26. nedjelja kroz godinu – A

Promatrajući što se događa u svakodnevnom životu, naš Gospodin je to povezivao sa životom vjere da svojim slušateljima prenese što je moguće bolje i jasnije poruku za duhovni život. Jedna od takvih situacija je i ova u kojoj prispodobljuje našu ljudsku tvrdokornost i opiranje Božjoj volji slikom dvojice sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Svjestan da je Bog Otac, a da mi ljudi se prema njemu odnosimo ne uvijek izravno i neposredno, nego je naše ponašanje vezano uz ponašanje drugih, Isus je imao potrebu o tome se izjasniti i jednostavnom prispodobom ukazati na najčešće i najveće pogreške i zablude našeg odnosa prema njemu. U današnjem Evanđelju u prispodobi o dva sina oslikava tipično ljudsko ponašanje prema Bogu slikom obiteljskog ambijentu u kojem čak ni sinovi istoga oce se ne ponašaju prema ocu s dužnim poštovanjem, ljubavlju i posluhom.

Tako prvi sin odlučno odbija volju očevu i jasno govori da ne želi ići u vinograd raditi. Svjestan da rad u vinogradu iziskuje trud i napor, opredijelio se je za lakšu verziju života u kojoj se neće trebati toliko mučiti. Suprotstavio se ocu i odbio njegov nalog ne vidjevši u tome u prvi mah previše smisla i koristi. Drugi pak sin, vidjevši reakciju svoga brata, želio je na oca ostaviti dobar dojam, ali isto tako bez osobite želje da radi i da se umori. Zato izražava spremnost na posluh, ali u njemu ostaje skrive neposluh. Njegov posluje je tako samo na riječima, a ne i u djelima. Bio je slatkorječiv dok je spremno odgovarao ‘Evo me, gospodaru’, kao da je htio reći da će odmah napraviti ne samo to, nego i sve drugo što otac od njega traži. No izostao je stvarni posluh, jer se on predomislio i nije otišao u vinograd kako ga je otac zamolio.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju Isus u današnjem evanđelju priča uzeta je iz svakodnevnog života, te je kao takva u svojoj socijalnoj dimenziji razumljiva i svima nama. Dobro je poznato što znači boriti se za koru kruha i tražiti posao, a zatim, da taj posao bude cijenjen i vrednovan, a ne da predstavlja sredstvo porobljavanja, iskorištavanja i podčinjavanja onih koji su prisiljeni tražiti zaposlenje. S druge strane, znamo da postoje i određene računice kod mnogih koji ne žele raditi pod svaku cijenu, nego samo ako je posao dobro plaćen. Nadalje, odatle dolazi i izbirljivost u vezi s poslovima koje želimo ili ne želimo raditi, pa su tako poslodavci prisiljeni uzimati radnu snagu s strane, jer domaći radnici ne žele određene poslove, a društvo kao takvo mora funkcionirati.

U ovom kontekstu, svi možemo razumjeti gospodara iz prispodobe koji dolazi tražiti radnike za svoj vinograd te s njima pregovara o cijeni po kojoj će raditi. Jedini problem bio je taj što je on pogodio sa svim svojim radnicima jednaku plaću, bez obzira na to jesu li radili u vinogradu od ranog jutra ili od kasnog popodneva. Kada je došlo vrijeme isplate, on se držao dogovora, što nije zadovoljilo one koji su radili duže i mučili se cijeli dan, pa su reagirali na njegovo “nepoštenje”, smatrajući da su zaslužili više. No gospodar nije promijenio svoju odluku da bude dobar i da svojim imanjem upravlja onako kako je sam htio i želio, bez obzira na to što su o tome rekli njegovi najamnici.

24. nedjelja kroz godinu – A

Pitanje koje je mučilo svetog Petra i koje je postavio Gospodinu nije rijetkost u ljudskom iskustvu. Ono se ponavlja u svim vremenima, pa čak bi se moglo reći da nema čovjeka koji nije imao slično iskustvo i potrebu znati kako se postaviti u situacijama kada smo izloženi nepravdi i prevari, uvredama i lažima, mržnji i srdžbi, monstruoznoj pakosti i zloći. Zato se sveti Petar s pravom pitao do koje mjere treba opraštati nekome tko se ogriješi o njega i tko se ponaša kao da smatra svojim pravom neprestano vrijeđati i progoniti drugoga pod različitim izlikama.

I doista, ljudi izopačenog karaktera često smatraju svojim pravom da se ponašaju bezočno i nisko, a one koje progone i vrijeđaju smatraju da su dužni biti izloženi njihovu zločestom i maloumnom maltretiranju. Zato je i svetog Petra zanimalo koja je mjera do koje treba podnositi tuđe neprimjereno ponašanje, svjestan da smo svi mi kao ljudi ograničeni i da je sposobnost podnositi nekoga omeđena našom ljudskošću. U svima nama postoji i spontana potreba uzvratiti istom mjerom onome tko nas vrijeđa i čini nam zlo, pa je Petrovo pitanje pretpostavljalo: Do koje mjere trebam oprostiti svome bratu prije nego mu uzvratim istom mjerom, to jest prije nego mu se osvetim za zla koja mi je nanio. U nekim životnim situacijama osveta se smatra čak nekom vrstom dužnosti, jer se može stvoriti dojam da onaj tko ne uzvraća nema dovoljno hrabrosti i snage. Uistinu, onaj tko nekome čini zlo, ujedno ga ponižava, pa se može pomisliti da, ako nije uzvratio, je slabić ili da je zaslužio takva poniženja. Time bi osveta bila neka vrsta zadovoljštine koja bi povrijeđenome vratila mir, pa je zato i nastala pučka izreka: Tko se ne osveti, taj se ne posveti.

23. nedjelja kroz godinu – A

Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja. Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti. Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu. Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega. No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

22. nedjelja kroz godinu – A

Kao nastavak događaja o kojem smo razmišljali prošle nedjelje, kada je Petar priznao Isusa Mesijom i Sinom Božjim, u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo nastavak evanđeoskog teksta o tom događaju, pri čemu je situacija sasvim suprotna: Petar se protivi Isusovu navještaju muke, smrti i uskrsnuća, te mu stoga Isus izgovara ne više riječi blagoslova, nego oštrog prijekora: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” U tim riječima vidimo da Isus predbacuje Petru da razmišlja ljudski i da mu je u pameti isključivo ljudska logika razmišljanja, što onda izričito i odlučno odbacuje. To je putokaz razumijevanja božanskoga nauma, jednako kao što je bio putokaz razumijevanja božanskog identiteta. Naime, u trenutku kad Petar priznaje Isusa Sinom Božjim, Isus ga hvali govoreći mu da mu je to objavio Otac nebeski, to jest proglašava ga blaženim što se otvorio Božjoj objavi i ispovjedio njegovo božanstvo. No kad je Isus potom nastavio naviještati druga otajstva koja su bila dio Božjega nauma, Petru su se učinila nelogičnima i nije dodatno otvorio svoju pamet njima i Isusovim riječima, nego je u tom slučaju razmišljao potpuno vođen ljudskom logikom.

Poput Petra svi mi imamo takvih ili sličnih zatvaranja ili zakrčenja pameti. Štoviše, možemo ih nazvati i onečišćenjima pameti. Isus je svoje učenike htio poučiti o čemu trebaju razmišljati i prema čemu njihova pamet treba biti usmjerena. Htio je da se oduševe za zajedništvo s Bogom, te da s velikim žarom i oduševljenjem doživljavaju božanski život i istine koje izlaze iz njegovih usta. No mi ljudi većinu našega vremena, te mentalne i duhovne energije potrošimo na svakodnevna sitna ljudska promišljanja, umjesto da živimo od promišljanja otajstava Božjih. Po cijele dane se bavimo ljudskim trivijalnostima do mjere da nismo niti kadri promišljati Božja otajstva i naume, te nam to ništa ne znači. U velikoj mjeri smo onečistili svoju pamet zemaljskim potrebama i interesima, ljudskim ambicijama i planovima, da uopće ne koristimo vlastitu pamet za dubinsko promišljanje života, njegova smisla i ljepote. A da ne kažem koliko se pamet onečišćuje grijehom i slabošću koji nas odvraćaju od Isusa kao što je Petar odvraćao Isusa od patnje i predanja za ljudsko spasenje.

21. nedjelja kroz godinu – A

Velika je istina da često ni mi, kršćani, ne znamo živjeti od snage i dubine Božjih otajstava. Vjeru s njenim sadržajima doživljavamo kao suhoparne činjenice koje smo naučili kroz određene formulacije, a da se uopće ne bavimo produbljivanjem vlastitih spoznaja. Tako zanemarujemo da je Bog neizmjerno otajstvo koje iz dana u dan treba produbljivati i u koje treba uranjati. I to ne samo svojom snagom, nego se prepustiti njegovoj snazi i vodstvu. Često se bavimo i životnim trivijalnostima, jer nismo razumjeli koliko bi bilo važno da, iz dana u dan, ili bolje rečeno, iz trenutka u trenutak napredujemo u spoznaji Boga i da živimo s oduševljenjem koje proizađe iz spoznaje njegova lica i života. Jer kad nemamo izravnu spoznaju ni iskustvo u koje nas uvodi Bog, tada nas uvode ljudi koji na pojednostavljen način govore o Bogu, iznoseći svoja mišljenja, a da uopće nemaju čvrsta i temeljna uporišta za svoje stavove. Ne treba čuditi što se kršćanstvo fragmentiralo na tolike zajednice i sekte, gdje svi govore o Bogu i navodno naviještaju njegovu riječ, no u oblikovanju svojih stavova i uvjerenja ne polaze od temeljnih činjenica koje je Bog objavio, nego od svojih parcijalnih mišljenja i interesa za koje potom regrutiraju svoje sljedbenike, umjesto da ljude uče kako živjeti od Božje istine i ljubavi.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej prenosi jedan događaj koji se dogodio izvan područja izraelskog naroda. Točnije rečeno, dogodilo se u području Tira i Sidona, gdje se Isus povukao sa svojim učenicima i gdje je planirao predahnuti od pritiska naroda koji je u svojim potrebama neprestano dolazio s tolikim zahtjevima. Međutim, ni u ovom području nije prošao neopaženo, jer ga je jedna žena iz toga kraja prepoznala i priznala za Mesiju iz doma Davidova. Između njih se razvio zanimljiv razgovor, čija je kruna bila vjera ove žene, te, naravno, i uslišanje njezine molbe da joj Isus oslobodi opsjednutu kćer. Ne želeći propustiti takvu prigodu da primi milost za svoje dijete, ova žena je pokazala ustrajnost vjere čak i u trenutku kada se činilo da joj Isus ne namjerava pomoći. Kao majka koja je nosila veliku roditeljsku odgovornost i želju da pomogne svome djetetu, ova žena nije željela odustati od svoga zahtjeva, nego je od Isusa iskala barem mrvice, znajući da su i mrvice njegove beskrajne dobrote dovoljne da spase i oslobode njezinu kćer.

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Vrijeme je ovo u kojem čovjek drži do sebe. Bavi se samim sobom i vrti oko sebe. Vrijeme je u kojem je sve sebi podredio i najvažniji je samome sebi. A jedan od vidova u kojem se želi pokazati je izvanjska ljepota, to jest ona tjelesna pojavnost kojom se želi svidjeti drugima. Kada osjeti da je ta pojavnost narušena ili ugrožena, tada čovjeku postaje nelagodno pojavljivati se pred drugima i pred njihovim licem u takvom izdanju, pa smišljaju kako popraviti dojam i što učiniti kako bi stavili u red vlastitu pojavnost. Ako su na biću oštećenja veća i trebaju znatniji zahvati, tada se ljudi služe ne samo običnom estetskom doradom, nego i plastičnom kirurgijom koja ispravlja uočene nedostatke. Nedostaci pak mogu biti dvostruki: bilo da je riječ o nedostatcima od rođenja, bilo da je riječ o onima koji su nastali nekom nezgodom koja je dovela do oštećenja tkiva ili nekog organa.

Ista logika vrijedi i na duhovnoj razini, pri čemu je grijeh ono što nagrđuje ljudski izgled i oštećuje duhovno tkivo bića. S jedne strane, tu je istočni grijeh kao urođena nepravilnost ljudskog bića, koja ga nagrđuje i koju treba ispraviti kod svakog čovjeka. Osim toga, postoje i osobni grijesi koje svatko čini, a koji dodatno oštećuju jedan njegov dio ili neki od organa, ovisno o težini grijeha. Zato je svakom čovjeku potreban duhovni zahvat kako bi se ispravili ti nedostaci ili otklonila šteta nastala na biću nakon grijeha. Svakome je potrebna, u određenoj mjeri, plastična operacija kojom će ispraviti svoje duhovne nedostatke kako bi se mogao pojaviti pred licem Božjim i biti u zajedništvu s njime cijelu vječnost. Zbog toga je Bog poslao svoga Sina na svijet da on izvede potrebni zahvat na ljudskoj naravi i na svakom čovjeku koji želi spasenje i vječni život, te da ga učini dostojnim tog života.

19. nedjelja kroz godinu – A

Božja riječ ove nedjelje uči nas kako se suočavati s poteškoćama i nevoljama, s olujama i protivnim vjetrovima. To je bilo iskustvo proroka Ilije, ali i Isusovih učenika na lađi, kao i svetog Pavla sa svojim sunarodnjacima kojima je htio navijestiti spasenje. Svima njima je bilo zajedničko iskustvo nevolja koje su ih zadesile, ali i iskustvo Boga koji utišava ljudske oluje i daje svoj božanski mir. Na tragu toga postavlja se glavno pitanje: gdje je povlašteno mjesto traženja Boga, u olujama ili u miru koji nastaje nakon oluja? Bez obzira na to što je iskustvo o kojem nam svjedoči Sveto pismo takvo da pokazuje kako je povlašteno mjesto Božje prisutnosti u lahoru i miru, ono ujedno svjedoči da oluje i mir idu zajedno; da mira nema bez vjetrova i oluja.

Međutim, jer nismo navikli na takvu istinu, nego redovito sanjarimo o trajnom idiličnom miru, često se čudimo da i danas život nosi svoje protivne vjetrove i oluje. Držimo da je to nekada bilo normalno u doba proroka ili u vrijeme širenja Crkve, ali teško se s time pomiriti danas. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva, ne možemo proći bez većih ili manjih turbulencija. Zamišljamo vrijeme i život idilično, uvjereni da je Božja poruka tako duboko ušla u naše živote i u našu povijest, živote naših obitelji i naroda. No svaki put iznova iznenadimo se kada otkrijemo kako Crkva prolazi kroz nove oluje i izazove u svakom povijesnom razdoblju. Kad se već pomisli da je došlo neko zatišje, da sada može u miru nastaviti razvijati svoje poslanje, na obzorju se pojave novi izazovi i nevolje koje remete dobrobit vjernika i cijele zajednice. Zato je Isus htio da njegovi učenici iskuse oluju na moru, kako bi bili svjesni da se nikada ne treba opuštati, jer nikada njegova zajednica nije bila u zavjetrini, da nije izložena pokušajima da se ugrozi i rastoči te da joj se nanese šteta. Uvijek iznova mislimo da je Božja riječ dovoljno prodrla u duše ljudi te da se više ne mogu događati oluje i brodolomi crkvenoga broda.