 Na jednom mjestu prorok Ezekijel, svjestan ljudske tvrdokornosti i nevjernosti Božjim zapovijedima, ovim riječima zapisuje Božje obećanje svome narodu: »I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa» (11,19). Proroku je jasno da ne može čovjek izmijeniti ni obnoviti svoje okorjelo srce, da čovjek nije sposoban izmijeniti svoj život vlastitim snagama, kao što nije sposoban doći do spasenja ukoliko mu ne dođe u pomoć Božja milost.Srce je izraz punine čovjeka, njegova cjelovitog postojanja koje se ne iscrpljuje samo u intelektualnom promišljanju, nego se prepoznaje po životnim brigama i stremljenjima, željama i djelovanju. Čovjek koji samo ljudski razmišlja i djeluje sukladno zakonu tjelesnosti i ovozemnih interesa, u stvari nema srce od mesa, nego ga okamenjuje. Samo onaj tko svoju ljudskost živi na višoj razini od obične biologije uzdižući je prema Bogu, takav ima srce od mesa, srce koje je otkrilo pravi smisao života s Bogom i po Bogu. Prvi kršćani su bili svjesni da se u proročanstvu proroka Ezekijela krije jedno veliko otajstvo, pa je tako Pseudo-Barnaba u svojoj poslanici na jednom mjestu protumačio spomenuti redak kao Božju nakanu da se očituje u tijelu i prebiva među nama, zaključujući potom kako je prebivalište našega srca Gospodinu sveti hram (6,14-15). Višestruko je značenje ovog tumačenja, jer s jedne stane govori o Kristovom dolasku na svijet u tijelu kao darivanju novoga srca čovjeku, a s druge strane govori o Božjem dolasku u srce svakog čovjeka koji ga prima po vjeri. Očito je autoru jasno da je Bog Kristovim utjelovljenjem na najizvrsniji način ispunio i jedno i drugo, jer njegov dolazak na svijet nema istinskog smisla u tome da on bude samo jedan od ljudi, nego da se on naseli i u svakom čovjeka, da zamijeni ljudsko srce svojim božanskim, da bi napokon čovjek imao pravo srce od mesa, srce koje ljubi Boga i bližnjega stvarnom božanskom ljubavlju koja od iskona postoji u Božanskom Srcu. Krist Gospodin, ne samo što je Srce Očevo, Srce u koje je Otac odvijeka položio svu puninu, nego je on i novo Srce čovječanstva. On je Srce po kojem nam Otac u vremenu daje od punine svoga vječnog života i ljubavi. To vječno Srce Očevo uzelo je i ljudsko srce u obličju sluge, da bi nama ljudima bilo dostupno ono božansko. Utjelovivši se uzeo je ljudsko tijelo, da postane Srce ljudskoga srca i princip ljudskoga života, da bi svaki kršćanin, primajući ga u svoje biće, mogao reći, da mu je sad napokon srce na mjestu! |