5. korizmena nedjelja – A

Korizmeno vrijeme redovito doživljavamo kao vrijeme žrtve i odricanja do mjere mrtvljenja i umiranja. Zato nam gotovo nikad riječ korizma ne usmjerava misao prema životu, radosti i sreći, nego prije svega prema ozbiljnosti života. Štoviše, prema stvarnostima koje nam mogu djelovati ne samo naprivlačne, nego čak i odbojne kao što je muka i umiranje. Posljednja i najbolnija od svih tih stvari doista je smrt koja nikoga ne zaobilazi, pa se onda svi, prije ili poslije, s njome trebaju suočiti. Jedna od prvih i najvažnijih naznaka smrtnosti je bolest. Bolest nas prva navede da se uozbiljimo i da razmišljamo o vlastitoj krhkosti i ograničenosti koje se u tjelesno-vremenskim uvjetima završavaju smrću. Bolest prva počne nagrizati ljudsku cjelovitost i budi slutnju o smrti kao ‘kruni’ prolaznosti našeg ljudskog stanja. Vrlo je logično potom da ljudi traže rješenja i pomoć za svoje bolesti, a na poseban način za problem smrti, jer su to dva vrlo neugodna protivnika njihova života. Upravo zato ima onih koji tvrde da ta dva protivnika siju strah među ljudima, te da se onda zbog njih i zbog straha od njih ljudi okreću k Bogu. Navodno, ne bi bilo ni religije da nije bolesti i smrti, jer se onda ljudi ne bi okretali k Bogu ni tražili njega i njegovu pomoć i zaštitu. Zato se postavlja pitanje: služi li i korizma tome da nam ublaži žeđ i želju za životom pred ovom krutom i okrutnom stvarnošću smrti, da nas na neki način pripremi na umiranje. Kao da bi nas tako korizma pripremala da se pomirimo sa smrću i da živimo pred njom bezosjećajni, jer je ne možemo pobijediti ni nadvladati. Poziva li nas korizma da se ‘pomirimo sa sudbinom’, kako mnogi kažu, jer se treba pomiriti s onim što ne možemo pobijediti?