Uzevši riječ Pavao se osjetio vrlo posebno, nekako svečano i gotovo uzvišeno, što opet nije utjecalo na njegov osjećaj malenosti i neznatnosti pred otajstvom koje je trebao navijestiti. Nije to bilo uzbuđenje, a ni trema pred nastup, premda je svaki put kad bi progovorio osjećao određenu mješavinu jednog i drugog. Za njega propovijedati nije značilo pokazivati svoje znanje, nego naviještati pravoga Boga, njegovu istinu i ljubav, te u isto vrijeme doći do srca ljudi nudeći im riječi utjehe, kako su i sami tražili.

Povijest spasenja
Već je više puta propovijedao, i svaki put iznova pitao se što reći. Nije htio biti automat što izbacuje riječi, nego svjedok koji prodire u bit stvari. Zato je i ovaj put, u sinagogi Antiohije pizidijske, odlučio progovoriti na isti način, ne prijevarnom taktikom nego jasnoćom i otvorenošću srca. Govorio je im je stoga o Bogu kojega je i sam doživio, Bogu koji je bio i njihov Bog, Bog Izraelov. Bog Izraelov – naslov koji je Bog sebi uzeo, nije bio njegov počasni naslov, kao da bi oni njemu iskazali čast što su ga uzeli za svoga Boga, kao da bi ga oni, dajući mu ime svoga Boga mogli onda uzeti za svoju svojinu. Nego, u prvom redu, on je njih počastio što je uze takvo ime, jer on je njih i njihove oce izabrao za svoj narod, za predragu svojinu.  Oni su, dakle, bili njegova svojina, da bi on mogao postati njihova dok slušaju njegovu riječ, volju i zapovijedi. To je bio razlog da im je Pavao odlučio progovoriti o njihovoj povijesti jer su oni bili narod sjećanja protegnut budućoj nadi. Živjeli su obnavljajući događaje iz povijesti, da bi onda, razmišljajući o Božjim čudesima, hranili nadu budućnosti. A duga i bolna je bila njihova povijest, puna neostvarenih iščekivanja, te su, čitajući Pisma, u sadašnjem trenutku imali stotine nedoumica i pitanja, pa čak i prigovora samome Bogu, na koje je trebalo odgovoriti.
Pavao je zanosno počeo s one pozitivne strane, govoreći o tome kako je Bog počastio židovski narod, jer ga je izabrao da bi se spustio među ljude, jer se utkao u njihovu povijest, na što je i on, Pavao, kao pravi Židov, bio vrlo ponosan. Ali bio je ponosan ne na narod kao takav, na djela ljudi, svećenika i starješina narodnih, nago na djela koja je Bog izveo, bilo izravno, bilo preko izabranih ljudi. Jer ljudska su djela grešna i slaba, što je i on sam svojim životom i djelovanjem mogao potvrditi,napose dok je progonio Crkvu Božju. I, što je još važnije, ljudska djela ne mogu priskrbiti spasenja, niti pojedincu, a kamoli onog općeg svakom čovjeku i čovječanstvu. I dok im je prizivao u pamet događaje iz njihove povijesti, upozoravao ih je na to da se radi ne o običnoj povijesti, nego o povijesti spasenja u kojoj je glavni djelatni čimbenik bio sam Bog, o povijesti koja nije bila slavna ni posebna po slavnim ljudima i djelima ljudi, nego po Božjim čudesnim zahvatima u životu izraelskog naroda.

Bog spasitelj
Sam Bog je izabrao praoce i oce, on je izveo narod iz zemlje egipatske rukom ispruženom, on ga je četrdeset godina na rukama nosio u pustinji, te ga ubaštinio u zemlji kanaanskoj. Ustroj i uređenje koje je postojalo među njima, nije bilo njihovo. On im je davao suce da sude po pravdi narodu, da bi im u doba Samuela proroka, na njihovo traženje, dao i kralja Šaula. I naposljetku, nakon Šaula, Bog im je podigao Davida za kralja. A da ne bi njegov govor djelovao neutemeljen i isprazno i jeftino poigravanje riječima, Pavao je slušateljima dozivao u pamet i svetopisamske tekstove iz kojih se jasno razaznaje Božja djelotvorna djelatnost među njima. Podsjetio ih je i na to kako je u Pismu zapisano da je Bog našao Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve njegove želje. I opet, svaki od njih je poznavao i Davidovu povijest. Znao je da David nije bio idealan, nego grešnik kao i drugi ljudi. Svaki od njih je znao da David nije ispunio sve Božje želje, nego da je nakon njega ostalo mnogo toga nedorečenoga i neostvarenoga. Zato stvarna Davidova veličina nije bila u kraljevskim uspjesima i kraljevskoj veličini, u zauzimanju Jeruzalema ili pripremi za gradnju Hrama, nego u tome što ga je Bog izabrao da iz njegove loze podigne Spasitelja svome narodu i cijelome ljudskom rodu.
Kao ljudi nade i iščekivanja spasenja Židovi su po svojim zajednicama bili upoznati i s najnovijim događanjima. Svježe su im bile u ušima priče o Ivanu Krstitelju kojega su mnogi od njih, hodočasteći u Jeruzalem, imali prigodu vidjeti i čuti, ili u najmanju ruku o njemu imati neku predodžbu po pričama koje su se pričale o njemu. Mnogi su ga smatrali poslanikom i pomazanikom Božjim, što se pronijelo po cijeloj židovskoj dijaspori. Ne umanjujući Ivanovu važnost i veličinu, Pavao je i njega stavio u kontekst Božjeg djelovanja i dolaska. Ivan je bio iskren, znajući da nije obećani Mesija, nego je jasno najavljivao da će iza njega doći Mesija, onaj kome on nije dostojan odriješiti remenje na nogama. Krstitelj je i sam pripadao povijesti spasenja, i to kao završni starozavjetni događaj, ali s Onim koji je imao doći nakon njega nastupila je prava sadašnjost spasenja.

Događaj Isusa Krista
Ivan Krstitelj stoga nije mogao niti je zasjenio dolazak Isusov. Štoviše, Ivan je padao, da bi on mogao rasti, Ivan je odlazio u prošlost, da bi on mogao biti sadašnjost. Ivan ga je osvijetlio, jer je pripremao narod na obraćenje pozivajući na pokoru i krštenje obraćenja, da bi očišćena srca mogao prepoznati Onoga koji dolazi u ime Božje. Taj Isus iz potomstva Davidova bio je doista središte i vrhunac Božjeg djelovanja. I nije to bilo nenajavljeno, nego sukladno Božjem obećanju još iz najdavnijih vremena. Doista, kad Pismo veli da je Bog pronašao Davida, čovjeka po svom srcu koji će ispuniti sve njegove želje, ne misli na samog Davida, nego na Isusa Sina Davidova, Davidova potomka po tijelu, istinskog kralja koji će u potpunoj vjernosti Bogu ispuniti što je Bog očekivao. Opet je Bog koji u njemu i po njemu ispunjava što je obećao. Taj neponovljivi Bog koji sve čini za čovjeka u Isusu je posadašnjio spasenje ljudi.
Zato je Pavao naviještao Božji plan koji je bio gotovo nevjerojatan, ljudskom umu nepojmljiv, a to je da je u Isusu sam Bog odlučio sići među ljude i spasiti ih svojim božanskim zahvatom, kad oni to već sami ne mogoše po svojim djelima poradi vlastite grešnosti. Odlučio je biti Bog s njima, Bog trajne prisutnosti i trajna sadašnjost njihova spasenja.