Svetkovina Krista Kralja

U ljudima postoji kao neka prirodna potreba za moći. Što je i sasvim naravno ukoliko su slika Boga koji ih je stvorio, kao i cijeli svijet, iz ničega, čime je očitovao svoju božansku svemoći. Stoga oni, premda su s jedne strane ništavilo i nemoć, s druge pak strane Stvoritelj ih je obdario svojom moću i želio je za njih da žive s tom moći upravljajući svoj život. Služeći se jezikom onoga vremena kad je nastajalo Sveto pismo i dogodio se razgovor između Isusa i Pilata opisan u današnjem evanđeoskom odlomku, Gospodin Bog je htio da čovjek gospoduje nad svim stvorenjem, to jest da se ponaša kao istinski kralj i upravitelj svega stvorenoga. Gospodin je nadasve htio da čovjek  bude biće koje sa sigurnošću i snagom upravlja svoj život prema njemu, svome Stvoritelju, ali isto tako da ga upravlja prema istinskim vrijednostima i konačnom cilju, to jest spasenju.

Na žalost, grijehom je čovjek izokrenuo ovaj božanski red koji je Bog odvijeka htio da bude pravilo po kojem se čovjek ravna. Grijehom je čovjek izgubio snagu da s lakoćom i sigurnošću upravlja vlastitim životom u svjetlu Božje istine te da se darovanim moću služi u onom smislu u kojem mu je dana. Od tog trenutka je prestao priznavati Božju vlast nad sobom, te se je u samovolji htio domoći te vlasti, ne znajući da će je upravo tim činom izgubiti. Od tog trenutka mu se pomračila i istina, te je postao žrtva zabluda koje su ga gurnule u sve veću tamu. Nadalje, jedna od posljedica je da je i prema braći počeo iskazivati moć na krivi način, te ju je koristio kako bi ih

33. nedjelja kroz godinu – B

Složit ćemo se da je malo neobičan način kojim se Isus služi u svojim opomena u današnjem Evanđelju. Svojim učenicima želi istaknuti neke važne istine o kojima ljudi ne misle često, a nezaobilazne su u životu. Isto tako se dogodi da oni koji se u puštaju u govor o tim istinama također previde ono važno, a usredotoče se na sporedno, te im opet izmakne bit njegove poruke. U današnjem odlomku njegov govor je slikovit i živopisan. Služi se izazovnim slikama kojima pokušava dočarati svojim slušateljima što će se zbiti u ‘one dane, nakon one nevolje’. Gotovo da zvuči zastrašujuće kada on govori o velikoj nevolji nakon koje će sunce pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, nakon koje će zvijezde padati, a nebeske se sile poljuljati.

No ovaj njegov govor budi dodatno ljudsku radoznalost. Nema toga tko ne bi htio znati detalj više o tim strašnim budućim događajima, te biti, koliko je moguće, spreman za njih. Kad je riječ o tako strašnim događajima, onda bi bilo važno znati kada će se zbiti to što je najavljeno, a nije bez važnosti pokušati naći i neko rješenje u tako bezizlaznoj situaciji. No na žalost, često ne uočimo da je Isus već dao rješenje i odgovor na sve, te da se to isto rješenje i odgovor ne nalaze u budućnosti već u sadašnjosti. Lakše je fantazirati o budućim događajima, nego

Kad se kupe ili dobiju nekretnine,
pravo vlasništva se ne stječe
automatski, već upisom
u zemljišne knjige, a temeljem
isprava koje ispunjavaju
sve opće i posebne uvjete i
pretpostavke propisane zakonom.
Tek kad se, nakon što se
prikupe potrebni dokumenti,
sastave molbe i upute
nadležnom zemljoknjižnom sudu,
dobije sudsko rješenje,
onda je uknjižba provedena
potpuno i pravno valjano.
Tim rješenjem se stječe
pravo vlasništva nad
spomenutom imovinom.
Tako je i naš Gospodin
svojom predragocjenom krvlju
nas otkupio iz vlasti sotone,
zla i grijeha i učinio nas
ljubljenom djecom Božjom.
Čim smo postali djeca Božja
postali smo i njegovi baštinici,
jer nam je Isus kao
Očev Baštinik priskrbio
neizmjernu baštinu Očevu.
I ma koliko njegov čin bio
dostatan za naše spasenje,
otkupljenje i oslobođenje,
ipak dok se mi ne ‘uknjižimo’
i osobno na darovanu baštinu,
još uvijek nismo baštinici
u pravom smislu riječi.
Zato se i od nas očekuje
taj napor da vjerom i djelima
prihvatimo dar iz Očeve ruke
– vječnu baštinu koju nam je
Isus stekao svojim životom,
te da se tako neopozivo
uknjižimo, to jest primimo
obilje života vječnoga.

32. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin je u svome pristupu životu i nauku bio uvijek orginalan i odgovoran. Nikada mu se nije sviđala ljudska dvoličnost i umišljenost, to jest lažna svetost koja se mjerila novcem i izvanjskim obiljem. Nisu mu se sviđali ljudi koji nisu znali da je ljubav najvažnija stvar na svijetu, te da Bog ne gleda izvanjska dobra, već obilje srca. On vjernost ne računa debljinom novčanika, već dubinom srca i nesebične ljubavi. Zato su Isusu smetali uglednici, pismoznanci i farizeji, koji su ugled stjecali na navodnom poznavanju Pisma, ali nisu nimalo pokazivali da mare za čovjeka. Time su otkrivali da im je Bog bio samo teorija, a ne istinski život. Očito ih Isus nije kritizirao bez razloga, jer je jasno uočavao da su se njihova nastojanja neprestano vrtjela oko stjecanja zemaljskih dobara. A takva dobra je najlakše stjecati preko onih koji su najmanje zaštićeni, kao što su bile sirote i udovice, kojima su se očito nudili za zaštitnike, a svoje zle namjere su prekrivali ne samo dugim haljinama već i dugim molitvama. Zato je Isus mišljenja da će ih stići to oštrija osuda, jer su se služili svim raspoloživim sredstvima da se domognu zemaljskih dobara, pri čemu nisu zazirali ni od toga da se služe svojim duhovnim ugledom i položajem.

Zato je drugi korak za koji se Isus odlučio bio da svojim učenicima i slušateljima pokaže pouku u praksi. Da im konkretno pokaže što vrijedi u Božjim očima, sjeo je nasuprot hramske riznice promatrajući ljude kako ubacuju svoje doprinose za Hram. Od svih onih koji su ubacivali, on je izdvojio kao najvrjedniji doprinos

Svi Sveti

Čovjek u sebi nosi potrebu za ostvarenjem, prema nije uvijek baš svjestan toga što znači ostvariti se. Najčešće pretpostavlja da ostvariti se znači pokazati se uspješnim u zemaljskim stvarima, te se ostvarenim smatra onaj tko je stekao neka zemaljska dobra potrebna ili korisna za život. Nerijetko se radi i o stjecanju imena, glasa ili slave, jer nema toga od nas tko nema potrebu i želju steći ime, to jest pred drugima imati svoje ‘ja’, svoju osobnost. To u konačnici znači biti priznat, prepoznat i vrednovan na pravi način postajući značajan i poznat među ljudima među kojima se istakao svojim radom i djelima, uspjesima i ostvarenjima. Sva spomenuta nastojanja idu za tim da čovjeka istrgnu iz anonimnosti koja ga muči u velikoj masi svijeta u kojoj se teško dokazati, a bolno je živjeti život kao neka nepoznanica. Onaj tko uspije u nekom od ovih svojih nauma, vjeruje da je uspio u svom strateškom cilju kao što je sposobnost samoostvarenja, te da je zadovoljio time smisao svoga života.

Na žalost, i tu živimo u zabludi. Jer svako naše nastojanje da ostvarimo smisao bilo imetkom bilo imenom započne i završi u izvanjskom dokazivanju, a ne na unutarnjoj kreposti i izgradnji duše. Svako naše nastojanje da se ostvarimo među ljudima, ostaje na tome da se dokazujemo i natječemo samo na ljudski način, a da zaboravimo da je naše biće prožeto potrebom da se ostvarimo na način na koji nam je Bog zadao smisao i cilj. No nekad je, na žalost,

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak nam stavlja pred oči Isusov nauk o najvažnijoj zapovijedi koju treba živjeti. Riječ je o ljubavi prema Bogu koja je najvažnija i prva zapovijed. Na žalost, nema toga od nas tko ne prelazi olako preko prve Božje zapovijedi, jer sebe držimo dobrima i zadovoljimo se da ljubavlju prema Bogu smatramo neki uopćeni osjećaj ili pak činjenicu da nismo njegovi protivnici. Ponašamo se kao da je samorazumljivo da Boga ljubimo i kao da to već činimo u dovoljnoj mjeri samim time što ne činimo neko zlo. A to je toliko pogrešno, a nitko se od nas ne bavi time ozbiljno i ne pripisujemo to sebi za neki propust ili grijeh. A to je kao da netko kaže da je izvrstan muž jer ne tuče svoju ženu, ili da žena kaže da savršeno ljubi svoga muža, te kao dokaz priloži to što mu nije stavila otrov u hranu. Upravo na sličan način i mi vjernici želimo dokazati da Boga ljubimo time što ga ne psujemo ili što ne činimo neko drugo otvoreno zlo. Kao da je dokaz o ljubavi prema Bogu to što ne kršimo neku od deset zapovijedi. Nije bez razloga Isus stoga precizirao glede ove zapovijedi navodeći jasno cjeloviti tekst iz Knjige Ponovljenog zakona: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!”

A u biti je ovo vrijeme velikog indiferentizma i zagušene ljubavi Božje u nama. Pred Boga i ne stajemo tako često svjesni toga tko je on, a kamo li da nešto pred njim osjećamo. Dolazimo u crkvu gdje bismo najviše trebali osjetiti strujanje njegove ljubavi, a i ne mislimo tko je on za nas. A ako je on za nas živi Bog koji nas savršeno i čudesno ljubi, koji nam se potpuno daruje, onda bi naše biće moralo plamtjeti od žive ljubavi prema njemu.

U suvremenom svijetu
se mnogo govori o
neiskorištenim resursima,
bilo o onim prirodnima
bilo o onima koje čovjek
kao takav može stvoriti.
Toliko su važni da o njima
ovisi dobrobit i napredak,
blagostanje moć društva.
Tko posjeduje resurse
može biti neovisan
i može s drugim subjektima
razgovarati ravnopravno
kao pravi poslovni partner.
Tko pak ne iskoristi resurse,
prokocka svoje povijesne šanse,
te ostane zaostao i podređen
u odnosu na druge koji uredno
iskoriste svoje mogućnosti.
Slično tome i mi kršćani
u vjerničkom životu posjedujemo
mnoge neiskorištene resurse.
A jedan od tih važnih
neiskorištenih resursa su
koljena koja su, na žalost,
svima nama koji jasno ne vidimo
smisla križu, pokori, žrtvi,
odricanju i klečanju,
ostala poprilično zakržljala.
No tko želi duhovni napredak
pozvan je češće i duže
klečati pred Gospodinom
i tako iskoristiti milosne
resurse koji su nam
na dohvat ruke i noge.
Na koljenima u molitvi,
razmatranju i zahvaljivanju,
od njega možemo ishoditi
sve što god zaištemo,
te tako uvećati obilje
darova svoga života.

30. nedjelja kroz godinu – B

Jedan veliki problem u duhovnom životu vjernika je navikavanja na vlastito stanje. Štoviše, naviknuti se na vlastito stanje te ne imati potrebu iz dana u dan biti gorljiviji i zauzetiji, to jest živjeti osoban odnos s Isusom, označava također da lagano tonemo i klizimo prema većoj duhovnoj mlakosti i potonuću. Navika na duhovni život nas stavlja u kolotečinu u kojoj se vrtimo kao kotač koji je u nju upao i ne može iz nje izići. Najgore što nema mnogo volje ni želje jer ne vidi smisao ni potrebu ići u duhovnu neizvjesnost i nepoznato iz kolotečine u kojoj zna što ga čeka i u kojoj rutinski uspješno ‘odrađuje’ svoje svakodnevne aktivnosti.

Ali duhovni život i odnos s Gospodinom se ne može svesti na navike i na rutinu. Duhovni život može biti jedino živi odnos sa živim Bogom. Ni društvo ni pojedinci oko nas ne bi nam smjeli nametnuti svoj okvir za odnos s Gospodinom, jer njega uspostavlja samo on. Samo Isus može odrediti ispravan okvir unutar kojega uspostaviti zajedništvo s njime. Samo on može odrediti koji je za nas pravi način odnosa s njime, što nam ljudi ne mogu odrediti. Jer nas ljudi počesto žele staviti u svoje okvire, to jest naš odnos s Gospodinom svesti na ono što oni smatraju dostatnim.