19. nedjelja kroz godinu – A

Božja riječ ove nedjelje uči nas kako se suočavati s poteškoćama i nevoljama, s olujama i protivnim vjetrovima. To je bilo iskustvo proroka Ilije, ali i Isusovih učenika na lađi, kao i svetog Pavla sa svojim sunarodnjacima kojima je htio navijestiti spasenje. Svima njima je bilo zajedničko iskustvo nevolja koje su ih zadesile, ali i iskustvo Boga koji utišava ljudske oluje i daje svoj božanski mir. Na tragu toga postavlja se glavno pitanje: gdje je povlašteno mjesto traženja Boga, u olujama ili u miru koji nastaje nakon oluja? Bez obzira na to što je iskustvo o kojem nam svjedoči Sveto pismo takvo da pokazuje kako je povlašteno mjesto Božje prisutnosti u lahoru i miru, ono ujedno svjedoči da oluje i mir idu zajedno; da mira nema bez vjetrova i oluja.

Međutim, jer nismo navikli na takvu istinu, nego redovito sanjarimo o trajnom idiličnom miru, često se čudimo da i danas život nosi svoje protivne vjetrove i oluje. Držimo da je to nekada bilo normalno u doba proroka ili u vrijeme širenja Crkve, ali teško se s time pomiriti danas. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva, ne možemo proći bez većih ili manjih turbulencija. Zamišljamo vrijeme i život idilično, uvjereni da je Božja poruka tako duboko ušla u naše živote i u našu povijest, živote naših obitelji i naroda. No svaki put iznova iznenadimo se kada otkrijemo kako Crkva prolazi kroz nove oluje i izazove u svakom povijesnom razdoblju. Kad se već pomisli da je došlo neko zatišje, da sada može u miru nastaviti razvijati svoje poslanje, na obzorju se pojave novi izazovi i nevolje koje remete dobrobit vjernika i cijele zajednice. Zato je Isus htio da njegovi učenici iskuse oluju na moru, kako bi bili svjesni da se nikada ne treba opuštati, jer nikada njegova zajednica nije bila u zavjetrini, da nije izložena pokušajima da se ugrozi i rastoči te da joj se nanese šteta. Uvijek iznova mislimo da je Božja riječ dovoljno prodrla u duše ljudi te da se više ne mogu događati oluje i brodolomi crkvenoga broda.

18. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom događaju evanđelist sveti Matej opisuje kako se Isus povukao u osamu nakon što je Herod dao pogubiti Ivana Krstitelja. No, kada su ljudi saznali da je on u osami, odlučili su ga slijediti, slušati i tražiti od njega da ih liječi od raznovrsnih bolesti i pomaže u tolikim potrebama. Tada se pojavio problem: našli su se u nevolji jer su ostali bez hrane na tako samotnom mjestu. Učenici su ponudili rješenje i zamolili Isusa da otpusti narod kako bi mogli otići u okolna sela tražiti hrane. Međutim, Isus nije bio za to rješenje, iako bi time i on i njegovi učenici bili pošteđeni daljnje odgovornosti za gladan puk koji ih je slušao na tom pustom mjestu. Ma koliko se to rješenje činilo praktičnim i pragmatičnim, Isus ga nije želio, jer je pretpostavljalo da ljude udaljava od sebe, šaljući ih negdje drugdje. Njemu je unaprijed bilo jasno da to ne bi bilo kvalitetno rješenje. Naprotiv, svako rješenje koje podrazumijeva udaljavanje od Isusa u konačnici nije dobro.

U toj beznadnoj situaciji, Isus ipak ima drugo rješenje i zamjenski plan. Daje svojim učenicima jasne upute: “Ne trebaju ići, dajte im vi jesti.” Za njega je važno da se ljudi ne udaljavaju od njega, a stoga je služenje njegovih učenika ključno. Njihova zadaća je zadržati ljude blizu Isusa i omogućiti im da dobiju hranu. Ova zadaća učenicima je izgledala kao nemoguća misija, no upravo ta nemoguća misija postaje moguća s Isusom, koji čini čudo umnažanja kruhova. Osim što je učinio čudo umnažanja kruhova, dopustio je učenicima da budu dio njegova plana, tj. da ispune poslanje koje im je dao: “Dajte im vi jesti!” Uistinu, on je kruhove davao učenicima, a oni su ih dijelili mnoštvu, koje se tako nasitilo tim kruhovima i ribama, čiji je izvor bilo čudo.

17. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin priča prispodobu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku da svojim učenicima predoči kraljevstvo nebesko. Budući da je on ostvario kraljevstvo nebesko na zemlji, ove prispodobe trebaju se čitati i tumačiti iz perspektive njegova znanja i izgradnje kraljevstva. Bog je onaj koji izgrađuje i stvara kraljevstvo na zemlji, što znači da ove prispodobe govore o njemu i njegovu djelovanju, u kojem treba prepoznati njegovo zalaganje i trud oko izgradnje istoga. Kraljevstvo je nebesko kao jedna skrivena stvarnost ili skrivena dragocjenost koju je Bog utisnuo u zemlju, samo što treba znati tragati i imati oko za ljepotu i vrijednost koju je Bog odredio za sve stvarnosti oko nas, pa i sam naš život.

Uistinu, samo je Bog na pravi način prepoznao vrijednost zemaljskoga i u njemu skrivene dragocjene bisere ili velika blaga. On nas uči kako i sami trebamo u ovom zemaljskom tražiti nebesko i otkrivati ga kao blago i biser. Najčešće preko njega gazimo i ne znamo što imamo u dubinama zemlje, to jest, trgujemo i prodajemo a da nismo svjesni što prodajemo, čime pravimo rasprodaju. Zato u čovjeku koji pronađe blago na njivi ili u trgovcu koji traga za lijepim biserima valja vidjeti samog Gospodina koji istinski zna što je blago i što je dragocjeni biser. Možemo slobodno reći da je to blago i dragocjeni biser skriveno ljudskim očima, ali Bog ga zna pronaći i vrednovati. Na njivi zemaljskog života to blago ili lijepi biser je samo čovještvo, koje ima neizmjernu vrijednost, a da čovjek to ne zna, pa vrijednost pripisuje drugim stvarima umjesto svojoj ljudskosti, koja je temelj svega. Mnogim ljudima je zato vrijednost samoga života skrivena stvarnost, pa su u potrazi za mnogim drugim ostvarenjima i stvarima koje vrednuju kao dragocjene, a da one to nisu.

16. nedjelja kroz godinu – A

Iskustvo mnogih ljudi sa životnim planovima je takvo da se često pitaju kako to da im se u životu događa zlo, iako su sve dobro planirali ili poduzeli sve da bude dobro. Napravili su dobre planove i odlučili se za dobru izvedbu, a na kraju sve ispadne krivo. Na poseban način to pojedinci uočavaju kada je riječ o odgoju. U odgoj svoje djece ulože toliko riječi i pouka, toliko poticaja i napora, a može se dogoditi da dijete kasnije sve čini naopako. Ljudi se tada čude odakle neprimjereno ponašanje i čudni stavovi, jer ih roditelji nisu tome poučavali, nego su ih poticali da idu ispravnim putem.

No, u životu, a napose u odgoju, treba računati i sa zlom, kako nas Gospodin potiče ovom prispodobom o sijanju kukolja. Jer uvijek ima onih koji su spremni sijati kukolj. To je svojevrsni fenomen da postoje ljudi koji se stavljaju u službu zla i Zloga, pa svoje darove i snage koriste da siju kukolj laži i podmetanja protiv svojih bližnjih. Ne radi se, dakle, samo o ljudima koji su slabi i grešni, te uslijed svoje slabosti i grešnosti čine grijeh, jer je i grijeh svojevrsni kukolj. Isus, naprotiv, spominje ljude koji svjesno čine zlo drugima i bore se protiv Božjeg usjeva.

15. nedjelja kroz godinu – A

Premda živimo u vremenu kada gotovo više ne svjedočimo scenama poput onih zapisanim u Isusovoj prispodobi o sijaču, ipak ova prispodoba ne gubi svoju snagu i dubinu ni u naše vrijeme. No, kao i svaka druga prispodoba koja govori o duhovnim stvarnostima slikama iz našeg zemaljskog okruženja, i ova ima svoja ograničenja, to jest opasnost da se poneki od njezinih detalja krivo shvati, pa onda i krivo primijeni na naš svakodnevni život. Tako bi se iz ove prispodobe moglo zaključiti sljedeće: Krivicu za neplodnost određenog zrnja, to jest neuspjeh i neostvarenje, treba pripisati sijaču i njegovoj vještini sijanja. Naime, kad bi on bolje sijao, ne bi dopustio da neko zrnje padne uz put, da drugo padne na kamenito tlo, a da nešto zrnja padne u trnje. Jer čim je tako sijao, on je odgovoran što je bacao sjeme tamo gdje nije trebalo, pa je kriv što uspjeh i urod sjemenja nije mnogo veći.

On je protratio određenu količinu sjemena jer nije pazio kako sije, te je dio sjemena pao tamo gdje ne treba, a jednostavno nije imao šanse uspjeti doći do roda. Zaključak bi bio da je taj sijač bio tako neoprezan, nevješt i rasipan kad je sijao da je dopustio propadanje određene količine sjemena koje je moglo donijeti bogat urod. Odgovornost je na njemu koji baca sjeme, a ne na sjemenu koje je završilo tamo gdje je završilo. Dio sjemena nije imao sreću da završi na plodnom tlu, te nije odgovorno za neplodnost, dok je drugi dio sjemena pao na plodno tlo, te nije imao problema biti plodan te donijeti, prema svojoj sposobnosti, stostruk, šezdesetostruk ili tridesetostruk urod.

14. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin je takav da nas svojim naukom iznenađuje, jer nas poučava neobičnim stvarima koje mi ljudi u svojoj ljudskosti ne uočavamo. A riječ je o takvim stvarima koje bi prije svega trebale biti sasvim normalne i logične ljudima, a ne Bogu. Nažalost, mi ljudi tako izokrenuto shvaćamo svoj život da ne uočavamo koji bi trebao biti ispravan stav i ispravno ponašanje prema njemu, to jest prema nizu nosivih vrijednota koje su nezaobilazne u životu. A nekoliko stvari koje odmah paraju uši su sljedeće: Krist hvali malene i potiče ljude da budu maleni, svjedoči o Ocu nebeskome koji je mnoge stvari sakrio od mudrih i umnih, te poziva ljude da nose svoj jaram i budu krotki i ponizni srcem. Sve ovo što Gospodin očekuje i traži od svojih učenika, kosi se s ljudskim načinom razmišljanja koji je svojstven svima nama. Bježimo od poticaja da budemo maleni, jer vidimo da oko nas u društvu oni maleni prođu najgore jer su bespomoćni i nezaštićeni. Nadalje, ne prihvaćamo niti Boga koji nešto skriva, kad nam je redovito zacrtani cilj biti veliki i poznati, pogotovo ako je riječ o znanju. Ne vidimo ništa spornoga u razvijanju i traženju znanja i mudrosti, jer bi bilo i logično da, što više prikupimo znanja i mudrosti, postajemo sposobniji i korisniji i sebi i drugima. Naposljetku, neobično nam zvuči kada nas Gospodin poziva da nosimo jaram, a nama je u biti i naravi zacrtana žeđ i želja za slobodom, te potreba da se oslobodimo svakog jarma i nametnutih obveza.

13. nedjelja kroz godinu – A

Gospodin Isus u današnjem evanđeoskom ulomku poučava svoje učenike na koji način se trebaju ponašati da bi bili dostojni njega i odnosa s njime. Svjestan da nije svako naše ponašanje dostojno njega niti priliči našem kršćanskom imenu i statusu, On sam objašnjava da trebamo živjeti prema određenim kriterijima da bismo bili dostojni njega. Kriteriji koje Isus postavlja i prema kojima mjeri život dostojan njega su temeljno dva: sposobnost ljubavi i sposobnost žrtve: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“

Dostojanstvo sa zadaćom

Isusovo očekivanje da budemo dostojni njega vraća nas na govor o našem dostojanstvu. S jedne strane, ovim riječima ističe svoje uzvišeno dostojanstvo, a s druge, nama daje mjere i smjernice prema kojima se trebamo ponašati da bismo bili dostojni njega i njegovog dostojanstva. Ako On pazi na svoje dostojanstvo i očekuje da budemo dostojni njega, važno je razmotriti dovodi li to do umanjivanja našeg dostojanstva ili ga uzdiže. Poticanjem da budemo dostojni njega, postavljamo pitanje ne dovodi li On u pitanje naše dostojanstvo, kao da bi sebe stavio u prvi plan. Želi li svojim zahtjevima uvećati svoje dostojanstvo na račun našega? Pogotovo kada traži da nosimo svoj križ i budemo spremni izgubiti život poradi njega, ne ugrožava li time naše dostojanstvo i ne podređuje li nas previše sebi i svojim interesima?

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus svojim učenicima upućuje riječ pouke o svjedočenju njegova nauka pred ljudima. S jedne ih strane jača da budu odvažni i ustrajni u naviještanju, a s druge im ostavlja i ozbiljnu opomenu. Te su riječi uvijek aktualne, pa tako i danas, u vremenu kada se umnažaju različiti načini javnoga govora i kada se i sami pitamo kako naviještati i svjedočiti njegovu istinu. Gospodin ponajprije hrabri svoje učenike govoreći im da se ne boje ljudi, jer se ljudi u svojoj zloći često vode nakanom da drugomu učine zlo, a ne da pokažu i posvjedoče istinu. Naravno, za svoje izopačene nakane traže pokriće i izgovore te nalaze opravdanje kad god progone pravednike služeći se prljavim metodama njihova ušutkivanja i uklanjanja. No argumenti izopačenih ljudi parcijalni su i pristrani, osobito zato što ih njihova zla nakana čini osakaćenima. A čim svojim riječima ili načinom izlaganja žele drugima nanijeti zlo, oni postaju nevjerodostojni u Božjim očima. Pred ljudima, dakako, skrivaju svoje prave nakane te se često prikazuju slobodoumnima i željnima istine. Zato Isus bodri svoje učenike da ustraju, jer nije lako nositi se s onima koji ih mrze i koji žele zlo drugima, a u javnosti se prikazuju kao ljubitelji ljudi i istine, dok u sebi to nisu. U tom smislu Isus tješi svoje učenike riječima da će sve jednoga dana izići na vidjelo u svojoj punini, kada Bog razotkrije namisli srdaca i pokaže ono što je u ovome povijesnom trenutku skriveno našim očima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Štoviše, triput u ovome odlomku Isus im govori da se ne boje, svjestan da će, kao što je on morao trpjeti radi istine, tako i oni morati biti spremni na trpljenje, pa i na to da ih netko nastoji i usmrtiti na ovaj ili onaj način.

11. nedjelja kroz godinu – A

U prvom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona pronalazimo kratak opis utemeljenja Božjeg naroda. Taj narod nastaje Božjim izborom i potom njegovom ljubavlju i skrbi. S obzirom na to, narod nema nikakvih prethodnih zasluga, jer ga Bog bira svojom inicijativom, te se prema njemu odnosi zaštitnički u odnosu na druge narode. Izrael je bio njegova predraga svojina, ali je opet, s druge strane, imao posebnu zadaću čuvati svoj status pred Bogom, to jest svoje zajedništvo s njime živeći posebnim životom. Da bi narodu bilo jednostavnije živjeti prema Božjoj volji, Bog im je ostavio zapisane svoje uredbe i zakone, a isto tako im je ostavio vođe da mu omoguće živjeti prema njima. No nije želio samo da oni formalno poštuju njegove odredbe, nego da osjete njegovu blizinu. Cilj mu je bio da vide da je on među njima prisutan, te da ih on osobno vodi i živi među njima. A tu svoju prisutnost on objavljuje preko živih ljudi poput Mojsija kojima daje posebne zadaće da vode narod u njegovo ime. Vršeći svoje poslanje autoritetom Božjim njih su slikovito mogli nazvati pastirima naroda. Upravo to je bila posebnost naroda Božjega, jer nijedan drugi narod nije imao tako izravan odnos s Bogom, niti je Boga doživljavao svojim pastirom, kao što je izraelski narod kojemu je Bog odredio pastire da ga vode putem pravoga života.

Znajući za takav odnos Boga i njegova naroda, tim više čudi da je mnogo puta rezultat Božjih nastojanja i skrbi bio uzaludan. Naime, sveti Matej u Evanđelju navodi da je Isusu, kad je vidio mnoštvo, bilo žao jer su bili izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Vidimo da se moglo lako dogoditi da narod, bilo zbog svoje nepažnje, bilo zbog neodgovornosti i mlakosti pastira, ubire gorke posljedice i pada u teška i mučna stanja duha. A narod je bio u takvom stanju jer nije osjećao Boga u svojoj sredini, već je bio prepušten samome sebi i svom ljudskom načinu života koji im nije pružao utjehu niti bio prava hrana njihovoj ljudskosti. Upravo zato je Božji Sin sišao na zemlju da pokaže svoju božansku sućut, te da uspostavi trajnu skrb nad narodom. On je dobro znao da je povlastica imati Boga za pastira, te živjeti po njegovim uputama imajući svakodnevnu sigurnost da hodimo ispravnim putem kojim nas on vodi. Zato se on pojavio kao utjeha izmučenom narodu jamčeći mu ne samo da ga vodi po Božjim zakonima i uredbama, nego jamčeći mu živo vodstvo samoga Boga. Jer u našem povijesnom hodu nije dostatno samo hoditi po nekim pravilima koja je Bog dao, nego je neophodno osjećati utjehu Božje prisutnosti. Samo je to prava sigurnost i utjeha, jer povijesni put zna biti neugodan i vrlo iscrpljujući ako nema žive Božje prisutnosti koja daje jamstvo i smisao svakom koraku.