Događaj Isusova uskrsnuća djelovao je zbunjujuće na sve one koji su ga bili dionici ne samo prvog uskrsnog jutra, nego i u cijelom razdoblju nakon uskrsnuća sve do Pedesetnice. O tome nas izvještavaju Evanđelisti kad opisuju zbunjenost i nesnalaženje i apostola i žena koje su došle rano ujutro pomazati njegovo tijelo, stavljeno u grobnicu na brzinu, bez dolične pripreme za ukop. A dolaskom na grob mogle su se uvjeriti u jednu činjenicu: Gospodinova tijela nema u grobu! No ovu činjenicu je trebalo razjasniti i protumačiti. Dok su zbunjenim ženama i apostolima upomoć dolazili anđeli učeći ih kako je Gospodin uskrsnuo, svi su se pitali grozničavo vide li utvaru, privid, ili je njegova prisutnost stvarna. Istina, Uskrsli se ukazao u nekoliko navrata, i ženama i apostolima, ali je ipak trebalo razumjeti o čemu se radi, što se nije moglo bez vjere.
Znakovita je, međutim, šutnja o Mariji. Dok Ivan spominje kako je s drugim ženama bila prisutna pod križem svoga Sina, dotle ni spomena na sam dan uskrsnuća. Druge žene su se organizirale da odu pomazati Isusovo tijelo, apostoli su trčali na grob kad su čuli što se dogodilo, a o njoj ni najmanje naznake. Nije moguće da nju nije zanimalo znati i vidjeti što se dogodilo s tijelom njezina Sina. Osim toga, na Veliki petak ju je Isus povjerio Ivanu, a Ivana njoj, te je sasvim izvjesno da su ostali zajedno idući dan, pogotovo zato što je bila subota, dan počinka, kad se nije išlo na put. Ako je ostala s Ivanom, vjerojatno im se i Petar pridružio toga dana, jer u trenutku kad Marija Magdalena dvojici apostola javlja vijest da Gospodinova tijela nema u grobu, Petar i Ivan zajedno trče na grob.
Iz ove šutnje izvući nam je gotovo siguran zaključak da su dvojica apostola provela dan subotnjeg počinka u zajedništvu s Marijom. Vjerojatno je donekle mogla utješiti Petra kojeg je mučilo grizodušje zato što je zatajio Isusa, a i Ivanu je mogla ponuditi tumačenje svega onoga što se dogodilo pod križem. Vjerojatno su dvojicu apostola morile mnoge sumnje, tako da njezin govor nije dolazio do dubine srca, ali ako ništa drugo, barem im je donekle vratila potrebni mir. Tim više postaje jasno kako su morali trčati na grob, ne bi li možda tamo posložili u glavi sva događanja koja su ih zbunila tih dana.
Sjećajući se njezine uloge na dan uskrsnuća, nije čudo da je apostoli, već osvjedočeni i sigurni da je Marija bila u pravu u svemu što je govorila dok je Gospodin počivao u grobu, pozivaju Mariju da bude s njima, jer očito je ona znala bolje i vidjela dalje od njih. U tom trenutku im je trebalo njezino iskustvo Duha, snaga vjere i žar ljubavi da i sami osjete kroz molitvu ono što je ona osjećala kao žena čvrste i prokušane vjere.
Jer ako je ona prema uskrsnuću hodila svjesno, nepomućene vjere, izgrađene naukom svoga Sina, onda je i nakon uskrsnuća mogla jasno ukazati na put kojim je apostolska zajednica trebala hoditi da postane prava Crkva. Ona je molila da se dogodi za cijelu Crkvu ono što je u njoj bilo u punini od trenutka začeća. Molila je da siđe snaga Duha Božjega koji će prosvijetliti i osnažiti apostole da nastave Isusovo djelo. I doista, silaskom Duha Svetoga Krist se napokon potpuno utjelovio u njima, to jest oni su postali pravo njegovo Tijelo – Crkva. Ne samo da se biološki razvio neki organizam, nego je dosegnuo pravu zrelost, pa su onda apostoli mogli poći u djelo naviještanja.
Marija nije imala drugoga razloga biti s njima ako li ne kao ona u kojoj je već osobno bilo ostvareno ono što je cijela Crkva iskala. Marija – žena vjere, hrabrila je apostole i druge žene i rodbinu, tumačila je uskrsnuće kao ostvarenje onoga što je Učitelj već prije navijestio. A u istinitost njegovih riječi mogli su se svi osvjedočiti, što je i sama vrlo dobro znala iz osobnog iskustva. Ona je, nadalje, osjećala otajstvenu prisutnost svoga Sina, prisutnost po vjeri, nadi i ljubavi, prisutnost po snazi Duha, pa ih je poticala da se i oni otvore tom istom Duhu koji uvodi u svu istinu. Gospodin Isus nije više bio prisutan tjelesno, ali je sigurno bio prisutan i živ po snazi kojom želi svako biće privući k sebi i zaogrnuti ga božanskom prisutnošću. I kao što je ona dala, snagom Duha Svetoga, tijelo Sinu Božjemu, molila je taj dar za cijelu Crkvu, vidljivo Tijelo svoga Sina. Crkva je trebala Kristu Gospodinu ponovno dati tijelo, premda na drugi način nego je to dala ona. Ali je uvijek to bilo jedno te isto tijelo, oblikovano snagom istog Duha.
Zato je pred Duhove bila s apostolima, da im bude putokaz i da im ukrijepi srca u uskrsnoj radosti i snazi. Na dan uskrsnuća nije željela biti s njima nevjerna u nevjerici, niti ucviljena u neutješnosti, nego im je srca uzdizala k Bogu. Zato je na zajednicu okupljenu oko apostola s Marijom, koja je počela živjeti Marijinim duhom, sišla sila Duha Svetoga, jer im je ona mogla pomoći da raspolože svoja srca, da ih uzdignu, da mogu primiti traženi dar.
