Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
Euharistija

Euharistijska žrtva izvor zajedništva

March 22, 2012 by Ivan No Comments

 

Problem slobode u Pavlovim zajednicama
U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.
Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti
Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.
Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života
Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.
U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)
Reading time: 5 min
Euharistija

Euharistija u Pavlovoj predaji

March 22, 2012 by Ivan No Comments

 

Problem obraćenika iz poganstva

Pavao se, kako piše u 11. poglavlju Prve poslanice Korinćanima, susreće s problemom neprimjerenoga okupljanja vjernika na zajedničko blagovanje Gospodnje večere. On u 5. poglavlju te iste poslanice naznačuje da je večera Gospodnja ona pashalna večera koju je Krist slavio po židovskom obredu, ali budući da je Krist istinska Pasha žrtvovana za spas svijeta, Pavao se poziva ponajprije na obred koji je primio od Gospodina, a ne na židovski pashalni obred koji je dobro poznavao. Stoga upućujući svojim vjernicima poziv da odbace loše navike iz razdoblja prije obraćenja te stavljajući za primjer upravo događaj beskvasnoga kruha u kojemu prepoznaje Krista Pashu našu – koji se žrtvovao, Pavao traži od vjernika da budu bez kvasca zloće da bi mogli biti novo beskvasno tijesto čistoće i istine. Govoreći svojim vjernicima da su i oni beskvasni, u beskvasnom kruhu prepoznaje Krista koji je svojom žrtvom obnovio čovjeka, pa je stoga svaki kršćanin pozvan živjeti tu kristološku dimenziju u svome tijelu, budući da su, kako će napisati nekoliko poglavlja poslije, kršćani udovi tijela Kristova i trebali bi živjeti sukladno onom Duhu kojega su primili na krštenju. Vidi se da je pokušaj da se Gospodnja večera nastavi slaviti u sklopu pashalne židovske večere povlačio za sobom potrebu katehizacije i objašnjenja starozavjetnih figura, kao što je bila Pasha, pashalno janje, beskvasni kruhovi i svi ostali elementi, ali je očito da tako kompleksnu tradiciju nije bilo lako istrgnuti iz okvira židovstva i ucijepiti na poganski mentalitet.
Pokušaj da se i u zajednicama toga profila Euharistija smjesti unutar gozbe doživio je kriznih trenutaka i naišao na neuspjeh, budući da vjernici pridošli iz poganskog mentaliteta nisu bili u stanju do kraja ozbiljno i religiozno pristupiti slavljenju Gospodnje večere, za razliku od Pavla koji je po rođenju bio Židov i kao takav u genima nosio poštovanje prema pashalnim tradicijama i poznavao do u tančine njihov smisao. Usprkos navještaju i tumačenju onoga što su bile starozavjetne figure u odnosu na Krista, ipak kršćani pridošli iz poganstva nisu uvijek spontano i duboko doživljavali prenesene tradicije. Poganski mentalitet je bio različit od židovskoga jer nije imao istovjetan stav prema prikazivanju žrtava u njihovoj tradiciji, a to se napose odražavalo u neumjerenim susretima gozbenoga karaktera koji su bili neprimjereni svetosti kršćanskoga slavlja. Događalo se stoga da su se za vrijeme takvih okupljanja, na koje je svatko uza se donosio hranu, jedni razmetali i opijali, a drugi koji nisu imali bili su prisiljeni gladovati, u čemu Pavao uočava prezir prema zajednici Crkve i postiđivanje sirotinje koja nije bila u mogućnosti priuštiti si jelo za takve susrete.

Primat Gospodnje tradicije

Za Pavla, ipak, Gospodnja večera nije sporedna stvar u životu zajednice da bi je mogao dokinuti zbog nepravilnosti i zloupotreba onih koji su olako pristupali kršćanskim okupljanjima i svrstavali ih na istu razinu s onima poganskog karaktera, te stoga nastoji povući određene poteze da bi probudio kršćansku svijest. On zbog toga odlučuje odvojiti privatnu večeru od Euharistije na kojoj se okuplja zajednica koja bi trebala biti jedno tijelo i jedna duša, pa ne bi trebalo biti niti razlika u blagovanju. Traži od vjernika da ne dolaze na blagovanje Gospodnje večere kao na običnu gozbu na kojoj bi bio cilj zasititi se jelima i pićima moleći ih da jedu i piju kod svojih kuća, nego je treba prihvatiti kao stvarnost koju je utemeljio Gospodin. Pavao ne može ne izvršiti odredbu Gospodnju, te tvrdi da predaje samo ono što je od Gospodina primio, a ta predaja se sastoji u obnavljanju onoga što je učinio Isus za vrijeme posljednje večere ili, kako kaže Pavao, one noći kad je bio predan. Pavao svjedoči da je Isus tada uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao svojim učenicima rekavši: “Ovo je moje tijelo za vas.” Riječima “za vas” izriče se žrtveni karakter Euharistije u kojoj se Isus predaje za svoje učenike, a isto vrijedi i za čašu koja je novi Savez u krvi Kristovoj.
Pavao podsjeća da je Euharistija spomen-čin, budući da je sam Gospodin zatražio da se to “čini njemu na spomen”, međutim jasno mu je da se ne radi samo tek o pukom sjećanju, nego da se tim činom navješćuje smrt Gospodnja dok on ne dođe, kao i činjenica da sudjelujući na tim susretima vjernici jedu kruh Gospodnji i piju njegovu čašu. To ponovno za sobom povlači svijest i odgovornost da na takve susrete vjernici ne mogu dolaziti nepripravni, jer blaguju tijelo i krv Gospodnju ili na spasenje ili na osudu, ovisno kakvim duhom pristupaju tim susretima, budući da se radi o stvarnom tijelu i krvi Gospodnjoj, kao i o istinskoj žrtvi po kojoj se ostvaruje zajedništvo između Boga i čovjeka. Učinak Kristove žrtve nije nešto automatsko, nego je to čin kojemu treba pristupiti svjesno i odgovorno, inače se ne participira na daru života koji Gospodin obnavlja svojom mukom, nego se blaguje na vlastitu osudu. U tom smislu podsjeća u 10. poglavlju da su se svi Izraelci hranili istom duhovnom hranom i da su pili isto duhovno piće, ali većina njih nije bila po volji Bogu i bili su poubijani po pustinji, a starozavjetna događanja su pralik koji treba poslužiti kao upozorenje kršćanima da ostanu vjerni izboru koji su učinili prigrlivši riječ koja im je naviještena, te da se paze idolopoklonstva.

Kohezijski element
Pavlovim zajednicama, kojima zajednički nazivnik nije bilo židovstvo nego su se obratili izravno iz poganstva na kršćanstvo, trebao je kohezijski element, a taj je bio zajedništvo u tijelu i krvi Kristovoj i u okupljanjima prvoga dana u tjednu jer je to bio dan uskrsnuća Gospodnjega. Religioznu prazninu koju je za sobom ostavljalo poganstvo Pavao je nastojao osmisliti s jedne strane katehezom, navješćujući Krista i tumačeći Pisma, ne zahtijevajući prelaženje na židovske tradicije, a s druge strane euharistijskim slavljima koja su predstavljala puninu i ostvarenje u odnosu na starozavjetne pralikove i obećanja. Euharistijska slavlja su označavala, i bila, potpuno zajedništvo s uskrslim Gospodinom te stoga nije čudo da je učestalost kršćanskih okupljanja bila određena danom njegova uskrsnuća. Ta okupljanja su postala, u pavlovskim zajednicama, privilegirani izraz kulta od kojega je zajednica živjela svoju svakodnevnu stvarnost, crpeći svijest o vlastitom identitetu i inspiraciju o moralnoj dosljednosti pred Bogom i pred zajednicom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)
Reading time: 5 min

Galerija

[instagram-feed]

Traži

Posljednje dodano