Sv. Hilarije, ispovjedalac krsne vjere

Draga braćo i sestre,
danas bih htio progovoriti o jednom velikom zapadnom crkvenom ocu, o svetom Hilariju od Poitiersa, koji je bio jedan od velikih biskupa 4. stoljeća. U sukobu s arijevcima, koji su držali da je Božji Sin, Isus, tek stvorenje, po svemu izvrsno, ali ipak stvorenje, Hilarije je čitav svoj život posvetio obrani vjere u božanstvo Isusa Krista, Sina Božjega i Boga kao Oca koji ga je odvijeka rodio.
Nisu nam dostupni sigurni podaci o većem dijelu Hilarijeva života. Drevni izvori govore da se rodio u Poitiersu, vjerojatno oko 310. godine, u bogatoj obitelji, te je primio solidno obrazovanje, što se dobro vidi i u njegovim spisima. Čini se da nije odrastao u kršćanskom okruženju, budući da on sam govori o putu potrage za istinom, koji ga je postupno doveo do priznanja Boga stvoritelja i utjelovljena Boga, koji je umro da bi nama dao život vječni. Kršten oko 345. godine, izabran je za biskupa svoga rodnoga grada oko 353.-354. Kroz godine koje su slijedile Hilarije je napisao svoje prvo djelo, Tumačenje Matejeva evanđelja. Riječ je o najstarijem tumačenju ovoga evanđelja na latinskom jeziku koje se sačuvalo do danas. 356. godine Hilarije je kao biskup sudjelovao na sinodi u Béziersu, u južnoj Francuskoj. On sam naziva tu sinodu “sinodom lažnih apostola”, budući da su skupom dominirali biskupi skloni arijevcima, koji su negirali božanstvo Isusa Krista. Ovi “lažni apostoli” tražili su od cara Kostanca da osudi na progonstvo biskupa Poitiersa. Tako je Hilarije u ljeto 356. bio prisiljen napustiti Galiju.
Prognan u Frigiju, u današnjoj Turskoj, Hilarije se susreo s okruženjem kojim je u vjerskom smislu u potpunosti dominiralo arijanstvo. I ondje ga je njegova pastirska briga potakla da hrabro radi na ponovnoj uspostavi jedinstva Crkve na temelju prave vjere utvrđene na Nicejskom saboru. S tim ciljem započeo je pisati svoje najvažnije i najpoznatije dogmatsko djelo: De Trinitate (O Trojstvu). U njemu Hilarije izlaže svoj osobni put prema poznavanju Boga i nastoji pokazati da Sveto pismo jasno potvrđuje božanstvo Sina i njegovu jednakost s Ocem, ne samo u Novom zavjetu, nego i na mnogim stranicama Staroga zavjeta, u kojem se već pojavljuje otajstvo Krista. Nasuprot arijevcima, on je ustrajao na ispravnosti imena Oca i Sina, te razvija svoju trojstvenu teologiju počevši od krsnoga obrasca što nam ga je darovao sam Gospodin: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”
Otac i Sin iste su naravi. Premda neki odlomci Novoga zavjeta mogu navesti na misao da bi Sin bio podložan Ocu, Hilarije donosi jasna pravila za izbjegavanje tumačenja koja bi mogla odvesti na krivi put: neki tekstovi Pisma govore o Isusu kao Bogu, dok drugi naglašavaju njegovo čovještvo. Neki ga prikazuju u njegovoj predegzistenciji kod Oca; drugi ga motre u stanju poniženja (kenoza), u njegovom sniženju sve do smrti; drugi ga, konačno, promatraju u slavi uskrsnuća. Za godina svoga progonstva, Hilarije je napisao i Knjigu o sinodama, u kojoj donosi i tumači svojoj subraći biskupima u Galiji ispovijesti vjere i ostale isprave sinoda koje su se sastajale na Istoku oko polovice 4. stoljeća. Uvijek čvrst u protivljenju radikalnim arijevcima, sveti Hilarije pokazuje pomirljivost prema onima koji su prihvaćali ispovijest vjere po kojoj je Sin sličan Ocu u biti, nastojeći ih naravno dovesti do pune vjere, prema kojoj nije bila riječ samo o sličnosti, nego o istinskoj jednakosti Oca i Sina u božanstvu. I to mi se čini karakterističnim: duh pomirbe koji nastoji razumijeti one koji takvu vjeru još ne prihvaćaju, nastojeći ih, uz veliku teološku inteligenciju, dovesti do pune vjere u istinsko božanstvo Gospodina Isusa Krista.
360. ili 361. godine Hilarije se konačno mogao vratiti iz progonstva u domovinu nastavljajući odmah pastoralnu djelatnost u svojoj Crkvi, a utjecaj se njegova naučavanja proširio i daleko izvan tih granica. Sinoda koja se 360. ili 361. održala u Parizu prihvaća ponovno izričaje Nicejskoga sabora. Neki stari autori misle da ovaj veliki antiarijevski preokret među episkopatom Galije valja u dobroj mjeri zahvaliti snazi i dobroti biskupa Poitiersa. To je ustvari i bio njegov dar: povezivanje snage u vjeri i dobrote u međuljudskim odnosima. Posljednjih godina života sastavio je i Rasprave o Psalmima, komentar pedeset i osam Psalama, koji su protumačeni prema načelu iznijetom na početku djela: “Nema sumnje da se sve ono što kažu Psalmi mora shvatiti u skladu s evanđeoskim navještajem, tako da, kakav god bio glas kojim je proročki duh progovorio, sve bude stavljeno u odnos s dolaskom Gospodina našega Isusa Krista, utjelovljenjem, mukom i kraljevstvom, te sa slavom i moći našega uskrsnuća” (Instructio Psalmorom 5). U svim je Pslamima prepoznavao tu transparentnost otajstva Krista i njegova Tijela – Crkve. U različitim prilikama Hilarije se susretao sa svetim Martinom. Upravo u blizini Poitiersa budući biskup Toursa utemeljio je samostan koji postoji još i danas. Hilarije je umro 367. godine, a njegov liturgijski spomen slavi se 13. siječnja. 1851. godine blaženi Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem.
Sažimajući bitne točke njegova nauka, htio bih naglasiti da Hilarije polazište svoga teološkoga promišljanja nalazi u krsnoj vjeri. U djelu De Trinitate Hilarije piše: Isus “je zapovijedio krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19), to jest ispovijedajući Stvorca, Jedinorođenoga i Dar. Samo je jedan Stvoritelj svega, jer je samo jedan Bog Otac iz kojega sve izlazi. I samo je jedan Gospodin naš Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno (1Kor 8,6). I samo je jedan Duh (Ef 4,4), dar u svima… Nigdje se neće moći dokazati da nedostaje ova velika punina u kojoj se u Ocu, u Sinu i u Duhu Svetome stječu uzvišenost u Vječnome, objava u Slici, radost u Daru” (De Trinitate 2,1). Bog Otac, budući da je sama ljubav, sposoban je u punini predati svoje božanstvo Sinu. Osobito mi je lijepa ova Hilarijeva misao: “Bog ne zna biti ništa drugo doli ljubav, ne zna biti drugo doli Otac. A tko ljubi, nije zavidan; i tko je Otac, to je u potpunosti. To ime ne dozvoljava kompromise, kao da bi Bog bio otac sam pod nekim vidom, a pod drugim ne” (ivi 9,61).
Stoga je Sin u potpunosti Bog bez ikakva nedostatka ili umanjivanja: “Onaj koji dolazi od savršenoga savršen je, jer tko onaj koji sve ima dao mu je sve” (ivi 2,8). Samo u Kristu, u Sinu Božjem i Sinu čovječjemu, spasenje nalazi čovječanstvo. Uzimajući ljudsku narav, On je sebi pridružio svakoga čovjeka, “postao je tijelo sviju nas” (Tractatus in Psalmos 54,9); “uzeo je na sebe narav svakoga tijela, te je po njemu za nas postao istinski trs i u sebi ima korijen svake loze” (ivi 51,16). Upravo je stoga put prema Kristu otvoren svima – jer on je sve privukao u svome čovještvu – iako je uvijek potrebno i osobno obraćenje: “Po odnosu s njegovim tijelom, pristup Kristu otvoren je svima, čim sa sebe svuku staroga čovjeka (usp. Ef 4,22) i pribiju ga na križ (usp. Kol 2,14); čim napuste prijašnja djela te se obrate, da budu s njime suukopani u krštenju te zadobiju život (usp. Kol 1,12; Rim 6,4)” (ivi 91,9).
Vjernost Bogu dar je njegove milosti. Stoga sveti Hilarije moli, na kraju svoje rasprave o Trojstvu, da uvijek mogne ostati vjeran krsnoj vjeri. Značajka je to cijele te knjige: promišljanje se pretvara u molitvu, a molitva u promišljanje. Čitava knjiga razgovor je s Bogom. Htio bih današnju katehezu zaključiti jednom od tih molitava, koja neka tako postane i našom molitvom: “Daj, Gospodine – kaže nadahnuti Hilarije – da uvijek ostanem vjeran onome što sam ispovijedio u simbolu svoga novoga rođenja, kad sam bio kršten u Oca i u Sina i u Duha Svetoga. Da se klanjam tebi, naš Oče, i s tobom tvojemu Sinu; da zavrijedim tvoga Duha Svetoga koji izlazi od tebe po tvojem Jedinorođencu… Amen” (De Trinitate 12,57).

Sv. Ćiril Aleksandrijski

Draga braćo i sestre!
I danas, nastavljajući naš itinerarij koji slijedi tragove crkvenih Otaca, nailazimo na veliki lik: na sv. Ćirila Aleksandrijskoga. Povezan s kristološkom raspravom koja je dovela do koncila u Efezu 431. i posljednji istaknuti predstavnik aleksandrijske tradicije, na grčkome Istoku Ćiril je kasnije nazvan “čuvarem točnosti” – što treba shvatiti kao čuvar prave vjere – i čak “pečatom Otaca”. Ti drevni izrazi dobro ističu činjenicu koja je karakteristična za Ćirila, to jest stalnu upućenost aleksandrijskoga biskupa na prethodne crkvene autore (među njima nadasve Atanazija) s ciljem da pokaže kontinuitet svoje teologije s tradicijom. On se hotimično izričito ubraja u tradiciju Crkve, u kojoj prepoznaje jamstvo kontinuiteta s apostolima i sa samim Kristom. Ćirila – čašćenoga kao sveca kako na Istoku tako i na Zapadu – crkvenim je naučiteljem godine 1882. proglasio papa Lav XIII., koji je istodobno isti naslov pripisao i jednome drugome istaknutom predstavniku grčke patristike – sv. Ćirilu Jeruzalemskom. Tako je otkrivena i pažnja i ljubav za istočne kršćanske tradicije toga pape koji je kasnije naučiteljem Crkve proglasio i sv. Ivana Damaščanskoga, pokazujući tako da i istočna i zapadna tradicija očituju naučavanje jedine Kristove Crkve.
Jako je malo informacija o Ćirilovu životu prije njegova izbora na važno sjedište u Aleksandriji . Ćiril, nećak Teofila – koji je čvrstom rukom i prestižno vodio aleksandrijsku biskupiju kao biskup od 385. godine – vjerojatno se rodio u toj egipatskoj metropoli između 370. i 380. godine i vrlo je brzo upućen u crkveni život te je primio dobar odgoj i teološko i kulturno obrazovanje. Godine 403. u pratnji je moćnoga strica u Carigradu, i tamo je sudjelovao na sinodi nazvanoj “hrastova”, koja je smijenila biskupa toga grada, Ivana (kasnije nazvanoga Zlatousti), obilježavajući na taj način trijumf aleksandrijske nad onom – tradicionalno rivalskom – carigradskom, gdje je svoje sjedište imao i car. Po smrti strica Teofila, još mladi Ćiril 412. godine izabran je za biskupa utjecajne Crkve u Aleksandriji kojom je upravljao velikom snagom kroz 32 godine, nastojeći uvijek potvrditi njezin primat na cijelome Istoku, osnažen i tradicionalnim vezama s Rimom.
Dvije ili tri godine kasnije, 417. ili 418., aleksandrijski biskup pokazao se realistom u uspostavljanju prekinutih odnosa zajedništva s Carigradom, koje je bilo prekinuto od 406. godine kao posljedica smjenjivanja Zlatoustoga. No, stari se sukob s carigradskom stolicom ponovno zapalio desetak godina kasnije, kada je 428. tamo izabran Nestorije, autoritativan i strog monah antiohijske tradicije. Novi je biskup Carigrada, zapravo, vrlo brzo prouzročio protivljenje jer je u svojem propovijedanju za Mariju više volio naziv “Majka Kristova” (Christotokos) umjesto naziva koji je već bio vrlo drag pučkoj pobožnosti – “Majka Božja” (Theotokos). Razlog toga izbora biskupa Nestorija bilo je njegovo prianjanje uz kristologiju antiohijskoga tipa koja je išla dotle da je, kako bi očuvala važnost Kristova čovještva, ustvrdila da je ono odijeljeno od božanskoga. I tako više nije postojalo pravo jedinstvo između Boga i čovjeka u Kristu te se, naravno, više nije moglo govoriti o “Majci Božjoj”.
Ćirilova reakcija – a tada je on bio najviši predstavnik aleksandrijske kristologije, koja je pak namjeravala snažno isticati jedinstvo Kristove osobe – bila je gotovo neposredna te se širila svim sredstvima već od 429. godine, obraćajući se i nekim pismima samome Nestoriju. U drugome pismu (PG 77,44-49) što mu ga je uputio u veljači 430. čitamo jasnu tvrdnju o dužnosti Pastira da očuvaju vjeru Božjega naroda. To je bio njegov kriterij, koji vrijedi i danas: vjera Božjeg naroda je izraz tradicije, jamstvo zdravoga nauka. Nestoriju piše ovako: “Narodu se treba izložiti naučavanje i tumačenje vjere na potpuno besprijekoran način i sjetiti se da će onaj koji skandalizira i jednoga od najmanjih koji vjeruju u Krista doživjeti nepodnošljivu kaznu”.
U samome pismu Nestoriju – pismu što će ga kasnije, 451. godine, odobriti četvrti ekumenski, Kalcedonski koncil – Ćiril s jasnoćom opisuje svoju kristološku vjeru: “Tako tvrdimo da su različite naravi koje su se ujedinile u pravo jedinstvo, no rezultat obje je samo jedan Krist i Sin, ne zato što bi zbog jedinstva bila izbrisana različitost naravi, već prije svega zbog toga što su božanstvo i čovještvo, sjedinjene u neizrecivo i neopisivo jedinstvo, za nas proizvele samo Gospodina i Krista i Sina”. A ovo je važno: pravo čovještvo i pravo božanstvo stvarno se ujedinjuju u samo jednoj Osobi, našem Gospodinu Isusu Kristu. Stoga, nastavlja biskup iz Aleksandrije, “ispovijedat ćemo samo Krista i Gospodina, ne u smislu da častimo čovjeka zajedno s Logosom, kako se ne bi insinuirala zamisao o odvojenosti kada se kaže ‘zajedno’ već u smislu da častimo samo jednoga i istoga, jer izvan Logosa nije njegovo tijelo, s kojim se nalazi i uz svoga Oca, ne kao da bi kraj njega sjedila dva sina, već samo jedan ujedinjen s vlastitim tijelom”.
I ubrzo je biskup Aleksandrije, zahvaljujući domišljatim savezima, postigao da Nestorije bude opetovano osuđen: sa strane Rimske stolice, potom nizom od dvanaest anatema koje je sastavio on sam te, na kraju, od Trećega ekumenskoga koncila koji je održan u Efezu 431. godine. Skupština, koja je održana uz izmjenične i burne događaje, završila je prvim velikim trijumfom pobožnosti Mariji i progonstvom carigradskoga biskupa koji nije htio priznati Djevici naslov “Majka Božja” zbog pogrešne kristologije koja je nosila razdijeljenost u samome Kristu. Nakon što je tako nadvladao nad suparnikom i njegovim naučavanjem, Ćiril je ipak znao – već 433. godine – doći do teološke formule kompromisa i pomirenja s Antiohijcima. A i to je vrlo znakovito: s jedne je strane jasnoća vjerskoga nauka, ali s druge također i snažno traženje jedinstva i pomirenja. Sljedećih godina posvetio se na sve načine obrani i pojašnjavanju svoga teološkoga stajališta sve do smrti 27. lipnja 444. godine.
Ćirilovi spisi – koji su bili doista brojni i prošireni na sve strane i preko različitih latinskih i istočnih prijevoda već u tijeku njegova života, što svjedoči o njihovome neposrednom uspjehu – od prvotne su važnosti za povijest kršćanstva. Važni su njegovi komentari na brojne starozavjetne knjige i Novi zavjet, među kojima je cijelo Petoknjižje, Izaija, Psalmi te Ivanovo i Lukino evanđelje. Također su važna i doktrinalna djela u kojima se nalazi učestala obrana trojstvene vjere protiv arijanskih teza i protiv Nestorijevih teza. Osnova Ćirilova naučavanja je crkvena tradicija, a osobito – kako je već spomenuto – spisi Atanazija koji je bio njegov veliki prethodnik na aleksandrijskoj stolici. Među ostalim Ćirilovim spisima na kraju treba podsjetiti na knjige Protiv Julijana, posljednji veliki odgovor na protukršćanske polemike, što ju je biskup Aleksandrije diktirao vjerojatno u posljednjim godinama svoga života kako bi replicirao na djelo Protiv Galileia što ga je puno godina ranije, 363. godine, napisao car koji je nazvan Apostata jer je napustio kršćanstvo u kojemu je bio odgojen.

Kršćanska je vjera nadasve susret s Isusom, “Osobom koja životu daje novo obzorje” (encikl. Deus caritas est, 1). Sv. Ćiril Aleksandrijski bio je neumorni i ustrajni svjedok Isusa Krista, utjelovljene Riječi Božje, ističući nadasve jedinstvo u njemu, kao što ponavlja 433. godine u prvome pismu (PG 77,228-237) biskupu Sukcensu: “Jedan je Sin, jedan je Gospodin Isus Krist, kako prije utjelovljenja tako i poslije utjelovljenja. Naime, ne bijaše jedan Sin Logos rođen od Oca, a drugi onaj rođen od svete Djevice; već vjerujemo da je upravo On koji je prije vremena rođen i po tijelu od jedne žene”. Ova tvrdnja, bez obzira na njezino doktrinalno značenje, pokazuje da je vjera u Isusa Logosa rođenoga od Oca također ukorijenjena u povijest jer, kako tvrdi sveti Ćiril, taj isti Isus došao je u vremenu rođenjem od Marije, Theotokos, i bit će – prema svome obećanju – uvijek s nama. I to je važno: Bog je vječan, rođen je od jedne žene i ostaje s nama svaki dan. U tom pouzdanju živimo, u tome povjerenju nalazimo put našega života.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 26. rujna 2007.

U Krizostomu vidljivo bitno jedinstvo misli i djelovanja

Draga braćo i sestre!

Danas nastavljamo svoje razmišljanje o svetome Ivanu Zlatoustom. Nakon razdoblja provedenoga u Antiohiji, 397. godine imenovan je biskupom u Carigradu, glavnome gradu Istočnoga rimskog carstva. Od samoga početka Ivan je planirao reformu svoje Crkve: siromaštvo biskupske palače moralo je biti primjer za sve – kler, udovice, monahe, dvorjane i bogate. No, nažalost ne mali broj njih – uvrijeđen njegovim prosudbama – udaljio se od njega. Vrlo skrban za siromašne, Ivan je nazvan i “Skupljač milostinje”. Zapravo, kao brižni upravitelj uspio je ustanoviti vrlo cijenjene karitativne ustanove. Njegova poduzetnost na različitim područjima pretvorila ga je u opasnoga rivala nekima. No, on se, poput pravoga Pastira, prema svima odnosio srdačno i očinski. Osobito se nježno odnosio prema ženama i u posebnoj skrbi za brak i obitelj. Vjernike je pozivao da sudjeluju u liturgijskom životu, koji je svojom genijalnom kreativnošću učinio sjajnim i privlačnim.
Unatoč dobroga srca, nije imao miran život. Kao Pastir glavnoga grada Carstva često je bio uvlačen u politička pitanja i intrige zbog svojih stalnih odnosa s vlastima i civilnim ustanovama. Na crkvenome planu, pak, budući da je u Aziji 401. godine razvlastio šest biskupa koji su bili nedostojno izabrani, bio je optužen da je prešao granice svoje jurisdikcije, te ja tako postao meta olakih optužaba. Još je jedna izlika za napade na njega bila i prisutnost nekoliko egipatskih monaha koje je ekskomunicirao patrijarh Teofil Aleksandrijski, a koji su se sklonili u Carigrad. Kasnije je došlo do žive polemike započete kritikama što ih je Zlatousti uputio carici Eudoziji i njezinim dvorjankama, koje su reagirale nabacujući se na njega ozloglašavanjem i uvredama. I tako je došlo do njegove smjene na Sinodi što ju je organizirao sam patrijarh Teofil 403., nakon čega je uslijedila osuda na prvo kratko progonstvo. Nakon njegova povratka, neprijateljstvo potaknuto protiv njega proizišlo iz prosvjeda protiv blagdana u čast carice – koje je biskup smatrao poganskima – te protjerivanje svećenika zaduženih za krštenja na Uskrsno bdjenje 404. bili su početak progona Krizostomovih sljedbenika, takozvanih “Ivanovaca”.
Tada je Ivan pismom prijavio te činjenice rimskome biskupu Inocentu I. No, bilo je već prekasno. Tako je 406. ponovno morao u progonstvo, ovaj puta u Cucusu u Armeniji. Papa, premda je bio uvjeren u njegovu nevinost, nije mogao pomoći prognaniku. Koncil, što ga je želio Rim za pomirenje između dva dijela Carstva i između njihovih Crkava, nije se mogao održati. Štetno premještanje iz Cucuse prema Pytiusu, nikada dosegnutome cilju, moralo je spriječiti posjete vjernika i slomiti otpor prognanika na kraju snaga: osuda na progonstvo bila je prava osuda na smrt! Dirljiva su brojna pisma iz progonstva u kojima Ivan izražava svoju pastoralnu zabrinutost izrazima jakih osjećaja i ožalošćenosti zbog progonstava protiv njegovih sljedbenika. Marš prema smrti zaustavio se u Komani u Pontu. Tamo je Ivan na samrti odnesen u kapelu mučenika svetoga Baziliska, gdje je ispustio duh Bogu i bio pokopan, mučenik uz mučenika (Palladio, Život 119). Dogodilo se to 14. rujna 407., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa. Rehabilitirao ga je 438. godine Teodozije II. Relikvije svetoga biskupa, položene u crkvu Apostola, potom su 1204. prenesene u Rim u prvotnu konstantinovsku baziliku, a sada počivaju u kapeli Kanoničkoga zbora u bazilici Sv. Petra. Znatan je dio tih relikvija 24. kolovoza 2004. papa Ivan Pavao II. darovao patrijarhu Bartolomeju I. iz Carigrada. Liturgijski spomen sveca slavi se 13. rujna. Blaženi Ivan XXIII. proglasio ga je zaštitnikom Drugoga vatikanskog koncila.
O Ivanu Krizostomu govorilo se da je Bog učinio da se u njemu vidi drugoga Pavla, naučitelja Svijeta, kada je uzdignut na prijestolje Novoga Rima, to jest Carigrada. Zapravo, u Krizostomu je vidljivo bitno jedinstvo misli i djelovanja kako u Antiohiji tako i u Carigradu. Promijenila se samo uloga i prilike: u prvoj je bio prezbiter u jednome gradu Carstva; u drugoj je biskup glavnoga grada gdje mu je na raspolaganju bilo puno šire polje djelovanja i slušateljstvo. No, već u antiohijskom propovijedanju Krizostomovo idealno obzorje bilo je jasno ocrtano u komentaru prvih stranica Knjige Postanka. Razmatrajući osam djela što ih je Bog učinio u nizu od šest dana, Zlatousti je vjernike htio sa stvaranja uputiti natrag Stvoritelju: “Veliko je dobro”, kaže, “znati što je stvorenje i ono što je Stvoritelj”. Zamjena dviju uloga, što je dovelo do promjene svjetla u tamu, ono je što je Grke odvelo u idolatriju (Propovijed 1,1 o Knjizi Postanka).
Bogu stvoritelju pridružuje se Bog susretljivosti (synkatabasis) koji palome i stranome čovjeku šalje pismo, Sveto pismo. Bog je nazvan “nježnim ocem” (philostorgios) (isto tamo), liječnikom duša (Homilija 40,3 o Knjizi Postanka), majkom (isto tamo) i osjećajnim prijateljem (O providnosti, 8,11-12). U korizmi 386. godine Ivan povezuje Boga Stvoritelja i Boga Spasitelja imajući pred očima Uskrs: Bog je toliko htio spasenje stvorenoga čovjeka da nije poštedio svoga jedinoga Sina (Homilija 2,1 o Knjizi Postanka). Na taj način Zlatousti vjernike uvodi u soteriološko viđenje kozmičke dimenzije. Kasnije će, s Pavlom, u životu i djelovanju kršćanina istaknuti životno i dinamično načelo Duha (Pneuma) koji mijenja svjetovnu zbilju. Za Ivana je duhovno (pneumatikos) ono što se odnosi na pobuđivanje Paraklita (Tješitelja): “Kao što oni koji dobivaju krila Duha”, pojašnjava sveti biskup, “samo svoje tijelo čine duhovnim, tako i oni koji bježe od Duha… od svoje duše čine tijelo” (Homilija 13,7 o Poslanici Rimljanima). Pastir cijeli skup svoga slušateljstva integrira u novu duhovnu zgradu, pozivajući ga da promijeni uobičajeni način shvaćanja i djelovanja. Na taj način relativno usmjerava prema apsolutnom, vremenito prema vječnome. U Božjemu je planu kršćanin pozvan u retrospektivi doživjeti prva vremena (zemaljski raj), a u anticipaciji buduću stvarnost.
Na tome temelju Ivan baš u Carigradu, u produljenome komentaru Djela apostolskih, predlaže model prve Crkve (Dj 4,32-37) razvijajući društvenu “utopiju” (gotovo kao “idealni grad”). Riječ je, na kraju, o tome da se gradu dadne kršćanska duša i izgled, suočavajući se s glavnim aspektima njegova života – kao što su odnosi između bogatih i siromašnih – u znaku neviđene i proživljene solidarnosti. No, nije bilo jednostavno uvjeriti moćnike da biskup sa svojom zajednicom može pružiti alternativu uobičajenome shvaćanju urbanoga svijeta. On je, potom, s Pavlom (usp. 1 Kor 8,11) podupirao primat pojedinoga kršćanina, pa i roba, siromaha – ali otkupljenoga – u odnosu na grčki polis u kojemu su široki slojevi pučanstva bili isključeni iz građanskih prava i gdje se domovinu smatralo dragocjenijom od majke i oca. Obzorje kršćanske zajednice nadilazi i relativizira, prema Krizostomovu sudu, obzorje polisa: “Naša je domovina na nebesima” (Fil 3,20).
Na kraju svoga života, iz progonstva na granicama Armenije, “najudaljenijega mjesta na svijetu”, Ivan – nadovezujući se na svoju prvo propovijed iz 386. – vraća se temi koja mu je bila draga o planu što ga Bog slijedi u odnosu na čovječanstvo: to je “neizreciv i neshvatljiv” plan, što ga On jamačno vodi s ljubavlju (usp. O providnosti 2,6). Na taj je način, unatoč svojim patnjama, Zlatousti ponovno potvrdio otkriće da Bog ljubi svakoga od nas beskonačnom ljubavlju i zato hoće spasenje sviju. Sa svoje je strane sveti biskup velikodušno surađivao u tome spasenju, ne štedeći se tijekom cijeloga svoga života. Naime, posljednjom je svrhom svoga postojanja smatrao slavu Božju što je – već na samrti – i ostavio kao krajnju oporuku: “Slava Bogu na svemu!” (Palladio, Život 11).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 19. rujna 2007.

Papina kateheza o Ivanu Zlatoustom (1.)

Draga braćo i sestre!
Ove godine pada šesnaest stoljeća od smrti svetoga Ivana Zlatoustoga (407-2007). Može se reći da je Ivan iz Antiohije, nazvan Krizostom, to jest “Zlatousti” zbog svoje rječitosti živ i danas, pa i zbog svojih djela. Anonimni pisar prepisivač ostavio je zapisano da su ona “prošla cijelim svijetom kao bljesak munje”. Njegovi spisi i nama, kao i vjernicima njegova doba koji su opetovano bili bez njega zbog njegovih progonstava, omogućuju da živimo s njegovim knjigama unatoč njegovoj odsutnosti. To je ono što je i on sam predlagao iz progonstva u jednome svome pismu (usp. Olimpijadi, Pismo 8,45).
Rođen oko 349. u Antiohiji Sirijskoj (danas Atakya na jugu Turske), tamo je i obnašao svećeničku službu oko jedanaest godina do 397. kada je imenovan biskupom Carigrada te je u glavnome gradu Carstva obnašao svoju biskupsku službu prije dva progona, koji su slijedili brzo jedan za drugim, između 403. i 407. Danas ćemo se zadržati na promišljanju Krizostomovih antiohijskih godina.
Siroče je zbog smrti oca ostao u djetinjoj dobi, živio je s majkom Antusom koja je u njega udahnula profinjenu ljudsku osjećajnost i duboku kršćansku vjeru. Polazio je osnovno i više školovanje okrunjeno tečajevima iz filozofije i retorike, a učitelj mu je bio poganin Libanio, najpoznatiji govornik onoga doba. U njegovoj školi Ivan je postao najveći govornik kasne grčke antike. Kršten je 368., za crkveni ga je život pripremio biskup Melecije koji ga je 371. postavio za lektora. Ta činjenica označila je službeni ulazak Krizostoma u crkveni cursus. Od 367. do 372. je polazio Asceterij (Asceterio), neku vrstu sjemeništa u Antiohiji zajedno sa skupinom mladih, od kojih su neki postali biskupi pod vodstvom poznatoga egzegete Diodora iz Tarsa koji je Ivana uveo u povijesno-književnu egzegezu, karakterističnu za antiohijsku tradiciju.
Potom se na četiri godine povukao među eremite na obližnju planinu Silpio. To povlačenje u samoću produžio je još dvije godine, koje je proživio sam u spilji pod vodstvom jednog “starca”. U tome razdoblju potpuno se posvetio razmatranju “Kristovih zakona”, evanđelja i osobito Pavlovim poslanicama. Kada se razbolio nije mogao brinuti sam o sebi te se morao vratiti u kršćansku zajednicu u Antiohiji (usp. Palladio, Život 5). Gospodin je intervenirao – pojašnjava životopisac – s bolešću u pravi trenutak da bi Ivanu omogućio da slijedi svoj pravi poziv. Zapravo, on sam će napisati da bi ako bi trebao izabrati alternativu između nedaća upravljanja Crkvom i mira monaškoga života tisuću puta radije odabrao pastoralno služenje (usp. O svećeništvu, 6,7): Krizostom se osjećao pozvanim upravo na to. I tu se dogodila odlučujuća promjena njegove povijesti zvanja: pastir duša s punim radnim vremenom! Bliskost s riječju Božjom, što ju je njegovao u tijeku godina pustinjačkog života u njemu je do zrelosti dovela nezadrživu potrebu da propovijeda evanđelje, da drugima daruje ono što je on sam primio u godinama razmatranja. Misionarski ideal tako ga je, vatrene duše, uveo u pastoralnu skrb.
Između 378. i 379. vratio se u grad. Đakonom je postao 381, svećenikom 386, te je postao slavan propovjednik u crkvama svoga grada. Držao je homilije protiv arijanaca, nakon kojih su slijedile one u spomen na antiohijske mučenike i druge za glavne liturgijske blagdane: riječ je o velikome nauku vjere u Krista, također u svjetlu njegovih svetih. Ivanova “junačka godina” bila je 387, takozvana godina “ustanka kipova”. Narod je srušio carske kipove u znak prosvjeda protiv povišenja poreza. Vidi se da se neke stvari u povijesti ne mijenjaju! U tim danima korizme i tjeskobe zbog imperatorovih kazni koje su prijetile, on je održao svoje 22 zanosne Propovijedi o kipovima, usmjerene na pokoru i obraćenje. Nakon toga uslijedilo je razdoblje radosne pastoralne skrbi (387-397).
Krizostom je među najplodnijim Ocima: do njega je do nas došlo 17 traktata, više od 700 autentičnih propovijedi, komentari na Mateja i Pavla (Poslanice Rimljanima, Korinćanima, Efežanima i Hebrejima) te 241 pismo. Nije bio spekulativni teolog. No, prenosio je tradicionalni i pouzdani nauk Crkve u doba teoloških razilaženja potaknutih nadasve arijanstvom, to jest nijekanjem Kristova božanstva. Zato je pouzdani svjedok dogmatskoga razvitka što ga je dostignula Crkva u IV. i V. stoljeću. Njegova je teologija na profinjeni način pastoralna, i u njoj je stalno izražena briga za dosljednost između misli izrečene riječju i onoga što se živi. To je na osobit način nit vodilja sjajnih kateheza kojima je katekumene pripremao na primanje krštenja. Kada je već bio blizu smrti napisao je da je vrijednost čovjeka u “točnome poznavanju pravoga nauka i u čestitosti života” (Pismo iz progonstva). Dvije stvari – poznavanje istine i čestitost života – idu skupa: znanje se mora provesti u život. Svaka je njegova intervencija uvijek je kanila u vjernicima razviti korištenje inteligencije, istinskoga razuma, kako bi se shvatili i u život proveli moralni i duhovni zahtjevi vjere.
Ivan Zlatousti svojim spisima skrbi za to da duhovno prati cjeloviti razvitak osobe, u njezinoj fizičkoj, intelektualnoj i vjerskoj dimenziji. Različite faze rasta uspoređuju se s isto tolikim brojem beskrajnoga oceana: “Prvo od tih mora je djetinjstvo” (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Naime, “upravo u to prvo doba očituju se nagnuća poroku i kreposti”. Zbog toga Božji zakon od najranijeg doba mora biti utisnut u dušu “kao na voštanu ploču” (Homilija 3,1, o Ivanovu evanđelju): ta je dob zapravo najvažnija. Moramo imati na umu koliko je važno da u toj prvoj fazi života u čovjeka stvarno uđu velika usmjerenja koja daju ispravnu perspektivu egzistenciji. Krizostom zato preporučuje: “Još od najranije dobi opremite djecu duhovnim oružjem i poučite ih da se prekriže na čelu rukom” (Homilija 12,7 o Prvoj poslanici Korinćanima). Dolaze potom adolescencija i mladost: “Po djetinjstvu slijedi more adolescencije u koje pušu snažni vjetrovi… jer u nama raste… požuda” (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Na kraju dolaze zaruke i vjenčanje: “Nakon mladosti dolazi doba zrele osobe, u kojemu stižu obiteljske obveze: to je vrijeme traženja žene” (isto tamo). On podsjeća na svrhe braka obogaćujući ih – pozivajući na krepost umjerenosti – bogatim spletom personaliziranih odnosa. Dobro pripremljeni supružnici na taj način preprečuju put rastavi: sve se događa s radošću i djeca se mogu odgajati za kreposti. Kada se potom rodi prvo dijete, ono je “kao most; troje postaju jedno tijelo jer dijete spaja dva dijela” (Homilija 12,5 o Poslanici Korinćanima) i troje tvore “obitelj, malu Crkvu” (Homilija 20,6 o Poslanici Efežanima).
Krizostom je uobičajeno propovijedao u tijeku liturgije, “mjesta” u kojemu se zajednica izgrađuje Riječju i Euharistijom. Na njoj okupljeno mnoštvo očituje jedinu Crkvu (Homilija 8,7 o Poslanici Rimljanima), sama je riječ upućena na svakome mjestu svima (Homilija 24,2 o Prvoj poslanici Korinćanima), a euharistijsko zajedništvo postaje učinkoviti znak jedinstva (Homilija 32,7 o Matejevom evanđelju). Njegov pastoralni plan bio je uključen u život Crkve u kojoj su vjernici laici krštenjem poprimali svećeničku, kraljevsku i proročku službu. Vjerniku laiku kaže: “I tebe također krštenje čini kraljem, svećenikom i prorokom” (Homilija 3,5 o Poslanici Korinćanima). Iz toga proizlazi osnovna obveza poslanja jer je svatko u određenoj mjeri odgovoran za spasenje drugih: “Načelo našega društvenoga života je… ne zanimati se samo za sebe!” (Homilija 9,2 o Knjizi Postanka). Sve se odvija između dva pola: velike Crkve i “male Crkve”, obitelji, u uzajamnom odnosu.
Kako možete vidjeti, draga braćo i sestre, ta Krizostomova lekcija o autentičnoj kršćanskoj prisutnosti vjernika laika u obitelji i u društvu i danas je više nego aktualna. Molimo Gospodina da nas učini poslušnima za naučavanja ovoga velikoga Učitelja vjere.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 29. kolovoza 2007.

Grgur Niški: puno ostvarenje čovjeka postiže se svetošću

Draga braćo i sestre!
U posljednjim katehezama govorio sam o dvojici velikih crkvenih naučitelja IV. stoljeća, Baziliju i Grguru Nazijanskom, biskupu u Kapadociji u današnjoj Turskoj. Danas im pridružujemo i trećega, Bazilijeva brata, svetog Grgura Niškoga koji je bio obdaren meditativnim karakterom s velikom sposobnošću promišljanja i živom inteligencijom, otvorenom za kulturu svoga doba. Predstavio se tako kao originalan i duboki mislilac u povijesti kršćanstva.
Rodio se oko 335. godine. O njegovoj se kršćanskoj formaciji posebice brinuo brat Bazilije kojega Grgur opisuje kao “oca i učitelja” (Ep. 13,4: SC 363,198), te sestra Makrina. Završio je studije, osobito se posvetivši filozofiji i retorici. U početku se posvetio poučavanju, te se i oženio. Potom se i on, poput svoga brata i sestre, u potpunosti posvetio asketskome životu. Kasnije je izabran za biskupa Nise. U toj ulozi pokazao se revnim pastirom, pridobivši naklonost svoje zajednice. Nakon što su ga protivnici iz redova krivovjeraca optužili za ekonomske malverzacije, morao je nakratko napustiti biskupsku stolicu, no potom se pobjednički vratio (usp. Ep. 6: SC 363,164-170) nastavivši se zauzimati u borbi za obranu prave vjere.
Posebno je nakon Bazilijeve smrti, gotovo primajući njegovu duhovnu baštinu, sudjelovao u pobjedi pravovjerja. Bio je dionikom raznih sinoda, gledao je kako ublažiti sukobe među Crkvama, aktivno je sudjelovao u reorganizaciji Crkve i, poput “stupa pravovjerja”, bio među vodećim osobama Carigradskog sabora iz 381., koji je definirao božanstvo Duha Svetoga. Imao je razna službena zaduženja što mu ih je povjerio car Teodozije, izgovorio značajne homilije i pogrebne govore, a posvetio se i sastavljanju raznih teoloških djela. 394. godine sudjelovao je na još jednom sinodu koji se održao u Carigradu. Datum njegove smrti nije poznat.
Grgur vrlo jasno izriče cilj svojih studija, najvišu svrhu kojoj svjesno teži: ne trošiti život na ispraznosti, nego naći svjetlo koje će mu omogućiti da razabere što je doista korisno (usp. In Ecclesiasten hom. 1: SC 416,106-146). Našao je ovo najviše dobro u kršćanstvu, zahvaljujući kojemu je moguće “oponašati božansku narav” (De professione christiana: PG 46,244C). Svojom izoštrenom inteligencijom i svojim širokim filozofskim i teološkim znanjem, branio je kršćansku vjeru protiv krivovjeraca koji su nijekali božanstvo Sina i Duha Svetoga (poput Eunomija i macedonijaca), ili su pak umanjivali savršeno čovještvo Kristovo (poput Apolinara). Tumačio je Sveto Pismo, zaustavljajući se na stvaranju čovjeka, na Mojsijevu životu (kao pravom primjeru čovjeka koji se približava Bogu), na molitvi Gospodnjoj, na Blaženstvima. U značajnom djelu – Velikom katehetskom govoru (Oratio catechetica magna) – izložio je temeljne crte teologije, kako bi kršćanskim učiteljima dao sustav bilješki koje će im pomagati prilikom davanja pouka.
Grgur je usto poznat po svojem duhovnom nauku. Poput velikog “oca mistike” dao je doprinose u raznim djelima, kao što je De professione christiana i De perfectione christiana, koji su naznačili hod kojim kršćani moraju poći kako bi postigli savršenstvo. Uzdizao je posvećeno djevičanstvo (De virginitate), a kao uzvišeni uzor takva života prikazivao je svoju sestru Makrinu (usp. Vita Macrinae). Održao je više govora i homilija i napisao brojna pisma. Tumačeći stvaranje čovjeka, Grgur je naglasio da Bog “najbolji od svih umjetnika, oblikuje našu narav tako da je čini prikladnom vršenju službe kraljevanja. Superiornošću koju mu daje duša i samim oblikovanjem tijela, Bog je učinio sve da bi čovjek doista bio prikladan za kraljevsku vlast” (De hominis opificio 4: PG 44,136B). U središtu je stvaranja upravo čovjek, obdaren ljepotom, kao odraz one izvorne ljepote, to jest Boga: “Sve što je Bog stvorio savršeno je”, piše ovaj sveti biskup, te dodaje: “To potvrđuje izvještaj o stvaranju (usp. Post 1,31). Među savršenim stvarima bio je i čovjek, urešen ljepotom mnogo uzvišenijom od svega što je lijepo. Što je drugo moglo biti jednako lijepo onome koji je bio sličan čistoj i neprolaznoj ljepoti?… Odraz i slika vječnoga života, on je doista bio lijep, čak prelijep, s blještećim znakom života na svome licu (Homilia in Canticum 12: PG 44,1020C).
Čovjeka je Bog uresio i postavio ga nad sva ostala stvorenja: “Nije nebo načinjeno na liku Božju, ni mjesec, ni sunce, ni ljepota zvijezda, ništa drugo što se spominje u stvaranju. Samo si ti (ljudska dušo) načinjena slikom naravi koja nadilazi svaki um, sami ti slična neprolaznoj ljepoti, otisak pravoga božanstva, zaklon blaženoga života, slika istinskoga svjetla, u koje gledajući i ti postaješ ono što je On, jer po odsjaju koji proizlazi iz tvoje čistoće ti nasljeduješ Njega koji sjaji u tebi. Ništa što postoji nije tako veliko da bi se moglo usporediti s tvojom veličinom” (Homilia in Canticum 2: PG 44,805D).
Čovjek dakle u sebi prepoznaje odraz božanskoga svjetla: čisteći svoje srce, on, kao što je bio na početku, ponovno postaje jasna slika Boga, uzorne Ljepote (usp. Oratio catechetica 6: SC 453,174). Tako čovjek može vidjeti Boga, kao oni koji su čista srca (usp. Mt 5,8): “Ako razboritim i pozornim načinom života opereš ružnoće koje su se nataložile na tvome srcu, u tebi će zasjati božanska ljepota… Motreći sebe sama, vidjet ćeš u sebi onoga koji je želja tvoga srca, i bit ćeš blažen” (De beatitudinibus, 6: PG 44,1272AB).
Čovjekov je dakle cilj motrenje Boga. Samo na taj način moći će naći svoju nagradu. Kako bi na neki način već u ovom životu unaprijed postigao taj cilj, čovjek mora neprekidno napredovati prema sve savršenijem duhovnom životu. Drugim riječima – i to je najvažnija pouka što nam je ostavlja sveti Grgur Niški – puno ostvarenje čovjeka sastoji se u svetosti koja se treba živjeti u susretu s Bogom, da tako postane znakom i za druge, pa i za cijeli svijet. 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 22. kolovoza 2007.

Grgur Nazijanski, pjesnik Božje blizine

Draga braćo i sestre,
slijedeći portrete velikih otaca i naučitelja Crkve, koje nastojim prikazati u ovim katehezama, posljednji sam put govorio o Grguru Nazijanskom, biskupu iz IV. stoljeća, a danas bih htio dopuniti sliku o njemu. Pokušat ćemo danas proučiti nešto od njegova nauka. Razmišljajući o poslanju što mu ga je Bog povjerio, ovaj je veliki teolog zaključio: “Stvoren sam kako bih se svojim djelima uspeo do Boga” (Oratio 14,6 de pauperum amore: PG 35,865). Doista je i stavio u službu Boga i Crkve svoj talent spisatelja i govornika. Sastavio je brojne govore, razne homilije i panegirike, mnoga pisma i poetska djela (gotovo 18.000 stihova!). Djelatnost mu je bila doista čudesno plodna. Shvatio je da je to bilo poslanje što mu ga je Bog povjerio: “Sluga Riječi, prianjam uz otajstvo Riječi. Neka se ne dogodi da ikad prihvatim zanemariti ovo dobro. Ovaj poziv cijenim i drag mi je, iz njega dobijam više radosti nego iz svih drugih stvari zajedno” (Oratio 6,5: SC 405,134; usp. Oratio 4,10).
Ovaj je Nazijanac bio ponizan čovjek, a u svome je životu uvijek gledao djelovati u korist mira u Crkvi svoga vremena, koju su razdirale nesloge i krivovjerja. Evanđeoskom hrabrošću trudio se pobijediti vlastitu sramežljivost kako bi navijestio istinu vjere. Duboko je u sebi osjećao težnju da se približi Bogu i da se s njime sjedini. To on sam izriče u jednoj svojoj pjesmi u kojoj kaže: među “velikim vodama mora života, / s ovu i onu stranu uzburkana olujnim vjetrovima, / … / samo jedno mi je drago, samo to je moje bogatstvo, / utjeha i zaborav muka, / svjetlost Svetoga Trojstva” (Carmina [historica] 2,1,15: PG 37,1250ss.).
Grgur je pomagao da zasija svjetlost Trojstva braneći vjeru proglašenu na Nicejskom saboru: samo jedan je Bog u tri istobitne i različite osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu -, “trostruko svjetlo koje je samo jedno / sjaj se sastavlja” (Večernji himan: Carmina [historica] 2,1,32: PG 37,512). Stoga Grgur uvijek iznova, zajedno sa svetim Pavlom (1Kor 8,6), izjavljuje: “za nas je samo jedan Bog, Otac, od kojega je sve; jedan Gospodin, Isus Krist, po kojemu je sve; i jedan Duh Sveti, u kojemu je sve” (Oratio 39,12: SC 358,172).
Grgur je jasno naglašavao puno čovještvo Kristovo. Da bi otkupio čovjeka u cjelini njegova tijela, duše i duha, Krist je na se primio sve sastavnice ljudske naravi, inače čovjek ne bi bio spašen. Protiv Apolinarijeva krivovjerja, po kojem Isus Krist nije primio razumnu dušu, Grgur se suočava s tim problemom u svjetlu otajstva spasenja: “Što Krist nije uzeo na se, nije bilo ni ozdravljeno” (Ep. 101,32: SC 208,50), a da Krist nije imao “razumni intelekt, kako bi mogao biti čovjek?” (Ep. 101,34: SC 208,50). Postavši čovjekom, Krist nam je dao mogućnost da i mi postanemo poput njega. Tako Grgur Nazijanski poučava: “Gledajmo da budemo poput Krista, jer i Krist je postao poput nas: da postanemo bogovi po njemu, budući da je i on, po nama, postao čovjekom. Uzeo je na sebe lošije, da bi nama darovao najbolje” (Oratio 1,5: SC 247,78).
Marija, koja je dala ljudsku narav Kristu, istinska je Majka Božja (Bogorodica, Theotokos: usp. Ep. 101,16: SC 208,42), a poradi svoga uzvišenoga poslanja bila je “unaprijed očišćena” (Oratio 38,13: SC 358,132, ovo je poput nekog dalekog navještaja dogme o Bezgrešnom začeću). Marija je predložena za uzor kršćanima, posebice djevicama, te kao pomoćnica koju valja zazivati u potrebama (usp. Oratio 24,11: SC 282,60-64).
Grgur nas podsjeća da, kao ljudske osobe, moramo biti solidarni jedni s drugima. Stoga piše: “‘Mi smo svi jedno u Gospodinu’ (usp. Rim 12,5), bogati i siromašni, robovi i slobodni, zdravi i bolesni; i samo je jedna Glava iz koje sve proistječe: Isus Krist. I kao što to čine i udovi istoga tijela, svatko se ima brinuti o svakome i svi o svima.” Potom, govoreći o bolesnima i osobama u teškoćama, zaključuje: “Ovo je jedino spasenje našega tijela i naše duše: ljubav prema njima” (Oratio 14,8 de pauperum amore: PG 35,867ab). Grgur naglašava da čovjek mora oponašati dobrotu i ljubav Božju, pa stoga preporučuje: “Ako si zdrav i bogat, olakšaj potrebe onoga koji je bolestan i siromašan; ako nisi pao, pomozi onome koji je pao i živi u patnji; ako si radostan, utješi žalosnoga; ako si sretan, pomozi onome koga nagriza nesreća. Daj Bogu dokaz da ga častiš, jer si jedan od onih koji mogu činiti dobro, a ne od onih koji imaju potrebu da im se čini dobro… Budi bogat ne samo imanjem, nego i milosrđem; ne samo zlatom, nego i krepošću, ili još bolje, budi bogat samo njome. Prevladaj loš glas svoga bližnjega i dokaži se bolji od sviju; budi Bog unesrećenome, oponašajući milosrđe Božje” (Oratio 14,26 de pauperum amore: PG 35,892bc).
Grgur nas uči ponajprije važnosti i potrebi molitve, pa kaže: “potrebno je spominjati se Boga češće no što dišemo” (Oratio 27,4: PG 250,78), jer molitva je susret žeđi Božje s našom žeđi. Bog žeđa da mi imamo žeđe za njim (usp. Oratio 40,27: PG 358,260). U molitvi moramo obratiti svoje srce Bogu, predajući se njemu kao prinos što ga valja očistiti i preobraziti. U molitvi vidimo svoje maske i uranjamo u istinu i slušanje Boga, hraneći plamen ljubavi.
U jednoj svojoj pjesmi, koja je u isto vrijeme i razmatranje nad smislom života i implicitno zazivanja Boga, Grgur piše: “Imaš zadatak, dušo moja, / veliki zadatak, ako hoćeš. / Prouči ozbiljno sebe samu, / svoje biće, svoju sudbu; / odakle stižeš i gdje ćeš morati otpočinuti; / gledaj da spoznaš je li život to što živiš / ili je tu nešto više. / Imaš zadatak, dušo moja, / očisti stoga svoj život: / promotri, molim, Boga i njegova otajstva, / istraži što je bilo prije ovog svijeta / i što je on za tebe, / odakle je došao, i koja će biti njegova sudba. / Evo tvoje zadaće, / dušo moja, / očisti stoga svoj život” (Carmina [historica] 2,1,78: PG 37,1425-1426). Neprekidno ovaj sveti biskup traži Kristovu pomoć, kako bi bio pridignu i nastavio svoj hod: “Razočarao sam se, Kriste moj, / zbog svoje velike preuzetnosti: / iz visina pao sam vrlo nisko. / No pridigni me sada ponovno, jer vidim / da sam sâm sebe prevario; / ako se još uvijek previše uzdam u sebe, / odmah ću pasti, a pad će biti presudan” (Carmina [historica] 2,1,67: PG 37,1408).
Grgur je, dakle, osjetio potrebu da se približi Bogu kako bi nadvladao umor tijela. Iskusio je polet duše, živost osjećajnoga duha i nestabilnost prolazne sreće. Za njega, u drami života nad kojim je visio uteg svijesti o vlastitoj slabosti i bijedi, iskustvo Boga uvijek je iznijelo pobjedu. 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 8. kolovoza 2007.

Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Draga braćo i sestre!
Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom Baziliju. Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom, koji je također, poput Bazilija, podrijetlom iz Kapadocije. Slavni teolog, govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj rječitosti, a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.
Grgur se rodio u plemenitoj obitelji. Majka ga je posvetila Bogu od samoga rođenja, oko 330. godine. Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je najpoznatije škole toga doba: najprije je bio u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je sklopio prijateljstvo s Bazilijem, budućim biskupom toga grada, a potom je boravio po drugim metropolama drevnoga svijeta, kao što su egipatska Aleksandrija i osobito Atena, gdje je ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio 43,14-24: SC 384,146-180). Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije zapisati: “Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome velikome Baziliju zbog ozbiljnosti njegova načina života i zrelosti i mudrosti njegovih govora, nego sam na to poticao i druge koji ga još ne poznavahu… Vodila nas je ista žeđ za znanjem… Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi, nego tko će drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se kao da imamo samo jednu dušu u dva tijela” (Oratio 43,16.20: SC 384,154-156.164). Riječi su to koje oslikavaju svojevrstan autoportret ove plemenite duše. No, može se zamisliti da je ovaj čovjek, koji se tako snažno odrazio od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti zbog stvari ovoga svijeta.
Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema monastičkom životu, prema samotništvu, a privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija. On će sam napisati: “Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi samome, ne brinuti se više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih, razgovarati sa sobom samim i s Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari, nositi u duši uvijek čiste božanske slike nepomiješane sa zemaljskim i krivim oblicima, biti doista bez mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj odraz, uzimajući svjetlo od svjetla…, uživati, u sadašnjoj nadi, buduća dobra i razgovarati s anđelima, već sada napustiti zemlju, premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u visine” (Oratio 2,7: SC 247,96).
Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de vita sua 340-349: PG 37,1053), primio je prezbitersko ređenje s određenim oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir, brinuti se za druge, o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji. Ipak, prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti, prihvaćajući, kao što se to često događa u životu, da ga Providnost nosi onamo kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18). Godine 371. njegov prijatelj Bazilije, biskup Cezareje, protiv volje samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za biskupa u Sasimi, u strateški važnom mjestu za Kapadociju. Zbog raznih poteškoća Grgur nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.
Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi vodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri. Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo “politički ispravno”, a carevi su ga držali politički korisnim. Tako se Grgur našao u manjini i okružen neprijateljstvom. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes 27-31: SC 250,70-343) upravo radi obrane i pojašnjenja trojstvene vjere. Ti su govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja, koji doista olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika. Izvrsnost forme kojom su sastavljeni čini te govore i danas privlačnima. Grgur je zbog ovih govora dobio nadimak “teolog”. Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog ili Bogoslov. I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje, a još manje je plod samo složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom. Upravo se na taj način našem razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo. U kontemplativnoj tišini, zahvaćena divljenjem pred čudesima objavljenoga otajstva, duša prima božansku ljepotu i slavu.
Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine, Grgur je izabran za carigradskog biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom. No, ubrzo su se protiv njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ. Za tako osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva. Ponovilo se ono na što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca: “Podijelili smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se jedni od drugih!” (Oratio 6,3: SC 405,128). U takvom je napetom ozračju došlo i do njegova povlačenja s biskupske stolice. U prepunoj katedrali Grgur je dostojanstveno izrekao svoj upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42: SC 384,48-114). Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: “Zbogom, veliki grade, od Krista ljubljeni… Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad [vjere] koji vam je povjeren (usp. 1Tim 6,20), spominjite se mojih patnji (usp. Kol 4,18). Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (usp. Oratio 42,27: SC 384,112-114).
Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za tu kršćansku zajednicu. Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj rodni kraj, posvetivši se učenju i asketskom životu. U tom je razdoblju sastavio većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio: De vita sua, iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta, uzornoga puta kršćanina koji trpi, čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba. To je čovjek koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama, ovom našem svijetu: bez Boga čovjek gubi svoju veličinu, bez Boga nema pravoga čovještva. Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji. U jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu: “Budi dobrostiv, Ti koji si Onostranost svega” (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508). Godine 390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu koji ga je oštrim umom branio u svojim spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji. 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 1. kolovoza 2007.

Život i djela sv. Bazilija

Draga braćo i sestre!
Nakon tri tjedna stanke, nastavljamo naše uobičajene susrete srijedom. Danas bih se htio pozvati na posljednju katehezu čija su tema bili život i spisi svetog Bazilija. Život toga velikoga sveca i njegova djela bogati su poticajima na razmišljanje i pouku, koji ni za nas danas nisu izgubili vrijednost.
Ponajprije podsjećanje na otajstvo Boga, koje ostaje najznačajnija i životno važna polazišna točka za čovjeka. Otac je “počelo svega i uzrok postojanja svega što postoji, korijen svega živoga” (Hom. 15,2 de fide: PG 31,465c), a u prvom je redu “Otac našeg Gospodina Isusa Krista” (Anaphora sancti Basilii). Dolazeći do Boga po stvorenjima, mi “postajemo svjesni njegove dobrote i njegove mudrosti” (Bazilije, Contra Eunomium 1,14: PG 29,544b). Sin je “slika dobrote Očeve i pečat s njime jednake forme” (usp. Anaphora sancti Basilii). Svojom poslušnošću i svojom mukom utjelovljena Riječ ostvarila je poslanje Otkupitelja čovjeka (usp. Bazilije, In Psalmum 48,8: PG 29,452ab; usp. također De Baptismo 1,2: SC 357,158).
U Bazilijevu nauku veliko značenje ima djelo Duha Svetoga. “Od njega, od Krista, izlio se Duh Sveti: Duh istine, dar posinstva, zalog buduće baštine, prvijenac vječnih dobara, životvorna moć, izvor posvete” (usp. Anaphora sancti Basilii). Duh oživljuje Crkvu, ispunjava je svojim darovima, čini je svetom. Sjajno svjetlo božanskoga otajstva odražava se na čovjeku, slici Božjoj, te mu uzvisuje dostojanstvo. Gledajući Krista, razumije se u potpunosti čovjekovo dostojanstvo. Bazilije kliče: “[Čovječe], shvati svoju veličinu razmišljajući o cijeni plaćenoj za tebe: gledaj cijenu svoga otkupljenja i shvati svoje dostojanstvo!” (In Psalmum 48,8: PG 29,452b). Posebice kršćanin, živeći u skladu s Evanđeljem, prepoznaje da su svi ljudi međusobno braća; da je život upravljanje dobrima primljenima od Boga, te je stoga svatko odgovoran pred drugima, a tko je bogat mora biti poput “izvršitelja zapovijedi Boga dobročinitelja” (Hom. 6 de avaritia: PG 32,1181-1196). Svi si moramo međusobno pomagati i surađivati kao udovi jednoga tijela (Ep203,3).
Djela milosrđa nezaobilazan su oblik izjavljivanja vlastite vjere: po njima ljudi služe samome Bogu (usp. Moralia 5,2). U tom smislu, neki tekstovi Bazilijevih homilija ostaju i danas odvažan primjer: “‘Prodaj što imaš i podaj siromasima’ (Mt 19,22)…: jer, premda nisi ubio ili počinio preljub ili ukrao ili izrekao lažno svjedočanstvo, ne koristi ti ničemu ako ne činiš i ostalo: samo tako moći ćeš ući u kraljevstvo Božje” (Hom. in divites: PG 31,280b-281a). Tko, doista, po Božjoj zapovijedi želi ljubiti bližnjega kao sebe sama, “ne smije posjedovati ništa više nego što posjeduje njegov bližnji” (Hom. in divites: PG 31,281b).
U vremenu oskudice i nevolje, strastvenim je riječima ovaj sveti biskup poticao vjernike da “ne budu okrutniji od zvijeri…, prisvajajući što je zajedničko, posjedujući sami ono što pripada svima” (Hom. tempore famis: PG 31,325a). Duboka Bazilijeva misao dobro je vidljiva u ovoj dojmljivoj rečenici: “Svi potrebiti gledaju naše ruke, kao što mi sami gledamo ruke Božje kad smo u potrebi”. Sasvim je zaslužena, tako, pohvala što ju je izrekao Grgur Nazijanzenski: “Bazilije nas je uvjerio da, kao ljudi, ne smijemo prezirati ljude, niti vrijeđati Krista, zajedničku glavu sviju, svojom neljudskošću prema ljudima. Naprotiv, u tuđim nesrećama, moramo činiti dobro sebi samima služeći Bogu svojim milosrđem, jer i samima nam je potrebno milosrđe” (Grgur Nazijanzenski, Oratio 43,63: PG 36,580b).
Bazilije nas, osim toga, podsjeća da nam je, želimo li održati u sebi živom ljubav prema Bogu i prema ljudima, potrebna Euharistija, dostojna hrana krštenih, sposobna osnažiti nove sile primljene krštenjem (usp. De Baptismo 1,3: SC 357,192). Razlog je velike radosti mogućnost sudjelovanja u Euharistiji (Moralia 21,3: PG 31,741a), koja je ustanovljena “poradi neprekidna čuvanja spomena na onoga koji je umro i uskrsnuo za nas” (Moralia 80,22: PG 31,869b). Euharistija, neizmjeran dar Božji, u svakome od nas čuva spomen krsnoga pečata, te nam omogućuje da živimo u punini i vjernosti milost krštenja. Stoga sveti Bazilije preporučuje čestu, pa i svakodnevnu pričest: “Pričestiti se i svakoga dana, primajući sveto tijelo i krv Kristovu, dobro je i korisno, jer on sam jasno kaže: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni’ (Iv6,54). Tko dakle može posumnjati neprestano pričešćivanje od toga života ne znači živjeti u punini? (Ep. 39: PG 32,484b). Euharistija nam je, jednom riječju, potrebna da bismo mogli u sebe primiti život vječni (usp. Moralia 21,1: PG 31,737c).
Konačno, Bazilije se zanimao i za onaj dio izabranoga Božjeg naroda koji čine mladi, budućnost društva. Njima je namijenio govor o tome kako iskoristiti pogansku kulturu toga doba. Velikom uravnoteženošću i otvorenošću on priznaje da u klasičnoj književnosti, grčkoj i latinskoj, postoje primjeri kreposti. Ovi primjeri mogu biti korisni mladome kršćaninu koji traži istinu (usp. Ad Adolescentes 3). Stoga valja prihvatiti tekstove klasičnih autora koliko je to prikladno i u skladu s istinom: tako uz kritičan stav – riječ je zapravo o pravoj “razboritosti” – mladi rastu u slobodi. Poznatom slikom pčela, koje iz cvijeća uzimaju samo ono što im koristi za med, Bazilije preporučuje: “Kao što pčele znaju iz cvjetova uzeti med, za razliku od ostalih životinja koje se ograničuju na uživanje u mirisu i u boji cvijeta, tako se i iz ovih spisa… može dobiti neka korist za duh. Moramo koristiti ove knjige slijedeći u svemu primjer pčela. One ne idu na sve cvijeće bez razlike, niti nastoje odnijeti sve s onog cvijeća na koje dođu, nego uzimaju samo koliko im služi za dobivanje meda, a ostalo ostavljaju. A mi, ako smo mudri, uzet ćemo iz tih spisa ono što nam priliči i što je u skladu s istinom, a ostavit ćemo ostalo” (Ad Adolescentes 4). Bazilije ponajprije preporučuje mladima da rastu u kreposti: “Dok ostala dobra… prelaze od jednoga drugome, kao u igranju kockom, samo je krepost neotuđivo dobro i ostaje kroz cijeli život i nakon smrti” (Ad Adolescentes 5).
Draga braćo i sestre, život i nauk Bazilijev podsjećaju neprestano na poruku Evanđelja, koja proglašava spasenje i radost. I danas ovaj sveti naučitelj Crkve od svih kršćana traži potpunu i konkretnu ljubav do Boga i do bližnjega, bezrezervno posvećenje Riječi Gospodnjoj, te savršeno vođenje kršćanskoga života (usp. Moralia 80,22: PG 31,869c). Ja vas pak pozivam da slušate i primate nauk ovog našeg oca u vjeri. 

         KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
                   NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
                             Srijeda, 4. srpnja 2007.

Bazilije: otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti,   borac za pravu vjeru

Draga braćo i sestre!
Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen kao “sjajni prvak Crkve”, bio je veliki biskup 4. stoljeća, prema kojemu kako istočna, tako i zapadna Crkva gleda s divljenjem zbog svetosti njegova života, zbog izvrsnosti nauka, te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti. Rodio se oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”, koja je živjela u ozračju duboke vjere. Svoje je škole završio pri najboljim atenskim i carigradskim učiteljima. Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima, i postavši svjestan da je mnogo vremena potrošio na ispraznosti, on sam ispovijeda: “Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu svjetlu istine Evanđelja…, i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223: PG 32,824a). Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc). Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu u molitvi, u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih otaca, te u vršenju djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre, svete Makrine, koja je već živjela monaškim asketskim životom. Potom je zaređen za svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.
Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu djelatnost. Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama i posvećenost molitvi i razmatranju u samoći. Oslanjajući se na osobno iskustvo, pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana posvećenih Bogu, te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b). Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG 313,1080ab), poticao ih je da žive i napreduju u savršenstvu. Njegovim su se djelima okoristili i razni pisci drevnih monaških pravila, među kojima i sveti Benedikt, koji je Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5). Mnogi od onih koji su se posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu ili su se pozivali na njegov naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima. Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo kao izrazito značajan oblik života Crkve, za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti Bazilije; ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj naravi bez njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).
Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano brinuo o teškim materijalnim uvjetima u kojima su živjeli vjernici; snažno je osuđivao zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica; pri vlastima se zauzimao kako bi se olakšale patnje stanovništva, posebice u trenucima nevolja; bdio je nad slobodom Crkve, opirući se i moćnicima kako bi obranio pravo na ispovijedanje prave vjere (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c). Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom raznih svratišta za potrebite (usp. Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc), gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu nazvan Bazilija (usp. Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a). Ona predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za prihvat i liječenje bolesnika.
Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a istodobno i vrelo iz kojeg izvire sva njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10), Bazilije je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,34 in laudem Basilii: PG 36,541c). Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu (ili anaforu) koja je po njemu i nazvana, te je postavio temeljno ustrojstvo molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme, pa ih je noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).
Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je Isus Krist Bog kao i Otac (usp. Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3: PG 32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je, protiv onih koji nisu prihvaćali božanstvo Duha Svetoga, potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s Ocem i Sinom zajedno ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC 17bis, 348). U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je Kapadočanin nastojao prevladati i podjele unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243), zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi (usp. De iudicio 4: PG 31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp. ibid. 1-3: PG 31,653a-656c).
Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom vršenju biskupske službe. Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je “apostol i služitelj Kristov, djelitelj otajstava Božjih, glasnik kraljevstva, uzor i pravilo pobožnosti, oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan liječnik, otac i dadilja, suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG 31,864b-868b).
To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi – kako jučer, tako i danas – program koji je i on sam velikodušno nastojao provesti u život. Godine 379. Bazilije je, još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i askezom, pošao Bogu “u nadi vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (De Baptismo 1,2,9).