Svetkovina Presvetoga Trojstva

Donositi zaključke i donositi odluke možemo ne samo na temelju teorije, nego i na temelju istinskog iskustva života. Ako bismo samo govorili na temelju naučenoga ili ako bismo svoje ponašanje temeljili samo na teoretskom znanju koje nikada nismo iskusili, bili bismo vrlo nesigurni ljudi i podložni mnogim pogreškama. Ne bismo bili niti do kraja svjesni svoga neznanja, kao ni onoga što bismo trebali znati i činiti na pravi način. No, kada govorimo o iskustvu, treba imati u vidu da ono mora, prije svega, biti pozitivno, stečeno na istinskim vrednotama, jer samo polazeći od takvog iskustva može se govoriti o izgradnji života. Negativna iskustva kojima smo također podložni korisna su samo iz perspektive kada znamo što je dobro i ispravno, te takva iskustva podnosimo, no ona nas ne odvode na krivi put samo zato što znamo što je ispravno prema onim autentičnim iskustvima života.

Ovo isto pravilo vrijedi i za svaki naš pokušaj da govorimo o Bogu i da ga drugima navijestimo. Neophodno je imati iskustvo Boga, a ne samo naučeno znanje. Štoviše, neophodno je razumjeti, koliko je moguće, iskustva Boga u samome sebi, jer znamo da nas je Bog odredio svojim životom. Mi smo njegova slika; kakav je on, takvi smo i mi. Stoga, dok razmišljamo o tome kako je neophodno imati iskustvo živoga Boga da bismo o njemu govorili i po njemu živjeli, valja nam također razmatrati njegov život i njegovu božansku narav. Time ćemo bolje razumjeti ne samo njega, nego i sebe.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Danas, na dan Pedesetnice, slavimo svetkovinu očitovanja Duha Svetoga apostolima i prvoj kršćanskoj zajednici koja je bila okupljena na molitvi, iščekujući ostvarenje obećanja koje im je dao Gospodin prije nego što je uzišao na nebo. Ovo očitovanje bilo je kruna svih otajstvenih događanja, te je njime dovršeno Isusovo djelo na zemlji, a započelo je djelo i poslanje njegova otajstvenoga tijela, Crkve. Učenicima koje je Gospodin pripremao za vršenje poslanja bilo je neophodno ovo milosno očitovanje, jer im stvarnost božanskog života, a onda i nevidljive prisutnosti Duha Svetoga, nije bila očita.

S jedne strane, nije bilo čudno što im nije bilo očito ono što je Gospodin govorio kada je naviještao otajstva božanskog života, ali im je upravo zato govorio da im to očituje. Kao posljednje veliko otajstvo, bila je objava Duha Svetoga i njegove otajstvene snage i prisutnosti. Za ovu objavu bilo je neophodno božansko očitovanje, jer nama ljudima očito je samo ono što imamo neposredno pred očima, vidljivo i opipljivo. Zbog toga ne razmišljamo o onom što je očito izvan okvira tjelesnoga i zemaljskoga. Često ne prihvaćamo da unutarnje i nevidljivo može biti važno, snažno, presudno i nezamjenjivo. Očitim smatramo ono što je pred očima, te previđamo da nam božanska nevidljiva snaga može biti tako neposredna i dragocjena. Oslanjamo se na ljudske oči, kao i na naše ljudsko znanje i inteligenciju, te zaboravljamo da imamo božanske oči i božanski način gledanja stvarnosti, jednako kao što imamo i božansko razumijevanje stvarnosti.

7. vazmena nedjelja – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo dio Isusove velikosvećeničke molitve s posljednje večere. U riječima koje čitamo uočavamo da postoje dva bitna dijela: s jedne strane Isus moli za sebe i svoju proslavu, a s druge strane moli za svoje učenike i njihov život na zemlji, koji isto tako treba biti okončan proslavom, kao što je bio i njegov. I doista, to što je Isus molio, to se i ostvarilo u njegovu životu. Isus je na posljednjoj večeri molio da se dogodi njegova uskrsna proslava, to jest da ga Otac proslavi vječnom slavom koju je on, kao Božji Sin, uživao u zajedništvu s Ocem, ali koje se u nekom trenutku odrekao da bi došao među nas ljude u poniznosti ljudskog tijela, te da bi isto tako u poniznosti trpio za nas: A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Dovršivši svoje poslanje, proslavio je Oca na zemlji i naveo točan način na koji je to učinio: Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Naš Gospodin je objavio ime i lice svoga Oca među nama ljudima, predajući nam njegovu neizmjernu ljubav u žrtvi križa i slavnom uskrsnuću. Kao konačni rezultat njegova djela među nama, uzišao je slavno u nebesa, o čemu smo promišljali na svetkovinu njegova uzašašća. Konačna proslava njegove ljudske naravi dogodila se, dakle, u nebesima, čime je u potpunosti bilo dovršeno njegovo poslanje među ljudima na zemlji.

6. vazmena nedjelja – A

Potičući svoje učenike da mu ostanu vjerni, Isus im je iznad svega preporučio ljubav. No ne bilo kakvu ljubav, nego ljubav koja se očituje kroz konkretna djela. A taj konkretan način je posluh i vjernost odredbama koje im je on predao. Vjerojatno je Gospodin kod njih mogao primijetiti da ljubav često doživljavaju kao nedefiniranu i nekonkretno shvaćenu stvarnost. Po svoj prilici, i kod njih je bila doza nedovoljno dobrog shvaćanja ljubavi, pri čemu ljubav ne bi trebala podrazumijevati vršenje zapovijedi. Doista, mnogo ljudi i danas smatra da je ljubav jedno, a zapovijedi sasvim nešto drugo. Prema uvjerenjima mnogih, onaj tko ljubi ne bi se trebao obazirati na zapovijedi i odredbe koje nas ograničavaju i sužavaju naše okvire i stvarnost, dok ljubav uistinu oslobađa. Mnogi vjeruju da je ljubav neka vrsta osjećaja kojemu ne treba davati ni formu ni sadržaj, jer bi bila dostatna samoj sebi, čak i kada nas učini pasivnima do mjere da više ne ispunjavamo svoje zadaće i ne ostvarujemo ciljeve. Ipak, dok s jedne strane mnoge ljude osjećaj ljubavi čini nedjelotvornima i pasivnima s obzirom na svakodnevno revno ponašanje, s druge strane događa se da ljubav postaje izgovor za neuredno ponašanje. Tako oni koji “se ljube” smatraju da mogu živjeti protivno Božjem zakonu, te im ljubav postaje opravdanjem za sve što čine.

5. vazmena nedjelja – A

Na posljednjoj večeri, dok je svoje učenike pripremao na predstojeće događaje svoje smrti i uskrsnuća, Isus ih je na poseban način poticao da čuvaju vjeru. Vjera je bila znak i način odnosa koji su oni trebali uspostaviti s Bogom i s njim, pogotovo od trenutka kad je najavljivao svoj odlazak k Ocu. Oni doduše, nisu znali kamo on to planira ići, ali on ih je umirivao potičući ih da ne klonu duhom, nego da vjeruju: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ U trenutku kada je on privodio kraju odnos tjelesnog zajedništva, pozivao ih je da se usredotoče na odnos vjere za koji je osposobljavao dok je s njima provodio vrijeme i dijelio najvažnije stvarnosti svoga života. No ono što je nadasve bilo važno, Isus izjednačuje sebe s Bogom, što djeluje zbunjujuće na učenike. Jer time što govori da moraju vjerovati u Bog i u njega, pokazuje im da je vjerovati u Boga i u njega na istoj razini. Da ih je poticao samo da vjeruju u Boga, to bi bilo još i prihvatljivo, ali da vjeruju u njega, to je bilo prilično zahtjevno. Isto tako govori o svome božanstvu onda kada veli da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu ili pak još otvorenije: „Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.“ Potom im je još sasvim otvoreno rekao da tko je vidio njega, vidio je i Oca, ili: da je on u Ocu i Otac u njemu, itd.

Kako vidimo iz ovog odlomka, Isus se trudio predočiti im da je on pravi Bog u punom zajedništvu s Ocem, pa im zato i ponavlja govoreći: „Vjerujte mi…“ Osjećajući njihovu zadršku, traži dodatni način uvjeriti ih putem konkretnih dokaza, pa će dodati: „Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.“ Isus zna da je vjera odnos koji treba izgraditi, ali odnos koji treba imati svoj temelj. Taj temelj je najprije vjerodostojnost riječi i pouke koju im upravlja, ali isto tako i djela koja čini, jer sve što je učinio, učinio je s ciljem da izgradi s njima odnos vjere. U trenutku kad vidi da je njegovim učenicima preteško doći do sigurnosti i čvrstoće vjere samo na temelju njegovih riječi, on ih poziva da se prisjete njegovih djela, te da zaključe iz djela koja govore o njemu.

4. vazmena nedjelja – A

Naš Gospodin je svojim učenicima i drugim slušateljima govorio jednostavnim jezikom i služio se prispodobama iz svakodnevnoga života. No oni nisu uvijek razumjeli na što se odnosila pojedina od njegovih prispodoba i nisu znali kako bi je primijenili na vlastiti život. To je slučaj i s njegovim govorom o pastiru i kradljivcima ovaca, o ovcama i ovčinjaku, o vratima i vrataru iz današnjeg Evanđelja. Ovih nekoliko redaka je doista bogato značenjem, ali je činjenica da Isusovi sugovornici nisu razumjeli što je on time htio kazati, pa im je morao objašnjavati govoreći sasvim otvoreno. Jer prispodoba koju je ispričao govorila je načelno o pravilu života i međuljudskim odnosima. Oni nisu razumjeli da on govori o duhovnom utjecaju koje vršimo jedni na druge, a koji može biti pozitivan ili negativan, zakonit ili nezakonit, primjeren ili neprimjeren, pa im je to u duhu iste prispodobe morao dodatno pojašnjavati da nije svaki onaj koji se pravi pastirom uistinu pastir.

Doista, ovo što je Isus iznio kao pravilo života očito je u svakodnevnici, bilo da to želimo vidjeti ili ne, priznati ili ne. On nam je htio ukazati da nas svi ljudi ne promatraju s dužnim poštovanjem kao osobe koje imaju svoje dostojanstvo. Ima onih koji ulaze u naše živote svjesni naše osobnosti i dostojanstva, naše ljudskosti i njene ograničene, ranjive i osjetljive krhkosti koja treba mir i zaštitu ovčinjaka, vratara i pastira. Takvi ulaze u živote ljudi ‘kroz vrata’, to jest zakonito i otvoreno, nudeći pomoć i zaštitu. Oni dolaze kao pastiri da bi služili, a ne iskoristili ovce i ovčinjak za svoje osobne namjere i interese. Ali ima i onih koji nas nerijetko promatraju kao kradljivci i razbojnici koji u naše živote ne ulaze s časnim nakanama, jer im je cilj samo da pogube i zakolju, kako reče Isus u Evanđelju.

3. vazmena nedjelja – A

Mi ljudi smo bića snažno obilježena protegnutošću prema budućim ostvarenjima. Shodno tome imamo i svoja očekivanja, te želimo da se što prije, što brže i što očitije i opipljivije ostvari to što očekujemo. Zato nije rijetkost da svoja očekivanja ‘materijaliziramo’ do mjere da njihova ostvarenja želimo dotaknuti u vremenu i prostoru, za našega smrtnog vijeka i života. I ako se to ne dogodi sukladno našim očekivanjima onda se obeshrabrimo i rastužimo. Zbog toga možemo biti pogubljeni i izgubiti snagu za hod u onom smjeru u kojem trebamo živjeti svoje postojanje i usmjeravati svoj život i život onih koji su oko nas. Na žalost, često svoja ljudska očekivanja zovemo nadom ili kažemo da se nečemu nadamo, a u biti nemamo nadu, nego svoja ljudska očekivanja.

Primjer za to su bila dvojica učenika koji su na dan uskrsnuća, još ne znajući da je Krist uskrsnuo, razočarani odlučili napustiti Jeruzalem. Dok su odlazili putem su razgovarali i raspravljali o svemu što se tih dana zbilo u Jeruzalemu s Isusom, a da sami nisu znali što bi o tome svemu mislili i rekli. Do njih je bila doprla rana jutarnja vijest koju su donijele žene s groba, a što su potvrdili i neki od apostola, da je Isus uskrsnuo i da je živ, no njima te riječi nisu bile dovoljne kao dokaz. Oni su očito tražili nešto očitije i opipljivije. Kad im se Isus približio i upitao ih o čemu raspravljaju, oni su još uvijek bili snuždeni, kako zapisa sv. Luka u današnjem evanđeoskom odlomku.

2. vazmena nedjelja – A

Čovjek je biće stvoreno za blizinu i zajedništvo, no vrlo često ne zna to ostvariti na pravi način. Umjesto zajedništva, dogodi mu se da napravi podjele i lomove u komunikaciji i odnosu s drugima, a umjesto blizine, udaljuju se od njih. A jer mu takve situacije nanose rane, onda redovito biva žrtva straha od drugih i pred drugima, što na nj utječe u tolikoj mjeri da se ne samo udalji od drugih, već od njih i izolira. Isti obrazac se mogao primijetiti i u odnosu s Bogom s kojim je prekinuo bitno životno zajedništvo u trenutku kad je sagriješio. Kao znak udaljavanja i izolacije bio je izgon iz zemaljskog raja i neka vrsta progonstva na koje je čovjek bio osuđen. Došlo je do prekida zajedništva, te je čovjeku bio onemogućen povratak kroz rajska vrata, jer je zbog počinjenoga grijeha bio neprikladan da prođe kroz njih.  Bez obzira što je stanje bilo pogubno za čovjeka, Bog nije odustajao od potrebe da izgradi zajedništvo, to jest da čovjeka vrati u prostore života s kojih je morao otići. Taj plan je Bog preuzeo na sebe, jer čovjek nije bio u stanju provesti ga i ponovno uspostaviti odnose zajedništva i ljubavi.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Od prvoga dana kad je Bog stvorio čovjeka, predvidio je za njega da raste i penje se do uzvišenih granica života. Slobodno možemo reći da mu je nebo bilo granica, to jest da je bio pozvan nadići sve granice i ući u prostor neograničenog i ničim sputanog života. Međutim, ovaj Božji poziv čovjek je razumio kao neku svoju igru bez granica, pri čemu je on razumio da se u tom odnosu treba ponašati bez zadanih pravila. I dok je njemu Bog nudio da se penje i raste, on je za sebe poželio otkloniti od sebe sve Božje spone, pa i taj poziv na neograničeni život i neograničenu ljubav. Zato je odlučio igrati bez pravila, a bolje rečeno, protiv pravila koja je uspostavio sam Bog. Odlučio se ‘uspinjati’ nekom svojom stazom na kojoj nije bilo ni puta ni uputa Božjih. Mislio je da će tako zaobići i nadići granice Božje, te ostvariti još uzvišenije domete nego da sluša Božji glas.

I što se više ‘penjao’ umišljen u vlastitu veličinu to je se Bog morao poniznije spuštati k zemlji da ga izbavi od njega samoga i od zla i grijeha koji su vrebali na njega da ga odvedu u smrt. I što je bio uvjereniji da probija granice, to se Bog morao više vezati na njega sponama svoje ljubavi i milosrđa da ne dopusti da padne u ponor i da u ponoru propadne. Dok se svim silama trudio da se uzdigne samostalno bez pomoći Božje, Bog je jasno znao da će konačni rezultat njegovih nastojanja biti bolno prizemljenje. No kako ništa nije htio činiti na silu, Gospodin je strpljivo i ponizno pratio služeći u ljubavi i praštajući njegove pogreške i promašaje. Toliko je bio ponizan, da je dao svoga Sina ne samo da postane čovjekom i čovjeku pokaže put života i spasenja, već i da umre za njega izvlačeći ga iz jame propasti, to jest iz groba. Tako se sam Božji Sin ponizio do smrti na križu i do groba u koji je bio pokopan, čime je sišao u podzemlje ljudskog života.