i Epifanijem Ciparskim došao je u Rim. Papa Damaz, gotovo osamdesetogodišnjak, uzeo ga je za tajnika i savjetnika „in chartis ecclesiasticis” (Ep. 123,9).

U Rimu je Jeronim postao duhovni vođa krugova aristokratskih žena – udovica Marcele i Paule te Paulinine kćeri Eustohije. Njihovi biblijski kružoci natjerali su ga da usavrši hebrejski kod jednog rabina i da te žene, većinom grčki obrazovane, uči osnovama svetog jezika. Smatrao se Damazovim prirodnim nasljednikom. Nakon Damazove smrti i izbora pape Siricija (prosinac 384.) ozračje se promijenilo, pa je u ljeto 385. napustio Rim, „otresavši prašinu s nogu”, optužen zbog prijateljstava sa ženama.

Betlehem (386.–419.)

Paula i Eustohija pridružile su mu se u Reggiu Calabriji. Nakon hodočašća po Svetoj zemlji i boravka u Egiptu – gdje je slušao Didima Slijepog – u ljeto 386. nastanili su se u Betlehemu. Ondje su osnovana dva samostana, muški i ženski, te gostinjac. U blizini se nalazila slavna knjižnica u Cezareji, koju je utemeljio Origen, a obogatio Euzebije. Uslijedila su desetljeća intenzivnog rada: prijevodi Biblije, komentari, životopisi monaha i polemike.

Origenistički spor. Od 393. Jeronim je, pod Epifanijevim utjecajem, potpisao osudu Origena, dok je Rufin to odbio. Sukob s jeruzalemskim biskupom Ivanom zaoštrio se kad je Epifanije 394. mimo prava mjesnog biskupa zaredio Jeronimova brata Paulinijana, pa je Jeronim bio izopćen. Pomiren je o Uskrsu 397., ali je spor s Rufinom zbog njegova prijevoda Origenova De principiis prerastao u gorku polemiku koja je trajala do Rufinove smrti (410.). Jeronim se pritom svrstao uz Teofila Aleksandrijskog, i protiv Ivana Zlatoustog.

Augustin i Pelagije. Godine 397. u Jeronimovoj se korespondenciji pojavljuje mladi biskup Augustin, s poštovanjem, ali i s ogradama. Jeronim isprva nije shvatio njegovu važnost i odgovarao je oholo, no Augustinova je poniznost prevladala i dvojica su se na kraju udružila protiv zajedničkog protivnika, Pelagija.

Posljednje godine. Smrt Paule (404.) teško ga je pogodila; utjehu je našao u prijevodu Pahomijevih pravila. Godine 405. završio je prijevod hebrejske Biblije i započeo velike komentare proroka. Pad Rima 24. kolovoza 410. bio je težak udarac. Godine 416. pelagijanska je skupina zapalila betlehemske samostane. Nakon smrti Eustohije Jeronim je umro 30. rujna 419. ili 420., ne dovršivši komentar Jeremije proroka.

2. Djela

Jeronim je vodio brigu o širenju svojih djela. Zahvaljujući Pauli imao je skupinu prepisivača i mrežu prijatelja u Rimu koji su djela prenosili dalje. Opus se može podijeliti u nekoliko skupina.

2.1. Biblijski prijevodi

Priručnik upozorava na dvije česte zablude: Jeronim nije preveo cijelo Pismo, i nije radio po jedinstvenom planu i metodi. Vulgata nije bila „službeno izdanje” koje je proglasio Damaz, nego je nastajala knjigu po knjigu, posvećenu svaki put drugom prijatelju.

1. Evanđelja (Rim, 383.–384.). Predgovor Novum opus pripisuje inicijativu Damazu; prema priručniku papa je projekt vjerojatno samo odobrio ili poželio bolji prijevod. Riječ je o reviziji starolatinskog prijevoda (Vetus Latina) prema grčkom. Jeronim obećaje da će ispravljati samo gdje grčki to traži, ali je rad nejednak, „rad početnika”, premda u cjelini kvalitetan.
2. Ostatak Novoga zavjeta. Za Djela, Poslanice i Otkrivenje nema Jeronimovih predgovora. Revizija je sustavnija, a tekst se razlikuje od onoga što Jeronim sam citira. Danas se pripisuje Jeronimovu učeniku Rufinu Sircu; prvi je tu reviziju koristio Pelagije.
3. Prva revizija Psaltira (Rim) – brza i sam ju je kasnije odbacio; izgubljena je.
4. Psaltir „Gallicanum” i heksaplarna revizija (387.–392.). U Cezareji je Jeronim proučavao Origenovu Heksaplu i prema njoj revidirao mudrosne knjige (Job, Salomonove knjige, Psaltir). Taj je Psaltir prihvaćen najprije u irskoj, zatim u karolinškoj liturgiji (otuda ime Gallicanum), ušao je u Vulgatu i liturgiju gotovo posvuda, a zamijenjen je tek u 20. stoljeću. Augustin je cijenio taj rad i želio da Jeronim tako obradi cijelu Bibliju.
5. Novi prijevod s hebrejskog (oko 392.–405.). Studij Heksaple i rad na Quaestiones hebraicae doveli su Jeronima do zaključka da treba prevoditi izravno s hebrejskog – načelo hebraica veritas. Pritom se oslanjao na grčke prijevode Akvile i Simaha. Redoslijed je bio neobičan: Ezra oko 394., Ljetopisi 396., Ezekiel početkom 398., Salomonove knjige 398., Oktateuh 404., Estera 405. Pothvat je izazvao više kritike nego divljenja: Rufin, Augustin i drugi bojali su se da će Crkva izgubiti svoju Bibliju (Septuagintu) i skliznuti u židovsku perspektivu. Ipak su se prijevodi proroka nametnuli bez otpora, mudrosne i povijesne knjige s vremenom također. Psaltir prema hebrejskom ušao je u učene Biblije, ali nikad u liturgiju. Prevodeći, Jeronim više poštuje proročke tekstove, molitve i formule ukorijenjene u pobožnosti Crkve, a slobodniji je u pripovijestima. Priručnik navodi Claudelov sud da je Vulgata „pjesnički spomenik”, remek-djelo latinskog jezika.
6. Deuterokanonske knjige. Jeronim ih ne smatra kanonskima (predgovori Mudrim izrekama i Ezri), ali je slobodno preveo Tobiju i Juditu. Mudrost, Sirah, Makabejske knjige i Baruh ušli su u Vulgatu u starijim ili drugim recenzijama.

2.2. Pomagala za biblijski studij

• Euzebijeva Kronika – usporedna kronološka tablica svjetske povijesti; Jeronim ju je otkrio u Carigradu 380., preveo i nastavio do 378. Grčki izvornik je izgubljen.
• Liber locorum (prerada Euzebijeva Onomastikona biblijskih mjesta) i Liber interpretationis hebraicorum nominum (tumačenje hebrejskih imena), oko 390.
• De viris illustribus (393.) – katalog 135 kršćanskih pisaca, s popisom vlastitih djela na kraju. Plan je preuzet od Svetonija, a građa većinom od Euzebija. Djelo ima pogrešaka, ali je prva kršćanska „patrologija” i temelj povijesti egzegeze.

2.3. Prijevodi Origena i Didima

U Carigradu (ili već u Antiohiji) Jeronim je počeo prevoditi Origenove homilije: 14 na Jeremiju, homilije na Ezekiela, dvije na Pjesmu nad pjesmama (posvećene Damazu), devet na Izaiju. Godine 390. preveo je 39 homilija na Luku, s izričitom namjerom da pokaže kako je Ambrozije u svojem komentaru Luke ovisan o Origenu. S istom je namjerom (387.–390.) preveo Didimovu raspravu O Duhu Svetom, čiji je grčki izvornik izgubljen. Godine 399. preveo je Origenov De principiis kako bi istaknuo njegove zablude, nasuprot Rufinovu „pročišćenom” prijevodu; sačuvan je samo Rufinov.

U korespondenciji su i prijevodi polemičkih dokumenata origenističkog spora (pisma Teofila, Epifanija, jeruzalemske sinode). U tom je kontekstu nastalo i pismo Ep. 57, De optimo genere interpretandi, u kojem Jeronim, opravdavajući slobode u jednom prijevodu, iznosi svoje načelo prevođenja: smisao, a ne riječ za riječ – osim u Svetom pismu. Nakon Pauline smrti (404.) preveo je i Pahomijeva pravila te druge pahomijevske tekstove.

2.4. Biblijski komentari

Komentari su velikim dijelom prilagodbe blaga iz cezarejske knjižnice. Metoda se razvijala od origenovske inspiracije prema književnoj i tekstualnoj kritici.

• Pavlove poslanice (386., u nekoliko mjeseci): Filemonu, Galaćanima, Efežanima i Titu. Jeronim otvoreno navodi izvore: Origena, Didima, Apolinara, Euzebija Emeškog.
• Propovjednik (oko 389.), u spomen na učenicu Blesilu; uz grčke tumače koristi i tumačenja jednog rabina.
• Commentarioli in Psalmos (oko 390.) – kratke bilješke po uzoru na Origenove skolije.
• Quaestiones hebraicae in Genesim (oko 392.) – filološka rasprava o tekstu Postanka na temelju heksaplarnih inačica i rabinskih predaja.
• Proroci – jedini sustavni Jeronimov komentar. Najprije pet malih proroka (393.), zatim Jona i Abdija (396.). Ostatak malih proroka slijedi 406., Daniel 407., Izaija 408.–409., Ezekiel 411.–414. i Jeremija 415.–419., kojeg je prekinula smrt. Metoda je ustaljena: dvostruka lema (prijevod s hebrejskog i iz Septuaginte), zatim doslovno tumačenje s raspravom o inačicama, pa duhovno tumačenje u odnosu na Krista i Crkvu, često preuzeto od Origena ili Didima.
• Matej (398.), na brzinu napisan na molbu Euzebija iz Cremone; koristi Origena i Hilarija, a sada je već svjestan Origenovih doktrinarnih zabluda.
• Otkrivenje – prerada komentara Viktorina Petovionskog (Ptuj, † 304.).

2.5. Homilije, životopisi i polemike

Homilije. Sačuvane su homilije koje je Jeronim propovijedao betlehemskim monasima (Tractatus na Psalme i Marka); G. Morin ih je identificirao početkom 20. stoljeća.

Životopisi svetih pustinjaka:

• Vita Pauli (za boravka u pustinji) – o Pavlu, navodnom prethodniku Antuna, koji je živio i umro u posvemašnjoj samoći; ideal o kojem je mladi Jeronim sanjao, s fantastičnim elementima (kentauri, satiri).
• Vita Hilarionis (386.–390.) – Hilarion iz Gaze kao monah čudotvorac u dodiru s ljudima.
• Vita Malchi (390.) – sirijski monah koji je s jednom ženom u zarobljeništvu živio u savršenoj čistoći.

Polemike:

• Altercatio Luciferiani et Orthodoxi (oko 382.) – iznimno uljudna rasprava protiv luciferijanskog raskola; brani valjanost krštenja arijanaca.
• Adversus Helvidium (383.) – za trajno Marijino djevičanstvo.
• Adversus Iovinianum (393.) – protiv Jovinijana, koji je izjednačavao brak i djevičanstvo. Pobijanje je bilo sjajno, ali pretjerano, pa je izazvalo negodovanje koje je Jeronim morao smirivati pismima.
• Contra Ioannem Hierosolymitanum (397.) – zajedljiv i pristran odgovor biskupu Ivanu.
• Contra Rufinum (3 knjige, 401.–402.) – osoban više nego doktrinaran napad.
• Contra Vigilantium (406.) – protiv akvitanskog svećenika koji je napadao štovanje mučenika, monaško siromaštvo i celibat; Jeronim kaže da ga je izdiktirao u jednoj noći.
• Dialogus adversus Pelagianos (3 knjige, 415.) – bez invektiva, o granicama ljudske slobode i nemogućnosti bezgrešnosti.

2.6. Pisma

Najdotjeraniji i nakon Biblije najčitaniji dio Jeronimova opusa. Zbirka koju je priredio Martianay broji 154 „autentična” pisma, uključujući pisma upućena Jeronimu i njegove prijevode grčkih dokumenata; pisma 148–150 su apokrifna. Najpoznatija su:

• o djevičanstvu: 22 (Eustohiji), 130;
• o udovištvu: 46, 79;
• o monaškom životu: 14, 58, 122;
• o kleru: 52 (Nepocijanu);
• o odgoju djevojčica: 107, 128;
• posmrtni govori: 60, 108 (Pauli), 127 i dr.;
• egzegetske rasprave: 18, 21 Damazu, 106.

Cijela zbirka nosi pečat Jeronimove osobnosti i žara.

3. Kultura i teologija

Jeronimov nauk „nije ni osoban ni koherentan”. Svjesno crpi iz grčkih izvora i obilno ih citira, prepuštajući čitatelju da bira. Tvrdo zastupa pojedina stajališta (hebrejski kanon, hebraica veritas), ali u komentarima i dalje navodi Septuagintu i deuterokanonske knjige. Njegova se izvornost očituje na dvama područjima: u egzegezi i u asketici.

• Klasična kultura. Grčke pjesnike i filozofe zna uglavnom iz druge ruke, a latinske klasike – Vergilija, Cicerona, satiričare – izvrsno. To ponekad narušava ravnotežu njegove asketske nauke (Adversus Iovinianum) i polemike (Contra Rufinum), ali je nesumnjivo pridonijelo njegovim egzegetskim darovima.
• Filolog orijentalist. Kontakti s rabinima najbolje su posvjedočeni u Rimu i u prvim godinama u Palestini; Jeronim je sklon pretjerivati u njihovoj važnosti. Najveće mu je bogatstvo bila Heksapla, danas izgubljena.
• Jeronim stoji na sutoku latinske egzegetske predaje (koju ne cijeni), više grčkih struja i židovske znanosti. Novi zavjet malo komentira, ali mu je vjera u Krista povlašteni kriterij za tumačenje Staroga. Tumačenje je dvostupanjsko: najprije povijesni i doslovni smisao (iuxta historiam), zatim duhovni (spiritalis intellegentia). Njegovo je načelo poznato u formuli: „Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista” (Comm. in Is., prolog).
• Ideal djevičanstva, monaškog siromaštva i studija Pisma; utjecaj na srednjovjekovno monaštvo i duhovnost bio je golem.

4. Posmrtni ugled i hrvatska recepcija

O Jeronimovu značenju svjedoči broj rukopisa njegovih djela, mnoštvo apokrifa pod njegovim imenom, citati u florilegijima i liturgijski kult. Jedan je od četiriju velikih latinskih naučitelja i zaštitnik biblijskih studija; Tridentski sabor proglasio je Vulgatu autentičnim tekstom Crkve. Benedikt XV. posvetio mu je encikliku Spiritus Paraclitus (1920.), a papa Franjo apostolsko pismo Scripturae Sacrae affectus (2020.).

U hrvatskoj tradiciji Jeronim je od srednjeg vijeka štovan kao „Dalmatinac” i sunarodnjak. Glagoljaška predaja pripisivala mu je izum glagoljice i prijevod Pisma na „slovinski”, a u Rimu od 15. stoljeća djeluje ustanova pod njegovim imenom, danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Studentima valja razlikovati povijesnu jezgru od predaje: Jeronim nije autor glagoljice, ali je ta predaja odigrala važnu ulogu u obrani glagoljaškog bogoslužja.

5. Tekstovi za čitanje

„Ispunjavam zapovijed Kristovu koji kaže: Istražujte Pisma… Jer ako je, prema apostolu Pavlu, Krist Božja snaga i Božja mudrost, tko ne poznaje Pisma, ne poznaje Božje snage ni Božje mudrosti. Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.” (Commentarii in Isaiam, prolog)

„Ja ne samo da priznajem nego i slobodno izjavljujem da u prevođenju grčkih tekstova – osim Svetoga pisma, gdje je i red riječi otajstvo – ne prevodim riječ po riječ, nego smisao prema smislu.” (Ep. 57,5)

Izvor: J. Gribomont, „Le traduzioni. Girolamo e Rufino”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, str. 187–239. Dopunska lektira: kateheze Benedikta XVI. o Jeronimu – 1. i 2. dio.

AMBROZIJE MILANSKI (oko 339.–397.)

Ambrozije je biskup koji je Zapadu posredovao grčku egzegezu i teologiju, oblikovao latinsku liturgijsku himnodiju i odredio obrazac odnosa između Crkve i kršćanskog cara. Nije spekulativni teolog poput Augustina, nego pastir: gotovo sva njegova djela izrasla su iz propovijedi i pouke vjernika. Upravo zato iz njegova opusa izravno progovara život milanske Crkve u desetljećima nakon Nicejskog sabora.

1. Život

Podrijetlo i civilna karijera

Ambrozije se rodio u Trieru, gdje je njegov otac, također Ambrozije, upravljao pretorijanskom prefekturom Galija (Vita Ambrosii 3). Godina rođenja nije sigurna: jedni predlažu 339., drugi 337., ovisno o tome kako se datiraju „barbarski pokreti” koje Ambrozije spominje u Ep. 59,4 i povezuje sa svojom 53. godinom života. Obitelj je bila aristokratska i kršćanska; među rođacima se spominje djevica Sotera, mučenica Dioklecijanova progona, a vjerojatno i poganski senator Simah, kojega Ambrozije naziva „svojim rođakom”.

Nakon rane očeve smrti majka se s troje djece preselila u Rim. Ondje je sestra Marcelina prije Božića 353. u bazilici sv. Petra primila veo posvećene djevice iz ruku pape Liberija. Ambrozije je studirao retoriku i pravo; 368. je kao odvjetnik djelovao pri prefekturi u Sirmiju (Srijemska Mitrovica), a oko 370. postao je consularis Liguriae et Aemiliae sa sjedištem u Milanu.

Izbor za biskupa

Kad je umro arijanski biskup Auksencije, između katolika i arijanaca izbio je žestok sukob oko nasljednika. Ambrozije je kao namjesnik došao u crkvu uspostaviti red, a okupljeni su ga – i arijanci i katolici – aklamirali za biskupa. Bio je tek katekumen. Kršten je i tjedan dana nakon toga zaređen za biskupa. O datumu se raspravljalo: O. Faller i A. Paredi predlažu 7. prosinca 374. (danas liturgijski spomen), dok su starija istraživanja (Campenhausen, Dudden) zastupala 1. prosinca 373.

Prema Paulinovu životopisu, Ambrozije je pri ređenju razdijelio Crkvi i siromasima svoje zlato i srebro, a zemljišne posjede darovao Crkvi, pridržavši sestri samo pravo uživanja (Vita 38). Za novu službu pripremao se pod vodstvom svećenika Simplicijana (kasnije njegova nasljednika) intenzivnim studijem Pisma, grčkih otaca te židovskih i poganskih pisaca, osobito Filona i Plotina. O toj marljivosti svjedoči Augustin, koji ga je u Milanu viđao kako u tišini čita (Conf. VI,3,3).

Biskup u središtu Carstva

Milano je u to doba bio carska rezidencija, pa je Ambrozijeva pastirska služba neizbježno bila i javna, politička uloga. Kronološki pregled koji slijedi sažima glavne događaje prema priručniku.

Nekoliko epizoda zaslužuje posebnu pozornost jer ih studenti redovito susreću i u povijesti Crkve:

• Oltar Viktorije. Oltar božice Pobjede, koji je Konstancije II. uklonio iz Senata 357., a Julijan vratio, Gracijan je ponovno dao ukloniti 382. Kad je 384. prefekt grada Simah u ime senatora zatražio njegov povratak i obnovu ukinutih povlastica, Ambrozije je u dva pisma mladom Valentinijanu II. odlučno odbio da kršćanski car financira poganski kult. Car je zahtjev odbio. Prepiska je klasičan dokument sukoba poganske tradicije i kršćanskog Carstva.
• Spor oko bazilike (386.). Arijanski biskup Auksencije, štićenik carice Justine, zatražio je za Uskrs jednu milansku baziliku. Ambrozije je odbio i sa zajednicom ostao u Porcijskoj bazilici. Tada je, kako svjedoči Augustin ( IX,7,15), uveo pjevanje himana i psalama po istočnom uzoru. U tom kontekstu nastaje Sermo contra Auxentium s načelom da je car „unutar Crkve, a ne iznad nje”.
• Kalinikon i Solun. Kad je Teodozije naredio da kršćani koji su spalili sinagogu u Kalinikonu (Mezopotamija) moraju o svom trošku podići novu, Ambrozije je postigao da se odredba povuče ( 40–41). Ta je pobjeda, koju danas čitamo kritički, imala cijenu: car je biskupa udaljio iz povjerljivih dvorskih poslova. Nakon pokolja u Solunu (ljeto 390.) Ambrozije je od cara zatražio javnu pokoru prije ponovnog pristupa sakramentima; pomirenje je uslijedilo o Božiću 390.

Posljednje godine obilježava pastoralna djelatnost: pronalazak moći mučenika Nazarija i Celza, osnivanje novih biskupija u sjevernoj Italiji i postavljanje biskupa. Ep. 63 Crkvi u Vercelliju, najduže njegovo pismo, smatra se raspravom o izboru biskupa. Glavni izvor za život je Vita sancti Ambrosii njegova tajnika Paulina, napisana oko 422. na Augustinov poticaj.

2. Djela

Mnoga je Ambrozijeva djela teško točno datirati, a često nije jasno je li djelo nastalo kao propovijed ili kao rasprava. Priručnik ih zato ne slaže kronološki, nego po vrstama: egzegetska, moralno-asketska, dogmatska te govori, pisma i himni.

2.1. Egzegetska djela

Po uzoru na Filona i Origena Ambrozije prihvaća trostruki smisao Pisma – doslovni, moralni i alegorijsko-mistični – ali u praksi prevladava alegorijsko-tipološko i moralno tumačenje. Većina tih spisa nastala je iz propovijedi koje je sam preradio. Osim komentara Luke, svi se odnose na Stari zavjet.

• Hexaemeron – devet propovijedi o šest dana stvaranja (Post 1,1-26), skupljenih u šest knjiga; održane u Velikom tjednu jedne od godina između 386. i 390. Oslanja se na istoimeno djelo Bazilija Velikog, a prema Jeronimu i na izgubljene Origenove i Hipolitove spise; prisutni su i Ciceron, Filon i Vergilije.
• Ciklus o praocima: De paradiso (o zemaljskom raju i istočnom grijehu; rano djelo, oko 375.–378., pod jakim Filonovim utjecajem), De Cain et Abel, De Noe (arka kao slika ljudskog tijela), De Abraham (dvije knjige: prva moralna, za katekumene; druga učena, alegorijska), De Isaac et anima (u ženidbi Izaka i Rebeke čita sjedinjenje Krista i duše; zapravo rasprava o duši), De bono mortis (tri vrste smrti – duhovna po grijehu, mistična po suobličenju s Kristom, tjelesna; smrt kao dobro), De fuga saeculi, De Iacob et vita beata (o pravoj sreći, na primjeru makabejskih mučenika), De Ioseph (Josip kao uzor čistoće i slika sveopćeg spasenja u Kristu) i De patriarchis.
• Spisi društvene kritike: De Helia et ieiunio (korizmena propovijed, po uzoru na Bazilijeve homilije), De Nabuthae (oko 389.–390.; priča o kralju Ahabu i siromahu Nabotu kao zrcalo društvenih nepravdi Ambrozijeva vremena) i De Tobia (oštra propovijed protiv lihvarstva i škrtosti).
• De interpellatione Iob et David (četiri propovijedi o krhkosti ljudske sudbine i prividnoj sreći zlih) i De apologia prophetae David (o grijehu i pokori vladara; neki u njoj vide aluziju na Valentinijana II. ili Maksima).
• Enarrationes in XII Psalmos – propovijedi na psalme 1, 35–40, 45, 47, 48 i 61; komentar na Ps 43 prekinula je smrt. Expositio Psalmi CXVIII – 22 propovijedi na 22 strofe Ps 118 (oko 386.–390.), o putu duše prema savršenstvu.
• Expositio evangelii secundum Lucam (10 knjiga) – jedini sačuvani Ambrozijev novozavjetni komentar i jedno od rijetkih djela u kojem sustavno prati biblijski tekst. Nastalo je iz propovijedi, a Ambrozije ga je sam priredio do 389. Izvori su Origenove homilije, Hilarijev komentar Mateja i (za III. knjigu) Euzebije. Doslovnom se smislu posvećuje umjereno, a češće prelazi na moralni i mistično-alegorijski.
• Expositio Isaiae prophetae je izgubljena; ulomci su sačuvani u Augustinovim citatima.

2.2. Moralna i asketska djela

• De officiis ministrorum (3 knjige) – kršćanska preradba Ciceronova De officiis: preuzima naslov, podjelu i shemu (I. o časnome, II. o korisnome, III. o sukobu časnoga i korisnoga). Namijenjena je kleru, ali i svim vjernicima. Bitna razlika prema uzoru nije samo u biblijskim primjerima umjesto rimskih, nego u eshatološkom obzoru: stoička etika polazi od čovjeka, kršćanska od Boga. Prvi je sustavni priručnik kršćanske etike na Zapadu.
• De virginibus (3 knjige, za sestru Marcelinu, dovršeno do prosinca 377.) – prva cjelovita latinska rasprava o kršćanskom djevičanstvu; uzori su sv. Agneza, Marija i Ivan Krstitelj. Sud o braku ostaje uravnotežen i pozitivan. Slijede De viduis (377./378.; ne zabranjuje ponovnu ženidbu), De virginitate (oko 378.), De institutione virginis (391./392.; protiv Bonozova nijekanja Marijina djevičanstva nakon poroda) i Exhortatio virginitatis (Firenca, 393.).

2.3. Dogmatska djela

• De fide ad Gratianum (5 knjiga) – odgovor na Gracijanovu molbu za pouku protiv arijanizma; I.–II. knjiga 377./378., III.–V. do kraja 380. Ambrozije pobija šest arijanskih nijekanja (De fide I,34-40) i tvrdi da Sin nije nesličan Ocu, nema početka, nije stvoren, dobar je, pravi je Bog i nema drukčije božanstvo od Očeva. Izvori: Atanazije, Bazilije, Didim, Hilarije.
• De Spiritu Sancto (3 knjige, 381.) – nastavak De fide: božanstvo Duha Svetoga i njegovo mjesto u Trojstvu. Slijedi Didima Aleksandrijskog, Bazilija i Atanazija; po tome je posrednik istočne pneumatologije na Zapadu.
• De incarnationis dominicae sacramento (382.) – propovijed u Porcijskoj bazilici i pisani odgovor Gracijanu: savršenstvo dviju naravi u jednoj osobi Kristovoj, protiv apolinarizma (izvor je Atanazijevo pismo Epiktetu).
• Explanatio symboli ad initiandos – tumačenje Vjerovanja katekumenima; autentičnost potvrđuju Connolly, Faller i Botte.
• De mysteriis (oko 390.) i De sacramentis (6 propovijedi) – mistagoške kateheze novokrštenicima o krštenju, potvrdi i euharistiji, sa simboličkim tumačenjem obreda na temelju Pisma. De sacramentis je zapis propovijedi (stenografski) – otuda ponavljanja i manje dotjeran stil – a donosi i tumačenje Očenaša i dijelove euharistijske molitve, što ga čini dragocjenim izvorom za povijest liturgije.
• De paenitentia (2 knjige) – protiv novacijanaca, koji su Crkvi poricali vlast otpuštanja grijeha; važno svjedočanstvo o pokorničkoj disciplini u Milanu 4. stoljeća (izvori: Tertulijan i Ciprijan).

2.4. Govori, pisma i himni

• Govori: De excessu fratris (dvije knjige; utješni govor za brata Satira, retorički i ljudski topao), De obitu Valentiniani (392.), De obitu Theodosii (25. veljače 395.; u njemu je i predaja o carici Heleni i pronalasku križa) te Sermo contra Auxentium de basilicis tradendis (Cvjetnica 386.).
• Pisma: sačuvano ih je 91, sabranih u 10 knjiga. Najvažniji su izvor za poznavanje Ambrozija i njegova vremena: odnosi Crkve i Carstva ( 1, 21, 51, 57), borba protiv arijanizma (Ep. 10–14, 20–21), oltar Viktorije (Ep. 17–18), Kalinikon (Ep. 40–41), moći Gervazija i Protazija (Ep. 22), te pisma Simplicijanu, Paulinu Nolanskom i Crkvi u Vercelliju (Ep. 63).
• Himni: Ambrozije je utemeljitelj liturgijske himnodije Zapada. Izmjena psalama i himana nastala je u sporu oko bazilike 385./386., a već 396. bila je baština milanske Crkve. Himni su pisani u jampskim dimetrima složenima u kitice od četiri stiha, s melodijom koju je skladao sam Ambrozije; jednostavne su slike, lako pamtljive, „govore više srcu nego razumu”. Na temelju Augustinova svjedočanstva sigurno su autentična četiri himna: Aeterne rerum conditor, Deus creator omnium, Iam surgit hora tertia i Intende qui regis Israel (s kiticom Veni redemptor gentium). Za još desetak himana autentičnost je vjerojatna, ali se o njoj raspravlja. Te Deum neki pripisuju Niceti Remezijanskom.

3. Nauk (sinteza)

Pismo i egzegeza. Ambrozije je ponajprije tumač Pisma. Od Filona i Origena preuzima alegorijsku metodu, a od Bazilija i Didima teološki sadržaj. Upravo je takvo tumačenje Augustinu otvorilo Stari zavjet koji su manihejci ismijavali: slušajući Ambrozija kako tumači načelo „slovo ubija, a Duh oživljuje” (2 Kor 3,6), shvatio je da se mnoga mjesta trebaju čitati duhovno (Conf. VI,4,6).

Trojstvo i kristologija. U De fide i De Spiritu Sancto Ambrozije brani nicejsku vjeru u istobitnost Sina i božanstvo Duha, a u De incarnationis jasno govori o dvjema savršenim naravima u jednoj osobi. Nije izvoran spekulativac, ali je za Zapad bio presudan posrednik grčke teologije. Jeronim mu je to i zamjerao, nazivajući ga „šojkom okićenom paunovim perjem” (predgovor prijevodu Origenovih homilija na Luku).

Sakramenti. U mistagoškim katehezama Ambrozije uči da Kristova riječ izgovorena nad kruhom i vinom mijenja njihovu narav. Euharistija nije „ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov” (De myst. 9,50). To je jedno od najjasnijih latinskih svjedočanstava vjere u stvarnu prisutnost.

Crkva i Carstvo. Ambrozije ne niječe carski autoritet, ali u pitanjima vjere i ćudoređa traži autonomiju Crkve: car je sin Crkve, „unutar Crkve, a ne iznad Crkve” (Contra Auxentium 36). Teodozijeva pokora postala je simbol podložnosti vladara Božjem zakonu. Neke njegove odluke (Kalinikon) danas se kritički prosuđuju.

Djevičanstvo, Marija i Crkva. Ambrozije je prvi latinski teolog djevičanstva. Marija je uzor djevica i „pralik Crkve” (typus Ecclesiae), djevica i majka kao i Crkva, a brani njezino trajno djevičanstvo.

Društveni nauk. U De Nabuthae i De Tobia oštro kritizira bogate i lihvare. Zemlja je stvorena kao zajedničko dobro svih, pa milostinja nije velikodušnost, nego vraćanje siromahu onoga što mu pripada.

4. Značenje

Ambrozije je jedan od četiriju velikih latinskih crkvenih naučitelja (uz Jeronima, Augustina i Grgura Velikog). Njegova je ostavština trostruka:

1. teološka – kao posrednik grčke egzegeze i pneumatologije Zapadu;
2. liturgijska – kao utemeljitelj himnodije i mistagogije, po kojemu nosi ime ambrozijanski obred Milanske Crkve;
3. eklezijalno-politička – kao biskup koji je odredio obrazac odnosa Crkve i kršćanskog vladara za cijeli srednji vijek.

Uz to, Ambrozije je presudno djelovao na Augustinovo obraćenje.

5. Tekstovi za čitanje

„Kolikim se dakle služimo primjerima da dokažemo kako to nije ono što je oblikovala narav, nego ono što je posvetio blagoslov, i da je snaga blagoslova veća od snage naravi, jer se blagoslovom mijenja i sama narav.” (De mysteriis 9,50)

„Car je, naime, unutar Crkve, a ne iznad Crkve; dobar car traži pomoć Crkve, a ne odbija je.” (Sermo contra Auxentium 36)

Izvor: M. G. Mara, „Ambrogio di Milano”, u: A. Di Berardino (ur.), Patrologia III, Marietti, Casale Monferrato 1978., str. 135–168. Dopunska lektira: Kateheza Benedikta XVI. o Ambroziju.

30. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo o upitu jednog farizeja zakonoznanca koji je našao za shodno iskušati Isusa. Taj je upit glasio: „Koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ Isus je prešao preko njegove bezočnosti i odgovorio na taj upit tako da ih je sve ostavio bez riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ A bezočnost je bila u tome što se dotični služio vrlo važnim istinama ne da od njih živi i njima se hrani, nego da njima iskušava svoga sugovornika. Da je uopće razmišljao o važnosti toga pitanja, nikada ga ne bi postavio s ciljem da iskušava, nego da bolje upozna istine i da ih produbi. Time je samo pokazao da mu spomenuto pitanje nije bilo životno važno, nego tek toliko da njime može druge zbunjivati i iskušavati. Samo su izopačeni umovi mogli postavljati takva pitanja, a da sami nisu držali do ljubavi prema Bogu i čovjeku.

No Božanski Učitelj daje jedan jedini i pravi odgovor koji smo čuli, čime je svojim sugovornicima htio posvijestiti činjenicu da se o tako važnim stvarima ne može govoriti na tako prizemljen i površan način. Jer najvažnija zapovijed nije samo formalnost, nego je i bitna za život. To je preporuka i odredba kako živjeti i kako se ponašati. Ona daje okvir životnih stavova i vrijednosti, pa nije svejedno što ćemo sebi staviti za najvažniju istinu života, koja postaje imperativ koji nas pokreće i nit vodilja smjera u kojem se krećemo. Zato se Gospodin nije ustručavao odgovoriti jer je bilo prevažno istaknuti da se s važnim stvarima ne treba igrati te da ih treba uistinu poštivati i od njih živjeti. A najvažnija stvarnost života jest ljubav prema Bogu, od koje nema ništa svetije ni važnije. Ona nije samo dio Zakona, nego je središte života, toliko važno da ju je Zakon također stavio u središte svega što je trebalo definirati i na što je trebalo ljude pozvati. Zato ljubav prema Bogu, premda je definirana i Zakonom, nadilazi svaki zakon i sve odredbe, čime postaje stvarno uporište života.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam opisuje urotu koju su farizeji skovali protiv Isusa, što on zapisuje na sljedeći način: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječima.“ Ovo je doista bezočan pokušaj i bezbožna namisao, jer su zlorabili dar riječi koji im je bio dan i od kojeg su živjeli. Doista, bili su pozvani tumačiti Božji zakon, te su kao takvi koristili oruđe riječi koja je Božji dar dan nama ljudima da nam bude bogatstvo i da po njoj dolazimo do Božjih dubina. Štoviše, Bog je poslao svoga Sina, živu Riječ, da nam bude tumač i da nam pomogne pojmiti važnost riječi, a preko riječi dubine Božje. I tragedija je u tome što su oni imali prigodu čuti taj navještaj i obogatiti se riječju Božjom, no njima nije bilo do toga. Radije su se posvećivali tome da njega uhvate u riječima, nego da se obogate riječju Božjom, te da nakon toga riječju hvataju, što je trebao biti njihov poziv. No njima je bio važniji zakon nego dubine riječi, pa su se stoga posvetili tome da hvataju u riječima i da se potom služe mehanizmom zakona kako bi Gospodina, a i druge ljude, hvatali u riječima i osuđivali ih kao prekršitelje zakona i protivnike Božje. Njima je draže bilo istjerivati neku svoju zakonsku pravdu prema drugima nego razmatrati Božju riječ i njegovo lice.

28. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju naš Gospodin u svojoj prispodobi iznosi više istina o odnosu između Boga i čovjeka, to jest Boga i njegova naroda. Isus predstavlja Boga koji poziva ljude na svadbu kao uzvanike. On je onaj koji ih poštuje i ljubi do mjere da ih želi za svoje sustolnike na gozbi svoga Sina. Uistinu, Bog je želio da svaki pojedinac ali i njegov narod u cjelini bude dionik zajedništva i ljubavi koju on dijeli sa svojim Sinom u Duhu Svetome. I stalo mu je da svi to spoznaju, dožive i da u toj ljubavi i sami uživaju. Bog se trudi oduševiti čovjeka za taku uzvišene istine, spoznaje i darove njegove ljubavi. On ne želi ljude dovesti u svoje kraljevstvo prijetnjama i prisilama, nego naviještanjem radosti i blaženstva u njegovu kraljevstvu. Upravo to označava slika svadbe, te kraljev poziv uzvanicima. Kraljeve sluge izlaze na trgove i ulice da pozovu uzvanike na svadbu, što ovi odbijaju. No bez  obzira na ishod, iz prispodobe razumijemo da Bog s ljubavlju šalje svoje sluge – proroke koji pozivaju narod na zajedništvo s Bogom i na vjernost njegovu savezu, što su oni činili i pod cijenu uvreda, maltretiranja i života. Sluge Božji nisu prijetnjama i maltretiranjem pozivali ljude na zajedništvo s Bogom, nego su životom i primjerom poticali da ljudi otkriju koliko je važno biti s njime u zajedništvu za vlastito spasenje.

S druge pak strane poznato je da se ljudi radije pretvore u obične smrtnike koji se bave zemaljskim stvarima, nego da se opredijele živjeti u punom zajedništvu s Bogom. Ne čini im se uvijek da od zajedništva s njime ima ikakve koristi, pa se onda radije posvećuju svakodnevnim brigama i osobnim probitcima. Ljudi se doista više uzdaju u ono što sam pribave, zarade i steknu, nego u ono što mogu primiti iz Božje ruke kao duhovnu milost i blagoslov koji daju smisla svemu što rade. I kada dadnu prednost zemaljskome pred duhovnim, tu započinje njihova propast i tragedija. Jer da steknu ne znam koja blaga ovoga svijeta, ako ne dođu do kraljevstva nebeskoga i vječnoga života, nisu postigli ono što su trebali u životu. Naprotiv, potrošili su neizmjerni život za zemaljska dobra, umjesto da žive uzvišeno i dođu do punine spasenja.

27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodobu današnjeg Evanđelja o kojoj razmišljamo Isus je izgovorio u kontekstu polemike s poglavarima svoga naroda, kojima je predbacivao da su zavodili narod i doveli ga do točke u kojoj je odbacio ulogu koju je trebao imati kao Božji narod. Kao kazna i posljedica toga bit će da će mu se oduzeti kraljevstvo nebesko i dati drugom narodu, a obrazloženje je to što je taj narod donosio potrebne plodove koje je bio dužan donositi. Isus je ovom prispodobom opisao višestoljetnu povijest svoga naroda koja je bila povijest odnosa s Bogom, no taj odnos nije uvijek bio na potrebnoj razini. Božji narod nije uvijek vršio svoje poslanje niti je živio vjerno i revno kao Božji narod, stavljajući prvenstveni naglasak na svoj odnos s Bogom, nego je često živio poput drugih naroda tražeći vlastite zemaljske dobrobiti, to jest, stavljajući prvenstveni naglasak na njih. Tako se udaljavao od svoga smisla, bića i identiteta, te se približavao onoj svijesti koju su o sebi imali i drugi narodi, bez uzvišenog ideala i usmjerenosti prema nebeskim dobrima. Poput drugih naroda, i Izraelci su se okretali zemaljskim sigurnostima i ostvarenjima, umjesto da se okrenu Bogu i da žive od njega. Sve to utjecalo je na to da je ovaj narod gubio osjećaj za svoje poslanje koje je primio od Boga, te je ostajao narod bez snažnog svjedočenja.

Ono što je rečeno za narod, može se primijeniti i na pojedinca. Na razini osobnoga života imamo sličan obrazac koji se događa kao i za narod. U narodu se taj obrazac javlja kada većina pojedinaca započne živjeti neprimjerenim životom, životom kojemu Bog nije na prvom mjestu, a zajedništvo s njime najvažnija vrijednost. Tada se duša polako udaljava od Boga, to jest, na neki način promovira svoju autonomiju. Poziva se na svoje pravo da bude samostalna te da uživa plodove svojih odluka, rada i stvaranja. Na taj način uskraćuje Bogu pravo na plodnost i plodove, kao da bi oni bili rezultat samo ljudskih nastojanja, a ne i Božje skrbi i milosti. Upravo ovakav stav je i danas jedan od najvećih problema s kojima se čovjek i narod suočavaju u svom odnosu s Bogom. Prema Bogu se ponašamo ravnodušno, kao da ga nema, to jest kao da on nema ništa s našom svakodnevicom i zemaljskim stvarima kojima se bavimo. Djeluje nam sasvim normalno da se upuštamo u mnoštvo aktivnosti i da to smatramo svojim pravom i potrebom. Za odnos s Bogom ostavljamo tek malo prostora, kao da bi on bio netko tko će nam oduzeti blagodati i blagoslove koji proizlaze iz uživanja i korištenja zemaljskih dobara.

26. nedjelja kroz godinu – A

Promatrajući što se događa u svakodnevnom životu, naš Gospodin je to povezivao sa životom vjere da svojim slušateljima prenese što je moguće bolje i jasnije poruku za duhovni život. Jedna od takvih situacija je i ova u kojoj prispodobljuje našu ljudsku tvrdokornost i opiranje Božjoj volji slikom dvojice sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Svjestan da je Bog Otac, a da mi ljudi se prema njemu odnosimo ne uvijek izravno i neposredno, nego je naše ponašanje vezano uz ponašanje drugih, Isus je imao potrebu o tome se izjasniti i jednostavnom prispodobom ukazati na najčešće i najveće pogreške i zablude našeg odnosa prema njemu. U današnjem Evanđelju u prispodobi o dva sina oslikava tipično ljudsko ponašanje prema Bogu slikom obiteljskog ambijentu u kojem čak ni sinovi istoga oce se ne ponašaju prema ocu s dužnim poštovanjem, ljubavlju i posluhom.

Tako prvi sin odlučno odbija volju očevu i jasno govori da ne želi ići u vinograd raditi. Svjestan da rad u vinogradu iziskuje trud i napor, opredijelio se je za lakšu verziju života u kojoj se neće trebati toliko mučiti. Suprotstavio se ocu i odbio njegov nalog ne vidjevši u tome u prvi mah previše smisla i koristi. Drugi pak sin, vidjevši reakciju svoga brata, želio je na oca ostaviti dobar dojam, ali isto tako bez osobite želje da radi i da se umori. Zato izražava spremnost na posluh, ali u njemu ostaje skrive neposluh. Njegov posluje je tako samo na riječima, a ne i u djelima. Bio je slatkorječiv dok je spremno odgovarao ‘Evo me, gospodaru’, kao da je htio reći da će odmah napraviti ne samo to, nego i sve drugo što otac od njega traži. No izostao je stvarni posluh, jer se on predomislio i nije otišao u vinograd kako ga je otac zamolio.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju Isus u današnjem evanđelju priča uzeta je iz svakodnevnog života, te je kao takva u svojoj socijalnoj dimenziji razumljiva i svima nama. Dobro je poznato što znači boriti se za koru kruha i tražiti posao, a zatim, da taj posao bude cijenjen i vrednovan, a ne da predstavlja sredstvo porobljavanja, iskorištavanja i podčinjavanja onih koji su prisiljeni tražiti zaposlenje. S druge strane, znamo da postoje i određene računice kod mnogih koji ne žele raditi pod svaku cijenu, nego samo ako je posao dobro plaćen. Nadalje, odatle dolazi i izbirljivost u vezi s poslovima koje želimo ili ne želimo raditi, pa su tako poslodavci prisiljeni uzimati radnu snagu s strane, jer domaći radnici ne žele određene poslove, a društvo kao takvo mora funkcionirati.

U ovom kontekstu, svi možemo razumjeti gospodara iz prispodobe koji dolazi tražiti radnike za svoj vinograd te s njima pregovara o cijeni po kojoj će raditi. Jedini problem bio je taj što je on pogodio sa svim svojim radnicima jednaku plaću, bez obzira na to jesu li radili u vinogradu od ranog jutra ili od kasnog popodneva. Kada je došlo vrijeme isplate, on se držao dogovora, što nije zadovoljilo one koji su radili duže i mučili se cijeli dan, pa su reagirali na njegovo “nepoštenje”, smatrajući da su zaslužili više. No gospodar nije promijenio svoju odluku da bude dobar i da svojim imanjem upravlja onako kako je sam htio i želio, bez obzira na to što su o tome rekli njegovi najamnici.

24. nedjelja kroz godinu – A

Pitanje koje je mučilo svetog Petra i koje je postavio Gospodinu nije rijetkost u ljudskom iskustvu. Ono se ponavlja u svim vremenima, pa čak bi se moglo reći da nema čovjeka koji nije imao slično iskustvo i potrebu znati kako se postaviti u situacijama kada smo izloženi nepravdi i prevari, uvredama i lažima, mržnji i srdžbi, monstruoznoj pakosti i zloći. Zato se sveti Petar s pravom pitao do koje mjere treba opraštati nekome tko se ogriješi o njega i tko se ponaša kao da smatra svojim pravom neprestano vrijeđati i progoniti drugoga pod različitim izlikama.

I doista, ljudi izopačenog karaktera često smatraju svojim pravom da se ponašaju bezočno i nisko, a one koje progone i vrijeđaju smatraju da su dužni biti izloženi njihovu zločestom i maloumnom maltretiranju. Zato je i svetog Petra zanimalo koja je mjera do koje treba podnositi tuđe neprimjereno ponašanje, svjestan da smo svi mi kao ljudi ograničeni i da je sposobnost podnositi nekoga omeđena našom ljudskošću. U svima nama postoji i spontana potreba uzvratiti istom mjerom onome tko nas vrijeđa i čini nam zlo, pa je Petrovo pitanje pretpostavljalo: Do koje mjere trebam oprostiti svome bratu prije nego mu uzvratim istom mjerom, to jest prije nego mu se osvetim za zla koja mi je nanio. U nekim životnim situacijama osveta se smatra čak nekom vrstom dužnosti, jer se može stvoriti dojam da onaj tko ne uzvraća nema dovoljno hrabrosti i snage. Uistinu, onaj tko nekome čini zlo, ujedno ga ponižava, pa se može pomisliti da, ako nije uzvratio, je slabić ili da je zaslužio takva poniženja. Time bi osveta bila neka vrsta zadovoljštine koja bi povrijeđenome vratila mir, pa je zato i nastala pučka izreka: Tko se ne osveti, taj se ne posveti.