Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Dok slavimo danas svetkovinu uskrsnuća Gospodnjega – najveći mogući Božji zahvat u povijest ljudskoga roda, uložiti nam je veliki napor duha da što bolje i dublje razumijemo što se tim događajem dogodilo za nas i što se promijenilo kako u našem životu tako i u životu svakoga čovjeka. Ovaj napor duha je nasušna potreba, a možemo ga usporediti s bolnom nedoumicom u kojoj se našla Marija Magdalena kad je primijetila da nema Gospodinova tijela u grobu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.“ Kao što se ona pita što se dogodilo s Gospodinovim tijelom, tako i dvojica učenika Petar i Ivan trče prema grobu da pokušaju naći odgovor na ovaj upiti koji je od tog trenutka i njih počeo mučiti. I njih je obuzelo ovo pitanje i želja da odgonetnu gdje je završilo tijelo njihova Učitelja ako ga već nema u grobu. Ali za dobiti odgovor na to pitanje trebalo se potruditi, trčati svim snagama i imati želju duha da iz ponuđenih znakova otkriju ono što ih zanima. Zato im je trebalo snage i hrabrosti zaviriti u Kristov grob i otvoriti svoju pamet i svoje srce vjeri u Boga na sasvim drukčiji način nego je bilo do tada. Od uhodane vjere trebalo je povjerovati na živ i konkretan način da je Bog zahvatio u ljudski život time što je uskrisio svoga Sina.

Upravo to se dogodilo kada su ušli u Kristov grob: povjerovali su u njegovo uskrsnuće od mrtvih koje su Pisma davno najavila, a njima je to bilo skriveno. Na sličan način može ostati i nama skrivena snaga Kristova uskrsnuća, ako se ne približimo njegovu grobu sa svim žarom srca otkrijemo odgovor no to presudno sudbonosno pitanje koji se tiče i nas i našega života. Ako nam pitanje uskrsnuća nije najvažnije pitanje koje sebi danas postavljamo, onda teško da nam današnji dan može značiti više od običnog obreda kojim smo ispunili obvezu da proslavimo ovaj najvažniji kršćanski blagdan. Ali ako i nas ovo pitanje muči iz dubine duše, ako smo mi osobno zainteresirano saznati što se dogodilo s Kristom, ako tražimo istinsku blizinu i dodir s njime, onda ćemo snagom Duha Božjega nazrijeti koliko danas stojimo pred čudom živoga Boga koji je uskrisio svoga Sina da bi nama zajamčio uskrsnuće i život vječni.

Velika subota – uskrsno bdjenje

U ovoj velikoj i svetoj noći razmatramo čudesna divna Božja djela, kako ona starateljska, tako i ona otkupiteljska. Bog je vrlo ljubavi, te iz te ljubavi izviru nadahnuta djela kojima je od ničega stvorio zemlju, a onda još nadahnutije na njoj stvorio život i kao krunu samoga čovjeka. Kao nadahnuti tvorac svega skrbio je o svemu što je stvorio, jer onaj koji ljubi na posvemašnji način ne može nego skrbiti do kraja o svemu što je njegovo. Njegova skrb se očitovala dodatno u tome što je čovjeku nakon grijeha dao nadu u povratak u zajedništvo, te ga je u Abrahamu pozvao na vjeru da će jednom doći vrijeme predanja u ljubavi. No onaj iskonski Božji plan koji je bio kao jedno veliko zdanje čovjek je ugrozio grijehom i otpadom, nevjerom i hladnoćom vlastitoga stava i duha. Grijeh je bio kao potres koji je ozbiljno narušio odnose povjerenja između čovjeka i Boga, a time onda i samo zdanje čovjekova života.

Ali Bog toliko ljubi čovjeka da se nije dao ničim obeshrabriti. Jer je vrelo nade, vjere i ljubavi, nije htio dopustiti da čovjek to iskonsko vrelo zatrpa svojim grijesima. Jer je on čvrst oslonac i temelj zdanja života, nije želio je pokazati da čovjek ne može do kraja razgraditi taj isti temelj postavljen u svijet, a još više u ljudsku narav koja je stvorena na sliku njegovu. On koji je vodio povijest ljudskoga roda, nije dopuštao da to povijest sile zla razore i pretvore u pustoš. Zato je od samoga početka predvidio i način na koji će sanirati temelje zdanje koje je sam izgradio, a čovjek ga urušio dajući više povjerenja sotoni nego njemu. Znao je što će u svojoj ljubavi napraviti da izliječi ljudsku narav čiji je korijen počeo gnjiti. Dosita, stanje ljudskoga roda moglo se usporediti s narušenom građevinom koji razara potres grijeha ili sa stablom kojemu je počeo odumirati i sušiti se korijen, jer je odbio pružiti svoje žile do božanskog izvora. A ako temelji neke zgrade nisu dobri onda je upitno sve što se izgradi iznad površine. I što se više gradi, te potom postane veća razvalina. Ili ako stablo ne prima dovoljno vlage, upitni su plodove koji rastu po granama.

Veliki petak

U ovoj svetoj jubilejskoj godini koju slavimo kao hodočasnici nade, dolazimo do središnjeg trenutka koji je prekretnica u našem poimanju nade. A taj ključni trenutak je Kristova muka i smrt na križu. Upravo imajući u vidu njegovu svetu muku i smrt lome se koplja s obzirom na poimanje života i budućnosti prema kojoj težimo. Jer svi mi, pa i kao hodočasnici na zemlji, često imamo iskrivljeno poimanje nade. Uglavnom je poimamo kroz prizmu zemaljskih dobara, mirnoga života, neprestanog društvenog boljitka i napretka. U okviru svih naših predodžbi gajimo onda i osjećaj nade, te njime pokrivamo sve svoje želje i potrebe. Tako se nadamo da će se ispuniti sve ono što sebi planiramo i želimo, što je plod naših ljudskih računica i projekcija. Međutim, ako smo se odazvali na Božje hodočašće, onda mi nismo odredili cilj toga hodočašća, već sam Bog koji nas po životu svoga Sina uči da je cijeli život veliko i sveto hodočašće.

I to je Isus pokazao svojim životom, jer je prošao zemljom čineći dobro. No njegov prolazak zemljom, kako to slavimo u ovim svetim obredima, došao je svome kraju na način na koji nitko nije očekivao, osim njega koji je za sve to znao. Njegovo hodočašće kao da je naglo prekinuto nasilnim uhićenjem, lažnim suđenjem i nepravednom osudom, strašnim razapinjanjem, bolnim umiranjem i izdisajem na križu. I dok je odveden kao nedužno i nezaštićeno janje na klanje, nitko nije shvatio da će upravo odlazak na križ biti cilj njegova hodočašća, te da će smrt na križu biti otvaranje proslave neprolaznog jubileja. A sam križ bit će oruđe njegova hodočasničkog poslanja i predanja jer će ga svojim umiranjem posvetiti i staviti nam ga u ruke.

Veliki četvrtak

Dok u ovoj svetoj jubilejskoj godini slavimo sveto vazmeno trodnevlje dobro se prisjetiti da je Božji Sin došao među nas ljude kao istinski hodočasnik ljubavi kojemu je bio cilj nas ljude obdariti svojom ljubavlju. Ali i on je kao i svaki drugi hodočasnik trebao logističku potporu među nama kada je došao i kada je vršio svoje nebesko poslanje. I sam je kao čovjek trebao našu pomoć, te se oslanjao na onaj najbliži krug s kojim je dijelio svoju svakodnevnicu, kao što je bila njegova sveta Majka. Ali isto tako i krug rođaka, učenika i apostola bio je takav da je računao i na njih. Primao je pomoć i drugih prijatelja kako što su bili Lazar, Marta i Marija, koji su ga rado primali u svoj dom kad je prolazio njihovim krajem. Štoviše bilo je i drugih pobožnih duša, kao što su bile neke žene koje su išle za njim iz Galileje, koje su mu posluživale od svojih dobara. Sve u svemu računao je na njihovu pomoć i prisutnost u svome životu na različite načine za vrijeme svoga hodočasničkog poslanja među ljudima.

S druge pak strane kao Božji Sin on je tim istim ljudima donosio mir i duhovnu svježinu. Jer u konačnici, premda su mu mnogi pomagali i bili na raspolaganju, on ipak nije došao da mu se služi, već je došao služiti njima da dođu do veće spoznaje Boga i njegova spasenja. On je došao među svoj narod da mu navijesti da bude hodočasnički narod, kao što je i on bio istinski hodočasnik koji je došao iz krila Očeva.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Na današnju nedjelju spominjemo se slavnog Isusova ulaska u Jeruzalem koji se zbio u ozračju proslave blagdana Pashe, a neposredno prije nego će podnijeti svoju muku, te stoga ovu nedjelju nazivamo dvostrukim nazivom. Ona je s jedene strane cvjetna nedjelja, ili palmena nedjelja – dominica in palmis, kako joj kaže latinski naziv, a s druge strane je nedjelja muke Gospodnje, jer čitanjem izviješća o Muci daje se ključ čitanja svih dolazećih dana i događanja. Isus dakle ulazi u Jeruzalem svjestan da ima podnijeti muku i smrt, te ga stoga nije moglo zanijeti ni zavarati klicanje mnoštva dok se spuštao niz Maslinsku goru. On je dobro znao koje je njegovo poslanje i što se ima zbiti, te je u tom duhu i ušao u Jeruzalem jašući ponizno na magaretu. Uistinu, sa svime što se događalo oko njega bio je sporazuman, te je također to odobravao, s time da je dobro znao da se sve molitve i iščekivanja puka imaju ispuniti na otajstven način. A to znači ne u zemaljskom smislu i ostvarenju zemaljskih dobara i blagodati, već u onom nebeskom i božanskom smislu po kojem se dogodila radost oslobođenja ljudskoga roda po njegovoj muci i smrti, po daru njegova života i svetoj krvi.

Upravo zato što nije bilo straha da njihovo klicanje shvati u zemaljskom smislu, niti da njime zavlada neki samoponos, dopustio je da mu kliču: „Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Uopće nije ima dvojbe oko svoga kraljevstva, jer ih je uvijek učio da je njegovo kraljevstvo nebesko kraljevstvo i da on kao kralj dolazi s neba i ulazi u naš zemaljski grad kao nebeski kralj koji dolazi u ime samoga Boga. Nadalje, dolazi u ime Božje ne da nad nama vlada na način na koji vladaju zemaljski kraljevi, već da nas nauči živjeti kraljevski, a to će reći božanski. Došao je kao kralj da nas ljude izmiri s nebom, te zato sveti Luka prenosi da su mu klicali i: „Na nebu mir!“ No to bi bilo proturječno, jer na nebu je inače uvijek mir, a na zemlji je nemir, pa je možda trebalo klicati: Na zemlji mir! Mađutim, postojao je nemir i rat između neba i zemlje, jer su ljudi živjeli grešno i bezbožno, pa je zato došao on da uspostavi mir između  neba i zemlja. Nebo je bilo ‘nemirno’ ili bolje rečeno na nebu nije bilo mira, jer zemlja nebu nametnula rat.

5. korizmena nedjelja – C

Nakon što pročitamo Evanđelje današnjega dana možda se danas i sablažnjavamo pitajući se kakvi su to bili ljudi pismoznanci i farizeji koji su se bavili time da javno izlažu osudi i kazni ženu koju su uhvatili u preljubu. Jer uvjereni smo da bi danas bili osuđeni oni koji bi takvo što pokušali. Njih bi javnost i mediji vrlo brzo otkrili i prokazali kao protivnike čovječnosti i promicatelje nesnošljivosti. Naravno, to je samo zato što je stav današnjega čovjeka štititi određene kategorije ljudi, pa i određena ponašanja koja su nekad bila nezaštićena, pogotovo ako se radilo o grijesima. Jer danas se mnogo toga želi proglasiti normalnim, te se pokriva plaštem privatnosti koji je dovoljno velik da pokrije mnoga loša ponašanja. Pa ipak to sve ne može u čovjeku utažiti žeđ za skandaloznim i potrebu da osuđuje druge i njihova ponašanja, kao što su imali i farizeji i pismoznanci. Ne može se primijetiti da i danas javnost i vijesti koje se vrte po medijima dobrim dijelom žive od sadržaja koje možemo nazvati skandaloznima, te da ih rado i često pretresa i od njih živi. Tako uz radoznalost ljudi razvijaju i onu urođenu sklonost komentiranja i osuđivanja drugih ljudi, čime skreću pogled i pozornost sa samih se na druge ljude. Po tome vidimo da se vrijeme nije ništa promijenilo u odnosu na nekada. Pa i onda ako nekoga ne bismo kamenovali kamenjem, ima i danas mnogo kamenovanja riječima i postupcima, osudama i nepomirljivošću koji mogu biti tvrđi od kamenja.

S druge pak strane ti isti ljudi koji se bave osudama i prozivanjima, manje ili više javnima, najprije govore o sebi, a onda tek o drugima. Jer svojim riječima i postupcima svjedoče najprije o tome što im je u srcu, a potom se tek vidi i zna nešto i onima o kojima govore, to jest o onima koje prozivaju, sude i osuđuju. Oni koji se bave time da hvataju druge u prijestupu drugima očituju žalosno stanje svoje duše, ali i beskraj svoje dvoličnosti i izopačenosti. Takve stvari Isus vrlo brzo prozre, što je pokazao u događaju koji smo danas čitali. Vrhunac farizejštine je u ime prava i pravednosti hvatati ljude u prekršaju i osuđivati ih. Poradit takvih je Isus rekao: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“

4. korizmena nedjelja – C

Jedna od važnih stvari u životu je samosvijest. To je izrazito ljudska kvaliteta bez koje nema punine osobnoga života. Ukoliko čovjeku nedostaje samosvijest, to jest svijest o tome tko je i što je, jednostavno mu nedostaje bitna sastavnica za cjelovit ljudski život. A svijest o samome sebi čovjek stječe kako raste od samoga rođenja i posjeduje je sve do smrti. No može se dogoditi da netko ostane bez svijesti o sebi, bilo da je od početka zbog nekog prirodnog poremećaja rođen ili ostao bez nje, bilo da je poslije u tijeku svog života izgubi, ovisno o čimbenicima koji na nj djeluju. Tako na samosvijest mogu djelovati mnogi društveni čimbenici, to jest odgoj i život u određenom okruženju. Određene životne navike ili ponašanje mogu čovjeka dovesti da izgubi svijest o sebi, te bude uvjeren da je netko drugi. Jednako kao što se može dogoditi da ima i iskrivljenu sliku društva i ljudi oko sebe na temelju vlastite loše samosvijesti. Osim toga važno je reći da je suvremeni čovjek napravio određene pomake u promicanju samosvijesti, premda je takvih iskustava bilo i prije, što ljudi danas baš i ne znaju. Čovjek našega vremena se voli dokazivati kao svjestan i samosvjestan, te gradi samostalnost tako što promiče viziju pojedinačne svijesti kao presudne za život, te u ime toga čak žrtvuje zdrave ljudske odnose. Tako u ime vlastite samosvijesti dovodi u pitanje sve one pozitivne odnose koji mu pomažu da stekne pravu svijest o sebi, ali ne tek kao o izoliranoj jedinki, već o osobi koja ima višestruku svjesnost i odgovornost.

No, suvremeni čovjek zanemaruje još jedan važan čimbenik samosvijesti. Taj čimbenik je odnos prema Bogu, to jest nedostatak takvog odnosa koji čovjeka gurne u duhovnu zapuštenost i grijeh. Ili rečeno drugim riječima, nedostatan odnos s Bogom, duhovna zapuštenost i grijeh onemogućuju čovjeka da izgradi samosvijest u iskonskom opsegu i veličini. Na žalost, današnje čovjek u svojoj samosvijesti ne samo da polaže pravo na slobodu od Boga i od zajedništva s njime, već ističe i određene grešne elemente kao dio svoje samosvijesti, pa se čak trude što više dokazivati koliko su samosvjesni time što se hvale svojim grešnim navikama i odlukama. U tom smislu možemo sagledati i današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus priča prispodobu o milosrdnom Ocu i dvojici njegovih sinova. No povod ovoj prispodobi bila je reakcija farizeja i pismoznanaca na činjenicu da su se oko Isusa okupljali carinici i grešnica da ga slušaju.

3. korizmena nedjelja – C

U svojoj neobičnosti mi ljudi smo skloni previdjeti ono važno, a usredotočiti se na pogrešno, površno i usputno. Naravno, grešnost je jedna od nezaobilaznih stvarni u životu, jer nema čovjeka koji nije grešan. Ali mi ljudi možemo različito pristupiti grijehu. U tom rasponu ima onih koji ga minimaliziraju do onih koji ga uopće ne vide. Ima onih ljudi koji ga vide kod drugih ljudi, a ne vide za sebe same, te su onda prema sebi popustljivi, ali prema drugima nepopustljivi. Zato su i njihove mjere nepravedne, te što sebi dopuštaju, drugima zamjeraju. To se najbolje vidi u tegobnim situacijama života koje izmiču našem shvaćanju i tumačenju. Kad se dogodi neka nesreća vrlo često ne znamo protumačiti prave razloge tome zašto je neke ljude zadesila takva nesreća. Ali najčudnije je da, kad se spoji nesreća i neznanje, da ima ljudi koji imaju odgovor koji smatraju ispravnim, što je vrlo nelogično. No to čine samo zato što se radi o tuđim životima, pa sebi onda dopuštaju takve nelogičnosti i kriva tumačenja.

Takvu situaciju pronalazimo i u današnjem Evanđelju u kojem čitamo da neki ljudi javljaju Isusu da se dogodila tragedija jer je Pilat dao masakrirati neke Galilejce. Oni koji dojaviše Isusu za ovu tragičnu vijest očekivali su i njegov komentar, no jednako tako imali su svoje uvriježeno mišljenje. Zato ih Isus želi poučiti jer je znao da imaju krivo tumačenje tog što se dogodilo, a od njega su očekivali neku vrstu potvrde vlastitog mišljenja.

2. korizmena nedjelja – C

Nema tog čovjeka koji ne sanja boljitak društva i životnih okolnosti, kako svojih tako i osoba pored sebe. No nijedan pomak i napredak se ne ostvaruju sami od sebe, već je potreban dužni napor da se dogodi ona pozitivna promjena. No ako ne znamo pravi put kako izvršiti promjenu ili ne primijenimo prava sredstva, ta pozitivna promjena često ostane na razini plana i želje, a da se ne dogodi u stvarnosti. Jer uglavnom kad mi ljudi planiramo promjena, onda redovito mislimo na to da je jedini put do boljitka mijenjati stvari oko sebe, to jest poboljšavati sustav i uređenje u kojemu živimo. Međutim, kolikogod to bio jedan od ciljeva da se poboljšaju uvjeti života i životno okruženje, najčešće zaboravljamo koji je pravi način koji nas dovede do promjena. Ili pak zaboravimo ili previdimo što prava promjena mora sadržavati, pa se onda damo uvjeriti da je dovoljno unijeti u društvo više novca i novih ulaganja kako bi došlo do preobrazbe. Istina je da je i to potrebno, te oko sebe uočavamo da se događaju poboljšanja koja zovemo infrastrukturnima. I ona su prijeko potrebna za bolje funkcioniranje društva, te i njih treba vrednovati pozitivno, ali samo poboljšanje infrastrukture i društvenih sustava nije dovoljno da bi se moglo optimistično proglasiti napredak čovjeka i društva.

Naprotiv, ako društvene promjene nisu plod unutarnje preobrazbe čovjeka, onda ostaju samo na površini i riječima, a ne dotiču čovjeka i ne ostavljaju dubljega traga u životu. Zato nas naš Gospodin Isus uči na našem korizmenom putu da je jedina preobrazba kojoj trebamo težiti i koju trebamo ostvarivati ona unutarnja, duhovna, te o njoj ovisi svaki drugi plod i napredak. On svoje učenike poziva na goru i pred njima se preobražava da im pokaže što treba biti stvarni cilj ljudskih nastojanja. A ukoliko se ostvari taj cilj, to jest kad se čovjek preobrazi sukladno božanskom modelu, to će za posljedicu imati i preobrazbu društva jer će tako unijeti nove odnose u svoju životnu stvarnost. Jer samo preobražen čovjek može preobražavati stvarnost oko sebe, a mi uzalud očekujemo da bolji zemaljski uvjeti stvore bolje ljude, što se nikad ne događa.